DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2006 str. 108 <-- 108 --> PDF |
arije Srednje i Vlasenica). God. 1934. stekao je pravo na državljanstvo Kraljevine Jugoslavije. 1941. god. premješten je k Ravnateljstvu šuma križevačke imovne općine Bjelovar. Nakon dvije godine (1943) premješten je k Ravnateljstvu šuma Zagreb i ubrzo kod Kotarske oblasti u Sv. Ivan Zelini. Nakon rata i Rezolucije Infombiroa (1948) obitelj je izbačena iz stana u Sv. Ivan Zelini i nalazi privatni smještaj u obližnjoj Sv. Heleni. Tada F. Polkovnikov odlazi sam u Liku kao upravitelj Šumarije Gračac, a potom kao šum. inspektor u Zadru. Neriješeno stambeno pitanje prati ga i opterećuje, kao i njegovu obitelj, gotovo do umirovljenja, makar su mu obećali dati stan mnogo ranije. Takav nepravedan odnos utjecao je na njegovo zdravlje. Slijedi mjesto upravitelja šumarije u Benkovcu i šum. inspektora Općine Benkovac. Ni tada ne dobiva obećani stan i prisiljen je s obitelji stanovati u hotelskoj sobi, a potom u unajmljenom stanu, koji je, istina, plaćala Općina. Tek pred umirovljenje dobiva stan u Benkovcu. Nezadovoljan umirovljenjem i postupanjem prema njemu podnosi molbu za mjesto upravitelja Šumarije Karlovac, molba je prihvaćena, no F. Polkovnikov nakon teške bolesti (karcinom) uskoro umire u zadarskoj bolnici 1971. Prema podacima kćerke Irine Kavi, njen otac volio je svoju struku. Kao strog, korektan i odgovoran šum. stručnjak bio je zagovornik šumarskih zakona i propisa. Ukazivao je na greške u radu, na nerad i korupciju, nastojeći da se nezakonite radnje sankcioniraju. Zbog toga imao je neugodnosti, dobivao niži razred, manju plaću, a tako je stradavala i njegova obitelj. Njegova stručnost i pošten rad nisu rezultirali javnim priznanjima, a egzistencijalno je zajedno s obitelji često jedva preživljavao. Zbog svega je pokazivao tešku narav i grubost u privatnom životu, pa su i supruga i djeca živjeli izuzetno teško i dramatično. Prema sjećanju starijih lugara, često se kod terenskih radova mogao čuti njegov glas: “Ne harašo!” (nije dobro), kada je bio nezadovoljan obavljenim poslovima. Javljam Vam da je Vaš sin, kozak 12. donskog kozačkog puka, Grigorije Pantelejevič Melehov noću 16. avgusta t.g. poginuo u boju kod grada Kamenka- Strumilovo. Vaš sin je poginuo junačkom smrću, neka Vam to bude utjeha za nenaknadivi gubitak. Preostala imovina biće predana njegovom bratu Petru Melehovu. Konj je ostao u puku. Komandir četvrtog eskadrona podjesaul Polkovnikov Front, 18. septembra 1914. g. Slika 3. U svom romanu “Tihi Don” M. Šolohov objavio je pismo Fjordovog strica, podjesaula Polkovnikova, tako da i tu nalazimo stvarne povijesne tragove ruskog plemića F. Polkovnikova. F. Polkovnikov bio je odličan šahist (sudjelovao je na šahovskim takmičenjima) i matematičar, kao i vrstan poznavatelj povijesti, posebno ruske. Od književnika najviše je volio J. P. Sartrea, francuskog filozofa egzistencijalizma i književnika, čija mu je životna filozofija bila vrlo bliska. Pisao je i poeziju, ali bez ambicije da postane pjesnik. Volio je kratku, jezgrovitu i moćnu misao. Nije volio prazne priče, ponavljanja, slatkorječivost i glupost. Znao je reći: “Više volim pametnijeg neprijatelja, nego glupog prijatelja”. U novoj domovini pokušao je svojim stručnim i poštenim radom zadobiti svoje mjesto, no u sredinama u kojima je živio i radio nije bio prihvaćen “kao naš“, već je uvijek ostao samo Rus, što je u svom srcu uvijek i bio. Imao je gordost i samosvijest intelektualca, svjesnog svog plemićkog porijekla, svoje nepotkupljivosti i svoje stručne sposobnosti. God. 1932. primljen je za redovitog člana JŠU. Bavio se zaštitom šuma i posebno proučavao i znanstveno obrađivao bolesti i štetnike šumskog drveća, o čemu je pisao u stručnim listovima. Ostao je do kraja života predan svom pozivu, autentičan, ma koliko ga to koštalo. IVAN VELIKOPOLJSKI (1905–1996), dipl. ing. šum. Ivan Velikopoljski rođen je 4. 1. 1905. u Voronežu (Rusija) u obitelji srednjeplemićkog staleža.8 Sin je Ivana, visokog časnika ruske vojske i Anne. Zajedno s ocem pobjegao je u ruskom postrevolucionarnom razdoblju, kao šesnaestgodišnjak, 1921. g. u Kraljevinu SHS. Rusku srednju školu (Donski kadetski korpus) završio je u Bileći 1925. g. Iste godine upisao je Gospodarsko-šumarski fa- Slika 4. Ivan Velikopoljski kultet u Zagrebu, gdje je di plomirao 1931. g. Još kao student doživljava obiteljsku tragediju. Slučajno doznaje da mu je otac umoren iz koristoljublja u Đakovici, gdje je služio kao vojni časnik. Zapošljava se 1931. g. u Drvaru, gdje godinama radi na projektiranju i izgradnji šumskih željezničkih pruga. Početkom rata upoznaje se s tamošnjim aktivistom i narodnim herojem, te se po njegovoj preporuci zapošljava u Šumariji Knin. God. 1942. zapošljava se kao šumarski viši pristav kod Ravnateljstva šuma u 8 Životopis je zapisao mr. sc. Juraj Zelić, dipl. ing. šum. prema osobnom sjećanju i prema sjećanju Zlatka Maurina, dipl. ing. šum. (s priloženom fotografijom). |