DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2005 str. 83     <-- 83 -->        PDF

IN MEMORIAM


IVAN ŠAVOR, dipl. ing. šum, prof. (22. 5. 1901. – 11. 6. 2005.)
NAJSTARIJI ŠUMARSKI STRUČNJAK U HRVATSKOJ


Posljednji put razgovarali smo
s našim dragim starinom, gospodinom
i kolegom Ivanom Šavorom,
dipl. ing. šum., nekoliko dana
poslije njegovog 104. rođendana
u sobi Doma za starije i nemoćne
osobe Centar u Klaićevoj ulici
br. 10 u Zagrebu, gdje je živio posljednjih
dvadesetak godina. Ove
godine nije bio voljan priređivati
bilo kakvu rođendansku svečanost,
jer ga je teret godina prisilio
da se potpuno povuče u tišinu svoje
sobe. Kao i uvijek, razgovarali
smo pomalo o svemu. Sve ga je
zanimalo, a posebno teme iz šumarske
prošlosti i sadašnjosti. Na
kraju razgovora, pomalo sjetno,
rekao nam je da mu naš posjet
puno znači, te da će lakše izdržati
do našeg ponovnog susreta.


Predstavnik NK Slaven Belupo Koprivnica Branko Pleše


Ivančanu,


čestita Ivanu Šavoru na imenovanju za počasnog


dipl. ing. šum. iz


člana kluba. (Zagreb, 2002).


No, neumitna sudbina nije dozvolila
da se ponovno sretnemo s
našim dragim kolegom Ivanom
Šavorom. Upravo kada smo pripremili
kraći osvrt na naš posljednji
susret za objavljivanje u Šumarskom
listu, u znaku obljetnice
vrijedne štovanja, primili smo
tužnu vijest da se život našeg dragog
starine Ivana Šavora ugasio


11. lipnja 2005. godine. Imao je
blagu smrt. Usnuo je svoj posljednji
san u svojoj sobi u Domu i preselio
se u vječnost. U času smrti
zakoračio je u 105. godinu života.
U dostupnoj literaturi nismo
pronašli podatak da je netko od
šumara u Hrvatskoj doživio tako
duboku starost.
Volio je čovjeka i prirodu, po


sebno šume i ruže. Prilazio je svakome
svojom široko
otvorenom
i iskrenom du-
šom. Volio je
svakoga koji pošteno
živi i radi.
Zbog toga je bio
štovan, voljen i
popularan.


Ivana Šavora
aa
upoznali smo u
Zagrebu 1999.


g. zahvaljujući
kolegi Branku
Ima neka moć u dobrim ljudima,
oni su jaki i poslije smrti:
događa se da i dalje žive
po svojim riječima i djelima,
a najviše po dobroti svoga srca


ti svoga srca.


(T.
Gulbranssen)
Koprivnice. Tada nam je starina
Šavor dao podatke za svoj životopis
koji je objavljen u Hrvatskom
šumarskom životopisnom leksikonu.
Nakon toga posjećivali
smo ga svake godine. I uvijek nam
je smireno, prisjećajući se svih detalja
i imena, pričao i nizao događaje
iz svoga života i rada. O tome
su 2001., 2003. i 2004. g. objavljivani
prilozi u glasilu Šumarski
list i časopisu Hrvatske šume, koji
su upotpunjavali sliku o kolegi
Ivanu Šavoru.
Posljednji prilog za života Ivana
Šavora objavljen je u časopisu
Hrvatske šume br. 102, lipanj2005. pod naslovom ”104 godine
Ivana Šavora”, a sjetili su ga se i
maturanti Šumarske škole Karlovac,
generacija 1950/51., u članku
”Proslava godišnjice mature”
objavljenom u Karlovačkom tjedniku
od 2. lipnja 2005. g.
Spomenimo da je u braku sa
suprugom Boženom, dipl. pravnicom,
koja je umrla 1978. g., kolega
Šavor imao sina Velimira, dipl.
ing. drv. tehnologije, i kćer Đurđu,
ekonomisticu, koja je umrla prije 8
godina.
Ivan Šavor, dipl. ing. šum., rođen
je u Koprivnici 22. svibnja
1901. g. od oca Stjepana, zanimanjem
krojača, i majke Marije rođ.
Novak, domaćice. Prema kazivanju
kolege Šavora on je bio naj




