DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/2005 str. 96 <-- 96 --> PDF |
DRAGO MARTINOVIĆ, dipl. ing. šum. (1931 – 2004) Dana 29. ožujka 2004. god. u 73. godini života, iznenada i prerano, zauvijek nas je napustio kolega Drago Ma rt i n o v ić , dipl. ing. šum., koji je u svom radnom vijeku radio na poslovima iz područja šumarstva i drvne industrije, a nakon umirovljenja kao 60-godišnjak bio je dragovoljac Domovinskog rata. Drago Martinović rođen je u Dobrinju kod Kaknja (BiH) 1. listopada 1931. g. od oca Pere, željezničkog službenika i majke Mare Ivičević, domaćice. Osnovnu školu završio je u Visokom 1943. g., a zvanje šumarskog tehničara stekao je u Srednjoj šumarskoj školi u Banja Luci 1950. g. Kao šumarski tehničar neko vrijeme radio je u Šumskom gospodarstvu “Vlašić” u Travniku, a zatim je završio Šumarski fakultet u Beogradu 1962. g. Nakon diplome radio je tri godine u Šumsko-industrijskom poduzeću “Zvijezda” u Varešu kao upravitelj pogona šumskih radova. Od 1965. g. do 1970. bio je upravitelj Šumarije Novi Sad, gdje je između ostalog radio i na trasiranju šumskih cesta. Nakon što je 1. siječnja 1970. g., spajanjem 5 šumskih gospodarstava istočne Slavonije (Našice, Osijek, Podravska Slatina, Slavonski Brod i Vinkovci), osnovano Šumsko privredno poduzeće “Slavonska šuma” Vinkovci, nešto kasnije usljedilo je, u sastavu poduzeća, osnivanje Projektnog biroa za projektiranje i nadzor šumskih prometnica i objekata u šumarstvu sa sjedištem u Osijeku. Početkom 1971. kolega Martinović prelazi u Projektni biro gdje je kao samostalni projektant radio oko 2 godine. U tom je razdoblju projektirano i izgrađeno 60-ak km promet nica, a projektirano je i nekoliko manjih mostova, utovarnih rampi i ekonomskih dvorišta uz tehnički nadzor nad izgradnjom svih objekata. Spomenimo da je rukovoditelj Projektnog biroa bio Josip Mazan ek , dipl. ing. šum., koji je tu dužnost obavljao do umirovljenja 1. siječnja 1980. g. God. 1974. D. Martinović dolazi u Zagreb gdje je radio do umirovljenja. Godinu dana bio je upravitelj predstavništva Veletrgovina namještaja u vlasništvu poduzeća eća iz Novog Sada. Zatim se zaposl io u Exportdrvu kao šef poslovnice Opremanje objekata i inženjering, gdje je radio do 1990. g. kada odlazi u invalidsku mirovinu. Za vrijeme rada u Zagrebu, između ostalog, poslovno je surađivao sa šumskim gospodarstvima u Hrvatskoj na opremanju šumarija. Za uspješan i neprekidan rad u Exportdrvu dobivao je zahvalnice. No, umirovljenički dani nisu dugo potrajali. God. 1991. dolazi do velikosrpske agresije na tada već samostalnu Republiku Hrvatsku, pa je u tim teškim vremenima trebalo braniti državu i ustrojavati vojsku. Kolega Martinović kao domoljub želio je sudjelovati u Domovinskom ratu, iako je tada imao 60 godina. To je bila dobna granica iznad koje se u pravilu nije primalo u Hrvatsku vojsku, ali on je ipak ustrajao da bude bilo gdje raspoređen govoreći da je taj trenutak čekao čitav život. Kao nepomirljivi Hrvat želio se uključiti na pravi način kako bi bio sudionik u obrani Domovine, a za to je tada ponajprije trebalo imati veliko srce. U jesen 1991. g., nakon što je u svibnju počela mobilizacija, kada je sve bilo pokrenuto za obranu i oružani otpor, Drago Martinović se dragovoljno uključio u Domovinski rat na području Zapovjedništva obrane