DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2005 str. 53 <-- 53 --> PDF |
CRNKASTA SASA (Pulsatilla pratensis L) Miller ssp nigricans (Störck) Zam. U HRVATSKOJ Crnkasta sasa poznata je u hrvatskoj flori još iz davne 1857. i 1869. godine (S c h l o s s e r et Vu k o t i n o v i ć ). Sustavnim istraživanjem flore i vegetacije Đurđevačkih pijesaka (S o k l i ć , 1941) biljka je nedvojbeno utvrđena na tom jedinom, tada poznatom lokalitetu u Hrvatskoj. Vjerovalo se kako je to isključivi psamofit, tj. takva silikofilna svojta koja u Hrvatskoj jedino naseljava suha pjeskovita tla, kakva su bila ona na pijescima u Podravini. Dapače, biljka se smatrala školskim primjerom izvrsno prilagođenih biljaka na golom pješčanom tlu, te se zajedno s ostalim prilagodbama, isticao njezin vretenasti korijen koji može crpsti vodu i hranjive tvari iz dubokih naslaga čistog pijeska. Kao takva, biljka je bila uvrštena u gotovo sve školske udžbenike, iako je već tada bilo jasno kako je uski ekološki specijalist i kako je mnogi ne mogu izravno promatrati, jer je nazočna samo u jednom uskom području Hrvatske. Sasu ubrajamo u porodicu žabnjaka (Ranunculaceae). To je trajnica s debelim i do 4 m dubokim podankom iz kojeg izrasta brojno korijenje. Stabljika na- Slika 1. Crnkasta sasa u cvatnji raste do 25 cm visoko, dlakava je kao i svi ostali nadzemni dijelovi biljke. Nakon cvatnje razvijaju se prizemni listovi u rozeti, dugih peteljki, plojke su im trodijelne i razrezane u uske dlakave isperke. Na vrhu stabljike nalaze se tri pricvjetna lista čije su plojke skoro do dna razrezane u uske dlakave isperke. Stabljika nosi po jedan zvonoliki cvijet, koji je uvijek okrenut prema dolje. Ocvjeće je jednostavno, građeno od šest eliptičnih listova. Listovi ocvjeća su tamnoljubičasti, izvana srebrnasto dlakavi, a vršnim dijelovima okrenuti prema van. Prašnika je mnogo s istaknutim žutim prašnicama. Prašnici su za trećinu kraći od vršnih dijelova listova ocvjeća. Plodovi su jednosjemeni oraščići koji imaju do 3,5 cm duge peraste dlakave nastavke značajne za raznošenje vjetrom. Biljka se razmnožava sjemenom te vegetativnim putem pomoću dijeljenja podanka ili dijeljenja busena. Pripada subpontskom flornom elementu. Nazočna je i u zemljama srednje i istočne Europe. Prema mišljenju suvremenih hrvatskih botaničara, u IUCN kategorizaciji ugroženosti, crnkasta sasa ubraja se u kritično ugrožene svojte hrvatske flore, ponajprije radi uništavanja i degradacije njezinih prirodnih staništa, bilo djelovanjem čovjeka na različite načine, bilo ubrzanim prirodnim sukcesijama. Dvadesetih godina prošloga stoljeća, pa sve do početka devedesetih, biljka je bila nazočna na Đurđevačkim, Kalinovačkim i Kloštarskim pijescima, s tim da se dio populacije proširio i na staništa koja gravitiraju Podravskim Sesvetama. Bila je nazočna na većem broju mikrolokacija koje nisu bile pošumljene na površinama još neobraslog pijeska i na onim tlima gdje se već dobro razvila inicijalna travnata vegetacija zajednice vlasulje bradice i trave gladice. Još donedavno živući očevici pripovijedali su kako se cijeli onaj brijeg Botaničkog rezervata Đurđevački pijesci, gledan s kalinovačke strane, plavio u proljeće (3–4 mj.) od mnoštva cvjetova crnkaste sase. Slično stanje bilo je i na pijescima kod naselja Draganci, gdje je posljednji primjerak na ovim staništima, kao i uopće na pijescima u Podravini, nestao na početku Domovinskog rata, kada je na tom prostoru bilo izgrađeno lažno protuavionsko gnijezdo, pa je cijeli teren razrovan i na njemu uništena cjelokupna vegetacija. Prije toga, crnkasta sasa, kod okolnih mještana poznata kao košutica ili košunded, bila je sustavno uništavana branjem cvjetova iz kojih se dobivala intenzivna modra boja za bojanje uskrsnih pisanica. Ta dugogodišnja praksa osobito je bila popularna u Kalinovcu. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2005 str. 54 <-- 54 --> PDF |