ŠUMARSKI LIST 7-8/2005 str. 84     <-- 84 -->        PDF

mlađi od trinaestoro djece u obitelji.
U Koprivnici je 1912. g. završio
osnovnu školu, a 1922. realnu
gimnaziju. Šumarstvo je apsolvirao
škol. g. 1925.-26., a diplomirao
12. listopada 1931. na Šumarskom
odjelu Poljoprivredno-šumarskog
fakulteta u Zagrebu. Za
vrijeme studija bio je predsjednik
Kluba akademičara osnovanog1926. g. u Koprivnici i kraće vrijeme
urednik Podravskiih
hh nnovina.
Nakon apsolviranja bio je na odsluženju
vojnog roka.


Zaposlio se prije diplome 1.
prosinca 1930. i do 1932. radio
kao dnevničar pri Gradskom načelstvu
u Koprivnici. Surađivao je
pri sastavu gospodarskih osnova
gradskih šuma i samostalno načinio
plan regulacije potoka Koprivnica
(30 km).


Od 1932. do 1941. radio je kao
pripravnik, a zatim kao upraviteljŠumarije Đurđevačke imovne općine
u Đurđevcu, gdje je uz redovite
poslove upravitelja radio na
opisu sastojina i prikupljanja taksacijskih
podataka. Posebno se
bavio pošumljavanjem Đurđevačkih
pijesaka. Načinio je herbar od
234 biljke toga područja, a u vremenu
od 1930. do 1935. sakupio
je 461 vrstu kukaca s Podravskih
pijesaka i tu zbirku poklonio Hrvatskom
zoološkom muzeju u Zagrebu.
Tada je floru i vegetaciju
Podravskih, pa tako i Đurđevačkih
pijesaka, istraživao i suvremenim
metodama obradio prof. Ivan
Sok l i ć iz Zagreba, koji je u
svom radu objavljenom u Šumarskom
listu 1943., zapravo doktorskoj
disertaciji, pod naslovom
”Biljni svijet Podravskih pijesaka”
napisao i ovo:


”Započeo sam istraživanje u
proljeće 1939. našavši na terenu
odličnog suradnika u upravitelju
Šumarije Đurđevačke imovne općine
u Đurđevcu ing. Ivi Šavoru,
koji već dugi niz godina proučava
šumarsko-gospodarska pitanja


pijesaka. On mi je ustupio svojbogati floristički materijal što ga
je lično sakupio u toku 1938. g.
izlazeći na teren u svim mjesecima
u godini. Uska povezanost
biljne sociologije i šumarstva
došla je do punog izražaja u našim
zajedničkim istraživanjima,
kod kojih je aktivno sudjelovao i
dr. Milan Anić.”


Dvije godine bio je predsjednik
Društva za poljepšavanje i
unaprjeđenje Đurđevca do premještaja
u Bjelovar.


Od srpnja 1941. g. do listopada
1944. g. bio je referent u personalno-
pravnom odjelu i zamjenik
direktora Direkcije šuma Đurđevačke
imovne općine, odnosno
Ravnateljstva šuma u Bjelovaru,
te je radio na pravno-organizacijski
poslovima. Sljedećih godinu
dana bio je upravitelj Šumarija
Sv. Ivan Žabno, Nova Rača i Bjelovar,
te je uz redovne poslove
vodio režijske poslove sječe šuma.
U rujnu 1945. postavljen je za
šefa Odsjeka za iskorišćivanje
šuma Okružnog NO-a Bjelovar
gdje je radio i na organiziranju šumarske
službe. Između ostaloga,
dao je i smjernice za provođenje
smolarenja, koje je na Đurđevačkim
pijescima obavljano od
1947. do 1956. g. Sredinom 1947.


g. premješten je u Ministarstvo
poljoprivrede i šumarstva u Zagrebu,
gdje se zadržao kraće vrijeme.
U jesen 1947. g., na vlastitu
molbu, prelazi na Srednju šumarsku
školu u Karlovcu, gdje je do
kraja 1950. g. predavao 6 stručnih
predmeta i bio zamjenik direktora.
Po dolasku na školu rukovodio
je izgradnjom nastambi (baraka)
za internat škole. Spomenimo da
su barake davno srušene, dvorišna
zgrada je srušena prije par godina,
a stara zgrada na Rakovcu, u kojoj
se je nastava održavala do
1968. g., danas je zapuštena i prijeti
joj urušavanje.


