DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2005 str. 82 <-- 82 --> PDF |
doduše zagovaraju ali ga već odavno nemaju dijeleći lekcije kako da s vukom postupamo i živimo s njim”. Pozitivan sud o knjizi dali su i recenzenti knjige prof. dr. sc. .uro H u b e r i dr. sc. Josip K u s a k s Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prema autoru vukovi su u Hrvatskoj sve to više simboli očuvane prirode. Kako većina žitelja naše zemlje o vukovima ima danas pozitivno mišljenje, na nama je šumarnicima, lovcima i stočarima da to i oživotvorimo. Uostalom, na to nas obvezuju i međunarodni propisi, posebice oni vezani uz obvezu države koja želi postati punopravnom članicom Europske unije. Sve čestitke kolegi Frkoviću, revnosnom suradniku i našeg “Šumarskog lista”. Hranislav Jakovac RIJETKE VRSTE DRVEĆA NAŠIH ŠUMA OSKORUŠA, Sorbus domestica L., NAŠA RIJETKA I ZABORAVLJENA VOĆKARICA UVOD Oskoruša je jedna od vrsta na koje smo u proteklim skih zemalja vrlo je rijetka i ugrožena vrsta koja zasludesetljećima gotovo zaboravili, iako ima značajne kva- žuje zaštitu i čije je očuvanje prepoznato kao prioritet. litete, jestive plodove i vrijedno drvo, a zanimljiva je i To je vrsta i s velikim ekonomskim potencijalom, pokao ukrasna vrsta. Autohtona je vrsta iz porodice Rosa- sebno ako bi se koristio kvalitetan, oplemenjeni biljni ceae zastupljena u kserotermnim šumama, kod nas naj- materijal. Budući da je vrlo lijepa i korisna vrsta, treba češće u sredozemnom litoralnom vegetacijskom poja- joj posvetiti veću pozornost. su, a također i u uzgoju kao voćkarica. U većini europ- BIOLOGIJA I EKOLOGIJA Znanstveni sinonimi: Mespilus domestica (L.) Allio- sorbus (Gaertn.) Borkh., Pyrenia sorbus (Gaertn.) ni, Pyrus sorbus Gaertn., P. domestica (L.) Ehrh., Malus Clair., Cormus domestica (L.) Spach. Slika 1. Habitus, Tisovac. Slika 2. Kora. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2005 str. 83 <-- 83 --> PDF |
Oskoruša je listopadno, 15–20 (–30) m visoko drveće široke, okrugalsto jajaste krošnje, promjera do 60 (–100) cm. Najviše stablo zabilježeno u Hrvatskoj 2003. godine nalazi se na području Tounja u selu Bistrac, visoko je 18,5 m, promjera 46 cm. Stablo raste kao soliter u privatnom voćnjaku, spuštene je i simetrične krošnje i debelih grana. Dva najdeblja stabla zabilježena u Hrvatskoj imaju promjer 65 cm. Prvo stablo nalazi se na području Šumarije Nova Kapela u mjestu Tisovac, a drugo na području Tounja u selu Škerići. Stablo u Tisovcu je soliter, raste na privatnom pašnjaku, visoko je 13,5 m, spuštene krošnje i debelih grana (slika 1). Stablo u Tounju je rubno, ali s potpuno osvjetljenom krošnjom, visine 17,5 m. Kora oskoruše je pepeljastosiva, crvenkastosmeđa do tamnosiva, djelomično se odlupljuje, kasnije je duguljasto pločasto ispucala (slika 2). Korjenski sustav je srcolik, s više razgranatih, dobro razvijenih žila srčanica (H e g i 1981). Izbojci su žućkastosmeđi, goli, djelomično pokriveni sivkastim slojem epiderme, posuti lenticelama. Kratki izbojci su brojni i prstenasto smežurani. Pupovi su spiralno raspoređeni oko izbojka, oko 1 cm dugački, jajasto stožasti, tupo ušiljenog vrha, pokriveni većim brojem ljusaka. Ljuske pupova su široke, ljepljive, zelenkaste, djelomično crvenkaste, s tamnijim Slika 3. Lišće. Slika 4. Cvat. rubovima, gole i sjajne. Vršni pup je veći i izduženiji od postranih pupova koji su djelomično priklonjeni uz izbojak, otklonjenih vrhova. Lisni ožiljak je trokutast do polumjesečast, s pet tragova provodnih snopića. Lišće je 15–18 cm dugačko, neparno perasto sastavljeno od 11–21 liske (slika 3), koje su usko duguljaste, 3–8 cm dugačke, simetrične osnove, oštro napiljenog ruba, odozgo gole, odozdo pahuljasto pustenaste, kasnije