DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 25 <-- 25 --> PDF |
D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST ... Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24 S t e f a n ov i ć , V. , 1977: Fitocenologija sa pregledom dly shareware for oopulation genetic analysis. šumskih fitocenoza Jugoslavije. Zavod za uđbe- Molecular Biology and Biotechnology Center, nike str. 283, Sarajevo. University of Alberta, Edmonton. Skroppa, T., 2003: EUFORGEN Technical Guideli- Wright, S., 1978: Evolution and the Genetics of Pones for genetic conservation and use for Norway pulations. Volume 4: Variability Within and spruce (Picea abies). International Plant Genetic Among Natural Populations. University of Chi- Resources Institute, pp. 6, Rome. cago Press. Yeh, F. C., R. C. Yang, T. B. J. Boyle, Z. H. Ye, J. X. Mao, 1999: POPGENE 3.2, the user-frien- SUMMARY: In this study we analyzed the genetic structure of two autochthonous subpopulations of Norway spruce in the Mountain of Igman by usage of isoenzyme markers. We collected the material for the analysis in two separate plant communities. The subpopulation Igman – A is represented by fir-tree and spruce forest with randomly distributed white pine trees (Abieti-Piceetum illyricum Stef. 1960) while the Igman – B subpopulation is represented through the spruce tree of frosty type in the mountain area (Piceetum montanum s.lat. (Fuk. et Stef., 1958, emend. Horv. et al., 1974)). Between the subpopulations there is a 150 m difference in altitude. We analyzed the following systems of Acotinase (Aco-A), Glutamate dehydrogenase (Gdh-A), Glutamate oxaloacetate transaminase (Got-A, Got-B, Got-C), Izocitrate dehidrogenase (Idh-A, Idh-B), Leucine aminopeptidase (Lap-B), Malate dehydrogenase (Mdh-A, Mdh-B, Mdh-C), Menadione reductase (Mnr-A, Mnr-C), Phosphoglucose isomerase (Pgi-B), Phosphoglucomutase (Pgm-A), Shikimate dehydrogenase (Skdh-A), 6-Phosphogluconate dehydrogenase (6-Pgdh-A, 6-Pgdh-B, 6-Pgdh-C) and Fluorescentesterase (Fest-B). The frequency of the allele and the frequency of genotypes show diversity between subpopulations. The Allele differentiation was most evident at loci Got-C, 6-Pgdh-A. In the sample of the Igman – A subpopulation the frequency of the allele Aco-A2 was 7 % lower, and the frequency of 6-Pgdh-A2 7 % higher than in the sample from Igman – B subpopulation. The genotype subpopulations are most explicitly differentiated at loci Fest-B, Got-C, Lap-B, Mdh-C, Mnr-A, Mnr-C, Pgi-B, 6-Pgdh-A, 6-Pgdh-B, 6-Pgdh-C. If the Igman – A subpopulation is compared with Igman – B subpopulation, we have 8–14% higher frequency of homozygote: Got-C44 (52 % vs. 44 %), Fest22 (90 % vs. 80 %), Mnr-A22 (12 % vs. 4 %), Mnr-C22 (94 % vs. 82 %), 6-Pgdh-A22 (94 % vs. 80 %), 6-Pgdh-C22 (42 % vs. 30 %) and from 10–14 % higher heterozygote frequency for gene loci: Lap-B46 (12 % vs. 0 %), Pgi-B23 (52 % vs. 42 %), 6-Pgdh-B25 (54 % vs. 40 %). In Igman – B subpopulation versus Igman – A subpopulation has 10 % higher homozygote frequency, as follows: Pgi-B33 (46 % vs. 36 %), 6-Pgdh-B22 (50 % vs. 40 %) and between 8–14 % heterozygote frequency Fest-B12 (14 % vs. 2 %), Mnr-A24 (70 % vs. 56 %), Mnr-C23 (16 % vs. 4 %), 6-Pgdh-A23 (12 % vs. 4 %), 6-Pgdh-C25 (60 % vs. 46 %). By statistical calculation we obtained an average number of allele per locus, thus in the subpopulation A the number of allele per locus was 2,71, and the effective was 1,307, and in the subpopulation B it was 2,59, while the effective number was 1,332. The actual heterozygosis in subpopulation A was 24,4 %, and expected was 84,1 %, and in the subpopulation B the actual was 26,2 %, and expected 81,9 %. The number of polymorphous loci in both populations was 17, and the percentage of polymorphous loci was 85,00%. Through the analysis of the allele genetic closeness and genetic distance (d0), we can conclude that the closeness is very high, and differences are relatively small. Thus we determined that the allele closeness has the value of 0,959, and the distance is 0,041 according to Gregorius (1974), which in our case is an extremely high value taking into account the distance between subpopulations of approximately 2 km. Applied statistical parameters for comparison of populations did not show major differences, but the analysis of the direct comparison of the allele presence and their frequency points at the existence of differences, that is, the influence of diverse selection pressures at populations. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 24 <-- 24 --> PDF |
