DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/2006 str. 45 <-- 45 --> PDF |
T. Krznar, J. Čulig, K. Pintur, N. Popović, L. Štilinović: JE LI LOVSTVO U SUPROTNOSTI SA ZAŠTITOM . Šumarski list br. 3–4, CXXX (2006), 125-130 LOVSTVO U SUVREMENOM DRUŠTVENOM OKVIRU Hunting in the modern society Suvremeni način proizvodnje hrane, osobito one animalnog podrijetla, zadovoljava sve potrebe čovjekove ishrane, pa tako nije potrebno, smatraju neki, dodatno lovom priskrbljivati hranidbene namirnice. N. Visk o v i ć tvrdi: da je lov “temeljni odnos čovjeka sa životinjom i prvo ekonomsko zanimanje ljudi, mnogo starije od poljodjelstva i stočarstva, (Visk o v i ć , 1996) ipak, “budući da nije više, i to se zaista ne može poreći, nužno sredstvo ljudske prehrane”, nema više opravdanja za postojanje lova, zato jer je svaki drugi poticaj za ubijanje i ozljeđivanje životinja” smatra Visković, nemoralan i dodaje da “lov koji nije sredstvo samoodržanja jest moralno nezrelo usmjeravanje energije i agresivnosti na razaranje najviše vrijednosti – života, i to redovito života bića slabijih od čovjeka”. (Vi s k o v ić, 1996). Viskovićevo zapažanje nije neutemeljeno, naprotiv vrlo je vrijedno, ono konkretno usmjerava pozornost na problematiku sportskog i rekreativnog lova, ali ni izdaleka ne dosiže probleme lovstva u stručnom i ekonomskom pogledu. Doista važan problem, koji često izostaje u diskursu kako onih koji napadaju lovstvo, tako i onih koji ga brane, jest tema odnosa čovjeka prema životinjama, napose u tzv. industrijskom uzgoju. Nezaobilazno je reći da su to često mjesta iznimne čovjekove bešćutnosti i brutalnosti prema životinjama. To nije središnji problem naše teme, ali ga smatramo iznimno važnim, jer se lovu i lovstvu predbacuju te negativnosti, a one su mnogostruko veće u industrijskom uzgoju kojega se u kritici uglavnom zaobilazi. Smatramo da je takav pristup nedopustivo izjednačavanje lovstva i intenzivnog uzgoja životinja. Naime, ispravno provođena lovno- gospodarska osnova jamči najbolje moguće uvjete života u staništu odnosno lovištu, a lovna etika uz poštovanje lovine ne dopušta njezino zlostavljanje. Prigovori protiv lova često dolaze iz okružja koje se smatra suvremenim, a lov smatraju rudimentarnim i primitivnim, pa bi ga trebalo, ako ne ukloniti, onda barem znatno smanjiti. Prigovori su najčešće mješavina ekoloških, etičkih i ekonomskih sastavnica. Razmotrimo prvo protiv čega su ti prigovori usmjereni, dakle prikažimo u najkraćim crtama lov. Popović i sur. (2002) u Lovačkog leksikona lov definiraju kao “umijeće i vještinu hvatanja ili odstrela divljači u sportskom smislu, poznavajući njezin način života, običaje, način kretanja itd. Može se provoditi čekanjem, šuljanjem, vabljenjem, kolima, čamcem, mamcima, sovom ušarom, psom, konjem, za vrijeme pjeva, za preleta, pogonom, prigonom, dočekom, privozom kolima, skupno i pojedinačno”. Dok je lovstvo definirano kao “grana privrede kojom upravlja država, a bavi se uzgojem, zaštitom i lovom divljači”. Ukoliko ostavimo po strani određene neskladnosti u navedenim definicijama, dobivamo dobru okvirnu sliku odnosa termina “lov” i “lovstvo”. Jasno se vidi da ti pojmovi nisu istoznačnice, iako smo ih i mi u ovom radu na stanovit način tako rabili. Tako Leiendecker upozorava da lov nikako nije ljudski izum, jer je on postojao davno prije pojave čovjeka u prirodi. Nadalje on navodi da je “lov bio, vrlo rano, rezultat evolucije i pogonska snaga, koja je dovela do porasta raznolikosti vrsta koje imamo danas u prirodi” (Leie n d e c k e r, 2000). Čovjek je baštinio to svojstvo, a e baš temeljem položaja predatora u uu biološkoj i ekološkoj bio strukturi hranidbenog lanca on ga je usavršavao sve do pojave suvremene tehnike. Čovjek je dakle lovac u biološkom i kulturološkom obliku. Ulogu lova u povijesti čovjeka i ljudskog razvoja nitko ne spori, čak ni oni koji se zalažu za potpuno ukidanje lova u današnji ci. Međutim u nerazumijevanju terminoloških različitosti “lova” i “lovstva” leži većina neadekvatnosti prigovora koji se upućuju lovu. Kad govorimo o lovu, onda je riječ o konkretnim radnjama, usvojenim znanjima i vještinama koja su potrebna da bi se ostvario cilj. Cilj je lovina, uhvaćena, živa ili mrtva, jedinka koja treba poslužiti kao izvor za održanje ili napredak onoga koji lovi. Da ponovimo, lov nije specifikum čovjeka, međutim, čovjek je sukladno svojim biološkim i kulturološkim, odnosno tjelesnim i mentalnim mogućnostima i sposobnostima, razvio osobito područje djelovanja koje nazivamo lovstvom. Danas možemo reći da lovstvo ima značajke ne samo stručne, praktične discipline nego i znanstvene značajke, jer proučava na temelju bioloških znanja, poglavito šumarstva, veterinarske medicine, ekologije i sličnih znanosti svoje prirodoznanstvene specifičnosti. Kad k tome pribrojimo i teorijske komponente istraživanja odnosa čovjeka sa životinjom, etiku i ekonomiku, onda je jasno da danas lovstvo treba razmatrati i kao višeslojnu znanstvenu disciplinu. Često puta se kazuje da je lov s ekološkog gledišta štetan zbog nekoliko razloga. U prvom redu uzgojem određenih vrsta nanosi se šteta biološkoj raznolikosti, što u konačnici, smatraju neki, uvelike smanjuje broj životinjskih vrsta u staništu. Navodi se da uzgoj određene vrste divljači slabi genetski potencijal, jer intervencija čovjeka u prirodni proces onemogućava djelovanje prirodnih mehanizama. Na kraju uzgoj divljači dovodi do devastacije staništa i često do ekoloških katastrofa. Središnja dimenzija lovstva je uzgoj i zaštita divljači, a tek potom korištenje, dakle već polazišna točka ocjene uloge lovstva u prigovorima je potpuno neadekvatno uzeta. Stoga sva tri navedena prigovora lovstvu smatramo nedostatnim za negativnu ocjenu. Prvo, uzgoj |