DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2006 str. 46 <-- 46 --> PDF |
T. Krznar, J. Čulig, K. Pintur, N. Popović, L. Štilinović: JE LI LOVSTVO U SUPROTNOSTI SA ZAŠTITOM . Šumarski list br. 3–4, CXXX (2006), 125-130 određenih vrsta divljači ne iziskuje nestajanje ostalih vrsta životinja iz staništa, odnosno lovišta. Ispravno gospodarenje u znanstvenim, stručnim i zakonskim okvirima nužno ostavlja kvalitetno stanište i za druge životinjske i biljne vrste u prirodi. Drugi prigovor, smanjivanje genetskog potencijala određene vrste je potpuno nedostatan, da ne kažemo apsurdan. Cilj uzgoja je kvalitetna trofeja, a kvalitetna trofeja divljači je moguća jedino ukoliko postoji genetski kvalitetna i stabilna populacija. Razumije se da uzgojni zahvati upravo idu u smjeru smanjivanja genetski niskog potencijala u divljači. Dapače uzgojne mjere su pomoć prirodnim procesima koji su ne lovnim ljudskim utjecajem uvelike ugroženi. Treće, govoreći načelno, ukoliko se poštuju pravila struke koja uvažava dosege znanosti, uzgoj divljači ne donosi devastaciju staništa, iako moramo reći, takvih je fenomena bilo, ali nikako ne kao planski sastavni dio uzgoja, nego je to bila posljedica neispravnog djelovanja struke ili nedopuštenih radnji. Prigovori lovstvu koji se tiču odnosa čovjeka prema prirodi i ponajprije prema životinjama, uglavnom su inspirirani motivacijama kaao oo štšto su vegeterijanstvo i općenito prava životinja. Ti ii s ssu uu prigovori mnogo puta potaknuti ispravnom etičkom motivacijom, ali uz nedovoljno uvažavanje prirodnih bioloških dimenzija. Dotakli smo probleme industrijskog uzgoja životinja u svrhu korištenja za hranu ili druge potrebe i istakli vrlo česte užasne uvjete njihovog uzgoja. Motivi za djelovanje u korist dobrobiti životinja su svake pohvale vrijedni, ali nisu baš uvijek sasvim biološki i kulturološki (iz konteksta kulture Zapada!) prihvatljivi. Znamo da je generalizacija vrlo nezahvalna, a i daleko bi nas odvelo i samo napominjanje konkretnih prigovarača. Zaključimo stoga da spomenuti prigovori idu u smjeru oblikovanja društva, koje bi u potpunosti bilo izgrađeno na temeljima koji ne bi sadržavali uzgoj i korištenje životinja ni u kojem obliku, pa čak niti za hranu. Jasno da u tom okviru i lov mora doći na listu nepoželjnih djelatnosti. Ipak, lov je duboko usađen u ljudski nagon i nalazi se u sferi duboko ispod one koja bi bila otklonjiva takvim djelovanjem. Nije jednostavno moguće ukloniti lov iz spektra ljudskog djelovanja, čak i ukoliko bismo ga zabranili zakonski, čovjek bi i dalje lovio. da lju U tom pogledu smatramo da kultura ne dokida ljudske i nagone, ali ih može usmjeriti na način da oni n nne ee budu sasvim rušilački. IMPERATIV ZAŠTITE PRIRODE I LOVSTVO Imperative of the protection of nature and hunting Antropogeno uništavanje prirode, danas je nažalost očevidna činjenica. Očevidnost je dovela do imperativa zaštite prirode, ili drugim riječima do nasušne potrebe kreiranja čitavog niza, čak i međunarodnih mehanizama, koji bi mogli donijeti pozitivne promjene, u prvom redu u ponašanju ljudi u nastojanju zaštite prirode. Nas u ovom radu zanima u kakvoj je ulozi lovstvo u kontekstu zaštite prirode. Opće je poznato da je i lov ZAKLJUČAK Kada je riječ o zaštiti prirode, tada je neizostavno istaći da prirodu nije moguće očuvati kao kameni spomenik jer je ona živi organizam koji se neprestano, sukladno, svojim zakonima, mijenja. Mogli bismo čak reći; razvija i raste. Jednako tako važno je naglasiti da je svijest o održivom razvoju i održivom korištenju prirodnih izvora ključna u ispravnom poimanju odnosa čovjeka i prirode. Čovjek je dio prirode i podložan je njenim zakonima, no ipak on je i najveći doseg prirode, što mu svakako daje veće obveze, ali i prava. Ukoliko, koristeći prirodne izvore, čovjek od prirode uzme višak koji ona pruža, a da pri tom ne ugrozi kolijevku svojeg postojanja, ali ni prirodnu cjelovitost, smatramo da ne čini biološki, niti etički neprihvatljivu djelatnost. Svijesni smo da je lov u povijesti ljudi mnogo puta odigrao i negativnu ulogu, da je mnogo puta bio oruđem bez obzira na motive, često puta bio instrument devastacije prirode. No, to ipak ne znači da bi ukidanjem lovstva nestalo uništavanja prirode. Naprotiv, lovci su djelatni čimbenik očuvanja mnogih prirodnih izvora, kako je već ranije rečeno, što proizlazi iz same naravi lovstva koje počiva na uzgoju, očuvanju i zaštiti, kako lovne divljači, tako i svih sastavnica staništa, a tek onda dolazi potrajno korištenje. -Conclusion nepovratnog uništavanja. Međutim, treba shvatiti da se suvremneo lovstvo i lovna djelatnost uvelike razlikuju od istoimene djelatnosti u prošlosti. Danas je lovstvo vrlo dobro zakonski uređena djelatnost u okvirima znanstvenih i stručnih dosega i podložna snažnom ne samo vlastitom, nego i opće prihvaćenom etičkom kodeksu. Ukoliko govorimo o djelatnoj zaštiti prirode, onda organizacija lovačkih udruga, brojnost lovaca, njihov neprestani izravni dodir s prirodom – život s prirodom, brojne akcije saniranja nakon suše, požara, poplava, bolesti, uklanjanja različitog otpada iz staništa itd., lovcima s pravom pripada primat. Ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom da u praksi ima slučajeva kad su lovci iznevjerili svoj osnovni poziv skrbi i očuvanja života u staništu. Nesreće, poglavito one s smrtnim ishodom lovaca, teško opterećuju lovce. |