DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/2006 str. 87 <-- 87 --> PDF |
KNJIGE I ČASOPISI L’ITALIA FORESTALE E MONTANA (Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima – izdanje talijanske Akademije šumarskih znanosti – Firenze) iz broja 2. ožujak-travanj 2006. izdvajamo: David Galvani, Enrico Gregori, Giovanni Zorn: Modeli procjene korjenove biomase šumskih populacija Poznavanje podzemnog dijela šumskih ekosustava, posebice korjenovog sustava drvenastih vrsta, u posljednje vrijeme zauzima sve veću važnost. Ta važnost očituje se u problematici vezanoj za povećanje učešća CO2 u atmosferi, koji se dobrim dijelom može uskladištiti u zemljanom sustavu biljnog pokrova. Korjenov sustav učvršćuje tlo, umanjuje tenziju zemljanih slojeva, štiti od erozije i odrona. Zbog objektivnih teškoća, zbivanja na ovom području, količina i struktura biomase korijenja još je malo poznata. Dio podzemne biomase u odnosu na nadzemnu biomasu smatra se promjenjivom i u funkciji vrste i dobi drveća, s razlikama za kritosjemenjače i golosjemenjače. Ulazak biomase u korijenje također ovisi o abiotskim čimbenicima: količina raspoložive vode, hranjiva i strukture tla. Utjecaj pojedinih čimbenika u uvjetima ograničene mogućnosti istraživanja mogao se samo pretpostavljati. 1981. g. Ulrich i dr. zaključuju da se omjer podzemne i nadzemne biomase (Bi/Be) povećava u manje plodnim staništima i ii da se smanjuje razvojem populacije. a se s Istraživanja koja e obavio Cairns i dr. 1997. g. do ja j jje nosi prosječan omjer Bi/Be od 0,26 s rasponom od 0,20 do 0,30, ovisno o geografskoj širini, klimatskim obilježjima, strukturi tla, dobi i vrsti vegetacije, s naglašenijim razlikama kod kritosjemenjača u odnosu na golosjemenjače. Na osnovi istraživanja 73 populacije sjevernih i umjerenih zona, dani su prosječni podaci Bi/Be za četinjače 0,24 i 0,19 listače. Drugi autori došli su do sličnih rezultata (0,26 i 0,25). U ovom članku autori su objavili rezultate istraživanja u Italiji u sklopu projekta MinPAF RISELVITALIA, koji ima za cilj provesti istraživanja posvećena ustanovljenju količinsko-kvalitativnog sastava korjenovog sustava glavnih šumskih vrsta Italije, na bazi dostupnih podataka iz raznih izvora. Neovisne varijable korištene za modele procjene su: prosječna dob biljaka, gustoća stabala i temeljnica; dok su nadzemna i podzemna biomasa smatrane ovisnim varijablama. Iz svih raspoloživih podataka izdvo jena su dva kompletna skupa za jednodobne visoke sastojine četinjača i listača, a izloženi podaci se (ako nije posebice naglašeno) odnose na taj model. Baza podataka temelji se na osnovi 264 promatranja iz kojih je izdvojen homogeni skup od 180 uzoraka koji sadrže sve relevantne varijable. Rezultati dobiveni ovom metodom (procjena pomoću neuralne mreže) ne razlikuju se puno od klasične regresijske metode (forward stepwise multiple regression), samo što je standardna greška manja. Podzemna biomasa ima tendenciju smanjenja povećanjem gustoće populacije, tj. kod velike gustoće daljnji razvoj korjenovog sustava se ograničava, posebice kod četinjača, no korjenova biomasa se povećava s povećanjem temeljnice. U prosjeku, korjenova masa predstavlja prosječno malo više od 1/5 (ili oko 24 %) nadzemne biomase, bez velike razlike između listača i četinjača. Korjenov sustav povećava se rastom nadzemnog dijela, ali omjer Bi/Be smanjuje se povećanjem nadzemne biomase. Također se može zaključiti da je kod listača češće odstupanje ovih vrijednosti u odnosu na ambijentalne čimbenike, što je i djelomično potvrđeno u ovom članku. Orazio Ciancio: Slobodno ili regulirano šumarstvo Cilj života je živjeti u slozi s prirodom Zenone U rubrici “Rasprave i protivljenja” Orazio Ciancio – odgovorni urednik ovog časopisa, napisao je isti povodom sličnog kojega je napisao Alessandro de Philip- pis prije 51. godinu. “Slobodno ili regulirano šumarstvo” bio je naslov članka objavljenog u istom ovom časopisu, posvećenog problematici koja je bila aktualna onda, ali ništa manje i danas. Osnovno pitanje je odnos iskustva i tehnike u šumarstvu. Oni mogu djelovati u nesuglasju ili složno. Postoji rizik priklanjanja tipičnom empirizmu predskolastičkog šumarstva ili naprotiv otići u suhoparni tehnicizam. Njegova analiza obuhvaća raspravu koja se odnosi na razlike u šumarstvu mediteranske Europe, Francuske i središnje Europe. Prvu obilježava velik stupanj empirizma, druga je uravnotežena, ali u biti malo |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2006 str. 88 <-- 88 --> PDF |
