DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2005 str. 86 <-- 86 --> PDF |
kaliteta u mediteranskom i kontinentalnom području Hrvatske, nadmorske visine između 40 i 440 m. U 1 kg prosječno je bilo 134 ploda (bez stapki). Prosječna dužina/ širina ploda iznosila je 23/24, odnosno plodovi su jabučasti. U jednom plodu prosječno je bilo 1,8 sjemenki, čija je prosječna apsolutna težina bila 28 g. Podaci iz srednje Europe govore o vrlo slabom razmnožavanju oskoruše sjemenom u prirodi (Berengo et al. 2001). U plodu su samo 1–2 sjemenke, a potisnuta stabla u sastojini uopće ne plodonose. Budući da se često javlja pojedinačno, kod takvih izoliranih stabala dolazi do samooplodnje i manje vitalnog potomstva, odnosno smanjene klijavosti sjemena, manjeg preživljavanja klijanaca i manjeg prirasta preživjelih biljaka. Oskoruša, kao i brekinja, ima jaku izbojnu snagu iz korijena, te se u krug oko majčinskog stabla mogu naći biljke istoga genotipa. Takvo, autovegetativno razmnožavanje na nekim staništima omogućuje njen opstanak. VARIJABILNOST I OČUVANJE GENETSKIH IZVORA Prema obliku i veličini plodova, razlikujemo dvije forme: f. pomifera Hayne ima jabučaste plodove koji su 2–3 cm dugački; f. pyrifera Hayne ima kruškolike plodove dugačke 3–4 cm. Značajna je varijabilnost ušiljenosti i nazubljenosti liski (S c h e l l e r et al. 1979). Za razliku od ostalih vrsta roda Sorbus koje se međusobno vrlo često križaju, nisu poznati križanci oskoruše sa srodnim vrstama. U okviru EUFORGEN-a izrađene su tehničke smjernice za očuvanje genetskih izvora oskoruše (R o t a c h 2003), iz kojih izdvajamo sljedeće: Malo je poznato o genetskoj varijabilnosti oskoruše. Budući da je to rijetka vrsta, male gustoće, a velike fragmentiranosti i izoliranosti populacija, prema teoriji populacijske genetike očekivana je smanjena genetska varijabilnost i velika diferencijacija. Međutim, istraživanja u Švicarskoj i Njemačkoj nisu potvrdila ta očekivanja, a genetska je varijabilnost istraživanih populacija bila slična kao kod široko rasprostranjenih vrsta. Čak su i male, izolirane populacije imale visoku razinu varijabilnosti. Subpopulacije su bile više genetski diferencirane nego široko rasprostranjene vrste, ali manje nego što je bilo očekivano za fragmentirane i izolirane populacije. Razmjena polena bila je neočekivano visoka. Ključni elementi za održanje genetske varijabilnosti kod rijetkih vrsta kao što je oskoruša su razmjena polena na velike udaljenosti, dinamična struktura metapopulacija s lokalnim izumiranjem i rekolonizacijom, migracija na velike udaljenosti rasprostiranjem sjemena sisavcima i pticama, kao i oba načina razmnožavanja (generativno i vegetativno). Vegetativnim razmnožavanjem čuva se genetska varijabilnost i najmanjih populacija, a raznošenje polena i sjemena na velike udaljenosti jamči rekolonizaciju. Već desetljećima oskoruša je vrlo ugrožena vrsta i na listi je prioriteta očuvanja genetskih izvora u Hrvatskoj i u Europi. U nekim je europskim državama uvrštena u crvenu knjigu ugroženih vrsta. Najvažniji čimbenici koji narušavaju genetsku varijabilnost su: 1. ukupno smanjenje broja jedinki, 2. narušavanje prirodne strukture metapopulacija ljudskim djelovanjem. Smanjenju veličine populacije doprinose intenzivno gospodarenje, neodgovarajuće uzgojne mjere, gubitak odgovarajućih staništa, zanemarivanje i nepoznavanje vrste i sl. Smanjenje ili izostanak rekolonizacije dovodi do promjene u populacijskoj i starosnoj strukturi, redukciji veličine populacije i većem stupnju fragmentacije i izolacije fragmenata. Smanjena razina razmjene gena i migracije, te povećana razina samooplodnje može rezultirati smanjenjem genetske varijabilnosti i povećanom diferencijacijom među fragmentima. Prioriteti i mjere zaštite ovise o veličini i strukturi populacije, te postojećim ili potencijalnim prijetećim čimbenicima. In situ mjere očuvanja genetskih izvora moraju početi s inventurom, procjenom veličine i strukture populacije, fragmentiranosti, procesa koji su prijetnja, potrebama i prioritetima zaštite, te odabirom populacija koje će biti jezgre zaštite. Najvitalnije i najveće populacije-jezgre (s minimalno 50 stabala), trebaju biti odabrane kao jedinice u kojima je oskoruša favorizirana u pomlađivanju i njezi u odnosu na sve ostale vrste. Gospodarenje treba jamčiti opstanak svake jedinke, pogodovati vitalnosti i plodnosti, te formirati održivu starosnu strukturu za budućnost. Svi ciljevi i mjere trebaju biti jasno definirani, dokumentirani i uključeni u gospodarske osnove. Kada je moguće, treba stvoriti mrežu takvih jedinica dodavanjem novih populacija-jezgri kao i manjih grupa ili pojedinačnih stabala udaljenih do 3 km, koja čine most u razmjeni gena. Na taj se način osigurava dugoročni opstanak populacija. Usporedno in situ mjerama treba osnovati ex situ kolekcije u kojima se proizvodi genetski varijabilni biljni materijal, a koje mogu služiti i kao banke gena. Navedene mjere su najuspješnije ako su uključene u šumarsku praksu. |