DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2005 str. 17 <-- 17 --> PDF |
M. Idžojtić, M. Glavaš, M. Zebec, R. Pernar, M. Dasović & N. Pavlus: ZARAZA OBIČNE JELE . Šumarski list br. 11–12, CXXIX (2005), 559-573 kojoj je 15 % stabala zaraženo imelom zabilježeno je znatno manje sušaca, odnosno 0,9 m3/ha. Na području šumarije Perušić najveći udio stabala zaraženih imelom zabilježen je u GJ Bovan Jelar (60 %) i u GJ Konjska draga-Begovača (49 %). U ove dvije GJ zabilježeno je ukupno 9,6 m3 sušaca jele po hektaru. Još je potrebno spomenuti i šumariju Donji Lapac gdje je u GJ Velika Plješivica-Drenovača imelom bilo zaraženo 61 % stabala jele (najveća zaraza na području UŠP Gospić), a zabilježen je i najveći broj sušaca, 16,6 m3/ha. Šumarije u kojima nije zabilježena značajnija zaraza stabala jele imelom nije zabilježeno niti značajnije sušenje. Tako u GJ Javornik-Kremen koja se nalazi u Šumariji Gračac nisu evidentirani sušci jele, a isto tako nije zabilježena niti imela. U GJ Zapadna Mazinska planina (Šumarija Gračac), imela je bila prisutna na 2 % stabala, a u 2004. godini doznačeno je 3 m3 sušaca jele po hektaru. Na području Šumarije Korenica u GJ Trovrh-Kik imela je zabilježena na 56 % pregledanih stabala, a doznačeno je 9,1 m3 sušaca jele po hektaru. U GJ Bubinka- Maričića vrh nije zabilježena imela, ali isto tako nije bilo doznake sušaca, kao niti u GJ Mala Plješivica. U GJ Javornik-Tisov vrh gdje nije zabilježena imela doznačeno je 0,02 m3 sušaca jele po hektaru. U NP Plitvička jezera ukupno je bio zaražen nešto manji postotak stabala (23,2 %), ali se radi o razmjerno malom uzorku stabala obične jele te se ne mogu donositi uopćeni zaključci i usporedbe s ostalim istraživanim područjem. Više od polovice primjernih stabala bilo je zaraženo u GJ Bršljenovica i GJ Čorkova uvala- Kapela. U stupnju oštećenosti 2b sva su primjerna stabla bila zaražena. Između nadmorske visine i zaraze obične jele imelom postoji negativna korelacija. Međutim, ta međuovisnost nije signifikantna i to je samo jedan od čimbenika koji utječu na intenzitet zaraze. Isti trend uočen je kod zaraze hrasta kitnjaka žutom imelom, Lorantus europaeus Jacq. (I d žo j t i ć et al. 2005). Među odsjecima s potpunim sklopom značajno je manje odsjeka s većim intenzitetom zaraze nego među odsjecima s nepotpunim ili prekinutim sklopom, a to je također uočeno i za žutu imelu na kitnjaku, kao i za imelu na grčkoj jeli (Ts o p e la s et al. 2004). Odsjeci na crvenici i lesiviranom tlu bili su značajno zaraženiji od odsjeka na vapnenačko-dolomitnoj crnici. Intenzitet zaraze odsjeka na rendzini i na smeđem tlu na vapnencu i dolomitu bio je vrlo različit, a ta su tla najzastupljenija u istraživanom području. Ostali analizirani sastojinski i stanišni parametri pojedinačno nisu imali značajan utjecaj na zarazu obične jele imelom. Imela se na običnoj jeli oduvijek pojavljivala kao član biocenoze, ali bez izraženih šteta za domaćina. D o m i t r o v ić (2003) analizirajući volumni prirast jele za razdoblje od 60 godina zaključuje da je do poja čanog širenja imele u Gorskom kotaru došlo nakon intenzivnih sječa poslije 2. svjetskog rata. Isto tako, Ba b i ć (2004) upozorava da je zadnjih nekoliko desetljeća imela u ekspanziji i da je to jedan od značajnih problema u jelovim sastojinama. Više autora ukazuje na pojavu imele i sušenje jelovih stabala. Harapin (2005) navodi da se jela u Europi počela sušiti već 1850. godine. U nas je do te pojave došlo oko sto godina kasnije, a sušenje je pripisano napadu jelina moljca igličara (Argyresthia fundella). Međutim, to je isto vrijeme intenzivnih sječa jelovih stabala i pojačanog širenja imele. Većina autora ima zajedničko mišljenje o uzrocima pojačanog širenja imele i njenom štetnom utjecaju na jelova stabla. Npr. Uščuplić & Dautbašić (1998) su za jelove šume Bosne i Hercegovine utvrdili koliko greške u gospodarenju utječu na intenzitet napada imele. Oni ukazuju da je jakim intenzitetom sječa prekinut sklop, čime je omogućen prodor svjetla u unutrašnjost šume. To je bio preduvjet za razvoj imele po cijeloj krošnji, čak i na stabla prsnog promjera 12,5 cm. Poslije toga imela se brzo širila uzrokujući slabljenje prirasta, fiziološko slabljenje stabala, masovan napad potkornjaka i patogenih gljiva, te konačno sušenje stabala. Zato oni posebno naglašavaju da je pojava imele gospodarski problem i da je u tijesnoj vezi s intenzitetom sječa. Uz navedeno, Dasović et al. (2005) problem sušenja jelovih stabala, pa tako i pojavu imele, dovode u vezu sa stresnim čimbenicima. Odlučujući stresni čimbenik bila je izuzetno topla i suha 2003. godina. Posljedice su bile katastrofalne, tako da je tijekom 2004. godine u UŠP Delnice, Senj, Ogulin i Gospić doznačeno preko 200.000 m3 jelovih sušaca. Nadalje, istraživači ukazuju na intenzitet napada imele i štetne posljedice. K l e p ac (1955) je došao do spoznaja da su relativno slabije zaražena stabla jele prirašćivala 19 % slabije od zdravih. Jače zaražena stabla imala su slabiji debljinski i visinski prirast, koji je u nekim slučajevima pao na nulu. On ističe da je smanjenje debljinskog prirasta, kao posljedica napada imele, u izravnoj vezi sa slabijom produkcijom stabala jačih dimenzija, te naglašava da imela uzrokuje oštećenja i greške drveta. Naprijed navedeni autori (Ušč upl i ć & Dautbašić 1998) također ukazuju na pad debljinskog prirasta obične jele zaražene imelom. Prema njihovim podacima debljinski prirast počinje padati kod stabala zaraženih imelom, prsnog promjera 37,5 cm, a kod debljih padne preko 50 % u usporedbi s nezaraženima. Babić (2004) je na oborenim stablima jele utvrdio 5 do 278 grmova imele čija je biomasa iznosila 0,25 do 28,5 kg. Nadalje je na osnovi biomase imele utvrdio da se udio dušika, fosfora i mangana u jelovim iglicama smanjuje proporcionalno zaraženosti imelom, dok je željezo imalo trend povećanja. On smatra da imela dje |