gole i plavkastozelene, u jesen pocrvene. Palistići rano otpadaju. Cvjetovi su dvospolni, entomogamni, bijeli, oko 1,5 cm široki, 35–75 cvjetova skupljeno je u 6–10 cm široke gronje (slika 4). Lapova čaške i latica ima 5, prašnika 20, plodnih listova 5, potpuno su srasli, vratova tučka 5. Cvjetanje je u svibnju i lipnju. Prividni plodovi su sočni, jabučasti ili kruškoliki (slika 5), do 3 cm dugački, žućkastozeleni do smećkasti, posuti lenticelama, s osunčane strane crvenkasti. Trpko kiselkastog su okusa, a tek nakon stajanja i pr- Slika 5. Kruškoliki plodovi, sjemenke i jabučasti plodovi. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2005 str. 84 <-- 84 --> PDF |
vih mrazova postaju smeđi, mekani, ukusni i slatki. kim i plodnim tlima. Dobro podnosi sušu (slično kao Dozrijevaju u rujnu i listopadu, sadrže 5–6 sjemenki. medunac), a osjetljiva je na kasne proljetne mrazove Sjemenke su do 7 mm dugačke, široko jajaste, spljošte-(nešto manje nego kitnjak). Zimi izdrži temperaturu do ne, ušiljenog vrha, smeđe, više ili manje sjajne (slika –30 oC. Osjetljiva je na kompeticiju drugih vrsta. Pio5). Sjeme raznosi divljač, ptice i glodavci. nirska je vrsta sa širokom ekološkom valencijom. Jav Oskoruša raste sporo (osim u mladosti), a doživi lja se pojedinačno ili u manjim grupama na nadmor starost 200–300 (–500) godina. Heliofilna je i kalcifil-skoj visini do 1400 m (u mediteranskom području), a u na vrsta koja samo u ranoj mladosti podnosi djelomi-srednjoj Europi do 650 m. B a r i t e a u (2001) za Frančnu zasjenu. Preferira toplu i blagu klimu. Nema pocusku navodi najveću gustoću populacije od oko 10 sebne zahtjeve za tlom, ali najbolje uspjeva na dubo-odraslih stabala po hektaru. RASPROSTRANJENOST Oskoruša je rasprostranjena u južnoj i srednjoj Eu- njenosti, budući da je od davnina sađena i subspontano ropi, sjevernoj Africi, na Krimu i u Maloj Aziji (slika proširena. Težište areala je na Balkanskom poluotoku, 6). Teško je odrediti točne granice prirodne rasprostra- Apeninskom poluotoku i u južnoj Francuskoj. Za Švi Slika 6. Areal (Rotach 2003). carsku je procijenjeno da ima oko 500 stabala oskoruše promjera iznad 10 cm, te je jedna od najrjeđih švicarskih autohtonih vrsta (B e r e n g o et al. 2001). U Hrvatskoj je, prema M a t i ć u & Vu k e l i ć u (2001) središte rasprostranjenosti u eumediteranskoj zoni u zajednicama hrasta crnike i u submediteranskoj zoni u zajednici hrasta medunca i bijelog graba (slika 7). U kontinentalnom dijelu je rijetka, i to na suhim, izloženim položajima u zajednici hrasta medunca i crnog graba. Također dolazi kultivirana, u voćnjacima, uz vinograde, putove i sl. Slika 7. Areal u Hrvatskoj (Matić & Vukelić 2001). |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2005 str. 85 <-- 85 --> PDF |
UPORABA Oskoruša je od davnina u uzgoju radi proizvodnjeplodova i drva. Teofrast je u 4. stoljeću pr. Krista pisaoda divlja stabla puno rjeđe plodonose i da su im plodo vi manje slatki, ali intenzivnijeg mirisa nego kultivirana. Plodovi se jedu sirovi ili se prerađuju. Od plodovaoskoruše proizvodi se rakija (oskoruševica), marmelada, kompot i dr. Drvo je vrijedno, fine strukture, tvrdo, velike gustoće i trajno, pogodno za stolarske, tokarske i rezbarske radove (K ausch-Blecken von Schme l i n g 2000). U Hrvatskoj oskoruša, kao i brekinja, ima veću ekološku nego gospodarsku vrijednost i zanemarena je, iako ima vrlo cijenjeno drvo. Danas se uzgaja samo radi dobivanja plodova, a još prije šezdesetak godina korišteno je i drvo za izradu različitih proizvoda i za ogrijev (M a t i ć & Vu k e l i ć 2001). RAZMNOŽAVANJE I RASADNIČARSKA PROIZVODNJA Oskoruša se može razmnožavati sjemenom, reznicama, izbojcima iz panja, cijepljenjem i kulturom