DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2006 str. 87     <-- 87 -->        PDF

KNJIGE I ČASOPISI


L’ITALIA FORESTALE E MONTANA
(Časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima –
izdanje talijanske Akademije šumarskih znanosti – Firenze)


iz broja 2. ožujak-travanj 2006. izdvajamo:


David Galvani, Enrico Gregori, Giovanni
Zorn: Modeli procjene korjenove biomase šumskih
populacija


Poznavanje podzemnog dijela šumskih ekosustava,
posebice korjenovog sustava drvenastih vrsta, u posljednje
vrijeme zauzima sve veću važnost. Ta važnost
očituje se u problematici vezanoj za povećanje učešća
CO2 u atmosferi, koji se dobrim dijelom može uskladištiti
u zemljanom sustavu biljnog pokrova. Korjenov
sustav učvršćuje tlo, umanjuje tenziju zemljanih slojeva,
štiti od erozije i odrona.


Zbog objektivnih teškoća, zbivanja na ovom području,
količina i struktura biomase korijenja još je malo
poznata. Dio podzemne biomase u odnosu na nadzemnu
biomasu smatra se promjenjivom i u funkciji vrste i
dobi drveća, s razlikama za kritosjemenjače i golosjemenjače.
Ulazak biomase u korijenje također ovisi o
abiotskim čimbenicima: količina raspoložive vode,
hranjiva i strukture tla. Utjecaj pojedinih čimbenika u
uvjetima ograničene mogućnosti istraživanja mogao se
samo pretpostavljati.


1981. g. Ulrich i dr. zaključuju da se omjer podzemne
i nadzemne biomase (Bi/Be) povećava u manje plodnim
staništima i
ii da se smanjuje razvojem populacije.


a se s
Istraživanja koja e obavio Cairns i dr. 1997. g. do


ja j
jje


nosi prosječan omjer Bi/Be od 0,26 s rasponom od 0,20
do 0,30, ovisno o geografskoj širini, klimatskim obilježjima,
strukturi tla, dobi i vrsti vegetacije, s naglašenijim
razlikama kod kritosjemenjača u odnosu na golosjemenjače.
Na osnovi istraživanja 73 populacije sjevernih
i umjerenih zona, dani su prosječni podaci
Bi/Be za četinjače 0,24 i 0,19 listače. Drugi autori došli
su do sličnih rezultata (0,26 i 0,25).


U ovom članku autori su objavili rezultate istraživanja
u Italiji u sklopu projekta MinPAF RISELVITALIA,
koji ima za cilj provesti istraživanja posvećena
ustanovljenju količinsko-kvalitativnog sastava korjenovog
sustava glavnih šumskih vrsta Italije, na bazi
dostupnih podataka iz raznih izvora.


Neovisne varijable korištene za modele procjene
su: prosječna dob biljaka, gustoća stabala i temeljnica;
dok su nadzemna i podzemna biomasa smatrane ovisnim
varijablama. Iz svih raspoloživih podataka izdvo


jena su dva kompletna skupa za jednodobne visoke sastojine
četinjača i listača, a izloženi podaci se (ako nije
posebice naglašeno) odnose na taj model. Baza podataka
temelji se na osnovi 264 promatranja iz kojih je izdvojen
homogeni skup od 180 uzoraka koji sadrže sve
relevantne varijable.


Rezultati dobiveni ovom metodom (procjena pomoću
neuralne mreže) ne razlikuju se puno od klasične
regresijske metode (forward stepwise multiple regression),
samo što je standardna greška manja.


Podzemna biomasa ima tendenciju smanjenja povećanjem
gustoće populacije, tj. kod velike gustoće daljnji
razvoj korjenovog sustava se ograničava, posebice
kod četinjača, no korjenova biomasa se povećava s povećanjem
temeljnice.


U prosjeku, korjenova masa predstavlja prosječno
malo više od 1/5 (ili oko 24 %) nadzemne biomase, bez
velike razlike između listača i četinjača. Korjenov sustav
povećava se rastom nadzemnog dijela, ali omjer
Bi/Be smanjuje se povećanjem nadzemne biomase.


