DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2005 str. 79 <-- 79 --> PDF |
mata, ali i odgovarajućeg sadržaja. Svojim temeljitim poznavanjem povijesti planinarstva u Hrvatskoj i šire te raspolažući vlastitom građom, kao i građom Hrvatskog planinarskog saveza, objedinio je u jednoj knjizi sve što se u planinarskom životu Hrvatske događalo kroz cjelokupnu njenu povijest, po prvi put se ne obazirući ili libeći govoriti o dijelovima te povijesti koju je u neka druga doba bilo zgodno prešutjeti. Redaju se kroz knjigu tako i utemeljitelji čuvenog HPD (osnovan u Zagrebu 1874.) pa brojni znanstvenici, vlastelini, političari i ministri, među njima i mnogi šumari, socijalistički funkcioneri i novovjeki političari, a sve odreda planinari i planinarski dužnosnici, redaju se brojna planinarska društva i planinarski objekti. Osim brojnih fotografija, planina i nema baš previše – ovo je ipak knjiga o planinarstvu. Poslije uvodnog dijela gdje se autor bavi filozofijom planinarenja i vraća u pretpovijest – do Aleksandra Velikog, Hanibala, Francesca Petrarke i Petra Zoranića, središnji dio povijesnog dijela knjige je Hrvatsko planinarsko društvo, njegovo osnivanje i djelovanje u složenim okolnostima od kraja 19. i početka 20. stoljeća. Nakon procvata planinarstva pod vodstvom najprije grofa Miroslava Kulmera, a potom dr. Ivana Krajača, advokata, ministra šuma i ruda u jednom razdoblju, slijede nedaće za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, kada je u jednom trenutku planinarstvo bilo izopćeno kao “buržoaska izmišljotina”. Tek je po javom i uključivanjem u rad Planinarskog saveza Hrvatske Većeslava Holjevca (13 godina je bio predsjednik) stabilizirana i učvršćena planinarska organizacija. U sljedećem dijelu knjige autor na čak 70 stranica precizno nabraja sva veća planinarska društva od 1874. do danas, i to na svim područjima današnje Hrvatske, osvrćući se i na hrvatska društva u BiH, ali i na određene planinarske aktivnosti izvan planinarskih organizacija. U dijelu o stručnim djelatnostima planinarske organizacije govori se o penjanju, gorskoj službi spašavanja, speleologiji, planinarskom skijanju, planinarskoj orijentaciji, vodičkoj službi, putevima i markacijama, ali i o planinarskoj fotografiji, filmu, književnosti i publicistici. Značajna tema na koju se valja osvrnuti je i zaštita prirode. Zaštita prirode. Poglavlje započinje tvrdnjom da su upravo planinari prvi pobornici zaštite prirode na ovim prostorima, a i sam autor drži da je autoritet na tom području. Tako ćete na više mjesta u ovoj knjizi naći konstrukcije kao “nemilosrdna sječa”, “treba istaknuti da gospodarenje šumama daje prednost sječi pred njegom”, “štetne posljedica takve politike: sve je manje šume, a sve više goleti i bujica.” Žao mi je dr. Poljaka, kojega izuzetno cijenim kao planinara i spisatelja, što tijekom života i rada nikako nije uspio razlučiti što je šumarstvo i zaštita prirode, pa neću dalje raspravljati. Dovoljno je u ovom stručnom šumarskom časopisu prenijeti samo jedan mali dio iz knjige, a autor neka sam ocjeni svoju kritiku. Slijedi samo jedan citat iz poglavlja “Zaštita prirode”: Poljak je, osim toga, kao urednik glasila Naše planine uveo redovnu rubriku Zaštita prirode te je u dnevnom tisku redovito upozoravao na svaku težu ili nezakonitu sječu planinskih šuma imenujući krivce. Zbog jednoga takvog članka 1969. godine pod naslovom “Podrugivanje ili još nešto gore” tužilo ga je Šumsko gospodarstvo Zagreb okružnom sudu radi klevete time “što je, između ostalog, napisao da Medvednica nije njezina prćija, da se Šumarija njome služi kako bi sječom namakla osobne dohotke, da Šumarija dijeli komične letke u kojima od izletnika traži čuvanje šuma na Medvednici a sama ih nemilo siječe, da je grad Zagreb vuku dao ovce na čuvanje i da bi morao Medvednicu oduzeti Šumariji umjesto da joj za nju godišnje dotira gotovo 30 milijuna”. Upravitelj šumarije i njegovi službenici donijeli su sa sobom na sud gomilu poslovnih knjiga i elaborata da dokažu kako njihova sječa nije štetna. Tko zna kako bi to završilo da sudac (Ranko Radović) nije bio sklon zaštiti prirode. Odbio je raspravu o tome posluje li Šumarija štetno ili ne, te o tom pitanju obje stranke uputio u Akademiju znanosti, a što se tiče uvrede predložio je pomirbu, s time da se tuženi ispriča. Poljak se ispričao ovim riječima: “Ostajući u cijelosti kod sadržaja mog kritičnog članka, ispričavam se za |