DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2006 str. 76 <-- 76 --> PDF |
smislu predstavio je mlađima posjetiteljima način i sredstva rada u šumarstvu u nedavnoj prošlosti, a starijim posjetiteljima probudio nostalgiju i sjećanja na teško ali sretno vrijeme iz najljepšeg doba njihovog radnog vijeka. Važan je i sadržaj muzeja koji se dotiče opće etnološke i ekološke problematike, što govori o svestranosti šumara i njihovoj važnosti u razvoju i osposobljavanju pučanstva u ruralnim sredinama Hrvatske. Za istaći je izvrsna suradnja s Upravom Nacionalni park “Sjeverni Velebit” i vrlo odgovorni i savjesni voditelj muzeja šum. teh. Miljenko Tomaić. Nakon godinu dana iskustva potrebno je ukazati na neka neriješena pitanja, kako bi se poboljšao rad i kvaliteta muzeja. U tom smislu neophodno je: – poboljšati koordinaciju s turističkim agencijama i turističkim zajednicama zbog veće posjećenosti; – završiti katalogizaciju eksponata i tiskati višejezične prospekte; – postaviti više informativnih tablica/ploča s naznakom sjedišta muzeja; – prikupiti još nekoliko desetaka značajnijih eksponata i izložiti ih ispred i u zgradi muzeja; – zamijeniti većinu fotografija, jer su promjenom boje postale nejasne; – riješiti tehnička pitanja sistematizacije voditelja muzeja i sličnih poslova unutar poduzeća; – povjerenstvo koje je 2004. godine osnovano s ciljem osnivanja muzeja mora se sastajati svake godine i rješavati navedene i druge probleme. Na kraju preporučam kolegama šumarima da i drugdje u Hrvatskoj osmisle i realiziraju slične projekte. Nema sumnje da bi danas svaka Uprava šuma u Hrvatskim šumama d.o.o trebala osnovati jedan objekt sličnog sadržaja. Za to imamo znanja, prostora i sredstva, a potreba se nameće sama po sebi, no problem je što je mnogi od nas ne prepoznaju. Ako to u ovim vrlo složenim vremenima glede značaja i razvoja naše struke (nema nas u strateškim i drugim središtima planiranja i odlučivanja u ovoj zemlji, skloni smo kompromisima pa i sluganstvu, druge struke nam se vrlo ozbiljno nameću na naša područja, u velikom smo sukobu privatnog interesa u državnom dobru u kojemu nas većina radi i slično) ne prepoznamo sami, drugi neće prepoznati nas. A da naši uspjesi raduju i one koji nisu u šumarskoj struci, ali razumiju njenu bit i genezu, svjedoči i zapis koji su u knjizi dojmova muzeja u Krasnu 16. listopada 2005. napisali djelatnici Osnovne škole fra B. T. Leaković iz Bošnjaka: “I mi ćemo uskoro osposobiti naš muzej u Bošnjacima. Iskrene čestitke.” Vama dragi Slavonci hvala za posjet i čestitke, Vaš muzej bit će jednako važan i lijep i istinski će nas obradovati. Prof. dr. sc. Joso Vukelić Predsjednik Povjerenstva za osnivanje Šumarskoga muzeja u Krasnu PRILOG ŽIVOTOPISU IVANA GRIGORIJEVIČA JAKOVLJEVA Opširan prikaz života i rada Ivana Grigorijeviča JakovIjeva, objavili smo u Šumarskom listu prije dvije godineĐ Tada smo, na temelju izjava živih svjedoka, objavili zanimljiv podatak da je I. Jakovljev kao student šumarstva u Zagrebu bio model znamenitom hrvatskom kiparu Ivanu Meštrović u (1883-1962) pri izradi dvaju spomenika Indijanaca na konju, koji su 1928. postavljeni u Grant parku u Chicagu (SAD). U razgovoru sa stručnjacima i poznavateljima života i rada kipara I. Meštrovića, obavješteni smo da prema njihovim saznanjima ne postoji dokumentacijja aa koj kojkoja aa b bbii konačno povtrdila točnost naših podataka da je I. Jakovljev bio model kod navedenih radova. Skoko M.: Ivan Grigorijevič Jakovljev (1903– 1997). Šumarski list br. 7–8., str. 459–464. 