grada Zagreba, gdje je u obrani bilo već raspoređeno 12–15.000 ljudi (kasnije 14 brigada sa 36.000 ljudi). Radio je u logistici – opskrbnoj službi.1 Kako su se približavali zimski uvjeti ratovanja izradio je sveukupno rješenje opskrbe brigada ogrjevnim drvom na prvoj crti bojišnice od Generalskog Stola do Siska u suradnji s Upravom šuma Zagreb i tadašnjim upraviteljem Matom Mi h anić e m, dipl. ing. šumarstva. Iz toga vremena vrijedi zabilježiti anegdotu kako je kolega Martinović na jedan složaj ogrjevnog drva napisao: “Za potrebe Hrvatske vojske nema cijene!” Spomenimo da su kolege Martinović i Mihanić poslovno surađivali i prije Domovinskog rata, te da njihove obitelji veže dugotrajno prijateljstvo. Kada se je iz taktičkih razloga prestalo koristiti ogrjevno drvo Drago Martinović je na prvu crtu bojišnice u vrlo kratkom vremenu us 1 Načelnik Opskrbne službe Zapovjedništva obrane grada Zagreba bio je Ivica Gusić, pukovnik HV, kome smo zahvalni za podatke o učešću Drage Martinovića u Domovinskom ratu. Suradnja u Domovinskom ratu prerasla je u veliko prijateljstvo, pa i kumstvo, među obiteljima Drage Martinovića i Ivice Gusića, a takva prijateljstva imaju posebnu vrijednost. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/2005 str. 97 <-- 97 --> PDF |
pio dopremiti toliko nužne plinske peći, a zaslužan je što je kao donacija iz Beča stigla pošiljka kreveta i sanitetske opreme.2 U početku su za njega mlađi suborci znali reći: “Što taj stari ovdje radi?” Međutim taj je “stari Martinović” samoprijegornim zalaganjem i dobrom organizacijom nametnuo ritam suradnicima i dodatno ih motivirao u dugotrajnom i iscrpljujućem obavljanju složenih zadaća. U Hrvatskoj vojsci bio je do kraja lipnja 1992. g. Za sudjelovanje i izuzetno zalaganje u Domovinskom ratu Ukazom Predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana u svibnju 1992. g. promaknut je u čin satnika HV, godine 1995. odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, a pohvaljen je od zapovjednika obrane Grada Zagreba general bojnika Darka Grdića i od načelnika Glavnog stožera HV tada general pukovnika Zvonimira Červenka. Nakon demobilizacije konačno je imao više slobodnog vremena pa je umirovljeničke dane proveo u Zagrebu, posvetivši se obitelji i liječenju. Bio je teški srčani bolesnik. Družio se sa svojim suborcima, organizirao susrete prigodom obljetnica i proučavao uzroke Domovinskog rata. Drago Martinović bio je čestit, pošten, karakteran čovjek i dobar kolega. Uz domoljublje jedna od njegovih značajnih osobina bila je i humanost, koju je posebice iskazivao u Domovinskom ratu, pomažući suborcima stradalim u borbama, ali i civilnom stanovništvu, gdje god je to bilo moguće. Bio je ponajprije dobar suprug i obiteljski čovjek. Posebno je volio svoje prijatelje. Nije bio član niti jedne stranke. Njegova stranka bila je Domovina. Iznenadna smrt prerano je prekinula njegov umirovljenički život. Umro je u 73. godini života. Posljednji ispraćaj kolege Drage Martinovića bio je 1. travnja 2004. god. na zagrebačkom groblju Mirogoj uz nazočnost njegove neutješne supruge Ljiljane rođ. Crvenković, sestre Vite, brata Ike, ostale rodbine, kolega, prijatelja i znanaca, koji su svojom prisutnošću pokazali da im je bio i ostao poseban u srcima. Između ostalih i veterani Domovinskog rata na grob