D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24 LITERATURA – References Barner, H., R. L. Willan, 1995: Seed Collection Units: 1. Seed Zones. Danida Forest Seed Center, Humlabaek: DK, Technical Note. 16:36 p. Bergmann, F., F. Scholz, 1987: The impact of air pollution on the genetic structure of Norway spruce. Silvae Genetica, 36 (2): 80–83. Bergmann, F., F. Scholz, 1989: Selection effects of air pollution in Norway spruce (Picea abies) populations. In: Scholz, F., Gregorius, H.R., Rudin, D. (ed.): Genetic Effects of Air Pollutants in Forest Tree Populations, Springer Verlag, 143–160, Berlin. Bergmann, F., B. Hosius, 1996: Efects of heavy- metal polluted soils on the genetic structure of Norway spruce seedling populations. Water, Air and Soil Pollution, 89: 363–373. Bo ž i č , G., 2002: Subpopulation differentiation under different forest site conditions within autochthonous Norway spruce (Picea abies (L.) Karst.) population. Razprave IV. Razreda SAZU, XLIII-3: 95–109, Ljubljana. Božič, G., M. Urbančič, 2001: Influences of the soils on the morphological characteristics of an autochthonous Norway spruce on the Pokljuka plateau. Glas. Šum. Pokuse, 38: 137-147, Zagreb. Božič, G., M. Urbančič, 2003: The morphological and genetical characterisation of native Norway spruce (Picea abies (L.) Karst.) population in the area of Pokljuka mire. Acta Biologica Slovenica. 46 (1): 17–25, Ljubljana. Crow, J. F., M. Kimura, 1970: Introduction to Population Genetics Theory, Harper and Row, New York. Gillet , E. M., 1998: GSED – Genetic Structures from Electrophoresis Dana. Version 1.1. Institut fuer Forstgenetik und Forstpflanzenzuechtung, Universitaet Gottingen, str. 48. Goncharenko, G. G., V. Potenko, J .N. Slobodyan, A I. Sidor, 1990: Genetic and taxonomic relations between Picea abies (L.): montana Schur and P. obovata Ledeb. Doklady Akademii Nauk BSSR, 34: 361–364. Goncharenko, G. G., V. Potenko, 1992: Genetic variability and differentiation in Norway spruce (Picea abies (L.) Karst.) and Siberian spruce (Picea obovata Ledeb.) populations. Soviet Genetics, 27: 1235–1246. Gregorius, H. R., 1974: Genetischer Abstand zwischen Populationen. I. Zur Konzeption der genetischen Abstandsmessung. Silvae Genetica, 23: 22–27. Gregorius, H. R., 1978. The concept of genetic diversity and differentiation. Theor. Appl. Genet. 74, 397–401. Gregorius, H. R. 1987: The relationship between the concepts of genetic diversity and differentiation. Theor. Appl. Genet. 74: 397–401. Hosius, B., F. Bergmann, 1993: Adaptation of Norway spruce to heavy metal contaminated soil. In: Rone, V. (ed.): Norway spruce Provenances and Breeding. Latvian Forest Research Institute ‘Silva’, 200–207, Riga. Konnert, M. 2004: Handbücher für Isoenzymanalyse. www.genre.de/fgrdeu/blag/iso-handbuecher. Krajmerová, D., R. Longauer, 2000: Genetická diverzita smreka obyčajného na Slovensku. Forestry Journal, 46 (3):273–286. Krutovskii, V. K., F. Bergmann, 1995: Introgressive hybridization and phylogenetic relationships between Norway, Picea abies (L.) Karst., and Siberian, Picea obovata Ledeb., spruce species studied by isozyme loci. Heredity, 74: 464–480. Langercrantz, U., N. Ryman, 1990: Genetic structure of Norway spruce (Picea abies): concordance of morfological and allozymic variation. Evolution, 44: 38–53. Longauer, R., D. Gömöry, L. Paule, D. F. Karnosky, B. Mankovská, G. Müller- S t a rc k , K. Percy, R. Szaro, 2001: Selection effects of air pollution on gene pools of Norway sprunce, European silver fir and European beech, Enviromental Pollution, 115: 405–411. M ü l l e r- St a r c k , G., 1989: Genetic implications of environmental stress in adult forest stands of Fagus sylvatica L. In Scholz, F. Gregorius, H.R., Rudin, D. (Ed.), Genetic Effects of Air Pollutants in Forest Tree Populations. Springer Verlag, 127–142, Berlin. Müller-Starck, G., P. H. Baradat, F. Bergmann, 1992: Genetic variation within European tree species. In: Adams, W.T., Strauss, S.H., Copes, D.L. (ed.): Population Genetics of Forest Trees, Kluwer Academic Publishers, str. 23–47, Amsterdam. Pacalaj, M., R. Longauer, D. Krajmerová, D. Gömöry, 2002: Effect of site altitude on growth and survival of Norway spruce (Picea abies L.) provenances on the Slovak plots of IUFRO experiment 1972, J. For. Sci., 48 (1): 16–26. Raymond, M., F. Rousset, 1995: GENEPOP (version 1.2) population genetics software for exact tests and ecumenicism. Heredity, 86: 248–249. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 23 <-- 23 --> PDF |
D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST . Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24 između subpopulacija Igman – A i Igman – B za gene pool 17 polimorfnih lokusa iznosi 4,1 %. Ako analiziramo alelnu genetičku bliskost i genetičko odstojanje (d0), možemo primijetiti da je bliskost vrlo visoka te da su razlike relativno male. Tako smo dobili da je alelna bliskost s veličinom od 0,959, a uda ljenost 0,041 prema Gregoriusu (1974), što je u našem slučaju jako velika veličina s obzirom na to da su subpopulacije udaljene oko 2 km. Obično su neke normalne udaljenosti, gdje se dobije takvo odstojanje za autohtone populacije smreke oko 100 km, ali samo u njenom prirodnom prostiranju. RASPRAVA I ZAKLJUČCI Uspoređivali smo genetičku strukturu dvije subpopulacije s jedne, u ekološkom pogledu interesantne planine, za koju je svojstvena pojava mrazišta. To ovom istraživanju daje posebnu specifičnost, jer ukazuje na mogućnost da se izvrši razdioba jedne veće populacija na manje subpopulacije, prema lokalnim klimatskim uvjetima koji vladaju na jednom užem području, kao i da se ukaže na moguću primjenu tih rezultata u praksi. Subpopulacije s Igmana pokazale su nisku razinu varijabilnosti, odnosno alelnog diverziteta, dok su prisutne značajne razlike u frekvencijama alela. Neki od nađenih alela su rijetki i pokazuju svojstvenost samo za odgovarajuću subpopulaciju, kao i heterozigotnost pojedinih alela. Genetička varijabilnost unutar subpopulacija ponaša se slično heterozigonosti, gdje pojedini gen lokusi pridonose znatno više varijabilnosti od drugih, kao i između subpopulacija. Kod subpopulaciju Igman – A visoka heterozigotnost lokusa 6Pgdh-C i Mnr-A upućuje na to da selekcijski procesi djeluju pozitivno na te lokuse, dok je kod Got-B suprotan učinak, što je vidljivo iz male heterozigotnosti ovog lokusa. Za subpopulaciju Igman – B može se potvrditi da imamo moguće selekcijske pritiske koji favoriziraju visoku heterozigotnost lokusa Mnr-A, dok je kod lokusa Got-A i Got-B taj tip selekcije izostao. Tako dobivene heterozigotnosti upućuju nas na različite selekcijske pritiske koji djeluju u te dvije subpopulacije te na njihove razlike. Analizom genetičkih odstojanja (d0) možemo primijetiti da su jako mala, čak znatno manja nego što je dobio Božič (2002) za razlike između smreke sa tresetišta i tipičnog staništa na Pokljuki u Sloveniji. Razlog za manje razlike može biti u slabijem selekcijskom pritisku koji nastaje klimatskim djelovanjem od onoga koji nastaje djelovanjem različitih tipova tala. Inače u Discussion and conclusions mnogim radovima potvrđuje se vertikalna izdiferenciranost smreke (Müller-Starck 1989; Krajmerová i Longauer 2000; Pacalaj i sur. 2002). U Norveškoj su provedena istraživanja sa smrekom prema njenom vertikalnom (visinskom) rasprostiranju (B a r n e r i Wi l l a n , 1995), te je na temelju rezultata iz tih pokusa izdijeljena na visinske oblasti, odnosno napravljena je vertikalna rajonizacija. Ova razdioba temelji se u biti na zemljopisno klimatskim čimbenicima, a oni pak grade elemente koji ograničavaju distribuciju šumskih zajednica. Stoga oni tu razdiobu rabe kod distribucije reprodukcijskog materijala, sjemena i sadnica, te koriste materijal samo unutar regije u kojemu su sakupljeni. Inače, za običnu smreku određene su i visinske regije, uz one u horizontalnom smislu, unutar kojih se može prenositi reprodukcijski materijal, a da ne dođe do većih problema koji nastaju tijekom procesa prilagodbe. Tako se u visinskom pogledu materijal može prenositi do nekoliko stotina metara prema gore ili dole (250 m) od mjesta sabiranja. Dobiveni rezultati iz ovog istraživanja također ukazuju na to da se vertikalnoj rajonizaciji sjemenskih objekata treba posvetiti dužna pozornost i kod nas. Prenošenje materijala treba biti suptilnije nego je to slučaj kod Norveške, jer su granice između diferenciranih populacija jako uske, a u ovom istraživanju su već na oko 100 m visinske razlike. Ukoliko želimo napraviti intervenciju na mrazištu, potrebno je koristiti samo autohtoni materijal mrazišne smreke, koji je sakupljan na tom staništu i koji će biti uporabljen samo na mrazištima. Stoga reprodukcijski materijal smreke koja raste izvan mrazišta, treba uporabiti samo na staništima izvan mrazišta koja su propisana prema molekularno genetičkoj rajonizaciji. ZAHVALA – Acknowledgement Ovo istraživanje realizirano oo jje uz financijsku pot poru Federalnog ministrastva z zza aa poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo, odnosno Federalne uprave za šume, Bosne i Hercegovine, u okviru projekta” Istraživanje genetičke strukture, genetičkog diverziteta i genetičke diferenciranosti prirodnih populacija smreke bies Karst.) u dijelu prirodnog rasprostiranja u ea a Bosni i Hercegovini”, pa kolegama iz Ministarstva i i dugujem veliku zahvalnost, posebice direktoru Omeru Pašaliću, dipl. ing. šum. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 22 <-- 22 --> PDF |
D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24 je populacija stabilna, dok je kod subpopulacije Igman Na temelju testiranja kod subpopulacije Igman – B, – B pozitivna veličina 0,0059 i ukazuje na moguću maza gen lokus Mnr-A dobili smo značajna odstupanja, nju nestabilnost (Tablica 4). Unatoč dobivenim razliodnosno do pojave viška heterozigota (***) (Tablica kama između subpopulacija, a s obzirom da su obje ve-6). Objašnjenje za takvo povećanje heterozigotnosti ličine bliske nuli, to nam može ukazivati da su obje vrgen lokusa Mnr-A mogli bismo potražiti u specifičnim lo bliske uravnoteženom stanju prema Hardy-Wein-selekcijskim pritiscima koji vladaju na mrazištu, a koji bergovom zakonu ravnoteže. favoriziraju heterozigote za ovaj gen lokus. Ostali