DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 81     <-- 81 -->        PDF

OBLJETNICE


150 OBLJETNICA ROĐENJA
FRANA ŽAVERA KESTERČANEKA (1856 – 2006)
Šumarnik Dragutin Laksar o šumarsko-literarnom radu


profesora F. Ž. Kesterčaneka


150 obljetnica rođenja Frana
Žavera Kesterčaneka, velikana
hrvatskog šumarstva, unatoč nastojanjima
(M. Grubešić, M. Skoko)
nije u 2006. god. posebno obilježena.
Stoga smatramo da smo
dužni, u znak zahvalnosti za sve
što je učinio za dobrobit naše zelene
struke, obljetnicu zabilježiti na
stranicama Šumarskog lista, a posebno
zbog toga što se isticao u
stručnom i društvenom radu kao
aktivni član Hrvatsko-slavonskog
šumarskog društva te kao urednik i
suradnik Šumarskog lista, koji je
pod njegovim uredništvom sadržajem
i aktualnošću dosizao slične
strane časopise.


Fran Kesterčanek bio je profesor šumarstva na
Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima
(1878–1883, 1893–1899) i Šumarskoj akademiji u Zagrebu
(1900–1915). U Hrvatsko-slavonskom šumarskom
društvu djelovao je kao tajnik, odbornik i urednik
Šumarskog lista. U Hrvatskom društvu za gajenje
lova i ribarstva bio je tajnik i prvi urednik Lovačko-ribarskog
viestnika. Radeći u šumarskoj upravnoj službi
u svojstvu županijskog nadšumara (1883–1893) pokrenuo
je pitanje šumarske nastave i reorganizacije
šumarske uprave. Objavio je oko 150 znanstvenih i
stručnih radova i članaka iz šumarstva i lovstva.


Slika 1. Srebrna spomen tintarnica


(Foto: Ivan Vukić)


O stručnom radu Frana Kesterčaneka
pisali smo detaljnije u Šumarskom
listu br. 7–8/1997., a u
ovom članku osvrnut ćemo se na
nekoliko značajnih događaja vezanih
uz Kesterčanekov literarni rad.


Na svjetskoj izložbi u Parizu
1900. g., na kojoj mu je povjereno
uređenje hrvatskoga šumarskoga
odjela, dodijeljena mu je Zlatna
kolajna za zasluge oko unapređenja
hrvatske šumarske i lovačke literature.


Hrvatsko-slavonsko šumarsko
društvo na redovitoj glavnoj skupštini
održanoj u Zagrebu 18. rujna
1906. g. “za njegov 25-godišnji ne


umorni društveni rad i rad na polju hrvatske šumarske


knjige” darovalo mu je srebrnu spomen tintarnicu sa


zlatnim perom1, te ga izabralo začasnim članom i pr


vim podpredsjednikom.


Slika 2. Zlatno pero
(Foto: Branko Meštrić)


Spomendar je Kesterčaneku uručio šumarnik Dra


gutin Laskar. Zahvaljujući na prigodnom daru Ke


sterčanek je, između ostalog, rekao: ”Sve što sam do


Spomendar je oporučno naslijedio Kesterčanekov sin Frano.
Srebrna tintarnica danas se nalazi kod obitelji Kesterčanekove
unuke gđe Jasne Lasić u Dubrovniku, a zlatno pero kod
Kesterčanekovog praunuka g. Frana Lasića u Zagrebu.




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 82     <-- 82 -->        PDF

sada radio i uradio nisam učinio za to da stečem
priznanja, već jedino iz osvjedočenja ter ljubavi spram
mile nam hrvatske domovine, kao i lijepe nam zelene
struke, kojoj sam posvetio sav svoj život” (Šum. list
1906., str. 430–432).


