DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 78 <-- 78 --> PDF |
IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA VOX CLAMANTIS IN DESERTO1 U Šumarskom listu br. 11–12 (2006) u rubrici IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA naš uvaženi profesor dr. Joso Vukelić elokventno i argumentirano je iznio svoja stajališta o sve uzavrelijim pokušajima da se osnuju novi dislocirani studiji šumarstva u Hrvatskoj. Sa 108-godišnjom tradicijom šumarskog znanstvenog rada i nastave evo nas na dobru putu da učinimo nepopravljivu glupost i osnujemo još po koje visoko šumar- Glas vapijućeg u pustinji, Usklik sv. Ivana Židovima AKTUALNO sko učilište. Stoga je prilog gospodina prof. Vukelića možda posljednja opomena i glas vapijućeg u našoj hrvatskoj gluposti. Domovina i struka mu se mora zahvaliti, a budućnost vrednovati njegov pokušaj da se osvijestimo u realnosti. Rudolf Sabadi, dipl. ing. šum., dipl. oec. VJETRUŠA – PTICA 2007. GODINE Na podužoj izbornoj listi “ptice godine”, koju već 37 godina za redom (1971–2006) sastavlja Njemačko društvo za zaštitu prirode (Naturschutzbund Deutschland, NABU) u suradnji s Društvom za zaštitu ptica (Landesbund für Vogelschutz, LBV), danje i noćne ptice grabljivice bile su zastupljene pet puta: sivi sokol (Falco peregrinus) 1971, sivi ćuk (Athene noctua) 1972, kukuvija (Tyto alba) l977, crvena lunja (Milvus milvus) 2000. i ušara (Bubo bubo) 2005. godine. Njima se nakon prošlogodišnje ptice godine – brgljeza (Sitta europaea) pridružuje vjetruša, nama šumarima i lovcima poznatija kao vjetruša klikavka (Falco tinnunculus), ptica 2007. godine. Dok smo brgljeza kao “glas naših šuma” doživjeli poput vapaja da konačno u našim šumama prestane- Slika 1. Pri traženju hrane vjetruša si pomaže učestalim treperenjem u zraku, po kojoj osobitosti ju je najlakše prepoznati Slika 2. Plavo-siva glava i rep, tamna ispjegana kestenjasta leđa i prirodi crna pruga na repu glavna su obilježja mužjaka vjetruše (Foto: Željko Stipeć) (Foto: Željko Stipeć) |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 79 <-- 79 --> PDF |
mo s uklanjanjem sušaca i šupljih stabala (jer samo u njihovim dupljama može viti svoja gnijezda i podizati mladunčad), ovogodišnji izbor vjetruše ima zacijelo neku drugu poruku koja proizlazi iz njene ekologije. Prisjetimo se samo osebujna leta ove sokolovke i njena podužeg zadržavanja u zraku na jednom mjestu kad pretražujući lovno područje “čisti” otvorene proplanke i šumske čistine od miševa i voluharica, koje su joj osnovna hrana. Iako je kao lovna ptica daleko manje uporabiva od primjerice velikog sokola (Falco rusticolus) ili sivog sokola (Falco peregrinus) “vjetruša se lako pripitomi, umiljata je, te se preporučuje sokolarima početnicima” (Žižanović 2004). U Collinsovom džepnom vodiču Ptice Hrvatske i Europe (Zagreb 1999) vjetruša je predstavljena kao široko rasprostranjena i česta gnjezdarica selica. Dio populacije su stanarice, a pojavljuju se i preletnice koje se gnijezde i zimuju izvan Hrvatske, ali je prelijeću tijekom selidbe te zimovalice koje se gnijezde izvan Hrvatske, ali u njoj zimuju. I dok je ne mali broj vrsta iz obitelji sokolova (Falconidae) već poduže vrijeme kritično ugrožen i nalazi se na “crvenom popisu” ptica Hrvatske, za vjetrušu se obično kaže da je, uz škanjca mišara (Buteo buteo), naša i europska najčešća gnjezdarica. To vrijedi i za Gorski kotar, gdje je ta ptica krajem pedesetih godina prošlog stoljeća “bila dosta rijetka gnjezdarica”, a nisu zabilježeni ni značajniji preleti jedinki koje su