DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2005 str. 86 <-- 86 --> PDF |
“ZVIERINJACI” ĐAKOVAČKOG BISKUPSKOG VLASTELINSTVA O Strossmayeru kao uzgajivaču divljači i lovcu najobjektivniju sliku dali su njegovi “živi svjedoci” Matija P a v i ć i Milko Cepe l ić , koji, kako je to u uvodu reprint izdanja njihove knjige o životu i djelu Josipa Jurja Strossmayera napisao biskup Ćiril Kos, “iznose ono što su vidjeli i čuli”. Prema njihovim zapisima (poglavlje VIII. Zvierinjaci) još je početkom 18. st. u Đakovačkom biskupskom vlastelinstvu postojao “zvierinjak”, ograđeno uzgajalište divljači, u šumi između Dragotina i Svetoblažja, ali “nije moguće danas znati kakva je to bila zvierad i tko je zasnovao zvierinjak”. Do Strossmayerovog djelovanja bilo je tu još takvih uzgajališta, koje su ustanovljavali njegovi predšasnici bis kup Bakić (1716–1749), biskup Krtica (1773–1805) i biskup Mandić (1806–1815). Tako se prema popisu iz 1806. g. spominje zvjerinjak za uzgoj divljih svinja kod Đurđanaca, istočno od Đakova, uzgajalište u Dračicama na potoku Jošavi za jelensku i srneću divljač, fazanerija u Garovom dolu, kasnije Ptičnjaku i još jedan zvjerinjak “za veprove” u Berku (Sršan 2005). Potonja tri “zvierinjaka” postojala “su sve do magjarske bune”, kada su “naši seljaci mislili da je prestala razlika izmeđ vlastelinskog i njihovog posjeda, pak navališe u sva tri zvierinjaka... rušila se ograda, ubijala divljač, sjekla šuma, pa to bez ikakove zaprieke”. SKRB BISKUPA O DIVLJAČI I ZVJERINJACIMA Preuzevši ostatke od ostataka, biskup je “zapustio zvierinjak u Berku, buduć je izvan ruke”, dok je onaj u Jošavi, zvan Mandićev košutnjak 1856. g. obogatio novim kontigentom divljih svinja. Iste godine “o velikom svome trošku” povećao ograđeno uzgajalište u Garovom dolu, ogradivši značajan kompleks šume, što drvenom ogradom što mrežom, za jelene lopatare i fazane. Iako trošak kupnje lopatara u Francuskoj zacijelo nije bio malen, “par košuta s jelenom” veliki je mecena poklonio zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Jurju de Varalya Hauliku za ures park šume Maksimir. Zaslugom biskupa Strossmayera ograđeno uzgajalište Košutnjak (135 jutara), pišu njegovi suvremenici o njegovoj pedesetgodišnjici biskupovanja (1900), održalo se punih pola stoljeća. Doduše, divlje svinje zbog visokih troškova uzgoja (bilo je godina kada je 150 “krmaka” pojelo godišnje “750 mjerova kukuruza u klipovima”), teškom su privolom biskupa izlovljene 1885/86. godine, a fazani, umjesto da ih se drži u volijerama, ispušteni su u okolne šume Mačkovca, obogaćeni novom pošiljkom iz Češke 1898. g. Da to nije bilo jeftino, rječito govori podatak da se svaki fazan plaćao 10 kruna. O skrbi biskupa o divljači i zvjerinjacima P a vi ć C e p e l i ć (1900) su zabilježili: “Biskup se je vazda starao za svoje zvierinjake. Zalazio je preko godine vrlo često i u jedan i u drugi. U mladjim godinama gotovo svakog mjeseca, kasnije sve do svoje osamdesete, barem dva puta preko ljeta. Malo je bilo gosti, koji bi se kod njega par dana zadržali a da jih ne bi ili slao ili sam vodio u ubavi košutnjak. Tako su biele jelene (jelene lopatare, op. A. F.) njegove vidili ne samo Hrvati, nego i mnogi odlični sinovi Francezke i Italije It j – česti gosti biskupovi. Posebnu brigu pridavao je ee prehrani i prihrani divljači, nastojeći da ona ne bude slaba i mršava “uslied loše i manjkave hrane”. Za “udobnost jelena dao je podići specijalno pojilište, kako bi divljač imala uvijek svježe vode. “Isto tako nije dopuštao da se ama i jedno stablo u Košutnjaku posječe, a jer se je zimi 1870... to ipak dogodilo, ukorio je upravu i zapovijedio da se na izsječenom prostoru posade divlji kestenovi, kojih plod jeleni rado jedu”... “jer naš Ptičnjak imade biti perivoj”. NEUSTRAŠIV LOVAC NA DIVLJE SVINJE I VUKOVE Što se samoga lova i odstrjela tiče, biskup si je i tu nametnuo visoka pravila ponašanja. Plemenitu divljač, poput jelena “nije išavao nikada ubijati, ali vepra za mladjih godina rado”. Njegovi su suvremenici zabilježili tako dva slučaja kada je neustrašivi lovac u skupnom lovu na divlje svinje “sigurnom rukom i dobrim okom dao vatru pušci i sastavio vepra usred slipog oka na ciglih pet koračaja pred sobom”. Posebno je volio ubijati vukove i lisice od dlakave te ptice grabljivice od pernate divljači. “Siečnja 1864. za dubokoga sniega naredio je lov na kurjake u djakovačkom Gaju. Ustrielili su ih toga dana 13 komada, od kojih je pet otpadalo na biskupa. Sve do 1888. lovio je svake zime po svome parku orlove, sokolove i kanjove (škance mišare, op. A. F.), pa ih je znao pojedine zime i preko 30 komada srušiti”, a sve u želji “da mu park bude pun ptica pjevica”. Toliko o biskupu Strossmayeru kao uzgajivaču divljači i ljubitelju lova. Zacijelo je i u šumarstvu ostavio svjetlog traga, što bi valjalo istražiti i predočiti javnosti. Za uzor neka budu Hrvatske vode, koje svoj dan obilježavaju svake godine 7. rujna, jer je toga dana daleke 1876. g. započela organizirana vodogospodarska djelatnost u Hrvatskoj. Naime, toga je dana ustanovljena Zadruga za regulaciju rijeke Vuke, na čijem je čelu bio nitko drugi do biskup Josip Juraj Strossmayer (Blagus 2005). |