Drugi najznačajniji uzrok propadanja i nestajanja ove biljke s pješčanih staništa u Podravini bilo je nezaustavljivo i agresivno širenje bagrema (Robinia pseudacacia) čiju su sadnju potakli poljoprivrednici, koji su na taj način nastojali barem nekako gospodarski iskoristiti neobraštene pješčane površine. Bagrem je potisnuo svu ishodišnu vegetaciju prevladavajuće pionirske zajednice (Corynephoreto-Festucetum vagina- tae croaticum Sokl. 1941), a s njom i preostale dijelove populacije crnkaste sase. Još ranih šezdesetih godina na malim plješinama gdje bagrem još nije dospio, mogao sam na nekoliko mjesta između Kalinovca i Podravskih Sesveta naći male oaze crnkaste sase s 50 do 100 primjeraka, ali je i ona ubrzo na tim staništima nestala. Slika 2. Populacija crnkaste sase kod Marčana u Hrvatskom zagorju Značajna populacija crnkaste sase u neposrednoj blizini Kalinovca, u smjeru Crnih jarki, nestala je prije petnaestak godina radi odlaganja smeća upravo na tom dijelu pješčanih površina. Na kraju, možemo s velikom sigurnošću ustvrditi kako crnkaste sase u Podravini, tj. na podravskim pijescima više nema. Još prije nje, s tih staništa nestalo je i pjeskovitog smilja (Helicrhysum arenarium) te još nekoliko drugih psamofilnih vrsta. Niti vlastiti pokušaji reintrodukcije na plohu botaničkog rezervata te, koliko mi je poznato, i nastojanja stručnjaka Šumarskog fakulteta koji su je u svom Botaničkom vrtu u Zagrebu razmnožili i dio prenijeli na Đurđevačke pijeske (T r i n a j s t i ć , 1994), nisu urodili plodom. Prije desetak godina, u Istri u okolici Marčane (K r a n j č e v, 1997), otkrivena je velika populacija biljke koja po svim morfološko-anatomskim karakteristikama odgovara crnkastoj sasi, iako neki botaničari to i danas opovrgavaju. Moj nalaz kada je riječ o Istri, potvrđen je i naknadnim nalaženjem 2005. godine istih biljaka na nekoliko mjesta u okolici Žminja te na vršnom grebenu Žbevnice na Ćićariji (Š i n c e k , 2005). Uz to, najprije 1999., a onda i 2005., crnkasta sasa otkrivena je na Vukovoju na Ravnoj gori, na Šegulovom Bregu iznad Marčana u Hrvatskom zagorju (Š i n cek, Kranjčev, 2005) te na Furkovom Bregu iznad Donje Voće (Šincek, 2005), također u Hrvatskom zagorju. Isto tako, više odvojenih populacija crnkaste sase otkriveno je u Žumberku (F o r e n b a c h e r, 1995., Vr b e k , 2001) u okolici naselja Tomaševci, Osunja i Kumičevac. Na svim spomenutim lokalitetima biljke cvatu od kraja mjeseca ožujka do početka svibnja. U Hrvatskom zagorju, u Istri, ali i na području Samoborskog gorja i Žumberka, treba očekivati nove nalaze. Tako smo crnkastu sasu ponovno ustanovili u hrvatskoj flori. Međutim, svi ti novi nalazi odlikuju se nekim posebnostima. Sasa na svim lokalitetima raste na travnjacima, odnosno livadama. Tamo gdje se kosidba obavlja redovito barem jednom godišnje, biljke se normalno razvijaju i ponegdje grade brojne populacije. No, svuda gdje je košnja prestala, sasa znatno smanjuje brojnost populacija i rapidno nestaje, što je posebice dobro vidljivo na području Žumberka u okolici naselja Tomaševci. Dok smo crnkastu sasu na podravskim pijescima poznavali kao tipičnu biljku pješčarku dobro prilagođenu životu na tlu u kojem prevladava silicijev dioksid ili kremen, biljka ni na jednom novom staništu ne živi na pjeskovitom tlu. Tla, doduše, na nekim staništima imaju veće ili manje količine pjeskovitih čestica, ali svuda se razvijaju na vapnenačkoj podlozi, ponegdje na plitkim gotovo skeletnim vapnenačkim tlima, kao što je djelomično slučaj u Istri te na obroncima Vukovoja. Staništa su uvijek južne ekspozicije, gola, neobrasla višim raslinjem, što biljci osigurava dostatne količine svjetlosne energije. Čim se pojavi visoko raslinje koje zapusti čovjek, sasa se povlači, a samo iznimno opstoji u polusje- Slika 3. Stanište crnkaste sase u Marčanu |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2005 str. 55 <-- 55 --> PDF |
