DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/2006 str. 45     <-- 45 -->        PDF

T. Krznar, J. Čulig, K. Pintur, N. Popović, L. Štilinović: JE LI LOVSTVO U SUPROTNOSTI SA ZAŠTITOM . Šumarski list br. 3–4, CXXX (2006), 125-130
LOVSTVO U SUVREMENOM DRUŠTVENOM OKVIRU
Hunting in the modern society


Suvremeni način proizvodnje hrane, osobito one animalnog
podrijetla, zadovoljava sve potrebe čovjekove
ishrane, pa tako nije potrebno, smatraju neki, dodatno
lovom priskrbljivati hranidbene namirnice. N. Visk o v
i ć tvrdi: da je lov “temeljni odnos čovjeka sa životinjom
i prvo ekonomsko zanimanje ljudi, mnogo starije
od poljodjelstva i stočarstva, (Visk o v i ć , 1996) ipak,
“budući da nije više, i to se zaista ne može poreći, nužno
sredstvo ljudske prehrane”, nema više opravdanja za
postojanje lova, zato jer je svaki drugi poticaj za ubijanje
i ozljeđivanje životinja” smatra Visković, nemoralan
i dodaje da “lov koji nije sredstvo samoodržanja jest
moralno nezrelo usmjeravanje energije i agresivnosti na
razaranje najviše vrijednosti – života, i to redovito života
bića slabijih od čovjeka”. (Vi s k o v ić, 1996). Viskovićevo
zapažanje nije neutemeljeno, naprotiv vrlo je vrijedno,
ono konkretno usmjerava pozornost na problematiku
sportskog i rekreativnog lova, ali ni izdaleka ne
dosiže probleme lovstva u stručnom i ekonomskom pogledu.


Doista važan problem, koji često izostaje u diskursu
kako onih koji napadaju lovstvo, tako i onih koji ga
brane, jest tema odnosa čovjeka prema životinjama,
napose u tzv. industrijskom uzgoju. Nezaobilazno je
reći da su to često mjesta iznimne čovjekove bešćutnosti
i brutalnosti prema životinjama. To nije središnji
problem naše teme, ali ga smatramo iznimno važnim,
jer se lovu i lovstvu predbacuju te negativnosti, a one
su mnogostruko veće u industrijskom uzgoju kojega se
u kritici uglavnom zaobilazi. Smatramo da je takav
pristup nedopustivo izjednačavanje lovstva i intenzivnog
uzgoja životinja. Naime, ispravno provođena lovno-
gospodarska osnova jamči najbolje moguće uvjete
života u staništu odnosno lovištu, a lovna etika uz poštovanje
lovine ne dopušta njezino zlostavljanje.


Prigovori protiv lova često dolaze iz okružja koje se
smatra suvremenim, a lov smatraju rudimentarnim i primitivnim,
pa bi ga trebalo, ako ne ukloniti, onda barem
znatno smanjiti. Prigovori su najčešće mješavina ekoloških,
etičkih i ekonomskih sastavnica. Razmotrimo
prvo protiv čega su ti prigovori usmjereni, dakle prikažimo
u najkraćim crtama lov.


Popović i sur. (2002) u Lovačkog leksikona lov
definiraju kao “umijeće i vještinu hvatanja ili odstrela
divljači u sportskom smislu, poznavajući njezin način
života, običaje, način kretanja itd. Može se provoditi čekanjem,
šuljanjem, vabljenjem, kolima, čamcem, mamcima,
sovom ušarom, psom, konjem, za vrijeme pjeva,
za preleta, pogonom, prigonom, dočekom, privozom
kolima, skupno i pojedinačno”. Dok je lovstvo definirano
kao “grana privrede kojom upravlja država, a bavi se
uzgojem, zaštitom i lovom divljači”.


Ukoliko ostavimo po strani određene neskladnosti
u navedenim definicijama, dobivamo dobru okvirnu
sliku odnosa termina “lov” i “lovstvo”. Jasno se vidi
da ti pojmovi nisu istoznačnice, iako smo ih i mi u
ovom radu na stanovit način tako rabili. Tako Leiendecker
upozorava da lov nikako nije ljudski izum,
jer je on postojao davno prije pojave čovjeka u prirodi.
Nadalje on navodi da je “lov bio, vrlo rano, rezultat
evolucije i pogonska snaga, koja je dovela do porasta
raznolikosti vrsta koje imamo danas u prirodi” (Leie
n d e c k e r, 2000). Čovjek je baštinio to svojstvo, a


e baš
temeljem položaja predatora u
uu biološkoj i ekološkoj


bio
strukturi hranidbenog lanca on ga je usavršavao sve do
pojave suvremene tehnike. Čovjek je dakle lovac u
biološkom i kulturološkom obliku. Ulogu lova u povijesti
čovjeka i ljudskog razvoja nitko ne spori, čak ni
oni koji se zalažu za potpuno ukidanje lova u današnji


ci. Međutim u nerazumijevanju terminoloških različitosti
“lova” i “lovstva” leži većina neadekvatnosti
prigovora koji se upućuju lovu. Kad govorimo o lovu,
onda je riječ o konkretnim radnjama, usvojenim znanjima
i vještinama koja su potrebna da bi se ostvario
cilj. Cilj je lovina, uhvaćena, živa ili mrtva, jedinka
koja treba poslužiti kao izvor za održanje ili napredak
onoga koji lovi. Da ponovimo, lov nije specifikum
čovjeka, međutim, čovjek je sukladno svojim biološkim
i kulturološkim, odnosno tjelesnim i mentalnim
mogućnostima i sposobnostima, razvio osobito
područje djelovanja koje nazivamo lovstvom. Danas
možemo reći da lovstvo ima značajke ne samo stručne,
praktične discipline nego i znanstvene značajke, jer
proučava na temelju bioloških znanja, poglavito šumarstva,
veterinarske medicine, ekologije i sličnih znanosti
svoje prirodoznanstvene specifičnosti. Kad k
tome pribrojimo i teorijske komponente istraživanja
odnosa čovjeka sa životinjom, etiku i ekonomiku, onda
je jasno da danas lovstvo treba razmatrati i kao višeslojnu
znanstvenu disciplinu.
Često puta se kazuje da je lov s ekološkog gledišta
štetan zbog nekoliko razloga. U prvom redu uzgojem
određenih vrsta nanosi se šteta biološkoj raznolikosti,
što u konačnici, smatraju neki, uvelike smanjuje broj
životinjskih vrsta u staništu. Navodi se da uzgoj određene
vrste divljači slabi genetski potencijal, jer intervencija
čovjeka u prirodni proces onemogućava djelovanje
prirodnih mehanizama. Na kraju uzgoj divljači dovodi
do devastacije staništa i često do ekoloških katastrofa.


Središnja dimenzija lovstva je uzgoj i zaštita divljači,
a tek potom korištenje, dakle već polazišna točka
ocjene uloge lovstva u prigovorima je potpuno neadekvatno
uzeta. Stoga sva tri navedena prigovora lovstvu
smatramo nedostatnim za negativnu ocjenu. Prvo, uzgoj