Nakon Karlovca odlazi u Zagreb,
gdje do 1952. g. radi kao
profesor na Srednjoj drvnoindustrijskoj
školi te pri Ministarstvu i
Glavnoj direkciji za drvnu industriju,
gdje je kao referent za
stručne škole radio na osnivanju i
organiziranju drvnoindustrijskih
škola, na nastavnim planovima i
programima te vodio nadzor nad
radom škola.


Početkom svibnja 1952. g. premješten
je ponovno na Srednju
drvnoindustrijsku školu u Zagrebu,
gdje je kao profesor radio do
umirovljenja 1966. g. Predavao je
nekoliko stručnih predmeta, a posljednjih
godina rada površinsku
obradu drva. Uz to, obnašao je
dužnost zamjenika direktora, godinu
dana bio je direktor škole, rukovodio
je tehnološkim kabinetom
i upravljao Večernjom majstorskom
školom. Izradio je prijedlog
za otvaranje više drvoprerađivačke
tehničke škole. Napisao je Priručnik
za površinsku obradu drva,
I-IV (Zagreb, 1960-1964) te Profil
tehničara drvne industrije finalnog
smjera (Drvno-tehnička
škola, Zagreb, 1966).


Za vrijeme rada u Zagrebu aktivno
je radio u radu gradskih, republičkih
i biv. jugoslavenskih
povjerenstava, odbora i udruženja
za kadrove i školstvo na području
drvne industrije i sudjelovao na
stručnim skupovima i kongresima.
Samostalno je izradio nomenklaturu
i opis zanimanja za 18 za
nimanja u finalnoj drvnoj indus
sstriji,
prijedlog sustava škola u
drvnoj industriji biv. Jugoslavije,
program za stručne ispite za KV i
VKV radnike u drvnoj industriji i
dr. Bio je ispitivač na državnim
ispitima za profesore stručnih
škola šumarstva i drvne industrije
Hrvatske i predsjednik ispitnogpovjerenstva za VKV radnike u
Kotaru Zagreb.


Njegovo članstvo u Hrvatskom
šumarskom društvu zabilje




ŠUMARSKI LIST 7-8/2005 str. 85     <-- 85 -->        PDF

ženo je još 1940. g. U sklopu društva,
veliku je aktivnost pokazalo
povjerenstvo za kadrove i školstvo
koje je kolega Šavor uspješno
vodio šezdesetih godina prošloga
stoljeća.


Od radova za povijest šumarstva
u Hrvatskoj svakako je prilog
Ivana Šavora ”Đurđevački pijesci”,
objavljen u zborniku ”Sto godina
šumarstva Bilogorsko-podravske
regije” (Bjelovar, 1974) u
kojemu su pregledno i dokumentirano
prikazane prirodne osobine,
kultiviranje i pošumljavanje pijesaka
s 18 vrijednih fotografija i 2
nacrta.


Kao umirovljenik uživao je u
čitanju, pa je čitao sve što mu je
bilo na dohvat ruke: razne časopise,
posebno Šumarski list i Hrvatske
šume, beletristiku i dr. Odlazio
je na kraće šetnje u obližnje
parkove i redovito vježbao u svojoj
sobi u Domu za starije i nemoćne
osobe u Zagrebu, jer mu je
to pomagalo da lakše podnese teret
godina. U Domu su ga cijenili
kao poštenog i vrijednog čovjeka,
uzornog ponašanja, pa su znali
reći da im je drago što je svoje zanimljivo
životno iskustvo podijelio
sa svima njima. Kada su ga pitali
za tajnu njegove dugovječnosti,
rekao je da rad i priroda pomažu
čovjeku da dugo živi.


Volio je s obitelji, uz čisti zrak
i čisto nebo, kako je znao reći,
provoditi dane u vikendici ispod
Japetića kod Jastrebarskog, koju
je pred tridesetak godina sa sinom
Velimirom napravio na prostranoj
livadi, na kojoj je kao simbol njegove
ljubavi prema prirodi posadio
bjelogoricu i crnogoricu, stotinjak
voćaka, ukrasno grmlje i
cvijeće, od kojega je posebno volio
uzgajati ruže.