Također se može zaključiti da je kod listača češće odstupanje
ovih vrijednosti u odnosu na ambijentalne čimbenike,
što je i djelomično potvrđeno u ovom članku.


Orazio Ciancio: Slobodno ili regulirano šumarstvo


Cilj života je živjeti u


slozi s prirodom


Zenone


U rubrici “Rasprave i protivljenja” Orazio Ciancio
– odgovorni urednik ovog časopisa, napisao je isti povodom
sličnog kojega je napisao Alessandro de Philip-
pis prije 51. godinu.


“Slobodno ili regulirano šumarstvo” bio je naslov
članka objavljenog u istom ovom časopisu, posvećenog
problematici koja je bila aktualna onda, ali ništa
manje i danas. Osnovno pitanje je odnos iskustva i tehnike
u šumarstvu. Oni mogu djelovati u nesuglasju ili
složno. Postoji rizik priklanjanja tipičnom empirizmu
predskolastičkog šumarstva ili naprotiv otići u suhoparni
tehnicizam.


Njegova analiza obuhvaća raspravu koja se odnosi
na razlike u šumarstvu mediteranske Europe, Francuske
i središnje Europe. Prvu obilježava velik stupanj
empirizma, druga je uravnotežena, ali u biti malo




ŠUMARSKI LIST 7-8/2006 str. 88     <-- 88 -->        PDF

konzervativna, dok je šumarstvo srednje Europe (prije
svega njemačko) shematsko i izvještačeno, kojemu je
dovoljno rješenje kako i kada sjeći.


Tehnicizam vodi u šumarstvo koje se ne obazire na
osnovne prirodno-ekološke zakone. Šumarstvo je na
početku imalo iskustveno obilježje ali je malo po malo
postalo tehnika kojoj je napredak znanstvenih i istraživačkih
dostignuća dalo čvrst oslonac.


De Philippis upozorava da su empirizam i tehnicizam
negativni, jer “moderna saznanja teže prema stanju
ravnoteže, koje vodi stvaranju šumske vegetacije koja
će najučinkovitije obavljati multifunkcionalnu ulogu”.


Osvrćući se na gospodarenje visokim šumama De
Philippis navodi da su osnovni oblici sječe “po izboru”
i “gola sječa” izgubili velik dio prednosti koji su imali
dugi niz godina. Moderno šumarstvo orijentira se
“prema oblicima gospodarenja koji predviđaju sječu na
malim površinama (sječa na pruge, krugove i grupimična
sječa), što omogućava stvaranje raznodobnih
sastojina, utoliko više ako su sječine malih površina”.


On ne odobrava “shematsku i izvještačenu njemačku
praksu”, ali ne podupire ni švicarske “oblike slobodno
izabrane sječe”; prve zbog geometrijskih-shematiziranih
redoslijeda sječe, a druge zbog rizika djelovanja
nasumice ili subjektivnim kriterijima koji daju
nesigurne rezultate.


1946. g. Hans Leibundgud piše “U praksi pretjerana
sloboda često donosi neopravdani izostanak logične
sukcesije u obavljanju sječe, tako da su primjeri primjene
konkretnih načela švicarskog Femelschlaga vrlo
rijetki”. To potvrđuje i De Philippis za švicarsko šumarstvo,
gdje pretjerano povjerenje i sloboda operatora
može rezultirati neredom i nedostatnim realiziranjem
postavljenog cilja.


Po De Philippisu za učinkovito funkcioniranje šumarstva
(u užem smislu) kategorički imperativ je “red i
metoda” i na taj način promovira regulirano šumarstvo.
20 godina kasnije potvrđuje da “Idealni model miješane
raznodobne šume je prirodna obnova”, priklanjajući
se tako novoj teoriji uz dozu pesimizma na primjenu
tog oblika gospodarenja, zbog ovisnosti o umješnosti
operatora.