gen lokusi ne pokazuju signifikantne razlike. Također do Tablica 6. Test za višak heterozigota lazi do pojave značajnog nedostatka heterozigota kod Table 6 F-Stat – Test for heterozygote surplus gen lokusa Idh –A (***) (Tablica 5), što bi se moglo Gen lokusi Igman – A Igman -B povezati sa selekcijskim pritiscima ili pak s jako bli skom srodničkom vezom. Mh-A ns ns Idh-B --Genetička varijabilnost između subpopulacija Mdh-A --Značajnost razlika između alelnih i genotipskih Gdh-A --frekvencija testirana je Fischerovim testom homogeMdh- B ns nosti u statističkom programu GENEPOP (Version 3.4). ns Mdh-C ns Rezultati su prikazani u tablici 7. ns Lap-B ns ns Rezultati Fisherovog testa pokazali su značajne Got-A ns ns razlike u alelnim i genotipskim frekvencijama između Got-B ns ns istraživanih subpopulacija Igman – A i Igman – B, i to Got-C ns ns od 17 polimorfnih lokusa samo na dva lokusa (Lap-B i Pgm-A ns ns 6Pgdh-A, s razinom od 5 %), što upućuje na lokalno Pgi-B ns ns značajnu diferencijaciju tih dvaju subpopulacija. Kod Skdh-A ns ns te dvije subpopulacije značajne razlike bile su is 6Pgdh-B ns ns ključno na lokusu Lap-B i 6-Pgdh-A, i to u pojavi 6Pgdh.C ns ns određenih alela koji su svojstveni za jednu ili drugu Fest-B ns ns subpopulaciju, kao i u frekvencijama genotipova. Tako k-k-k Mnr-A ns kod subpopulacije Igman – A imamo pojavu alela A4, a Mnr-C ns ns kod subpopulacije Igman – B alela A1, za gen lokus Aco-A ns ns 6-Pgdh-A (Tablica 1b). Isto se ponašaju i genotipovi 6Pgdh-A ns ns (Tablica 1b). Ukupno – Total ns ns Tablica 7. Fisherov precizni test homogenosti alelnih i genotipskih (GT) frekvencija između subpopulacija Igman – A (A) i Igman – B (B) Table 7 Fisher’s exact test of the homogeneousness of allele and genotype (GT) frequency between subpopulations Igman – A (A) and Igman – B (B) s:;:;r: A-B (aleli) ns ns ns ns ns ns * ns ns ns ns ns ns ns * ns ns A-B (GT) ns ns ns ns ns ns * ns ns ns ns ns ns ns * ns ns Subpop. Analizirane subpopulacije smreke * p < 0,05 ** p < 0,01 *** p < 0,001 ns. p 3 0,05 (niska razina razlika) - Nije provedeno testiranje (jedan od genskih lokusa je monomorfan te testiranje nije moguće) Diferencijaciju između subpopulacija na svakom sobno ne dijele i koje prezentiramo s poprečnim genepojedinačnom gen lokusu određujemo preko alelnih tičkim odstojanjima za gen pool 17 polimorfnih gen genetičkih odstojanja, koje se u subpopulaciji među-lokusa. Srednje alelno genetičko odstojanje d0 (%) |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 21 <-- 21 --> PDF |
D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST . Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24 Najveći udio u raznolikosti kod subpopulacije Igman – A daje lokus Got-C sa 70,71 %, dok kod Igman – B subpopulacije gen lokus Mnr-A sa veličinom od 79,21 % i Got-C sa 79,19 %. Koeficijent inbreedinga (Fis): Za provjeru kako se u subpopulacijama ponašaju frekvencije genotipova kod promatranih lokusa i frekvencije alela, prikazali smo prema HWE, te uporabili Likelihood ratio test za HWE u programu POPGENE 32. Nulta hipoteza koju testiramo je da je veza između gameta slučajna. Provjerom HWS-a izdvajamo lokuse prema značajnosti u svakoj od subpopulacija uporabom simbola. Tablica 3. Precizni Hardy-Weinbergov test vjerojatnosti Table 3 Likelihood ratio exact test for HWE Gen lokusi Igman – A Igman -B Mh-A ns *** Idh-B -Mdh- A -Gdh- A -Mdh- B ns ns Mdh-C ns ns Lap-B ns ns Got-A ns ns Got-B ns ns Got-C ns ns Pgm-A ns ns Pgi-B ns ns Skdh-A ns ns 6Pgdh-B ns ns 6Pgdh.C ns ns Fest-B ns ns Mnr-A ns ** Mnr-C * ns Aco-A * ns 6Pgdh-A ns ns Subpop. Analizirane subpopulacije smreke * p < 0,05 ** p < 0,01 p < 0,001 ns. p 3 0,05 (niska razina razlika) - Nije provedeno testiranje (jedan od genskih lokusa je monomorfan te testiranje nije moguće) Na temelju dobivenih rezultata, primjetno je značajno odstupanje frekvencija genotipova prema HWE kod lokusa: Mnr-C i Aco-A (za Igman – A), te Idh-A i Mnr-A (za Igman – B) (Tablica 3). Na temelju dobivenih rezultata došli smo i do ocjene koeficijenta inbridinga prema Wrightu, te se subpopulacije razlikuju prema učestalosti pojavljivanja heterozigotnosti u njima, a što je izravna posljedica panmiksije (HWE) (Tablica 4). Tablica 4. Fiksacijski indeks (Fis) Table 4 Fixation indeks (Fis) Gen lokusi Igman – A Igman -B Mh-A -0,0373 1,0000 Idh-B -- Mdh-A -- Gdh-A -- Mdh-B -0,0204 -0,0239 Mdh-C -0,0753 -0,0417 Lap-B -0,0352 -0,0582 Got-A -0,0204 -0,0101 Got-B -0,0101 -0,0101 Got-C 0,1811 0,1974 Pgm-A -0,0309 -0,0309 Pgi-B -0,1036 0,0502 Skdh-A -0,0939 -0,1152 6pgdh-B -0,2483 -0,0062 6pgdh.C -0,0110 -0,2500 Fest-B 0,1304 -0,0858 Mnr-A -0,1667 -0,4780 Mnr-C 0,4792 0,1111 Aco-A 0,0439 -0,0654 6Pgdh-A -0,0239 -0,0823 Srednja veličina -0,0025 0,0059 Tablica 5. Test za manjak heterozigota Table 5 F-Stat – Test for heterozygote insufficiency Gen lokusi Igman – A Igman -B k-k-k Idh-A ns Idh-B -Mdh- A -Gdh- A -Mdh- B ns ns Mdh-C ns ns Lap-B ns ns Got-A ns ns Got-B ns ns Got-C ns ns Pgm-A ns ns Pgi-B ns ns Skdh-A ns ns 6Pgdh-B ns ns 6Pgdh.C ns ns Fest-B ns ns Mnr-A ns ns Mnr-C ns ns Aco-A ns ns 6Pgdh-A ns ns Ukupno – Total ns ns Fiksacijski indeks u subpopulaciji Igman – A za 17 polimorfnih lokusa ukupno je -0,0025 te pokazuje da |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 15 <-- 15 --> PDF |
IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24 UDK 630* 165 (001) GENETIČKA DIFERENCIRANOST SUBPOPULACIJA OBIČNE SMREKE šPicea abies (L.) KARST.) NA PLANINI IGMAN THE ANALYSIS OF GENETIC VARIABILITY OF NORWAY SPRUCE (Picea abies (L.) KARST.) SUBPOPULATION AT THE IGMAN MOUNTAIN D. BALLIAN1, F. BOGUNIĆ1, M. KONNERT2, . B 3 33 H. KRAIGHERČ M. PUČKOJ G. BOZICČ SAŽETAK: Uporabom 12 izoenzimskih sustava, te analizom 20 gen lokusa, uspoređivana je genetička struktura dviju subpopulacija s planine Igman. Prema ekološkim pokazateljima, a misli se na klimu i njeno djelovanje, postoje razlike između subpopulacija, jer jedna pripada mrazištu a druga tipičnoj planinskoj klimi. Rezultati analize izoenzimskih biljega upućuju na postojanje razlika između analiziranih subpopulacija. K l j u č n e r ij e či : Picea abies (L.) Karst., subpopulacije, izoenzimi UVOD – Introduction Smreka (Picea abies (L.) Karst.) predstavlja jednu loškim i klimatskim uvjetima, kao što su vrtače, male od najznačajnijih vrsta šumskog drveća s gospodarplaninske doline i uopće veće i manje depresije, odskog i ekološkog stajališta u Bosni i Hercegovini, a i u nosno mjesta s pojavom ekstremno niskih temperatučitavom nizu europskih zemalja (Skroppa, 2003). ra. U takvim uvjetima nalazimo šume smreke mrazišnog tipa, Piceetum montanum s.lat. (Fuk. i Stef. 1958. Mnoga istraživanja obične smreke na molekularnoj emend. Horv. et al., 1974). Ovaj tip šume svojstven je razini, analizom polimorfizma određenih izoenzimskih za područja s pojavom inverzije temperatura, kao i lokusa, ukazala su na veliku genetičku varijabilnost ove intrazonalne specifične vegetacije unutar pojasa zajed vrste u Europi, kao i na pojavu velike diferencijacije iz nice šuma obične jele i bukve (Abieti-Fagetum). Tako među populacija (M ü el l e r- St ar c k i sur., 1992). Ne jednu od najljepših sastojina smreke, mrazišnog tipa, ka od istraživanja potvrdila su (L a n g er c ra n t z a i nalazimo na planini Igman u području Velikog i Malog Rymana 1990) da je obična smreka u stalnom procesu polja (Slika 1). genetičke diferencijacije i adaptacije, u određenim ekološkim uvjetima. Drugi autori koji su se također bavili Prema Stefanoviću (1977) ovakva smrekova istraživanjem obične smreke (Goncharenko i sur., staništa odlikuju se plićim zemljištima tipa crnice ili 1990; Goncharenko i Potenko, 1992; Kurtov-smeđih tala, a na planini Igman razvila su se na morenski i i Bergmann, 1995) uporabom izoenzimskih skim nanosima. Uslijed veće sklopljenosti sastojina i biljega analizirali su njenu genetičku strukturu i difehladnog fitoklimata, imamo pojave usporene humifirenciranost, na lokalnoj razini, a i šire. kacije, što dovodi do nastajanja sirovog humusa. To U planinskom području središnjih Dinarskih Alpa, pogoduje smreci kao i brojnim acidofilnim vrstama na vapnenačkim i dolomitnim planinama Bosne i Herkoje ulaze u sastav ove šumske zajednice. cegovine, smreku nalazimo u specifičnim geomorfo-Kako se planina Igman nalazi oko 20 km južno od Sarajeva, u njoj je prisutan stalni antropogeni utjecaj. Tako suvremenim uvjetima razvoja, posebice u gospo D. Ballian, F. Bogunić darstvima zemalja u tranziciji kao što je naše, ovakve Faculty of Forestry, University of Sarajevo 2 M. Konnert šumske zajednice zbog stalnih negativnih utjecaja na Bayerisches Amt für forstliche Saat und Pflanzenzucht, njih postaju vrlo labilne, te zahtijevaju poseban pristup Teisendorf, Germany u zaštiti i obnovi. Tako je na planini Igman, ova šumska H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič zajednica već punih 25 godina izložena neprestanom Gozdarski Inštitut Ljubljana, Slovenia 13 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 20 <-- 20 --> PDF |
D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24 Tablica 2a: Prosječan broj alela u lokusu, postotak polimorfnih lokusa, stvarna heterozigotnost (Hst) i teoretska heterozigotnost (Hte), raznolikost (Vgam) Table 2a: An average number of allele in the locus, the percentage of polymorphous loci, observing heterozygosis (Ho) and theoretic heterozygosis (He), diversity (Vgam) Efektivni broj Difrencijacija Prosječan broj alela u unutar Stvarna Teoretska alela u lokusu Genetička Subpopulacija subpopulaciji subpopulacija heterozigotnost* heterozigotnost* Average number raznolikost Subpopulation The percentage Differentiation Observing Theoretic of allele Diversity of polymorphous in heterozygosis* heterozygosis* in the locus loci subpopulation A/L V 5T H,t % Hte % V gam Igman – A 2,71 1,307 0,237 24,4 84,1 162,125 Igman -B 2,59 1,332 0,252 