gnijezdile ili zimovale izvan tih krajeva (Rucner 1949). Kad već spominjem ovaj gorski kraj, onda ih danas njihovo karakteristično lebdenje odaje u Ličkom polju, Polanama, Lepenicama, a gnijezda im otkrivaju na Krčkom mostu i, do obnove, na tornju riječke katedrale Sv. Vida. Nema opasnosti da je poistovjetimo sa srodnikom joj bjelonoktom vjetrušom (Falco neumanni), jer ne samo da je ona od nje nešto manja, da ima kraći rep (ženka) i da krače treperi, nego iz prostog razloga što je ova potonja izumrla! Posljednja gnjezdilišta bjelonokte vjetruše zabilježena su šezdesetih godina prošlog stoljeća u Istri, u dolini rijeke Mirne (Motovunska šuma), okolišu Pule i Premanture (Radović i sur. 2003). Kako joj i samo ime kazuje nokti u bjelonokte vjetruše su svijetli, a u naše vjetruše tamni (G i li a rd 1968). Poput ostalih sokolova vjetrušu karakteriziraju kratke i jake noge, šiljata krila i kljun te dug rep, kojim učestalo treperi. Plavo-siva glava i rep, tamna kestenjasta leđa te crna pruga na repu glavna su oznaka mužjaka. Čvrsto građeno tijelo u duljinu mjeri 32–35 (39) cm, a raspon krila 68 (71) –74 (80) cm. Javlja se glasno i prodorno kličući “kii-kii-kii”, po čemu je očito dobila narodno ime vjetruša klikavka. Samo gniježđenje obično traje od sredine travnja do početka lipnja. Ne pravi svoje gnijezdo već koristi napuštena gnijezda vrana ili koje druge grabljivice. Ženka snese 4–7 jaja na kojima sjede oba roditelja. Inkubacija traje 29–30 dana. U početku hranu za cijelu obitelj donosi samo mužjak, da bi kasnije za mlade brinuli i hranili ih oba roditelja. Mlade ptice napuštaju gnijezdo nakon dobrih mjesec dana po izvaljivanju, iako ih roditelji još neko vrijeme hrane. Zajedno ostaju do jeseni. Da ne bi na primjeru vjetruše, ovogodišnje “ptice godine”, koja je brojna i za sada ničim ugrožena, dobili krivu sliku da se to odnosi i na ostale grabljivice, treba jasno istaći da su grabljivice zapravo najugroženija skupina ptica. “Rijetke su grabljivice, poput škanjca ili vjetruše, koje danas nisu ugrožene”, riječi su ornitologa Dragana Radovića, ravnatelja Zavoda za ornitologiju HAZU. “Na njih vrlo snažno djeluju i manje promjene u staništu, koje im znatno smanjuju plijen, i pesticidi, koji se preko prehrambenog lanca koncentriraju i dosežu u njima letalne koncentracije. Uz to, je još uvijek među lovcima rašireno mišljenje da su grabljivice štetočinje koje treba tamaniti na sve načine, te ni danas nisu rijetkost njihovo odstreljivanje i trovanje te propucavanje njihovih gnijezda”. Prema Radoviću grabljivice su danas nuždan dio oo žživotinjskih zajednica u lovištima i u sausku su odnosu sa svojim plijenom. “Zbog stalne prisutnosti grabljivica trčke i jarebice se dobro znaju prikrivati u svom staništu, spretno i hitro polijeću, te su zdrave i snažne. Niti su grabljivice štetočinje ili nemilosrdni progonitelji, niti su jarebice nemoćan i jadan plijen”. Alojzije Frković LITERATURA: G i l ia r d, E. T. (1968): Ptice. Mladinska knjiga. Zagreb, str. 400. He nz e l, H., R. Fi t te r i J. P a r sl o w (1999): Ptice Hrvatske i Europe. Hrvatsko ornitološko društvo. Zagreb, str. 384. Radović, D. i sur. (2003): Crvena knjiga ugroženih ptica Hrvatske. Ministartsvo zaštite okoliša i prostornog uređenja. Zagreb, str. 179. R a d o v i ć , D. (2004): Zaštita ptica. U: Lovstvo (ur. Z. Mustapić). Hrvatski lovački savez. Zagreb, str. 520–522. Rucner, D. (1950): Ptice Gorskog kotara. Larus 3:65-187. Žižanović, M. (2004): Sokolarstvo. U: Lovstvo (ur. Z. Mustapić). Hrvatski lovački savez. Zagreb, str. 447–452. |