DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2005 str. 110 <-- 110 --> PDF |
IN MEMORIAM ZVONIMIR ZEMČAK, dipl. ing. šumarstva 1. siječnja 1927. god. - 10. ožujka 2001. god. VOLAT ENIM AETAS (Cicero) Da, “vrijeme brzo prolazi”. Još jejedna godišnjica rastanka s našimšumarskim savjetnikom ZvonimiromZemčakom dipl. ing. šum. Zvali smo ga Zvonko Zemčak, a isam je sebe tako uvijek predstavljao. Jednostavno. Jednostavno, kakav je i cijelim svojim bićem bio. Za neke je on bio šef, za neke direktor, predsjednik, inspektor. No, za sve, ili za većinu ostao je u sjećanju kao – Prijatelj. Prijatelj koji je kršćanski primjenjivao poslovicu: “U dobru se ne uzvisi, a u zlu se ne ponizi”. Bio je doista prijatelj, i kad mu je išlo dobro, i kada je bilo problema u životu. Njemu su se kao čovjeku sa čvrstim ljudskim stavovima, načelima i poštenjem, životna kola kretala raznim usponima istrminama. Znao je zalupiti vratima i otići. Imao je rijetkog gospodskog i diplomatskog strpljenja. Bio je uvijek suzdržanog gospodskog držanja, ali vrlo prepoznatljivog odbijanja svega onoga što se nije uklapalo u njegov etičkiokvir života. Čestitosti, poštenja iumjerenosti, Zvonku Zemčaku nikada nije manjkalo. Nije imao potrebuza velikim posjedovanjem materijalnih vrijednosti. Zvonko je bio dijeterimokatolika, majke Genoveve (rođene u Austriji) i oca Franje (rođenog uVaraždinu), čiji su se roditelji doseliliiz Slovačke u potrazi za poslom. Go- dine 1945. upisao je Medicinski fa kultet u Zagrebu, no iste se godine upisao i na Šumarski fakultet. Nakon odsluženja vojnog roka počeo je 1951. g. raditi u Bjelovarskoj oblasti kao mladi diplomirani inženjer šumarstva, a sljedeće godine on i njegova Nada postali su supružnici. Obitelj, šuma, a zatim priroda i lov, bili su za njega prije svega ostaloga. Nije zapostavljao obitelj, nije imao poroke u jelu ili piću, nije ni pušio. Šuma, druženje, priroda i lov bili su mu poroci. Za njega se stvarno može reći da je pogodio profesiju. Za života je govorio da će mu smrt biti teška, jer će ostaviti svoje ljubavi – šumu i prirodu. A radio je zapravo do smrti, jer je nakon 43 godine radnoga staža i umirovljenja 1991. g. vrlo aktivno sudjelovao u javnom šumarskom i lovnogospodarskom životu kao član i predsjednik mnogih stručnih komisija za preglede osnova gospodarenja u tim oblastima. Prvo radno mjesto bilo je Zvonku kao pripravniku u Šumskom gospodarstvu Bjelovar, u Šumariji Draganac. Najprije je bio referent, a zatim upravitelj. Bio je upravitelj Šumarije Bjelovar 1956. g., rukovoditelj proizvodnje 1962. g. te sekretar za Šumarstvo i drvnu industriju u Privrednoj komori u Bjelovaru od 1964. g., šumsko- lovni inspektor u tadašnjoj Zajednici općina Bjelovar, predsjednik Poslovnog udruženja šumarstva i drvne industrije, član Komisije MPiŠ-a za pregled šumsko i lovnogospodarskih osnova, predsjednik Odbora za šumarstvo i mehanizaciju tadašnje države, direktor Šumskog gospodarstva Bjelovar 1983. g. Bio je i prvi upravitelj Uprave šuma Bjelovar 1990. g. današnje Republike Hrvatske, a umirovljen je 1991. godine. Nesebično se u isto vrijeme predavao i sportu kao član i funkcioner upravnih odbora bjelovarskog “Partizana”, rukometnog prvaka svijeta, NK Bjelovar, Lovačkog saveza, a bio je i prvi predsjednik Lovačkog saveza Bjelovarsko-bilogorske županije u Republici Hrvatskoj. Kao čovjek koji je preživio dva ratna vihora, ni 1971. godine nije bio na krivoj strani, a pogotovo ne 1990. Njegovom zaslugom i inicijativom kao upravitelja Uprave šuma – šumarstvo našega kraja izdvajalo je sredstva i novac za naoružavanje domovinske vojske i pomoć pri oslobađanju od srpske agresije. Zvonko Zemčak bio je prijatelj i prijateljevao je s običnim, prosječnim čovjekom lovcem, lugarom, međašem, vozačem. Njegovi prijatelji s kojima je sada možda u onim vječnim lovištima, Hajoš, Franjo, Božo, Ivek, ali i mi koji smo ovdje da šumom “Domovine glavnicom” gospodarimo ono “što potrošit ne smijemo”, pamtimo ga i kao lovca sa “škart” trofejima, s jednim jelenskim trofejom nakon kojeg je rekao: “Nikad više!” (Repaš). Lov, najradije dalekozorom, jelenska rika, ribolov, Šoderica, vinograd Šemovci, Čambina, Repaš, preferans, bela, kretanje, druženje ... i iznad svega – Šuma. To je bio Zvonko i ostao do zadnjega, taj stari Zemčak. Dedo kod svoje Nade, Svjetlane i Dubravka. Radio je kao šumar s našim Vučetićem, Tompakom, Motalom, Kolarom, Križancem, Turkom. Svadio se oko šume i lova, veselio se pobjedama Dinama, veselio se susretima s prijateljima ali uvijek ostao dostojanstven. Neka mu je laka hrvatska zemlja. Fotografija iz 1993. g. iz Babinca, s ispraćaja Zvonka u penziju. Tekst i foto: M. P. Arvay |