26,2 81,9 215,830 heterozigotnosti su izračunate samo za polimorfne lokuse – heterozygosis only for the polymorfic loci Razlike između subpopulacija jače se izražavaju s na potencijalnu sposobnost za proizvodnju genetički parametrom Vgam, odnosno hipotetskom gametskom različnih gameta. To bi značilo da smreka sa mrazišta veličinom lokusne raznolikosti, koja je rezultat pojediima veću potencijalnu sposobnost proizvodnje genetinih učinkovitih alelnih raznolikosti. Ovaj parametar čki različnih gameta, za razliku od smreke koja potječe inače se jako podudara s diferenciranjem između uzoraiz normalnog tipa šume. ka glede gensko (alelne) raznolikosti i s time pokazuje Tablica 2b: Stvarna heterozigotnost (Hst) i očekivana heterozigotnost (Hte) promatrana prema gen lokusima u subpopulacijama Table 2b: Observing heterozygosity (Ho) and theoretic heterozygosity (He) at the loci in subpopulations Stvarna heterozigotnost Očekivana heterozigotnost Gen lokus Observing heterozygosity Theoretic heterozygosity Hst (u %) Hte (u %) Igman – A Igman -B Igman – A Igman -B Idh-A 10,0 0,0 100 0,0 Mdh-B 4,0 6,0 100 100 Mdh-C 14,0 8,0 100 100 Lap-B 40,0 40,0 83,3 83,3 Got-A 4,0 2,0 100 100 Got-B 2,0 2,0 100 100 Got-C 36,0 40,0 58,1 52,6 Pgm-A 6,0 6,0 100 100 Pgi-B 52,0 42,0 68,4 63,6 Skdh-A 24,0 24,0 100 100 6-Pgdh-B 56,0 42,0 84,8 72,4 6-Pgdh-C 46,0 60,0 65,7 75,0 Fest-B 10,0 20,0 83,3 100 Mnr-A 56,0 76,0 70,0 88,4 Mnr-C 4,0 16,0 50,0 80,0 Aco-A 44,0 42,0 66,7 77,8 6-Pgdh-A 6,0 20,0 100 100 Ukupno – Total 24,4 26,2 84,1 81,9 Prosječna heterozigotnost za subpopulaciju Igman – lokusa Mnr-A sa 76 %, dok je kod lokusa Got-A i Got-B A iznosila je 24,4 %, a najveći doprinos toj veličini daje najmanja veličina i iznosi 2 % (Tablica 2b). visoka heterozigotnost lokusa 6Pgdh-C i Mnr-A s ve-Unutarnja alelna raznolikost pokazuje visok stupanj ličinom od 56 %, dok lokus Got-B ima najmanji udio sa sličnosti s veličinom od 0,237 kod Igman – A i 0,252 2 % (Tablica 2b). Prosječna heterozigotnost kod subpo-kod Igman – B subpopulacije. pulacije Igman – B je 26,2 s najvećim udjelom u njoj |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 19 <-- 19 --> PDF |
D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST . Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24 Tablica 1b: Relativne genotipske frekvencije za 20 gen lokusa smreke iz subpopulacija “Igman – A” i “Igman – B” Table 1b: Relative genotype frequencies for 20 gene loci in sampled Norway spruce subpopulations on the “Igman – A” and “Igman – B” Locus Genotype “Igman-A “Igman-B” Locus Genotype “Igman - B” “Igman – A” Aco-A 11 0,080 0,060 Mdh-A 22 1,000 1,000 12 0,420 0,420 13 0,020 -Mdh-B 12 -0,020 22 0,460 0,520 22 0,960 0,940 33 0,020 -23 0,040 0,040 F-Est-B 12 0,020 0,140 Mdh-C 24 0,140 0,080 14 0,020 -44 0,860 0,920 22 0,900 0,800 23 0,020 -Mnr-A 22 0,120 0,040 24 0,040 0,060 24 0,560 0,700 25 0,020 Gdh-A 22 1,000 1,000 44 0,320 0,200 45 0,040 Got-A 12 0,040 0,020 22 0,960 0,980 Mnr-C 22 0,940 0,820 23 0,040 0,160 Got-B 12 0,020 33 0,020 0,020 22 0,980 0,980 23 0,020 -Pgi-B 22 0,120 0,120 23 0,520 0,420 Got-C 22 0,120 0,160 33 0,360 0,460 24 0,320 0,320 25 -0,040 Pgm-A 22 0,940 0,940 26 0,020 -23 0,060 0,060 44 0,520 0,440 45 0,020 0,040 Skdh-A 13 0,060 23 0,140 0,200 Idh-A 22 -0,060 33 0,760 0,760 23 0,060 -37 0,040 0,040 33 0,900 0,940 34 0,020 -6-Pgdh-A 12 -0,080 35 0,020 -22 0,940 0,800 23 0,040 0,120 Idh-B 33 1,000 1,000 24 0,020 Lap- B 14 -0,020 6-Pgdh-B 15 0,020 24 -0,020 22 0,400 0,500 33 0,040 0,040 25 0,540 0,400 34 0,280 0,340 26 -0,020 44 0,560 0,560 55 0,040 0,080 45 -0,020 46 0,120 -6-Pgdh-C 22 0,420 0,300 25 0,460 0,600 55 0,120 0,100 Unutarpopulacijsku varijabilnost predstavljaju ve-Tako smo dobili veću veličinu kod subpopulacije Igličine genetičkih parametara koje predstavljaju subpo-man – A, a koja iznosi 2,71, dok kod subpopulacije pulacije i njihove vrijednosti su prikazane u tablici 2. Igman – B imamo 2,59. Obrnut slučaj imamo kad je u piProsječan broj alela po lokusu, za 17 polimorfnih loku-tanju učinkovit broj alela subpopulacijama, jer veću vesa pokazao je da postoje minimalne razlike između ličinu imamo kod subpopulacije Igman – B (Tablica 2). subpopulacija. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 18 <-- 18 --> PDF |
