DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2006 str. 84 <-- 84 --> PDF |
nova biocenoze, posebno sa šumskim drvećem. Ta se njegova težnja zrcali u skriptama iz uzgajanja šuma: Ekologija šuma i šumsko drveće, Morfologija šuma i šumskog drveća i Geografija šumskoga drveća i šuma te Šumarske fitocenologije: Šumarska fitocenologija I. i II. Prvi njegov udžbenik koji se još i danas djelomično koristi je Dendrologija iz Velikoga šumarskoga priručnika I., Zagreb 1946. Akademik Milan Anić sudjeluje prilikom uvođenja magistarskoga studija na Fakultetu. Vodi magistarski studij iz Uzgajanja šuma te predaje prema potrebi programa u drugim magistraskim studijima. Njegov prvi rad odnosio se na biotske utjecaje, odnosno na bolest Rhabdocline kod plave i zelene duglazije (1933), a poslije toga se potpuno posvećuje istraživanju pitomoga kestena u Hrvatskoj, što u konačnici rezultira obranom doktorske disertacije. U znanstvenom radu je vrlo sustavan. Baveći se dendrogeografijom i šumskom vegetacijom, učvršćuje spoznaju o stabilnosti prirodne šume, pa u bukovo-jelovoj prašumi “Čorkova uvala” prvi u području bivše Jugoslavije 1957. godine osniva trajnu pokusnu plohu u kojoj detaljno snima sastojinu, utvrdivši prostorni položaj svakoga pojedinoga stabla, njihove dendrometrijske parametre, stanje vitalnosti, odumrla stabla i njihov položaj te fitocenološke snimke po mikrostaništima unutar plohe. Rad u istraživanju prašume nastavili su njegovi nasljednici, a rezultati su još više učvrstili spoznaju o potrebi održavanja prirodnosti šume i razumnih uzgojnih zahvata kojima se izbjegavaju neproizvodne faze prašume, što daje veliku prednost zagrebačkoj školi uzgajanja šuma. Akademik Anić među prvima piše o općekorisnim funkcijama šume. U općim časopisima (Narodno kolo, 1934., Kalendar Gospodarske sloge 1940) piše o uplivu šume na zdravlje naroda, te kako čuvati naše šume, jer nas iste štite od poplava i drugih vremenskih nepogoda. Hortikulturi posvećuje više radova, pa tako piše o nekoliko vrijednih i manje poznatih egzota prikladnih za parkiranje u sjevernom Primorju, o smokvi penjačici, o dendrološkoj i uzgojnoj važnosti parkova u području Varaždina, o dekorativnim oblicima raznih vrsta drveća i grmlja, iz prošlosti i problematici Maksimira i dr. Šumama pitomoga kestena i dalje posvećuje znatnu pozornost. O toj vrsti drveta piše knjigu o rasprostranjenosti u Hrvatskoj i susjednim zemljama (1942), zatim o hrvatskim i južnošvicarskim šumama pitomoga kestena (1953), o pitomom kestenu na Cresu (1953) te o orijaškim stablima pitomoga kestena kod nas i drugdje u Europi (1966). Istražuje žuti koprivić na litoralnim padinama Velebita (1953, 1964) i opisuje šumsku zajednicu crnoga bora u sjevernom Velebitu. U dnevnom i periodičnom nešumarskom tisku objavio je više napisa u kojima govori o potrebi čuvanja šume zbog njezina značenja za kakvoću okoliša, zatim o postupku sa šumama na Zagrebačkoj gori, o odnosu planinara i šume, o uzrocima katastrofalnih poplava u Samoborskoj gori, kako sačuvati naše šume od požara, o našim šumama i njihovoj gospodarskoj vrijednosti, o šumskoj paši, o važnosti šuma i kakve bi trebale biti iste u okolici Zagreba, o narodno-gospodarskoj važnosti naših nizinskih šuma, o obnovi njezi šumskih sastojina u Maksimiru, povodom pretvorbe crnikove šume u borovu kulturu na otoku Rabu. Kako vidimo akademik Anić posegnuo je za dnevnim tiskom kada se radilo o šumarskim problemima o kojima je trebalo izvijestiti javnost. Bez već spomenutoga vrlo značajnog priloga u Šumarskoj enciklopediji, akademik Anić objavio je 154 znanstvena i stručna rada. Više puta boravio je u inozemstvu. Godine 1934. na studijskom je boravku u bivšoj Čehoslovačkoj, godine 1948. sudjeluje na Šumarskom kongresu u Pragu, na Silvikultumom seminaru FAO sudjeluje u Rimu 1956. godine., na Međunarodnom Šumarskom kongresu u Oxfordu 1956., a iste godine na Silvikulturnom seminaru za kulture obične smreke i običnoga bora u Čehoslovačkoj, na Internacionalnoj komisiji FAO za kesten u Grčkoj 1958, u radnoj skupini IUFRO za primjenu fitocenologije u Oxfordu 1956. i u Varšavi 1959. godine. Na studijskom je boravku u SSSR-u 1963., dok na Međunarodnom šumarskom kongresu u Madridu sudje udjeluje 1966. godine, predlažući u svome referatu zaštitu titu u ekstremnim sredozemnim lokalitetima. Kao vrhunski znanstvenik i stručnjak biran je u više savjeta šumarskih i prirodozaštitarskih institucija, Izabran je za predsjednika Savjeta Instituta za šumarska istraživanja i Savjeta Zavoda za četinjače u Jastrebarskom. Biran je za člana Savjeta za zaštitu prirode, Savjeta za kontrolu šumskoga sjemena, Savjeta za nacionalne parkove i Savjeta za rekreaciju građana Zagreba. Glavni je urednik Glasnika za šumske pokuse od 1962–1966., član fakultetskoga savjeta od 1954–1960, predsjednik Hrvatskoga šumarskoga društva 1945. i glavni urednik Šumarskoga lista 1945. i 1946. godine. Za dvogodišnji mandat dekana Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta izabran je 1951. godine. Izabran je za dopisnoga člana bivše Jugoslavenske, danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prošavši sve stupnjeve izbora te institucije, godine 1968. u suton života izabran je za njezinoga redovitoga člana. Samo je prerana smrt mogla prekinuti jednu golemu životnu i intelektualnu snagu velikana šumarske znanosti. Proučavajući šumsku vegetaciju te ekologiju i biologiju šumskoga drveća i šuma, spoznao je golemo edifikatorsko značenje i utjecaj drveća tih šumskih gorostasa na strukturu, a još više na funkcioniranje šumskih zajednica i šire na funkcioniranje šumskih ekosustava, prozvavši iste po šumskome drveću. Neke njegove nazive prihvaćaju i drugi istraživači toga područja izvan Šumarske struke. |