2 U dosadašnjoj literaturi pogrešno je navedeno mjesto rođenja Slika 1. Ivan Meštrović, Indijanac s kopljem, bronca. (Snimio ProČizni Čirsk i ime oca Stjepan. danović u ljevaonici umjetnina, Ilica 83, Zgb, 1927/28.) |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2006 str. 77 <-- 77 --> PDF |
U međuvremenu pronašli smo vjerodostojan izvor koji to konačno potvrđuje. Ukratko iz životopisa. Ivan Jakovljev, dipl. ing. šum., rođen je 1903. u mjestu Nižne Čirsk, Donska oblast, Rusija, u obitelji Grigorija Jakovljeviča Jakovljeva i Pelagije rođ. Solodko2. Kao ruski emigrant 1920. dolazi u Kraljevinu SHS, gdje u Bileći 1924. završava rusku srednju školu (Donski kadetski korpus). Šumarstvo je studirao u Zagrebu. Apsolvirao je 1932., a diplomirao 1939.3 Kao apsolvent radio je u BiH, a od 1939–1950. u Hrvatskoj (Crikvenica, Rab, Sušak, Ministarstvo šumarstva u Zagrebu, Gospić, Garešnica). God. 1950. napušta Hrvatsku i odlazi u Mađarsku, a 1956. u Taškent (Uzbekistan) gdje je umro i sahranjen 1997. Na temelju jedne nepotpisane informacije o I. Jakovljevu, ostavljene u Hrvatskom šumarskom društvu u Zagrebu krajem 2005.4, saznali smo da je u zagrebačkom dnevnom listu “Večer” od 24. prosinca 1935. objavljen vrlo interesantan i za naša istraživanja značajan članak “Intelektualci kao konobari, šoferi, statisti, stražari i tramvajski kondukteri” u kojemu nalazimo i tekst o “apsolventu šumarskog fakulteta, Ivanu Grigorijeviču Jakovljevu kao Meštrovićevom modelu, kolporteru Večeri i kazališnom stažistu”.5 U navedenom tekstu uz podatke o I. Jakovljevu naći ćemo i zanimljive segmente iz kazališnog života tog vremena u Zagrebu, pa tekst citiramo u cijelosti: Našli smo ga na njegovom poslu iza kulisa u velikoj kazališnoj zgradi. Davala se “Lakme”, Delibesova opera, i upravo je bila stanka između prvog i drugog čina. Postavljala se scena: Trg nekog indijskog grada. Redatelj Binički stoji u sredini pozornice. Radnici podupiru šarene kuće sa tipičnim istočnjačkim zastorima nad vratima. Iz visine spušta se “horizont”. Na njemu slikovita i “autentična” Indija. Inspicijent Mužević pritište na dugmad zvonaca, male žaruljice pale se i gase. Doskora će početi čin. Sa strane već stoje 3 Za vrijeme studija u Zagrebu Jakovljev je, između ostalog, bio i član Ćirilo-Metodovog kora osnovanog 1931, s ciljem promicanja staroslavenskog crkvenog pjevanja u duhu Ćirilometodske ideje. Kor je djelovao liturgijski u matičnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu i drugdje, kao i koncertno u zemlji i inozemstvu. God. 1936. prilikom proslave pete obljetnice Kora, Jakovljev je dobio Srebrnu medalju Sv. Ćirila i Metoda za pjevačke vrline i Spomen medalju o petoj obljetnici. 