D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24 Alelna diferencijacija bila je najočitija na lokusih U subpopulaciji Igman – B primijećen je veći broj Aco-A, Lap-B, Got-C, Mnr-C, 6-Pgdh-A. Genotipski se heterozigota kod svih lokusa, i za 7 % je veći nego kod subpopulacije najjače diferenciraju na lokusima Fest-B, subpopulaciji Igman – A. Got-C, Lap-B, Mdh-C, Mnr-A, Mnr-C, Pgi-B, 6-Pgdh-A, Najveća moguća stopa hetrozigotnosti (Hte) je u 6-Pgdh-B, 6-Pgdh-C. Kad se uzorci subpopulacije subpopulaciji Igman – A sa 84,1 %, dok je kod subpo- Igman – A usporede s uzorcima iz subpopulacije Igman pulacije Igman – B 81,9 %. Kao što je vidljivo razlike – B, dobije se od 8–14 % veća učestalost homozigotnosu male i praktično beznačajne. Izračunata veličina sti za: Got-C44, Fest-B22, Mnr-A22, Mnr-C22, 6-Pgdh-A22, (Hte) za supopulacije ukazuje na pomanjkanje stvarne 6-Pgdh-C22, i od 10–14 % višu učestalost heterozigota hetrozigotnosti, što je vidljivo iz tablice 2b, jer je kod za: Lap-B46, Pgi-B23, 6-Pgdh-B25. Kod uspoređenja sub mnogih lokusa ta veličina od 100 %. Zbog nedostatka populacije Igman – B s subpopulacijom Igman – A podataka o prethodnim razvojnim stadijima ovih subimamo 10 % veću učestalost homozigota: Pgi-B33, populacija ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je ovaj 6-Pgdh-B22 i od 8–14 % veću učestalost heterozigota: fenomen pod utjecajem reprodukcijskog sustava ili Fest12, Mnr-A24, Mnr-C23, 6-Pgdh-A23, 6-Pgdh-C25. raznih utjecaja selekcije. Tablica 1a: Relativne alelne frekvencije za 20 gen lokusa smreke iz subpopulacije “Igman – A” i “Igman – B” Table 1a: Relative allele frequencies for 20 gene loci in sampled Norway spruce subpopulations “Igman – A” and “Igman – B” Gen lokus Aleli “Igman - B” Gen lokus Aleli “Igman - B” Aco-A 1 “Igman – A” 0,300 0,270 Mdh-B 1 “Igman – A ” -0,010 2 0,670 0,730 2 0,980 0,970 3 0,030 -3 0,020 0,020 F-Est-B 1 0,020 0,070 Mdh-C 2 0,070 0,040 2 0,940 0,900 4 0,930 0,960 3 0,010 - 4 0,030 0,030 Mnr-A 2 0,400 0,400 3 0,600 0,570 Gdh-A 2 1,000 1,000 5 -0,030 Got-A 1 0,020 0,010 Mnr-C 2 0,960 0,900 2 0,980 0,990 3 0,040 0,100 Got-B 1 -0,010 Pgi-B 2 0,380 0,330 2 0,990 0,990 3 0,620 0,670 3 0,010 - Pgm-A 2 0,970 0,970 Got-C 2 0,290 0,340 3 0,030 0,030 4 0,690 0,620 5 0,010 0,040 Skdh-A 1 0,030 - 6 0,010 -2 0,070 0,100 3 0,880 0,880 Idh-A 2 0,030 0,060 7 0,020 0,020 3 0,950 0,940 4 0,010 -6-Pgdh-A 1 -0,040 5 0,010 -2 0,970 0,900 3 0,020 0,060 Idh-B 3 1,000 1,000 4 0,010 - Lap-B 1 -0,010 6-Pgdh-B 1 0,010 - 2 -0,010 2 0,670 0,710 3 0,180 0,210 3 -- 4 0,760 0,760 5 0,320 0,280 5 -0,010 6 -0,010 6 0,060 - 6-Pgdh-C 2 0,650 0,600 Mdh-A 2 1,000 1,000 5 0,350 0,400 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 17 <-- 17 --> PDF |
D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST . Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24 MATERIJAL I METODE – Materials and methods Istraživane su dvije prirodne subpopulacije smreke s planine Igman, s tim da je jedna od subpopulacija smreke mrazišnoga tipa, a druga normalnog. Uzorci mrazišnog tipa smreke uzeti iz šumske zajednice (Piceetum montanum, s.lat. (Fuk. i Stef. 1958. emend. Horv. et al., 1974) na 1198–1200 m nadmorske visine, H u radu su predstavljeni kao subpopulacija Igman – B. Druga grupa uzoraka za analizu pripada smreci koja je rasla u šumskoj zajednici smreke i običnog bora (Piceo- Pinetum Illyricum, Stef. 1960), s nadmorske visine koja je viša za oko 150 m, te udaljena oko 2000 metara sjeveroistočno od prve, te je predstavljena kao subpopulacija Igman – A. Uzorci su sabrani tijekom siječnja 2005 godine. Uzimane su grančice s dormantnim pupovima. Prilikom sabiranja uzoraka za izoenzimska istraživanja vodilo se računa da udaljenost između stabala bude najmanje 50 do 100 m kako bi se isključila mogućnost srodstva, kao i da stabla budu starija od 80 godina. Po populaciju za ovaj način istraživanja selekcionirano je 50 stabala. Za analizu genetičke strukture uporabljeni su izoenzimski genetički biljezi Aco-A, F-Est-B, Gdh-A, Got-A, Got-B, Got-C, Idh-A, Idh-B, Lap-B, Mdh-A, Mdh-B, Mdh-C, Mnr-A, Mnr-C, Pgi-B, Pgm-A, Skdh-A, 6-Pgdh-A, 6-Pgdh-B, 6-Pgdh-C, a interpretacija zimograma je prema protokolu koji je dat od Konnert (2004). Rezultati izoenzimske analize vrednovani su preko alelnih i genotipskih frekvencija koje su obračunate iz razlika između gen lokusa. Genetička struktura prikazana je za sve gen lokuse u istraživanim subpopulacijama smreke koji su pokazali polimorfizam. Genetička varijabilnost određena je preko parametara koji se odnose za subpopulacije, kao i između subpopulacija. Tako smo rabili alelni diverzitet ili genetičku višeznačnost, preko prosječnog broja alela u lokusu (A/L). Za određenje genetičke varijabilnosti unutar subpopulacija rabili smo mjere alelnog diverziteta (Vk, Vm, prema Gregoriusu 1978, 1987), genetič kog diverziteta (Vgam), stvarne heterozigotnosti (Hst) i očekivane heterozigotnosti (Hte), genetičke diferenciranosti između individua unutar subpopulacija (.T). Za računanje tih parametara uporabili smo statistički program GSED (Gillet, 1998) Provjera Hardy-Weinbergove ravnoteže (HWE) urađena je za svaku subpopulaciju odvojeno. Provjerava se kako se u sastojini smreke pojavljuju frekvencije genotipova kod pojedinih gen lokusa i kako se slažu sa frekvencijama genotipova, prema očekivanoj Hardy- Weinbergovoj ravnoteži, a uporabili smo “precizni Hardy-Weinbergov test vjerojatnosti”, prema statističkom programu POPGENE 3.2 (Yeh i sur. 1999). Nulta hipoteza, koju smo testirali je da je veza između gameta slučajna, te da vrijedi načelo panmiksije. Provjera HWE urađena je za svaki