De Philippis daje prednost modelu jednodobnih
šuma, jer ga smatra funkcionalnijim, objektivno uređenijim
i lakšim za gospodarenje. No, on ipak a priori ne
odbija sječu na malim površinama, koja daje nesumnjivo
uzgojne i zaštitne prednosti. U zaključcima De Philippis
kaže da talijansko šumarstvo, a posebice visoke
šume imaju potrebu za redom, jer je do sada bilo previše
slobode, unatoč formalnim ograničenjima.


Ta rasprava, tada otvorena, ostaje još uvijek otvorena,
kaže Ciancio. Ostaje potreba da iskustvo bude povezano
s tehnikom, ali u svijetlu progresa primijenjene


lu pr
ekologije, uzgajanja, uređivanja i šumske ekonomije


ja i šu


Sve više zahtjeva dolazi od civilnog društva, pritiska
teorijsko-praktične interdisciplinarnosti na gospodarenje
šumama s kojima se šuma tretira kao biološki
kompleks. Odbijaju se uredbe zasnovane na geometrijskim
formama i postupci koji pošto poto osiguravaju
veću proizvodnju drvne mase. Dakle, daje se
prednost “oblicima slobodnog izbora sječe”, što znači
slobodno, a ne regulirano gospodarenje šumama.


To, što prije 50 godina u vrijeme pisanja De Philippisa
nije bilo moguće, danas je moguće. Razlozi tih
promjena su različiti: organizirano visoko šumarsko
školstvo na području cijele Italije, koje daje mogućnost
mladim šumarima da provode adekvatnu tehničkoznanstvenu
djelatnost, stroži raspoloživi zakonski propisi,
zainteresiranost civilnog društva za šumske probleme,
te štovanje i divljenje prema šumskim sustavima
i prirodi.


Realnost i mogućnost su promjenjivi kao i vrijeme,
koje donosi nove teorijske i praktične prijedloge za poboljšanje
kompleksnih bioloških sustava, zaključuje
Ciancio.


Salvatore Salpietro: Prošlost i sadašnjost mane


U rubrici “aktualnosti i kultura” objavljen je interesantan
članak, u kojemu se na temelju povijesnih i
biblijskih pisanja objašnjava pojam i značenje riječi
“mana”, te što je od toga pojma ostalo u današnje vrijeme.
Prvi trag nalazi se u Bibliji definiran kao fenomen
“kiša mane”: “Ujutro biješe sloj rose oko logora,
koji je nestao, a na površini pustinjskog tla osta nešto
fino, zrnato i sitno kao inje na zemlji. Narod ga je skupljao
i jeo, a mana je padala 40 dana sve dok narod Hebreja
nije stigao preko Sinajske pustinje u zemlju
Kaanan. Pitali su Mojsija što je to, a on je odgovorio da
je to hrana koju vam je Gospod dao da jedete.”


To je prvo etimološko objašnjenje koje sadrži čudnu
pojavu “božanskog dara”, koja uvijek prati riječ
mana. U Bibliji se naziv razvija u “nebesku hranu” i
“hranu anđela”, te u Novom Zavjetu postaje simbol
Euharstije, ali ipak stoljećima ostaje nasljeđe židovskog
naroda. Stari Grci i Latini pišu o kiši mane opisujući
zračni ili rosni med.


U IX. stoljeću Giovanni Mesue, koji je živio u Damasku,
smatra tu supstancu lijekom za žučne probleme,
giht (ulozi), bolove prsa i trbuha, te sirup protiv
kašlja. U XI. st. Avicenna u dijelu “Liber Cannonis”
piše da je mana neka rosa koja pada po kamenju i sta


na
blima, zgusne s
sse
ee kao med i osuši kao guma, a porijeklom
j
jje
ee iz divlje zemlje Khorasan (u Perziji).
srednjem vijeku mana predstavlja tipični proiz


U


vod uvezen iz Levanta i važan je prodajni artikl na fjorentinskom
tržištu, Kostantinopolisu, Cipru i Messini.
Po pisanim podacima za manu se u Firenci plaćala carina,
a Venecija je bila internacionalno središte za promet
tog proizvoda, koji je nosio naziv “Sirijska mana”.