DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2005 str. 96     <-- 96 -->        PDF

DRAGO MARTINOVIĆ, dipl. ing. šum.
(1931 – 2004)


Dana 29. ožujka 2004. god. u 73.
godini života, iznenada i prerano,
zauvijek nas je napustio kolega Drago
Ma rt i n o v ić , dipl. ing. šum.,
koji je u svom radnom vijeku radio
na poslovima iz područja šumarstva
i drvne industrije, a nakon umirovljenja
kao 60-godišnjak bio je dragovoljac
Domovinskog rata.


Drago Martinović rođen je u Dobrinju
kod Kaknja (BiH) 1. listopada
1931. g. od oca Pere, željezničkog
službenika i majke Mare Ivičević,
domaćice. Osnovnu školu završio
je u Visokom 1943. g., a zvanje
šumarskog tehničara stekao je u
Srednjoj šumarskoj školi u Banja
Luci 1950. g.


Kao šumarski tehničar neko vrijeme
radio je u Šumskom gospodarstvu
“Vlašić” u Travniku, a zatim
je završio Šumarski fakultet u
Beogradu 1962. g.


Nakon diplome radio je tri godine
u Šumsko-industrijskom poduzeću
“Zvijezda” u Varešu kao upravitelj
pogona šumskih radova. Od
1965. g. do 1970. bio je upravitelj
Šumarije Novi Sad, gdje je između
ostalog radio i na trasiranju šumskih
cesta.


Nakon što je 1. siječnja 1970. g.,
spajanjem 5 šumskih gospodarstava
istočne Slavonije (Našice, Osijek,
Podravska Slatina, Slavonski Brod i
Vinkovci), osnovano Šumsko privredno
poduzeće “Slavonska šuma”
Vinkovci, nešto kasnije usljedilo je,
u sastavu poduzeća, osnivanje Projektnog
biroa za projektiranje i nadzor
šumskih prometnica i objekata u
šumarstvu sa sjedištem u Osijeku.
Početkom 1971. kolega Martinović
prelazi u Projektni biro gdje je kao
samostalni projektant radio oko 2
godine. U tom je razdoblju projektirano
i izgrađeno 60-ak km promet


nica, a projektirano je i nekoliko
manjih mostova, utovarnih rampi i
ekonomskih dvorišta uz tehnički
nadzor nad izgradnjom svih objekata.
Spomenimo da je rukovoditelj
Projektnog biroa bio Josip Mazan
ek , dipl. ing. šum., koji je tu dužnost
obavljao do umirovljenja 1. siječnja
1980. g.


God. 1974. D. Martinović dolazi
u Zagreb gdje je radio do umirovljenja.
Godinu dana bio je upravitelj
predstavništva Veletrgovina
namještaja u vlasništvu poduzeća


eća
iz Novog Sada. Zatim se zaposl io u
Exportdrvu kao šef poslovnice
Opremanje objekata i inženjering,
gdje je radio do 1990. g. kada odlazi
u invalidsku mirovinu. Za vrijeme
rada u Zagrebu, između ostalog,
poslovno je surađivao sa šumskim
gospodarstvima u Hrvatskoj
na opremanju šumarija. Za uspješan
i neprekidan rad u Exportdrvu
dobivao je zahvalnice.
No, umirovljenički dani nisu dugo
potrajali. God. 1991. dolazi do


velikosrpske agresije na tada već samostalnu
Republiku Hrvatsku, pa je
u tim teškim vremenima trebalo braniti
državu i ustrojavati vojsku. Kolega
Martinović kao domoljub želio
je sudjelovati u Domovinskom ratu,
iako je tada imao 60 godina. To je
bila dobna granica iznad koje se u
pravilu nije primalo u Hrvatsku vojsku,
ali on je ipak ustrajao da bude
bilo gdje raspoređen govoreći da je
taj trenutak čekao čitav život. Kao
nepomirljivi Hrvat želio se uključiti
na pravi način kako bi bio sudionik
u obrani Domovine, a za to je tada
ponajprije trebalo imati veliko srce.