tkiva. Generativno razmnožavanje je uobičajena metoda u rasadničarstvu, ali i druge metode daju dobre rezultate. Nestratificirano sjeme oskoruše može se sijati u jesen ili početkom zime. Ukoliko sjeme sijemo kasno ili bez odgovarajuće predsjetvene pripreme, većina sjemena vjerojatno će proklijati druge ili treće vegetacije. Prethodno tretirano sjeme može se sijati sljedećeg proljeća za proizvodnju sadnica u istoj vegetaciji. Za vanjsku sjetvu krajem zime ili početkom proljeća potrebno je sjeme koje je prošlo hladnu stratifikaciju ili sjeme treba posijati dovoljno rano kako bi bilo izvrgnuto prirodnoj hladnoj stratifikaciji (S t e i n 1974). R e g e n t (1980) preporučuje stratifikaciju sjemena oskoruše na dva načina: 1. sjeme pomiješano s pijeskom držati na otvorenom, u jami dubokoj 50 cm, od vremena sakupljanja do sjetve u proljeće, ili 2. kasnije dobiveno sjeme držati u stratifikatu 200–210 dana, na 0–5 oC, u sanducima s pijeskom. Isti autor navodi da je prije stratificiranja sjeme dobro močiti 24 sata u vodi. S t i l i n o v i ć (1987) preporučuje stratifikaciju sjemena oskoruše od branja do vremena sjetve u proljeće na temperaturi oko 4 oC. Piotto & Di Noi (2001) navode da sjeme oskoruše treba posijati u jesen, po mogućnosti odmah nakon sakupljanja bez predsjetvene pripreme. Druga mogućnost je sjetva sjemena stratificiranog toplo-vlažnim postupkom, a sjetvu treba obaviti krajem zime ili početkom proljeća. Za savladavanje dormantnosti sjemena oskoruše ponekad se primjenjuje samo hladna stratifikacija. Dubina sjetve iznosi 1,5–2,0 cm. Sjeme se pokriva tankim slojem pijeska, piljevinom, pjeskovitim tlom ili tresetom od mahovine, a lijehe malčiraju borovim iglicama, tresetom od mahovine, drvenim strugotinama, slamom ili lišćem, kako bi sjeme bilo zaštićeno od smrzavanja (H e i t 1967). Oskoruša klije epigeično (slika 8). Sadnice oskoruše otporne su i nisu podložene napadima insekata ili biljnim bolestima. Za sadnju na terenu koriste se sadnice starosti 1+0 (slika 8), rjeđe 2+0 ili se nakon jedne vegetacije presađuju te kao 1+1 ili 1+2 sade na teren. Na Zavodu za uzgajanje šuma Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u tijeku su istraživanja iz područja sjemenarstva i rasadničarske proizvodnje četiriju vrsta roda Sorbus, među kojima i S. domestica. Sakupljeno je sjeme oskoruše sa trinaest stabala, na četiri lo- Slika 8. Razvoj klijanca 8, 15, 22 i 29 dana nakon klijanja (lijevo) i sadnica 1+0 (desno). |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2005 str. 86 <-- 86 --> PDF |
kaliteta u mediteranskom i kontinentalnom području Hrvatske, nadmorske visine između 40 i 440 m. U 1 kg prosječno je bilo 134 ploda (bez stapki). Prosječna dužina/ širina ploda iznosila je 23/24, odnosno plodovi su jabučasti. U jednom plodu prosječno je bilo 1,8 sjemenki, čija je prosječna apsolutna težina bila 28 g. Podaci iz srednje Europe govore o vrlo slabom razmnožavanju oskoruše sjemenom u prirodi (Berengo et al. 2001). U plodu su samo 1–2 sjemenke, a potisnuta stabla u sastojini uopće ne plodonose. Budući da se često javlja pojedinačno, kod takvih izoliranih stabala dolazi do samooplodnje i manje vitalnog potomstva, odnosno smanjene klijavosti sjemena, manjeg preživljavanja klijanaca i manjeg prirasta preživjelih biljaka. Oskoruša, kao i brekinja, ima jaku izbojnu snagu iz korijena, te se u krug oko majčinskog stabla mogu naći biljke istoga genotipa. Takvo, autovegetativno razmnožavanje na nekim staništima omogućuje njen opstanak. VARIJABILNOST I OČUVANJE GENETSKIH IZVORA Prema obliku i veličini plodova, razlikujemo dvije forme: f. pomifera Hayne ima jabučaste plodove koji su 2–3 cm dugački; f. pyrifera Hayne ima kruškolike plodove dugačke 3–4 cm. Značajna