su svog bivšeg dragovoljca Drage u znak pijeteta položili vijenac i uputili posljednje riječi oproštaja s njim. Sjećanja na kolegu Dragu Martinovića neka budu ispunjena štovanjem i zahvalnošću za sve što je učinio i kao šumarski stručnjak i kao dragovoljac Domovinskog rata. Neka mu je laka hrvatska zemlja koju je toliko volio! Mladen Skoko, dipl. ing. šum. 2 Plinske peći darovala je tvrtka Omnico – Exportdrvo sa sjedištem u Landshutu (Njemačka), a posebno se oko toga zauzeo tadašnji direktor tvrtke Josip Crvenković, dipl. ing. šum., šogor D. Martinovića. J. Crvenković je, između ostalog, pomagao i kolegi novinaru Exportdrva Mariu Filipiju u rehabilitaciji. Donacija bolničkih kreveta i sanitetske opreme išla je preko šogorice Željke Dudić, rođ. Crvenković, koja je bila potpredsjednica (kasnije predsjednica) Koordinacijskog štaba za pomoć Hrvatskoj u to vrijeme u Beču. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/2005 str. 98 <-- 98 --> PDF |
LJUBOMIR NEŽIĆ, dipl. ing. šum. 2S. Č. »» "is. .oos. Na riječkom groblju Kozala oprostili smo se od dragog prijatelja, vrijednog i uglednog kolege dipl. ing. šumarstva Ljobomira Nežića. Rodio se je u Donjoj Rijeci kod Jastrebarskog, gimnaziju je završio u Slavonskoj Požegi, diplomirao je na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu 1939. godine. Državnu službu je započeo kao dnevničar u Kotarskom načelništvu Sušak. U to su doba mladi državni službenici često morali mijenjati mjesto rada, tako i Ljubo odlazi u Direkciju šuma Mostar. Zatim s krša u šumovitu Slavoniju, u gorje Krndije, Papuka i Psunja. Kao taksator radi u Direkciji šuma đurđevačke imovne općine u Bjelovaru, potom kao upravitelj šumarije Novigrad Podravski. Nakon osnivanja ZEŠUMPOH-a Nova Gradiška, upravitelj je manipulacije u Velikoj. Osobito ga je zanimala grana šumarskih djelatnosti; konstrukcija žičara, modernizacija pilana te primjena mehanizacije u iskorištavanju šuma. Stoga već kao iskusan stručnjak postaje šef manipulacije Okučani, te planskog sektora DIP-a Slavonski Brod, a zatim i referent za sektor manipulacije u Ministarstvu drvne industrije u Zagrebu. U Gorskom kotaru djeluje kao referent za mehanizaciju i eksploataciju šuma DIP-a Delnice u pogonu Lučice te kao šef biroa za unaprjeđenje proizvodnje. U tom svojstvu mu je dodjeljena stipendija organizacije ICA (Američka tehnička pomoć) za specijalizaciju u Švedskoj. Na kraju dugogodišnjeg plodnog rada u drvnoj industriji imeno van je za savjetnika unaprjeđenja proizvodnje u Poslovnom udruženju “DRVO” u Rijeci. Za svoj savjestan i uspješan rad na unaprjeđenju proizvodnje, osobito na primjeni mehanizacije te izradi nekoliko investicijskih programa DIP-a Delnice primio je više priznanja i pohvala. Jedan je od autora poglavlja “Mehanizacija i eksploatacija šuma” u Monografiji “Šumarstvo i drvna industrija Jugoslavije”. No, ni u mirovini Ljubo se ne odriče strojeva i strojarstva – posvetio se je čarobnom svijetu satova i ura te nam je često znao pričati o povijesnim i umjetničkim vrijednostima tog majstorstva i zanata. Osjećaje duboke sućuti izrazili smo supruzi Danici, kćerki Višnji, unuku Davoru i rodbini. Hvala Ti dragi Ljubo za sve ugodne dane koje smo proveli šećući s Tobom oko Trsatske gradine. Ostaješ s nama u sjetnim sjećanjima sve dok i mi trajemo. Zvonimir Pelcer |