Svoj Đurđevac ipak nije zaboravio.
U jednom od naših razgovo


ra rekao je: ”Najljepše mi je bilo u
Đurđevcu, tamo se moj rad vidio.
Imao sam odličan odnos s narodom
pa čak i onda kada je bilo
napetih situacija, kod doznake na
primjer. Šumariju sam lijepo uredio,
tako da bi najljepše bilo da
sam tamo ostao cijeli život!”.


Tijekom svog radnog i umirovljeničkog
vijeka za svoj je nesebični
i uspješni stručni i društveni
rad primio brojna priznanja, pohvale
i nagrade. Između ostalog
primio je Zlatnu plaketu Šumskog
gospodarstva Bjelovar za naročiti
doprinos na unaprjeđenju šumarstva
Bilogorsko-podravske regije
(1974), Priznanje u povodu 60.
obljetnice osnivanja i rada Planinarskog
društva ”Bilo” Koprivnica,
kao osnivač društva (1988),
zatim ”Povelju grada Đurđevca” u
povodu Dana Grada Đurđevca


(23. travnja 2003. g.) kao javno
priznanje za doprinos razvoju i
promicanju ugleda grada, jer je
kao upravitelj Šumarije Đurđevac
dao svoj doprinos pošumljavanju
Đurđevačkih pijesaka i znanstvenom
istraživanju flore i faune toga
područja te za uljepšavanje grada
Đurđevca. Osim toga, 2002. g.
imenovan je počasnim članom
Nogometnog kluba Slaven Belupo
Koprivnica, kao tada najstariji
živući nogometaš toga kluba, prigodom
95. obljetnice organiziranog
igranja nogometa u Koprivnici.
Počasnu iskaznicu uz prigodne
poklone uručio mu je u Zagrebu
predstavnik kluba Branko Pleše,
dipl. ing. elektrotehnike. Ivan Šavor
je u HŠK Slaven - Koprivnica
igrao od 1946. do 1922. g., a bio je
suosnivač i igrač teniske sekcije
kluba.
Učenici šumarske i drvopriređivačke
škole također su ga štovali
i kao čovjeka i kao profesora.
”U životu nisam vidio ni čuo da


postoji barem jedan čovjek na svijetu,
toliko miran, stabilan i miroljubiv.
Ulijevao je svoma nama
vanrednu volju za učenjem i nikada
se nije ponašao drukčije ...”
napisao nam je u svom pismu
Ivan K ezele, šum. teh. iz Delnica,
a Drago Truhl i, šum. teh. iz
Zagreba o svom je profesoru rekao:
”Ivo Šavor, inženjer šumarstva,
gotovo neprimjetljiv, uvijek
u odijelu šumara, s obaveznim lovačkim
šeširom na glavi. Vrstan
predavač stručnih predmeta ...”


Tiho i gotovo nečujno zauvijek
nas je napustio naš najstariji šu-
mar, koji se na svom životnom
putu pokazao kao uzoran suprug i
otac, kao odličan šumarski stručnjak,
veliki čovjek i kolega, pa
zato zaslužuje dužno štovanje i
priznanje. Posljednji ispraćaj kolege
Ivana Šavora bio je 14. lipnja
2005. g. u krematoriju na zagrebačkom
groblju Mirogoj u nazočnosti
obitelji, kolega, bivših učenika
i prijatelja iz Doma i drugih.
U ime Hrvatskoga šumarskog
društva i šumarske struke, od pokojnika
se oprostio Antun
G r o s s , ing. drv. industrije, bivši
učenik Šumarske škole Karlovac,
koji je tom prilikom izrazio duboku
sućut članovima obitelji i rodbini.
Govorio je o dugogodišnjem
životnom putu i radu Ivana Šavora,
iskazujući mu priznanje za uspješan
rad na polju šumarstva i
drvne industrije u Hrvatskoj.


I eto, jedna je duga životna priča
nažalost završena. Ostat će sjećanja
na starinu Šavora i naše susrete
i razgovore koji su mu život
značili, a nama uvijek bili prava
blagodat za dušu. Opraštamo se s
dobrim čovjekom.


Hvala mu za sve što nam je podario!


Mladen Skoko, dipl. ing. šum.