je varijabilnost ušiljenosti i nazubljenosti liski (S c h e l l e r et al. 1979). Za razliku od ostalih vrsta roda Sorbus koje se međusobno vrlo često križaju, nisu poznati križanci oskoruše sa srodnim vrstama. U okviru EUFORGEN-a izrađene su tehničke smjernice za očuvanje genetskih izvora oskoruše (R o t a c h 2003), iz kojih izdvajamo sljedeće: Malo je poznato o genetskoj varijabilnosti oskoruše. Budući da je to rijetka vrsta, male gustoće, a velike fragmentiranosti i izoliranosti populacija, prema teoriji populacijske genetike očekivana je smanjena genetska varijabilnost i velika diferencijacija. Međutim, istraživanja u Švicarskoj i Njemačkoj nisu potvrdila ta očekivanja, a genetska je varijabilnost istraživanih populacija bila slična kao kod široko rasprostranjenih vrsta. Čak su i male, izolirane populacije imale visoku razinu varijabilnosti. Subpopulacije su bile više genetski diferencirane nego široko rasprostranjene vrste, ali manje nego što je bilo očekivano za fragmentirane i izolirane populacije. Razmjena polena bila je neočekivano visoka. Ključni elementi za održanje genetske varijabilnosti kod rijetkih vrsta kao što je oskoruša su razmjena polena na velike udaljenosti, dinamična struktura metapopulacija s lokalnim izumiranjem i rekolonizacijom, migracija na velike udaljenosti rasprostiranjem sjemena sisavcima i pticama, kao i oba načina razmnožavanja (generativno i vegetativno). Vegetativnim razmnožavanjem čuva se genetska varijabilnost i najmanjih populacija, a raznošenje polena i sjemena na velike udaljenosti jamči rekolonizaciju. Već desetljećima oskoruša je vrlo ugrožena vrsta i na listi je prioriteta očuvanja genetskih izvora u Hrvatskoj i u Europi. U nekim je europskim državama uvrštena u crvenu knjigu ugroženih vrsta. Najvažniji čimbenici koji narušavaju genetsku varijabilnost su: 1. ukupno smanjenje broja jedinki, 2. narušavanje prirodne strukture metapopulacija ljudskim djelovanjem. Smanjenju veličine populacije doprinose intenzivno gospodarenje, neodgovarajuće uzgojne mjere, gubitak odgovarajućih staništa, zanemarivanje i nepoznavanje vrste i sl. Smanjenje ili izostanak rekolonizacije dovodi do promjene u populacijskoj i starosnoj strukturi, redukciji veličine populacije i većem stupnju fragmentacije i izolacije fragmenata. Smanjena razina razmjene gena i migracije, te povećana razina samooplodnje može rezultirati smanjenjem genetske varijabilnosti i povećanom diferencijacijom među fragmentima. Prioriteti i mjere zaštite ovise o veličini i strukturi populacije, te postojećim ili potencijalnim prijetećim čimbenicima. In situ mjere očuvanja genetskih izvora moraju početi s inventurom, procjenom veličine i strukture populacije, fragmentiranosti, procesa koji su prijetnja, potrebama i prioritetima zaštite, te odabirom populacija koje će biti jezgre zaštite. Najvitalnije i najveće populacije-jezgre (s minimalno 50 stabala), trebaju biti odabrane kao jedinice u kojima je oskoruša favorizirana u pomlađivanju i njezi u odnosu na sve ostale vrste. Gospodarenje treba jamčiti opstanak svake jedinke, pogodovati vitalnosti i plodnosti, te formirati održivu starosnu strukturu za budućnost. Svi ciljevi i mjere trebaju biti jasno definirani, dokumentirani i uključeni u gospodarske osnove. Kada je moguće, treba stvoriti mrežu takvih jedinica dodavanjem novih populacija-jezgri kao i manjih grupa ili pojedinačnih stabala udaljenih do 3 km, koja čine most u razmjeni gena. Na taj se način osigurava dugoročni opstanak populacija. Usporedno in situ mjerama treba osnovati ex situ kolekcije u kojima se proizvodi genetski varijabilni biljni materijal, a koje mogu služiti i kao banke gena. Navedene mjere su najuspješnije ako su uključene u šumarsku praksu. |