DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2006 str. 102 <-- 102 --> PDF |
Dio talijanskog šumarskog svijeta još uvijek smatra da je širenje dvopapkara (često vrlo intenzivno) posebice jelena, na području Alpa i Apenina neprirodni proces. Tu se očito, kako kaže Mattioli, radi o tome da šumari i zoolozi ne govore istim jezikom i ne rade u uvjetima objektivne stvarnosti, jer dvopapkari već milijune godina žive u šumama i fundamentalni su dio ekosustava šume u kojoj imaju elementarno pravo ostati. Jaka redukcija ili eliminiranje papkara u cilju favoriziranja šume bila bi jednostrana odluka, neodrživa s ekološkog i etičkog stajališta. Jelenska divljač u posljednje vrijeme obitava na velikom dijelu alpskog područja, a u tri veće populacije proširila se i na apeninskom lancu, te su projekti reintrodukcije najavljeni u mnogim drugim zaštićenim zonama. Jelenska divljač je tijekom kraja XVIII. i početkom XIX. stoljeća praktički nestala s talijanskog područja zbog ambijentalnih promjena i progona, a ostale su samo male autohtone skupine na par lokacija. Rekolonizacija jelena u Alpama počela je spontanim širenjem iz susjednih zemalja (Švicarska i Austrija), a za područje Apenina zabilježene su brojne akcije reintrodukcije. Tako je u sezoni 1999/2000. zabilježeno na području Italije 44000 grla jelenske divljači, uključujući i 2700 grla podvrsta u Sardiniji. Autor navodi tri vrste negativnog utjecaja (šteta) od papkara na šumske ekosustave: 1. struganje kore, debla i grana rogovima jelena i srnjaka u tri životna ciklusa: – označavanje terena srnjaka i jelena (u doba rike), – skidanje basta za vrijeme rasta rogovlja i – struganje kore radi odbacivanja rogovlja. 2. guljenje kore mladih stabala posebice u zimskom razdoblju radi nadopune vlaknastom hranom, te u vrijeme vegetacije kada se kora lako skida zbog mezgre. 3. brštenje izbojaka, pupova i lišća drveća i grmlja te terminalnih vrhova mladih biljaka, koji su u zimskom razdoblju iznad zimskog pokrivača. Kod dugotrajnog utjecaja na šumske ekosustave može doći do potpunog nestanka neke vrste koje papkari preferiraju, a to su na primjer jela i jarebika. Interesantno je da se u razdoblju 1917 – 1999. g. broj biljnih vrsta u subalpskom pojasu udvostručio, unatoč povećanju populacije jelenske divljači. U situaciji pore- mećene ravnoteže sustava fauna – šuma tražila se stabilizacija populacije jelena na razini koja jamči održivi utjecaj na šumsko gospodarenje. Šumari središnje Europe u više su se navrata uvjerili da redoviti odstrjel divljači ne daje željene rezultate, jer se nisu odstreljivale ženke koje su glavni nositelj reprodukcije. Unutar populacije mora postojati odgovarajuća spolna i dobna struktura. Na osnovi iskustva za ključeno je da je za ustanovljenje brojnog stanja papkara najpouzdanije noćno brojenje uz pomoć osvjetljenja reflektorima. Prva redukcija populacije jelena u zaštićenoj zoni obavljena je u Nacionalnom parku Stelvio, gdje je predviđeno smanjenje brojnog stanja jelenske divljači od 8,2 grla na 100 ha na oko 4 grla na 100 ha u dvogodišnjem razdoblju (2000–2002. g.) odstrelom 427 grla godišnje. Nakon prvog kontrolnog brojenja poslije tri godine, ustanovljeno je da je gustoća još uvijek veća od 4 grla na 100 ha, te je odlučeno da se nastavi s odstrelom od 380 grla godišnje u trogodišnjem razdoblju (2003–2005. g.). Cilj ovih intervencija nije smanjenje populacije jelena, već smanjenje šteta na vegetaciji i otežavanje obnove. Jednom postignuto optimalno stanje populacije divljači treba održavati najmanje tri godine uz stalna praćenja broja divljači i stanja vegetacije. Prilikom izlova divljači treba izbjegavati intenzivan izlov u kratkom vremenu, što uzrokuje stres i preveliku aktivnost divljači, koja se očituje u povećanim štetama u odnosu na vrijeme mirovanja divljači. Autor u članku navodi mnoge primjere zahvata vršenih u ostalim Nacionalnim parkovima i njihov utjecaj na stanje vegetacije i obnovu šumskih vrsta. Praksa prihrane divljači može uzrokovati koncentraciju divljači na malom prostoru osjetljivom na štetu, o čemu treba voditi računa. Potrebno je, dakle, za jelensku divljač osigurati stanište koje uključuje zonu prehrane, područje boravka (s gustim pokrovom) i koridore za prolaz divljači. Nedostatak otvorenih područja (livada i progala) jedan je od glavnih razloga za moguće povećane štete od papkara. Postoji inicijativa pod pokroviteljstvom talijanske Akademije šumarskih znanosti, koja potiče zajedničko gospodarenje šumom i faunom. Sugerira se sadnja raznih plodonosnih vrsta (trešnja, dren, jabuka, mukinja i dr.) stvaranje umjetnih grmolikih i travnatih formacija te prosjeka i proreda, što pospješuje raznolikost raslinja. U zaključcima ovoga članka autor sugerira potrebu dijaloga između šumara i zoologa u cilju uspješnog izlaska iz faze nerazumijevanja, te stvaranje uske suradnje stručnjaka obje strane radi pokretanja šumarstva kompatibilnog s faunom. Marco Bucci, Paolo Casanova: Utjecaj rađanja kestena na reprodukciju divljih svinja na Apeninima Posljednjih 30 godina na velikom dijelu talijanskog teritorija naglo se povećalo brojno stanje divljih svinja. Razlozi tomu su napuštanje tradicionalnih poljoprivredno- stočarskih aktivnosti, što je utjecalo na promjenu krajolika i povećanu mogućnost prehrane te velika reprodukcijska sposobnost divljih svinja. |