4 U jednom razgovoru s rusisticom dr. sc. Irenom Lukšić iz Duge Rese, pretpostavili smo da je informaciju ostavila gđa Tatjana Puškadija-Ribkin, dipl. ing. kemije iz Zagreba, što se pokazalo točnim. Objema zahvaljujemo na dragocjenoj suradnji. 5 Ivan Jakovljev sačuvao je do svoje smrti jedan primjerak spomenutog lista “Večer” iz 1935., koji nam je početkom 2006. poslala gđa Alla Prohorova iz Taškenta, zajedno s vrlo vrijednom dokumentacijom Jakovljeva (pisma, slike, svjedodžbe, potvrde, razglednice iz biv. Jugoslavije, Europe, Azije i dr.). Naime s A. Prohorovom surađujemo unatrag nekoliko godina i ta je suradnja prerasla u prijateljstvo. Autor ovog teksta o Jakovljevu nije se, nažalost, mogao odazvati pozivu obitelji Prohorove na gostovanje u Taškent. Slika 2. Ivan Jakovljev (donji red drugi slijeva) bio je član više pjevačkih zborova u Zagrebu spremni: okrutni Nilakantha Griff, čarobna istočnjačka ljepotica Nada Tončić i još ljepša Mallika Milinkovićka, i pomorski oficiri Rijavec i Grba. Dobro raspoloženi Joža pripovijeda nešto veselo i svi se smiju. Čak je i fanatični indijski svećenik Nilakantha zaboravio da će doskora ubiti nesretnog Rijavca, i prijateljski ga potapša po ramenu. U pozadini su oni mali. Oni po 12 dinara na večer. Statisti. Oni nevažni, no bez kojih ipak ne može biti predstave. Danas su obijesni engleski matrozi, a u trećoj slici obući će duge halje, prilijepiti brade i postati tajanstveni svećenici Budhe. Među njima je najpopularniji, najviši i svima dragi Rus “Bukaška”. Bukaška znači nešto sitno, malo, kao neznatni kukac ili mala bubica. To je opće poznati “špicname” najvećeg i oko dva metra visokog Rusa Ivana Grigorijeviča Jakovljeva, apsolventa šumarskog fakulteta i opernog statiste. Nadasve interesantan je životni put tog ruskog izbjeglice iz Njižneg Čirska. Godine 1924. kao dvadesetgo- Slika 3. Članski karton Ćirilo-Metodovog kora u Zagrebu |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2006 str. 78 <-- 78 --> PDF |
Slika 4. Svjedočanstvo o višem tečajnom ispitu Donskog kadetskog korpusa u Bileći (Hercegovina) od 20. 6. 1924. dišnji mladić dolazi u Zagreb, zapisuje se na šumarski fakultet, svira balalajku i pjeva bas (“Bukaškin” glas je vrijedno čuti i on je vrlo cijenjeni član Ćirilometodskog zbora) u ondašnjoj “Moskvi” preko puta Mesničke ulice. Po noći svira balalajku, prije podne polazi na predavanje, a poslije podne – prodaje “Večer”. Balalajčik – student – kolporter “Večeri” – sve to pripovijeda Ivan Jakovljev uz potpuno optimistički smiješak pun životnog elana. – A sad ste statista? – pitamo. – Dugo već ja statist – odgovara “Bukaška” sa ruskim akcentom. – Ima nas tu još puno ruskih i ovdašnjih studenata. No još prije teatra ja došel u vezu s umjetnošću. Na Savi, znate, opazili menja, i rekli: Gle, kakav ogromni i jaki čelovjek! I brzo postal model u Umjetničkoj akademiji. Tam me videl naš veliki majstor i profesor g. Meštrović i pozval me da dodjem u njegov atelier u Gornjem gradu. – Vi ste dakle imali sreću da vidite našeg proslavljenog majstora kod rada? Moralo je to biti vrlo zanimljivo, zar ne? – Bilo je to čisto jednostavno. Ja dolazil gore u atelier obično oko jedanaest sati prije podne. Svukal se do gola, sel i čital novine. Onda je došel gospon profesor, i mje odpozdravil: Zdravstvujte, Bukaška! Na to ja uzel luk i strelicu i zajašil na velikog drvenog konja. Slika 5. Ivan Jakovljev za vrijeme boravka u Ruskom đačkom domu na Kunišćaku primao je poštu većinom samo pod nadimkom “Bukaška”. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2006 str. 79 <-- 79 --> PDF |
