DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2006 str. 54 <-- 54 --> PDF |
Pri odlučivanju koje populacije trebale bi biti svrstane u genofond divljači susreću se aktualni lovački ciljevi s nastojanjem da se sačuva bogatstvo raznih kombinacija osobina i nositelja ustaljenih, ili koje se ustaljuju kombinacijama, prilagođenih na određeno stanište. U praksi se radi o očuvanju karakterističnih ekotipova pojedinih vrsta divljači i spontano selekcioniranih populacija, koje s civilizacij u uu tolerantnij tolerantnijtolerantnije ee n nna aa određen određenodređene ee ci ske pritiske, kaoi ii perspektivn perspektivnperspektivne ee mutant mutantmutante ee z zza aa predjele, gdje su pogoršani stanišni uvjeti djelatnošću čovjeka. Ako će se štititi genofond neke populacije, treba zaštititi i njeno stanište, jer se ona ne može istrgnuti s površine na kojoj je nastala. Poseban je ekotip, primjerice, poljska srneća divljač koja stalno živi na poljima. Na sreću ne zahtijeva neke posebne mjere zaštite, ali je treba proširiti na velike površine monokultura gdje je nema. Sadašnje tendencije lovnog gospodarenja, gdje se sve intenzivnije prenose tehnike koje se koriste u suvremenom stočarstvu i poboljšanje izoliranih populacija u više ili manje umjetnim prostorima (volijere i ograđena lovišta) s isključivo proizvodnim ciljevima, bitno utječu na temelje genofonda glavnih vrsta divljači. Ta tendencija dostigla je svoj vrhunac u uzgoju fazanske divljači. Znamo da fazan ne živi od prirode u nas, naseljen je za potrebe lovstva. Zato promjene koje su se dogodile s tom divljači i današnje potrebe, treba promatrati gotovo jedino kroz prizmu lovstva. Za današnje osobine fazan može zahvaliti umjetnom uzgoju, gdje se traži da su ptice pitomije, da se lakše radi s njima, da je veća nosivost i brži razvoj pilića, a ne sposobnost preživljavanja u lovištima i da dobro lete. Ranije nošenje jaja postignuto je križanjem s fazanima koji su uzgajani u tropskoj i mediteranskoj klimi. Mi smo takve fazane dobivali iz drugih zemalja, gdje je obavljeno takvo križanje, pa i s uveženim jajima. Ranije leženje dobro je za fazanerije, ali ne i za fazane koji se trebaju leći u lovištima. Za lovište i lov potrebni su fazani koji bolje lete i koji imaju instinkt leženja. Do takvih fazana može se doći rekonstrukcijom matičnih jata u fazanerijama s divljim pticama, pa i na štetu produktivnosti. Slična degradacija genofonda u svezi je s uskim poboljšanjem produktivnosti u umjetnom uzgoju divlje patke. Umjesto čistokrvne divlje patke gluhare, uzgajaju se njeni križanci s jednom pasminom domaće patke. Križanci brže rastu, imaju veću nosivost i u se drža- Križan i mog mogmogu se ti u već većem omjeru spolova u korist ženki. Loše strane križanaca su da slabije preživljavaju u lovištima i lošije lete, pa lov ne daje pravi športski užitak. Često se pare s njima prave divlje patke gluhare, što negativno utječe na njihov genofond. Zato se uzgoj križanaca može preporučiti samo tamo gdje je sigurno da ca će se do kraja godine izloviti. do Drugdje bi trebalo uzgajati prave divlje patke, što bi uz zaštitu, poboljšanje uvjeta gniježdenja i prihranu, povećalo broj te divljači u lovištima. Slično je i s umjetnim uzgojem prepelica, gdje se uzgajaju križanci europske i japanske podvrste prepelice. Kao posljedicu imamo gubitak instinkta seobe i gniježdenja, o čemu postoje podaci. Poseban dio u zaštiti genofonda je tzv. poboljšanje pomoću uvežene divljači bez dovoljnog poznavanja njenih nasljednih osobina. Lovačka praksa se pritom obično usmjerava na određene osobine, kao što je primjerice tjelesna težina, bez sigurnih dokaza da se radi o osobinama koje se nasljeđuju. Vrlo je problematično i tzv. osvježenje krvi koje se provodi u mnogih vrsta divljači. Čisto stočarski postupci primijenjuju se u ograđenim lovištima, a ima tendencija da se to čini i u otvorenim, što u većini slučajeva ne valja. Osim toga, u ograđenim lovištima treba uzgajati određene mutacije boja, kao što je melanizam, flavizam i leucizam, a ne u otvorenim. To se ponajprije odnosi na jelena lopatara. Čovjek je udomaćio mnoge životinje, čiji preci ili rođaci i danas spadaju u divljač. Sve bi bilo u redu da udomaćene životinje ne dospijevaju u lovišta i da ne dolazi do spontanog križanja s divljači. Radi se o divljim i pitomim svinjama, muflonima i domaćim ovcama, divljim i pitomim mačkama, te o vukovima (koji nisu svrstani u divljač) i domaćim psima. Ako se pitome svinje drže u lovištima, tu se ništa ne može učiniti da se spriječi križanje. Lovci jedino mogu odstreljivati križance, uglavnom prema vanjskim znacima – građi tijela, boji i kakvoći dlake. Križanje muflona i domaćih ovaca, između ostalog, nepovoljno djeluje na trofeje – rogove muflona. Tu se ništa ne može učiniti, osim uklanjanja iz lovišta primjeraka koji pokazuju znakove tog križanja. Danas možemo pretpostaviti da su mnoge populacij cije divlje mačke već jako genetski narušene zbog križanj ja s udomaćenim, koje čak i nisu iste vrste. Takvi primjerci ni ne daju prave lovačke trofeje. Zato zaslužuju zaštitu populacije divlje mačke u predjelima udaljenim od naselja i za koje se može pretpostaviti da su još “čiste”. Opasnost od križanja vukova i pasa je vrlo mala tamo gdje su vukovi brojni, ali je velika tamo gdje je vukovima ugrožen opstanak ili gdje je istovremeno puno vukova i pasa lutalica. Križanci vukova i pasa opasniji su za divljač i stoku od vukova. Za zaštitu divljih mačaka i vukova treba uništavati mačke i pse skitnice koje su i štetočine za divljač i prijenosnici mnogih zaraznih nametničkih bolesti. Zbog svega rečenog lovna znanost i praksa trebaju se što prije posvetiti zaštiti genofonda divljači, a tu će biti koristi i za praktične lovačke potrebe. To ne trpi odlaga ne trpi o nnje njenje, ,, p ppa aa s sse ee trebaj trebajtrebaju uu nać naćnaći ii nositelji tog posla, koji je danas važan u cijelome svijetu. Zoran Timarac |