Slika 3. Zlatno pero u rukama Kesterčanekovog praunuka, glumca
Frana Lasića. Lijevo M. Skoko.
(Foto: Branko Meštrić)


Istovremeno šumarnik D. Laksar2 objavio je u zagrebačkom
dnevniku “Hrvatska”, Glavnom glasilu Hrvatske
stranke prava (br. 104, Zagreb, 6. 10. 1906)
malo poznati članak pod naslovom “Dvadesetpet godišnjica
šumarsko-literarnog rada profesora F. X.
Kesterčaneka”, koji zbog vrijednog i zanimljivog sadržaja
donosimo u cijelosti.


Naš svečar rodio se 14. rujna 1856. u Zagrebu, gdje
mu je otac Dragutin bio kr. financijalni nadsavjetnik, a
mati rodjena Šram. – Svršiv srednje škole podje godine
1874. na c. i kr, šumarsku ak.ademiju u Mariabrun, dovrši
pak g. 1877. svoje nauke na visokoj školi za kulturu
tla u Beču. – Već u to doba izašle su njegove prve radnje
u “Primorcu”, “Napredku” i “Hrvatskoj lipi”. – Nakon
svršene jedno-godišnje vojne službe bude u proljeću
1878. imenovan kr. državnim šumarskim vježbenikon, te
mu budu povjereni šumsko-procjenbeni i katastralni poslovi
u području županije bjelovarsko-križevačke.


Dragutin Laksar rodom je iz Križevaca. Šumarstvo je apsolvirao
na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima 1872. g. Radio
je kao šumar kod Križevačke i kao nadšumar kod Slunjske
imovne općine. Bio je upravitelj Gospodarstvenih ureda Đurđevačke
i Križevačke imovne općine u Bjelovaru u razdoblju od
1888–1905. g. Surađivao je u Šum. listu i aktivno sudjelovao u
radu Hrvatsko-slavonskog šumarskog društva od 1877. g. God.
1921. sudjelovao je u radu upravnog odbora društva.


Nu već na jesen iste godine bude kao zemaljski štipendišta
pozvan za učitelja na kr. gospopodarsko i šumarsko
učilište u Križevcima i to u svojstvu asistenta, a
nakon odličnim uspjehom položenog višeg državnog
ispita za samostalno vodjenje šumskog gospodarstva
godine 1880. bje imenovan pravim učiteljem.


Prvi rad mu je bio, da osnuje i uredi skroz manjkave
zavodske šumarske zbirke, što mu je i lijepo uspjelo.


U to vrijeme poduzeo je potporom zemaljske vlade, a
i o svom trošku i razna stručna naučna putovanja, upoznav
se tako s uredjenjem viših šumarskih zavoda u
našoj monarhiji kao i Njemačkoj – a napose s odličnici
šumarske znanosti, a razvidiv uzorna šumska gospodarstva
u Češkoj i Austriji. – O tim putovanjima izdao je i
djelce “Eine forstliche Studienreise nach Böhmen”.


Godine 1881. izašla je nakladom zemaljske vlade za
slušatelje šumarstva “Dendrometrija”, zatim “Kratka
povjest šuma i šumskog gospodarstva u Hrvatskoj”,
koje je djelce o svojem trošku izdao.


Kratko vrijerne iza toga izašla je opet nakladom
zemaljske vlade druga njegova učevna knjiga za slušatelje
šumarstva i to: “Osnovi nauke računanja vrijednosti
šuma”.


Osjećajući potrebu daljnje praktične šumarske naobrazbe
ostavi godine 1883. taj zavod, te primi mjesto
nadšumara kod zagrebačke županije da – kako se u odnosnom
dekretu naročito spominje – uredi ta – da skroz
zapuštena služba u području iste županije.


Već godine 1879. bude izabran u upravni odbor šumarskog
društva, a već slijedeće godine bude urednikom
“Šumarskog lista” i tajnikom društva, pak je taj
društveni organ skorim pretvorio u mjesečnik postaviv
time stalan temelj hrvatsko-šumarskoj literaturi.