Nategnul sam luk, napel mišiće i sedel, a gospon profesor delal svoje Indijance. – Jeste li štogod razgovarali? – Kako da ne. Ja šutil, ali gospon profesor sam počel razgovarat. On vrlo fin i jednostavan gospodin. Dolazil sam celi mjesec dana svaki dan po pol sata. – I tako vaš lik sada sjedi u Chicagu i Amerikanci diveći se Meštroviću gledaju Vas. – Da. No to nije sve. Za puno skulptura ja bil model. Jedno vrijeme model, onda malo studije na šumarstvu, onda balalajka, onda kolporter, onda opet model, pa statisterija, pa opet malo studije i nekako se živi. Godine 1932. apsolviral a poslije Božića budet polagat zadnje ispite. – A kada postanete inžinjer, šta ćete onda? – Ne brinem se puno za to. Već se nadje štogod. “Bukaška” se ne boji rada, pa zato ... Nije završio rečenicu. Dirigent Jozefović pošao je na svoje mjesto. Redatelj Binički pljesne rukama: – Idemo gospodo! Željezni zastor gore! Matrozi na svoja mjesta! Više svijetla rampi! Vidak, Vidak, dajte crveno ... Melodiozna Delibesova glazba zazvuči. Nada Tončić poravnava svoje zvončiće. Nilakantha se iskašljava. Rijavec namješta kapu i priteže bijelu uniformu. “Bukaška” i ostali postavljaju se u odredjene grupe. Dolazi njihov nastup. Pijani matrozi na trgu indijskog grada. Treba teturati. Treba biti uvjerljiv. 12 dinara na večer Ovim prilogom zaključujemo naša istraživanja o Ivanu Jakovljevu. Naša je upornost na kraju nagrađena. Jedan davno objavljen i zaboravljen članak u zagrebačkom dnevnom listu “Večer” pronađen je zahvaljujući sretnim okolnostima. Sadržaj članka konačno dokazuje našu tvrdnju izrečenu prije dvije godine da je Ivan Grigorijevič Jakovljev zaista bio model za Meštrovićeve Indijance. Ivan Jakovljev zaslužio je našu pozornost i zahvalnost za njegov doprinos šumarstvu, glazbenom životu i Literatura: Intelektualci kao konobari, šoferi, statisti stražari i tramvajski kondukteri. “Večer”. God. XVI. Broj 4520. Zagreb, 24. 12. 1935. Crkveno pjevanje u Hrvatskoj (urednik Goran Ivanišević). Knjiga izlaganja na simpoziju održanom u Zagrebu 20. prosinca 2001. povodom 70. obljetnice osnutka Ćirili-Metodovog kora. Zagreb, 2002. Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata. Rubovi, memorija (Priredila Irena Lukšić). Hrvatsko Slika 6. Svjedodžba o drugom šumarskom diplomskom ispitu. kiparstvu u Hrvatskoj. Svoj je vječni mir našao u nama dalekom Taškentu, a njegov će lik biti trajno utjelovljen u dva velika Meštrovićeva spomenika, koji predstavljaju Indijance na konju, od kojih jedan odapinje luk, a drugi baca koplje Zahvaljujemo svima koji su nam pomogli u našim istraživanjima. Mladen Skoko, dipl. ing. šum. filološko društvo. Biblioteka Književna smotra. Zagreb, 2006. Skoko, M., 2006: Studenti iz Rusije i Ukrajine koji su šumarske znanosti apsolvirali u Zagrebu. Šumarski list br. 5–6, Zagreb (u tisku). |