gen lokus u svakoj subpopulaciji. U slučaju nepotpunosti date nulte hipoteze, prihvaćali smo alternativnu hipotezu koja je definirana kao manjak ili višak broja heterozigota (F>0 ili F<0), za što smo rabili F-test za manjak i višak heterozigota po statističkom programu F-STAT. Koeficijent inbridinga (Fis) prema Wrightovoj statističkoj proceduri (Wright 1978) ukazuje u kojem se odnosu razlikuju dobivena i očekivana heterozigotnost u subpopulacijama, a koji nastaje kod panmiksičnih oplodnji. Koeficijent inbridinga (fiksacijski indeks) procijenili smo pomoću statističkog programa POPGENE 3.2. Genetičku varijabilnost između subpopulacija smreke procijenili smo uporabom statističke homogenosti alelnih i genotipskih frekvencija u polimorfnim lokusima i mjerama genetičke diferenciranosti. Homogenost alelnih i genotipskih distribucija po lokusu između subpopulacija testirali smo Fischerovim preciznim testom (Raymond i Rousset 1995) uporabom statističkog programa GENEPOP 3.2 (Yeh i sur. 1999). Stupanj genetičke diferenciranosti između subpopulacija prikazali smo s mjerom alelnog genetičkog odstojanja (d0) prema Gregoriusu (1974) uz pomoć statističkog programa GSED (Gillet 1998). REZULTATI ISTRAŽIVANJA – Results Al Alelnu raznolikost predstavljaju frekvencije alela koj jje ee s ssu uu date u tablici 1a. Analizirano je 20 genskih lokusa, od kojih su 3 (Gdh-A, Idh-B, Mdh-A,) pokazala monomorfizam u obje subpopulacije, gdje su dobivene konstantne veličine za od 100 % za alele Gdh-A2, Idh-B3, Mdh-A2. Kod drugih 17 polimorfnih lokusa imamo učestalost alela od 1 % do 99 %. Minimalni polimorfizam u obje subpopulacije uočen je kod lokusa Got-A, Got-B, Idh-A, Mdh-B, Mdh-C, Pgm-A, gdje su frekvencije najfrekventnih alela uvijek jednake ili veće od 93 %. Kod subpopulacije “Igman – A” imamo pojavu minimalnog polimorfizma i kod lokusa Fest-B, Mnr-C, 6-Pgdh-A, dok u subpopulaciji “Igman – B” nemamo taj slučaj. Za drugih 9 lokusa karakterističan je jak polimorfizam, s uvijek istim prevladavajućim alelom u obje subpopulacije. Inače ove dvije subpopulacije karakterizira i pojava rijetkih alela u svakoj od njih, što daje posebnu značajnost svakoj od njih i to u lokusima Fest-B, Got-C,Idh-A, Lap-B, Mdh-C, Mnr-A, Mnr-C, 6-Pgdh-A, 6-Pgdh-B. Frekvencije alela i frekvencije genotipa koje su prikazane u tablici 1a i tablici 1b, ukazuju na postojanje alelne i genotipske raznolikosti između subpopulacija. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2007 str. 16 <-- 16 --> PDF |
D. Ballian, F. Bogunić, M. Konnert, H. Kraigher, M. Pučko, G. Božič: GENETIČKA DIFERENCIRANOST Šumarski list br. 1–2, CXXXI (2007), 13-24 negativnom utjecaju čovjeka. Negativni utjecaj ogleda se kroz otvaranje putova, izgradnju športskih terena za olimpijske igre, ratnim razaranjima, a zadnje vrijeme neplanskom sječom i uređenjem izletišta. Da bi se ova vrlo interesantna sastojina spasila od daljnjeg propadanja, potrebno je obnoviti njenu strukturu, uz uvažavanje svih relevantnih čimbenika koji je izdvajaju od okolnih sastojina smreke. Prema dostupnoj literaturi, u svim dosadašnjim istraživanjima koja su provedena na smreci, postoje saz- Slika 1. Smrekova šuma mrazišnog tipa Piceetum montanum Figure 1 Norway spruce forest frosty type Piceetum montanum nanja koja nam govore da je to vrsta koja vrlo dobro svojom genetičkom strukturom populacije reagira na promjene ekoloških čimbenika, ponajprije u razlikama između tala (Božič 2002, Božič i Urbančič 2001 i 2003), kao i na brojna zagađenja atmosfere i tla (Be rg mann i Scholz 1987, 1989; Hosius i Bergmann 1993; Bergmann i Hosius 1996; Longauersur., 2001). Cilj ovog istraživanja je da uz primjenu suvremenih molekularno genetičkih metoda i njihove analize, pokažemo da je šumska zajednica smreke mrazišnog tipa vrlo specifična genetička tvorevina, i da se razlikuje od šuma bukve i jele ilirskog područja (Abieti-Fagetum illryricum, Fuk. i Stef. 1958.) i šuma običnog bora i smreke (jele) (Piceo-Pinetum Illyricum, Stef. 1960) koje su raspoređene neposredno oko ove šumske zajednice. Dobiveni rezultati trebaju pokazati da su bilo kakve gospodarske intervencije ili aktivnosti na konzervaciji u mrazišnom tipu šume u cilju njene obnove ili očuvanja in situ vrlo zahtjevne i složene, zbog specifične genetičke strukture tog tipa šume, kao i uvjeta sredine koji su izravno utjecali na njeno formiranje. Stoga je prilikom obnova ovih tipova šuma (mrazišni tip) potrebno uporabljivati lokalni, autohtoni reprodukcijski materijal, koji se genetički neće razlikovati od autohtone populacije, a može pokazati značajne razlike spram susjednih populacija iste vrste. Slika 2–4. Smreka mrazišnog tipa u fitocenozi Piceetum montanum Figure 2–4 Norway spruce of frosty type in fitocenosis Piceetum montanum Slika 5–7. Šuma običnog bora i smreke (jele) (Piceo-Pinetum Illyricum) Figure 5–7 Norway spruce forest with randomly distributed white pine trees (silver fir) (Piceo-pinetum Illyricum) |