DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2006 str. 6 <-- 6 --> PDF |
D. Ballian: KONTROLA PODRIJETLA PANČIĆEVE OMORIKE (Picea omorika /Panč./ Purk.) . Šumarski list br. 7–8, CXXX (2006), 295-304 đuje njezinu široku rasprostranjenost u tom razdoblju. U sedimentima kasnog tercijara i ranog pleistocena na više mjesta u Njemačkoj također su nađeni fosilni ostaci (Weber prema Burschelu, 1965, Maiu i sur., 1963), kao i u središnjoj Rusiji (Glinka prema B u rsche lu , 1965). Prema istraživanjima Ravazzia (2002) nađeno je mnogo ostataka pretka Pančićeve omorike poznatog kao Picea omoricoides Weber, i to na mnogim mjestima u Europi, bilo da je riječ o fosilnoj peludi, češerima, bilo o nekom drugom dijelu stabla. Velike klimatske promjene, posebno globalno zatopljenje, kao i mnoge promjene koje su nastale antropo- Slika 1. Rasprostiranje pančićeve omorike u Bosni i Hercegovini Figure 1 Distribution of Serbian Spruce in Bosnia and Herzegovina genim djelovanjima u zadnjih 50 godina, podizanje hidroelektrana na rijeci Drini, s velikim akumulacijskim jezerima, dovele su do značajnih promjena u okolišu Pančićeve omorike. Te novonastale promjene nikako ne pogoduju omorici, pa te male geografski udaljene i rijetke prirodne populacije predstavljaju posebne genetičke specifikume u laganom nestajanju. Uz te promjene, praktično u svim prirodnim populacijama omorike u većoj ili manjoj mjeri ugrožen je njezin opstanak i djelovanjem prirodnih procesa sukcesije vegetacijskih formacija. Tako se smanjuju površine koje pogoduju njezinom rastu i razvoju, te posebno prirodnoj obnovi. Najveći problem kod sukcesije predstavlja pridolaženje agresivne bukve (Fagus sylvatica L.), smreke (Picea abies Karst.), crnog bora (Pinus nigra Arn.), običnog bora (Pinus sylvestris L.), kao i nekih drugih vrsta listača koje potiskujući omoriku onemogućuju njezinu prirodnu obnovu, te joj u konačnici prijete potpunim nestankom. Trenutno jedina mogućnost zaštite ove vrijedne endemične vrste, u izmijenjenoj ekološkoj situaciji, leži u primjeni najsuvremenijih metoda molekularno-genetičkog identificiranja populacija, te na temelju dobive nih rezultata u hitnom formiranju arhiva in situ i ex situ. U tom slučaju bi i podignute plantaže širom Europe mogle poslužiti za njezino konzerviranje ex situ, a to ponajprije ovisi o stupnju poznavanja njezinoga genetičkog diverziteta. Kako se radi o vrlo rijetkoj vrsti, vrlo malog i isprekidanog područja prirodnog rasprostiranja, sigurno je i prisutnost genetičkog drifta koji ostavlja značajni trag na ovim populacijama, a o tome se detaljno govori u radu K uit t i ne n i sur. (1991). Prema istraživanju Langnera (1959) Pančićevu omoriku karakterizira i pojava samooplodnje, te, prema njemu, ne postoje razlike u vitalnosti sjemena nastalog samooplodnjom i stranom oplodnjom, ali se kod mladih biljaka javlja depresija u rastu. Kasnijim se istraživanjem koje je proveo Geburek (1986) pojavila neočekivano visoka razina inbriding depresije, a istraživanje je proveo na 24-godišnje potomstvo Pančićeve omorike, te je to povezao istraživanjima Langnera (1959). Tako, prema istraživanja Kui t t inena i sur. (1991) pojava depresije u rastu mogla bi poslužiti za objašnjenje varijabilnosti Pančićeve omorike. Ipak su Kui t t ine n i S a v o la ine n (1992) u svome istraživanju došli do rezultata da kod Pančićeve omorike imamo kombiniranu visoku vrijednosti stranooplodnje i samooplodnje, što je specifikum među četinjačama, a pojavu rane inbriding depresije u rastu sama Pančićeva omorika eliminira. Sa v ol ain en i sur. (1991) ukazuju na pojavu relativno velike letalnosti embriona kod omorike, što je jedan od mehanizama eliminacije embriona (jedinki) nastalih samooplodnjom i eventualnog križanja u vrlo bliskom srodstvu. Sva ova saznanja mogu nam uveliko olakšati posao kod identifikacije populacija, ili određivanja podrijetla ranije podignutih plantaža. Cilj ovoga rada je određivanje mogućeg podrijetla plantaže Pančićeve omorike s područja Kaknja (veličine 8,2 ha) molekularno genetičkom metodom identifikacije, odnosno uporabom izoenzimskih biljega. Za identifikaciju su uporabljeni ranije korišteni izoenzimski sustavi za genetičku identifikaciju Pančićeve omorike (B a l l i a n i sur., 2006). Na temelju dobivenih rezultata iz ovog istraživanja trebalo bi izvršiti i identifikaciju drugih plantaža Pančićeve omorike širom Europe, što bi moglo pomoći u njezinu očuvanju, jer bi na taj način identificirane plantaže mogle dobiti status genetičkih arhiva ex situ. Kod provođenja ovih aktivnosti treba paziti da se ne uključe plantaže s mješovitim podrijetlom, gdje se izmiješano uzgaja nekoliko genetičkih skupina, jer bi se na taj način došlo do gubitka specifičnog genetičkog diverziteta iz populacija, a koji je zapravo glavni cilj i svrha mjerâ zaštite. Analiza izoenzimskih biljega predstavlja jednu od biokemijskih metoda preko koje se mogu utvrditi raz |