Uslijed sve više razgranjenog posla društvene uprave
predade godine 1886. uredništvo lista u ruke blagopokojnog
kr. zemaljskog šumarskog nadzornika Mije Vrbanića,
pridržav sve do godine 1892. tajničtvo i blagajničtvo
društva. – Počam od godine 1880. bio je i suradnik
raznih stranih šumarsko stručnih časopisa kao
“Centralblatt für das gesamte Forstwesen”, “Algemeine
Forst und Jagdzeitung”. – ”Oesterreichische
Forst und Jagd-Zeitung” i t. d. U domaćem našem novinstvu
pisao je uz to revno i o akutnim dnevnim šumarskim
pitanjima, da se tako i javnost za iste zainteresuje.


– Za to djelovanje na književnom stručnom polju počasti
ga 1883. godine “Srpsko poljoprivredno društvo u Beogradu”
izabrav ga svojim počasnim članom, a isto tako
zagrebačka trgovačko obrtna komora, imenovav ga godine
1880. “u znak priznanja zasluga stečenih na narodno
gospodarskom polju”, svojim dopisujućim članom.
Godine 1885. izdade posebno djelce “K pitanju šumarske
obuke u Hrvatskoj”, u korist ustrojstva šumarskoga
fakulteta u savezu sa sveučilištem u Zagrebu, koje
nastojanje godine 1898. bilo je bar načelno i oživotvore




ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 83     <-- 83 -->        PDF

no osnutkom sadanje naše t. zv. šumarske akademije prislonjene
uz filozofski fakultet, nije njegova krivnja, da je
to nedonošće krivim putem pošlo, već je to djelo žalibože
drugih faktora, koji ovako važna lih stručna pitanja, po
svojem – recimo blago – diletantskom nazoru rješavaju!


Godine 1887. izdade prvo izdanje “Zbirke zakona
šum. i zakona o lovu”, koje je godine 1898 izašlo u drugom
znatno popunjenom izdanju.


Godine 1888 izdade djelce “Bescbreibung des Pfisterschen
patentieren Imprägnirungs Verfahrens”.


Godine 1889 ponukom blagopokojnog liječnika Dra
Josipa Fona i drugih prijatelja lova i ribarstva, osnovao
je i u život priveo godine 1890 “I . opće hrvatsko društvo
za gojenje lova i ribarstva”, kojemu je pokroviteljem
Njegova Visost nadvojvoda Franjo Ferdinand.


Istomu je društvu od prvog početka utemeljitelj i tajnik,
a malo kasnije postade i urednikom ilustrovanog
mjesečnika “Lovačko ribarski viestnik”, kodi sada već
15 godina uredjuje.


Prigodom godine 1891 obdržavane “jubilarne šumarsko
gospodarske izložbe” bilo mu je povjereno uredjenje
šum. lovačkog odjelenja koju je zadaću kako je
poznato baš sjajno riješio. Tom je prilikom podjedno šumarskom
društvu od čistog dobitka nenadano privredio
glavnicu od 15.000 kr. koja sačinjava temelj današnje
društvene imovine.


U jeseni godine 1892 bude uslijed osobnih opreka sa
tadanjim šefom šumarstva, iznenada navodno službe
radi premješten k županijskoj oblasti u Varaždin.


Usljed toga morade onda napustiti svoj daljnji rad u
šumarskom društvu, nu već u jesen 1893 godine istupi iz
šumarsko tehničke službe kod političke uprave, primiv
nakon smrti profesora Kiseljaka ispražnjeno mjesto na
križevačkom zavodu.


Godine 1894 na poziv poznatog bečkog nakladnika


H. Gitsbhmanna sudjelovao je kao suradnik djela “Die
Land und Forst-Wirtschaft Oestereich-Ungarn, in Bosnien
und in der Hercegovina im Jahre 1893”. Godine
1885 izdade djelce “Službeni naputak za nadzirače lova
u Hrvatskoj i Slavoniji”, a godine 1896 izdade zemaljska
vlada u svojoj nakladi omašno djelo “Lovstvo” kao pomoćnu
knjigu za slušatelje i ostale prijatelje lovstva.
Njegovoj inicijativi i nastojanju valja pripisati takodjer
lijepi uspjeh lovačkih izložba počam od godine 1899 i
dalje u Zagrebu, a i na izložbi godine 1896 u Budimpešti.
Da je kao profesor poduzimao i opet više naučnih
putovanja u Austrijske krajeve, kao i u Madjarsku, napose
da prouči uredjenje šumarske akademije u Ščavnici,
a onda u Bosnu i Dalmaciju dovoljno je da naglasim
samo, jer je dobro poznat svakomu šumaru neumorni i
radini duh našeg štovanog svečara.