novitim rubnim šikarom obraslim staništima. Sve to govori o širokoj mogućnosti prilagođavanja ove biljke u odnosu na nekolicinu ekoloških čimbenika. Najveću koncentraciju biljaka nalazimo danas na Šegulovom Bregu uz rub naselja Marčan (blizu Vinice) u Hrvatskom zagorju. Tu na površini jedva stotinjak m2 raste oko 200 biljaka koje su 1. travnja 2005. bile u početku cvatnje. Biljke rastu na livadi južne ekspozicije, blagog nagiba, na dubokom ilovasto humoznom tlu. Na tom privatnom posjedu vlasnik je nedavno posadio veći broj stabalaca smreka, a od ranije tu je i jedan oveći orah. Livadna površina s crnkastom sasom redovito se kosi, ali posađeno drveće za koju godinu otežat će uvjete rasta sasi, a ako takve okolnosti duže potraju, biljka će potpuno nestati. Nalazište na obroncima Vukovoja na Ravnoj gori jedno je od najbogatijih crnkastom sasom. Međutim, na privatnom zemljištu otvorenom prema jugu, posađen je nasad bijelog bora, koji ako potraje, ubrzo će potisnuti ovo naselje sase. Kao i na ostalim nalazištima, tako i ovdje, trebalo bi ukloniti posađene biljke te travnati pokrov barem jednom godišnje redovito, trajno, kositi. Na dijelu ovog lokaliteta kod Vukovoja prije deset godina postojala je znatna populacija na zapuštenom dijelu travnjaka uz poljski put. Ona je danas potpuno nestala, jer je stanište prekriveno grmolikom vegetacijom. Isto tako, prije desetak godina, na starom kamenom zidu koji okružuje crkvu Sv. Vuka, moglo se nabrojati nekoliko velikih busena crnkaste sase koja je rasla na kamenoj podlozi na kruništu zida skoro bez rahlog tla. Kad su prije nekoliko godina ljudi obnavljali crkvu i zid oko nje, nisu smatrali potrebnim i vrijednim sačuvati barem nekoliko metara tog zida u izvornom obliku te tako sačuvati ovu prirodnu rijetkost hrvatske flore i još rjeđe njezino stanište. Takav postupak objašnjavam i kao posljedicu potpunog nemara i nerada nadležnih institucija i plaćenih pojedinaca, koji sve do danas nisu učinili sve što je potrebno za trajnu i djelatnu zaštitu crnkaste sase na lokalitetu Vukovoju u Ravnoj gori. U predvorju crkve, na zelenoj tratini kuda prolaze vjernici, danas žive tek 2–3 kržljava primjerka izložena stalnom gaženju. Zanimljivo je naglasiti kako mala populacija crnkaste sase raste u naselju Pintarići, oko 400–500 m južno od crkve Sv. Vuka, na blago nagnutoj površini unutar jednog šljivika uz istoimeno naselje. Ako želimo sačuvati ovu značajnu biljku hrvatske flore, treba poduzeti konkretne i hitne mjere zaštite. Zaštite, ponajprije njezinih staništa, ali i biljku treba zaštititi Zakonom o zaštiti prirode na svim do sada poznatim nalazištima. Inertnošću, a rekao bih i nesposobno šću i nemarom nadležnih na nacionalnoj i regionalnoj razini, to do danas nije učinjeno. Uradili smo tek to da je u nacionalnoj strategiji zaštite i prioriteta zaštite, uvršteno na prvom mjestu zaštita preostalih površina Kloštarskih pijesaka, što je ostalo mrtvo slovo na papiru, a već su prošle 3–4 godine da baš ništa nije učinjeno, osim da se i dalje uništava to stanište kod Kloštra Podravskog te ostala flora i fauna. I nikome ništa! U novoj Crvenoj knjizi vaskularne flore Hrvatske (N i k o l i ć , To p i ć , 2005) i dalje prepisujemo već davno zastarjele i nevažeće podatke o ovoj biljci i njezinom prvom nalazištu u Podravini. Učinkovitost poduzetih radnji s ciljem zaštite takva je da se dovodi u pitanje postojanje nadležnih organa na razini Ministarstva, kao i postojanja Javnih ustanova u odgovarajućim županijama. U aktivne i konkretne mjere zaštite koje bi se trebale propisati i provoditi na nacionalnoj i regionalnoj razini, na razini Javnih ustanova odgovarajućih županija, treba u sporazumu s vlasnicima zemljišta osigurati redovitu košnju livada jednom godišnje, a vađenjem posađenog drvenastog raslinja osigurati normalne uvjete za razvoj. Također smatram kako bi se još jednom trebalo pokušati s vegetativnim, pa i generativnim razmnožavanjem crnkaste sase u kontroliranim uvjetima, te rasadni materijal kasnije prenijeti na neke od ishodišnih površina na pijescima kod Đurđevca i Kalinovca. Isto tako treba zabraniti branje i iskapanje biljaka ne samo na području današnjeg Botaničkog rezervata Đurđevački pijesci. Sve ovo trebalo bi primijeniti osobito na dva lokaliteta crnkaste sase: kod onog na Vukovoju u Ravnoj gori, te kod onog u Marčanu u blizini Vinice. Jedino na taj način steći će se uvjeti za trajno održavanje populacija ove ugrožene i ugledne biljke hrvatske flore. Tekst i fotografije: Dr. sc. Radovan Kranjčev, prof. |