U jesen 1991. g., nakon što je u
svibnju počela mobilizacija, kada je
sve bilo pokrenuto za obranu i oružani
otpor, Drago Martinović se dragovoljno
uključio u Domovinski rat
na području Zapovjedništva obrane
grada Zagreba, gdje je u obrani bilo
već raspoređeno 12–15.000 ljudi
(kasnije 14 brigada sa 36.000 ljudi).
Radio je u logistici – opskrbnoj
službi.1 Kako su se približavali zimski
uvjeti ratovanja izradio je sveukupno
rješenje opskrbe brigada
ogrjevnim drvom na prvoj crti bojišnice
od Generalskog Stola do Siska
u suradnji s Upravom šuma Zagreb i
tadašnjim upraviteljem Matom Mi h
anić e m, dipl. ing. šumarstva. Iz
toga vremena vrijedi zabilježiti
anegdotu kako je kolega Martinović
na jedan složaj ogrjevnog drva napisao:
“Za potrebe Hrvatske vojske
nema cijene!” Spomenimo da su kolege
Martinović i Mihanić poslovno
surađivali i prije Domovinskog rata,
te da njihove obitelji veže dugotrajno
prijateljstvo.


Kada se je iz taktičkih razloga
prestalo koristiti ogrjevno drvo Drago
Martinović je na prvu crtu bojišnice
u vrlo kratkom vremenu us


1 Načelnik Opskrbne službe Zapovjedništva obrane grada Zagreba bio je Ivica Gusić, pukovnik HV, kome smo zahvalni za podatke o
učešću Drage Martinovića u Domovinskom ratu. Suradnja u Domovinskom ratu prerasla je u veliko prijateljstvo, pa i kumstvo, među
obiteljima Drage Martinovića i Ivice Gusića, a takva prijateljstva imaju posebnu vrijednost.




ŠUMARSKI LIST 9-10/2005 str. 97     <-- 97 -->        PDF

pio dopremiti toliko nužne plinske
peći, a zaslužan je što je kao donacija
iz Beča stigla pošiljka kreveta i
sanitetske opreme.2


U početku su za njega mlađi suborci
znali reći: “Što taj stari ovdje
radi?” Međutim taj je “stari Martinović”
samoprijegornim zalaganjem
i dobrom organizacijom nametnuo
ritam suradnicima i dodatno
ih motivirao u dugotrajnom i iscrpljujućem
obavljanju složenih zadaća.
U Hrvatskoj vojsci bio je do kraja
lipnja 1992. g.


Za sudjelovanje i izuzetno zalaganje
u Domovinskom ratu Ukazom
Predsjednika Republike dr. Franje
Tuđmana u svibnju 1992. g. promaknut
je u čin satnika HV, godine
1995. odlikovan je Spomenicom
Domovinskog rata, a pohvaljen je
od zapovjednika obrane Grada Zagreba
general bojnika Darka Grdića
i od načelnika Glavnog stožera HV
tada general pukovnika Zvonimira
Červenka.


Nakon demobilizacije konačno
je imao više slobodnog vremena pa
je umirovljeničke dane proveo u Zagrebu,
posvetivši se obitelji i liječenju.
Bio je teški srčani bolesnik.
Družio se sa svojim suborcima, organizirao
susrete prigodom obljetnica
i proučavao uzroke Domovinskog
rata.


Drago Martinović bio je čestit,
pošten, karakteran čovjek i dobar
kolega. Uz domoljublje jedna od
njegovih značajnih osobina bila je i
humanost, koju je posebice iskazivao
u Domovinskom ratu, pomažući
suborcima stradalim u borbama, ali
i civilnom stanovništvu, gdje god je
to bilo moguće.


Bio je ponajprije dobar suprug i
obiteljski čovjek. Posebno je volio
svoje prijatelje. Nije bio član niti
jedne stranke. Njegova stranka bila
je Domovina.


Iznenadna smrt prerano je prekinula
njegov umirovljenički život.


Umro je u 73. godini života. Posljednji
ispraćaj kolege Drage Martinovića
bio je 1. travnja 2004. god.
na zagrebačkom groblju Mirogoj uz
nazočnost njegove neutješne supruge
Ljiljane rođ. Crvenković, sestre
Vite, brata Ike, ostale rodbine, kolega,
prijatelja i znanaca, koji su svojom
prisutnošću pokazali da im je
bio i ostao poseban u srcima. Između
ostalih i veterani Domovinskog
rata na grob su svog bivšeg dragovoljca
Drage u znak pijeteta položili
vijenac i uputili posljednje riječi
oproštaja s njim.