Dokinućem šumarskog učilišta u Križevcih god.
1899 ter istodobnim otvorenjem šumarske akademije u
Zagrebu, bude na vlastitu molbu dodieljen na službova


nje šumarskom odsjeku zemaljske vlade. Ovdje ga zapade
suradništvo oko priredjivanja hrvatskog šumarskog
odjela na svjetskoj izložbi u Parizu.


Kada je pako onda godine 1900 na baš naročito i
njegovim nastojanjem novo ustrojenoj šumarskoj akademiji
nastala potreba namještenja i daljnjih šum.
stručnih profesorskih sila, nije se usprkos raznih protivština
moglo mimoići ni njegova ličnost, i tako bje ljeti
1900 i opet pozvan za učitelja predmetah šum. proizvedne
struke, gdje ga je uz drugove čekala i častna mu i teška
zadaća, da isti zavod postepeno podigne na onaj
znanstveni stupanj kako to velika važnost baš šumarstva
po našu domovinu doista i zahtjeva.


Da je za svoj mučni i naporni rad dobio razna priznanja
spominjem tek nuzgredno, jer je, košto je to žalibože
kod nas obično, i mnogu neugodnu borbu i omalovaženje
pretrpjeti morao, a da i danas jošte nije naša
šumarska akademija onako uredjena, kako bi morala
biti (da nas nemogu Šćavnica i Beč zapostavljati gdje je
već drugu godinu 4 - godišnje naukovanje uvedeno, a
kod nas se na to ni sada ne misli). To sigurno i on najbolje
osjeća.


Nu sve razne dosadanje zaprijeke oko razvitka naše
struke znao je naš svečar svojom agilnošću i ustrajnošću
svladati, pak diveći se tomu radu, a da i mladje
pobudim na tako uspješan rad, dadoh oduška mojem
srcu, a i svih prisutnih na ovogodišnjoj šumarskoj skupštini,
da tako i njekim vanjskim znakom dademo počast
mužu, koji je uz najteže prilike, gdje se je naša struka tek
počela razvijati, a neukih i zlobnih na pretek, koji razne
zaprieke stavljahu, a on ostao uviek isti, pak da i nadalje
mladenačkim žarom za svoju lijepu struku radi, te da
nam kao požrtvovni radnik, a kao zlato čist i pošten karakter
uzorom služi. U to ime da nam ga Svevišnji uzdrži
još dugi niz godina, pak da mu i 50 god. šumarsko literarnog
rada čestitati mogu.”


Dragutin Laksar


Nažalost, dobre želje Kesterčanekovog suvremenika
D. Laksara nisu se ostvarile. Već 1908. g. Kesterčanek
se zbog slabijeg zdravlja i preopterećenosti zahvalio
na uredništvu Šum. lista. Osim toga, 1911. g.
doživio je osobnu i obiteljsku tragediju, jer mu je
umrla supruga Marija rođ. pl. Maravić. Posljednjih godina
života sve je više pobolijevao i nakon bezuspješnog
liječenja u Topuskom i Rogaškoj Slatini umro je u
Zagrebu 21. 8. 1915. g. Pokopan je na zagrebačkom
groblju Mirogoj, gdje počiva u miru sa suprugom Marijom
(1862–1911) i kćerkom Sidonijom (1886–1977).


Ime profesora Frana Žavera Kesterčaneka ostat će
trajno zabilježeno, jer je svojim ukupnim djelovanjem
utjecao na razvoj znanosti, struke i stručne literature na
području šumarstva i lovstva u Hrvatskoj.


Mladen Skoko, dipl. ing. šum.