DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2006 str. 39 <-- 39 --> PDF |
M. Schneider-Jacoby: POPLAVNA PODRUČJA SAVE I DRAVE takve velike i produktivne populacije roda mogu opstati samo u bogatim staništima s idealnim ekološkim struktu turama. Tipično hranidbeno ponašanje bijele rode sastoji se od hoda kroz nisku, otvorenu vegetaciju: rasprostranjenost vrste u Posavini jasno pokazuje njezinu preferenciju prema pašnjačkim močvarnim područjima, a zatim prema livadama. Močvarni biotopi poput ribnjaka, rijeka i pritoka važni su tijekom ljeta, a isto su tako važni i za neke lokalizirane populacije. Budući da se gnijezdi u selima blizu poplavnih nizina i preferira gospodarene sustave kao što su pašnjaci i livade, bijela je roda dobar indikator netaknutog kulturnog krajobraza u Europi. Uspjeh gniježđenja u savskom močvarnom području, posebice u selima duž rijeke Save između Lonjskog polja i Ribarskog polja, najbolji je rezultat ikada zabilježen za ovu vrstu u svijetu (S c h n e i d e r 1988). Kolonije roda tipične su za posavski krajolik, koji im tijekom sezone gniježđenja pruža dovoljno hrane (S c h n e i d e r 1988). Poplavna nizina sa svojim livadskim i travnjačkim biotopima ne utječe samo na raspro Šumarski list br. 5–6, CXXX (2006), 193-217 stranjenost rode. Uspjeh gniježđenje raste s veličinom poplavnog područja (sl. 13) oko mjesta gniježđenja (uspjeh gniježđenja = 2,6 + Š0,06 x poplavna nizina (u ha)/1000Ć). To znači da na 1000 ha, prosječni uspjeh gniježđenja raste za 0,06 po paru. Rode koje se gnijezde u Čigoču imaju na raspolaganju preko 10.000 ha poplavnih nizina oko svojih gnijezdilišta, pa prema tome postižu i veći uspjeh gniježđenja. Najvažnija hranidbena područja u poplavnim područjima su pašnjaci; njihov pozitivni učinak na razmnožavanje je čak i veći (uspjeh gniježđenja = 2,8 + Š0,11 x pašnjak/1000Ć), tako da se na svakih 1000 ha pašnjaka javlja 0,11 više mladunčadi po paru. Najpogodnija sela za boravak roda nalaze se duž Save između Lonjskog polja i Ribarskog polja, jer rode mogu tražiti hranu na 5.000 ha pašnjaka. Ova velika travnjačka površina, uključujući i livade, pruža idealno mjesto za hranjenje tijekom čitave sezone parenja, jer rode uvijek imaju na raspolaganju najbolja staništa s idealnom razinom vode i velikom gustoćom hranidbenih artikala. Žličarke, ptice koje se gnijezde na Savi i Dravi Spoonbills, breeding bird on the Sava and Drava Poput bijele rode, žličarka (Platalea leucorodia) je također osebujna vrsta savskog vlažnog područja i simbol napora za očuvanjem prirode. Kolonija žličarki najstariji je ornitološki rezervat u Hrvatskoj, a i ishodište Parka prirode Lonjsko polje (Deželić & Schneider- Jacoby 1999). Žličarke u savskom vlažnom području najreprezentativnija su populacija u smislu problema opstanka vrste u aluvijalnim ekosustavima. Hranidbena staništa protežu se do 30 km od kolonije u Krapje dolu, staroj mrtvaji rijeke Save. Ptice se tijekom sezone hrane po cijelom aluvijalnom sustavu i traže ona mjesta koja najbolje odgovaraju njihovim prehrambenim navikama: potrebna im je plitka voda s muljevitim dnom i s malo ili bez vegetacije. Tijekom proljeća i jeseni, isušeni ribnjaci postaju dobra mjesta za hranjenje i gniježđenje. Međutim, tijekom važnije sezone razmnožavanja, žličarke traže hranu na pašnjacima i pritokama kao što su Strug, Sunja i Lonja, koje su integrirajući element otvorenih depresija (Mokro, Lonjsko i Ribarsko polje, S c h n e i d e r- J a c o b y i drugi, 2001). Načini hranjenja prilagođeni su lagano opadajućim razinama vode u depresijama, što u vrlo kratkom vremenu stvara idealne uvjete za hranjenje. Hrana – male ribe, insekti, rakovi i punoglavci – koncentrirana je u preostalim baricama, koje postaju idealno mjesto za jata iz kolonije (sl. 14). Kako bi osigurale dovoljne zalihe hrane za svoje mladunce, ptice ekstenzivno koriste takva aluvijalnih staništa. Pri tomu veliku važnost ima rovanje domaćih svinja na slobodnoj ispaši, čime se otvara pokrov vegetacije i stvara muljeviti zemljani pokrov u plitkoj zoni vode. Velike kolonije u savskom vlažnom području mogu opstati samo u prostranim područjima u kojima je dovoljan broj odvojenih staništa unutar maksimalnog promjera od oko 30 km (Schneider-Jac o by 1993, 2002). U mreži staništa žličarki, Park prirode Kopački rit predstavlja ključno post-gnijezdeće okupljalište. Ovdje se istovremeno gnijezdi do 1,000 ptica iz cijele panonske nizine (Sch n e i d e r- J a c o b y i drugi, 2001). Patka njorka, indikator plutajuće vegetacije Ferruginous Duck, indicator of floating vegetation Jedna od najvažnijih zadaća u Hrvatskoj, zadane od strane međunarodnih institucija, je očuvanje patke njorke (Aythya nyrocca), vrste koja se u cijelom svijetu nalazi na granici ugroženosti (Sc hn ei d e r- J a c o b y 2003). U Hrvatskoj je obitavalo – i još uvijek obitava – najvažnija populacija u srednjoj Europi (2.000 – 3.000 parova, dr. Radović i drugi, 1998.). Crna Mlaka u središnjem savskom bazenu (Kupčina) je najvažnije stanište u Europi u kojem se gnijezdi 3.400 – 5.200 ptica (Heath & Evans 2000). Ova se vrsta u prirodnim vlažnom području gnijezdi na vrlo malo mjesta, budući da oko 90 % populacije živi u sličnim ali umjetnim staništima na velikim nizinskim uzgajalištima šarana (Schneider-Jacoby 2003). Najvažnije prirodno poplavno stanište je Park prirode Kopački rit, u čijim je poplavnim nizinama za |