Sjećanja na kolegu Dragu Martinovića
neka budu ispunjena štovanjem
i zahvalnošću za sve što je učinio
i kao šumarski stručnjak i kao
dragovoljac Domovinskog rata.


Neka mu je laka hrvatska zemlja
koju je toliko volio!


Mladen Skoko, dipl. ing. šum.


2 Plinske peći darovala je tvrtka Omnico – Exportdrvo sa sjedištem u Landshutu (Njemačka), a posebno se oko toga zauzeo tadašnji direktor
tvrtke Josip Crvenković, dipl. ing. šum., šogor D. Martinovića. J. Crvenković je, između ostalog, pomagao i kolegi novinaru
Exportdrva Mariu Filipiju u rehabilitaciji. Donacija bolničkih kreveta i sanitetske opreme išla je preko šogorice Željke Dudić, rođ.
Crvenković, koja je bila potpredsjednica (kasnije predsjednica) Koordinacijskog štaba za pomoć Hrvatskoj u to vrijeme u Beču.




ŠUMARSKI LIST 9-10/2005 str. 98     <-- 98 -->        PDF

LJUBOMIR NEŽIĆ, dipl. ing. šum.


2S. Č. »» "is. .oos.


Na riječkom groblju Kozala oprostili
smo se od dragog prijatelja,
vrijednog i uglednog kolege dipl.
ing. šumarstva Ljobomira Nežića.


Rodio se je u Donjoj Rijeci kod
Jastrebarskog, gimnaziju je završio
u Slavonskoj Požegi, diplomirao je
na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu
u Zagrebu 1939. godine.


Državnu službu je započeo kao
dnevničar u Kotarskom načelništvu
Sušak. U to su doba mladi državni
službenici često morali mijenjati
mjesto rada, tako i Ljubo odlazi u
Direkciju šuma Mostar. Zatim s krša
u šumovitu Slavoniju, u gorje
Krndije, Papuka i Psunja. Kao taksator
radi u Direkciji šuma đurđevačke
imovne općine u Bjelovaru,
potom kao upravitelj šumarije Novigrad
Podravski.


Nakon osnivanja ZEŠUMPOH-a
Nova Gradiška, upravitelj je manipulacije
u Velikoj. Osobito ga je zanimala
grana šumarskih djelatnosti;
konstrukcija žičara, modernizacija
pilana te primjena mehanizacije u
iskorištavanju šuma.


Stoga već kao iskusan stručnjak
postaje šef manipulacije Okučani, te
planskog sektora DIP-a Slavonski


Brod, a zatim i referent za sektor
manipulacije u Ministarstvu drvne
industrije u Zagrebu.


U Gorskom kotaru djeluje kao
referent za mehanizaciju i eksploataciju
šuma DIP-a Delnice u pogonu
Lučice te kao šef biroa za unaprjeđenje
proizvodnje. U tom svojstvu
mu je dodjeljena stipendija organizacije
ICA (Američka tehnička pomoć)
za specijalizaciju u Švedskoj.


Na kraju dugogodišnjeg plodnog
rada u drvnoj industriji imeno


van je za savjetnika unaprjeđenja
proizvodnje u Poslovnom udruženju
“DRVO” u Rijeci.


Za svoj savjestan i uspješan rad
na unaprjeđenju proizvodnje, osobito
na primjeni mehanizacije te izradi
nekoliko investicijskih programa
DIP-a Delnice primio je više
priznanja i pohvala.


Jedan je od autora poglavlja
“Mehanizacija i eksploatacija šuma”
u Monografiji “Šumarstvo i
drvna industrija Jugoslavije”.


No, ni u mirovini Ljubo se ne
odriče strojeva i strojarstva – posvetio
se je čarobnom svijetu satova
i ura te nam je često znao pričati


o povijesnim i umjetničkim vrijednostima
tog majstorstva i zanata.
Osjećaje duboke sućuti izrazili
smo supruzi Danici, kćerki Višnji,
unuku Davoru i rodbini. Hvala Ti
dragi Ljubo za sve ugodne dane koje
smo proveli šećući s Tobom oko
Trsatske gradine.


Ostaješ s nama u sjetnim sjećanjima
sve dok i mi trajemo.


Zvonimir Pelcer