konzervativna, dok je šumarstvo srednje Europe (prije svega njemačko) shematsko i izvještačeno, kojemu je dovoljno rješenje kako i kada sjeći. Tehnicizam vodi u šumarstvo koje se ne obazire na osnovne prirodno-ekološke zakone. Šumarstvo je na početku imalo iskustveno obilježje ali je malo po malo postalo tehnika kojoj je napredak znanstvenih i istraživačkih dostignuća dalo čvrst oslonac. De Philippis upozorava da su empirizam i tehnicizam negativni, jer “moderna saznanja teže prema stanju ravnoteže, koje vodi stvaranju šumske vegetacije koja će najučinkovitije obavljati multifunkcionalnu ulogu”. Osvrćući se na gospodarenje visokim šumama De Philippis navodi da su osnovni oblici sječe “po izboru” i “gola sječa” izgubili velik dio prednosti koji su imali dugi niz godina. Moderno šumarstvo orijentira se “prema oblicima gospodarenja koji predviđaju sječu na malim površinama (sječa na pruge, krugove i grupimična sječa), što omogućava stvaranje raznodobnih sastojina, utoliko više ako su sječine malih površina”. On ne odobrava “shematsku i izvještačenu njemačku praksu”, ali ne podupire ni švicarske “oblike slobodno izabrane sječe”; prve zbog geometrijskih-shematiziranih redoslijeda sječe, a druge zbog rizika djelovanja nasumice ili subjektivnim kriterijima koji daju nesigurne rezultate. 1946. g. Hans Leibundgud piše “U praksi pretjerana sloboda često donosi neopravdani izostanak logične sukcesije u obavljanju sječe, tako da su primjeri primjene konkretnih načela švicarskog Femelschlaga vrlo rijetki”. To potvrđuje i De Philippis za švicarsko šumarstvo, gdje pretjerano povjerenje i sloboda operatora može rezultirati neredom i nedostatnim realiziranjem postavljenog cilja. Po De Philippisu za učinkovito funkcioniranje šumarstva (u užem smislu) kategorički imperativ je “red i metoda” i na taj način promovira regulirano šumarstvo. 20 godina kasnije potvrđuje da “Idealni model miješane raznodobne šume je prirodna obnova”, priklanjajući se tako novoj teoriji uz dozu pesimizma na primjenu tog oblika gospodarenja, zbog ovisnosti o umješnosti operatora. De Philippis daje prednost modelu jednodobnih šuma, jer ga smatra funkcionalnijim, objektivno uređenijim i lakšim za gospodarenje. No, on ipak a priori ne odbija sječu na malim površinama, koja daje nesumnjivo uzgojne i zaštitne prednosti. U zaključcima De Philippis kaže da talijansko šumarstvo, a posebice visoke šume imaju potrebu za redom, jer je do sada bilo previše slobode, unatoč formalnim ograničenjima. Ta rasprava, tada otvorena, ostaje još uvijek otvorena, kaže Ciancio. Ostaje potreba da iskustvo bude povezano s tehnikom, ali u svijetlu progresa primijenjene lu pr ekologije, uzgajanja, uređivanja i šumske ekonomije ja i šu Sve više zahtjeva dolazi od civilnog društva, pritiska teorijsko-praktične interdisciplinarnosti na gospodarenje šumama s kojima se šuma tretira kao biološki kompleks. Odbijaju se uredbe zasnovane na geometrijskim formama i postupci koji pošto poto osiguravaju veću proizvodnju drvne mase. Dakle, daje se prednost “oblicima slobodnog izbora sječe”, što znači slobodno, a ne regulirano gospodarenje šumama. To, što prije 50 godina u vrijeme pisanja De Philippisa nije bilo moguće, danas je moguće. Razlozi tih promjena su različiti: organizirano visoko šumarsko školstvo na području cijele Italije, koje daje mogućnost mladim šumarima da provode adekvatnu tehničkoznanstvenu djelatnost, stroži raspoloživi zakonski propisi, zainteresiranost civilnog društva za šumske probleme, te štovanje i divljenje prema šumskim sustavima i prirodi. Realnost i mogućnost su promjenjivi kao i vrijeme, koje donosi nove teorijske i praktične prijedloge za poboljšanje kompleksnih bioloških sustava, zaključuje Ciancio. Salvatore Salpietro: Prošlost i sadašnjost mane U rubrici “aktualnosti i kultura” objavljen je interesantan članak, u kojemu se na temelju povijesnih i biblijskih pisanja objašnjava pojam i značenje riječi “mana”, te što je od toga pojma ostalo u današnje vrijeme. Prvi trag nalazi se u Bibliji definiran kao fenomen “kiša mane”: “Ujutro biješe sloj rose oko logora, koji je nestao, a na površini pustinjskog tla osta nešto fino, zrnato i sitno kao inje na zemlji. Narod ga je skupljao i jeo, a mana je padala 40 dana sve dok narod Hebreja nije stigao preko Sinajske pustinje u zemlju Kaanan. Pitali su Mojsija što je to, a on je odgovorio da je to hrana koju vam je Gospod dao da jedete.” To je prvo etimološko objašnjenje koje sadrži čudnu pojavu “božanskog dara”, koja uvijek prati riječ mana. U Bibliji se naziv razvija u “nebesku hranu” i “hranu anđela”, te u Novom Zavjetu postaje simbol Euharstije, ali ipak stoljećima ostaje nasljeđe židovskog naroda. Stari Grci i Latini pišu o kiši mane opisujući zračni ili rosni med. U IX. stoljeću Giovanni Mesue, koji je živio u Damasku, smatra tu supstancu lijekom za žučne probleme, giht (ulozi), bolove prsa i trbuha, te sirup protiv kašlja. U XI. st. Avicenna u dijelu “Liber Cannonis” piše da je mana neka rosa koja pada po kamenju i sta na blima, zgusne s sse ee kao med i osuši kao guma, a porijeklom j jje ee iz divlje zemlje Khorasan (u Perziji). srednjem vijeku mana predstavlja tipični proiz U vod uvezen iz Levanta i važan je prodajni artikl na fjorentinskom tržištu, Kostantinopolisu, Cipru i Messini. Po pisanim podacima za manu se u Firenci plaćala carina, a Venecija je bila internacionalno središte za promet tog proizvoda, koji je nosio naziv “Sirijska mana”. |