DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2005 str. 75     <-- 75 -->        PDF

D. Prgin: ALEPSKI BOR (Pinus halepensis Mill.) PRVORAZREDNA VRSTA ZA PODIZANJE ŠUMA ... šumarski list br. 1-2, CXX1X (2005), 71-80
Stablo alepskog bora naraste do 20 m visine. Debloje većinom manje-više zakrivljeno, rjeđe ravno. Koramladih stabala je glatka i svjetlosive boje, a u starijihstabala crnkastosmeđa do crvenkastosmeđa i izbrazdana.
Mlada stabla imaju čunjast habitus, a kasnije sekrošnja širi i postaje široko zaobljena, grane otklonjenei često zakrivljene. Pupovi su jajoliki i nisu smolasti.


Iglice se nalaze na kratkom izbojku po dvije u čuperku,


dužina im iznosi 6–10 cm i ostaju dvije do tri godine


su jajoliki, pojedinačni ili 2–3 u pršljenu, povinuti pre


kada obično otpadaju.


težno prema dolje. Prve godine su zeleni, u drugoj godini
poprimaju sivosmeđu do crvenkasto-smeđu boju, a


Cvate u IV i V mjesecu. Jednodobna je biljka. ]ešeri


u trećoj godini posive. Debeli su do 4 cm, dugi 6–10 cm
na debljoj i do 2 cm dugoj stapci. Sazrijevaju u IX i X
mjesecu druge godine, a otvaraju se u trećoj i četvrtoj
godini te ostaju na stablu još nekoliko godina. Štitić na
plodnoj ljusci može biti plosnat ili izbočen, a grbica jače
ili slabije izražena, bez šiljka. Sjeme je 6–7 mm dugo,
tamnosmeđe pjegavo. Krilce je 18–28 mm dugo, tamnosmeđe
boje. Klijanac ima 6–9 kotiledona.


Alepski bor fruktificira oko 10. do 12. godine, ali
sjeme nije sposobno za klijanje prije 18. do 20. godine
(Boudy, 1950). Rađa svake godine. 100 kg češera
daje oko 5 kg sjemena. U 1 kg sjemena ima 48–88.000
sjemenki.


4. BIOLOŠKE OSOBINE ALEPSKOG BORA
Alepskim borom su uspješno izvršena pošumljavanja
degradiranih kamenjara dalmatinskog obalnog pojasa.
Prve kulture podignute su prije približno 120 godina.
Sadnice su se proizvodile u tada osnovanim šumskim
rasadnicima u Šibeniku, Sinju, Makarskoj, Gružu
i Kotoru. Iz tih rasadnika svake se godine razdijelilo


60.000 borića i pošumljavanje je dobro napredovalo.1
Uz alepski bor sadio se u primjesi primorski bor i
pinija, ali su ove vrste borova slabije uspjele, jer im
ekološki uvjeti nisu bili povoljni.


Pošumljavalo se sadnicama golog korijena. Po hektaru
se sadilo 4–5.000 sadnica. Kasnije su kulture alepskog
bora podizane i sjetvom u rupice. Na nezakorovljenim
terenima u području Skradina vrlo uspješno su
izvršena pošumljavanja sjetvom sjemena omaške. To
je bio najjeftiniji način pošumljavanja, jer se po hektaru
sijalo 1–2 kg sjemena uz 1 radničku nadnicu. Danas
ima mnogo kultura alepskog bora koje su podignute
sjetvom sjemena. U novije vrijeme sadnice se proizvode
u plastičnim tuljcima i kontejnerima. Sadi se oko


1.500 biljaka po 1 ha. Primjenjuje se i novi način obrade
tla putem riperanja.
“Dalmacija”, separat djela “Austro-ugarska monarhija”,
Split, 1892.


Morfološke karakteristike mogu se dosta razlikovati
kod pojedinih ekotipova, ovisno o nasljednim
svojstvima. One se očituju u ravnosti debla, finoći grana,
obliku češera i anatomiji iglica. N a h a l (1962) je
utvrdio da alepski bor ima tri forme: istočnu, zapadnomediteransku
i sjevernoafričku.


Neki autori kao Fukarek (1959), Rheder


(1951) i Krüssma n (1972) smatraju da na temelju


morfoloških karakteristika alepski bor pripada skupini


var. brutia (Ten.) Henry


var. eldarica Medwed.


mediteranskih borova grupe “halepensis”, koja ima
više varijeteta kao:


var. halepensis Krüssm.


var. pithyusa (Stev.) Gord.


Prema grčkim autorima Moulopoulos-u i Bas
s i o t i s -u (1961) te Panetsosu (1975) alepski i brucijski
bor se mogu međusobno križati.


Prema istraživanjima Vi d a k o v i ć a i K r s t i n i ć a
(1974) alepski i brucijski bor se međusobno razlikuju
po mnogim morfološkim karakteristikama i anatomskoj
građi iglica. Isto tako utvrdili su da u Istri postoje
populacije hibrida između alepskog i brucijskog bora.


– Biological characteristics of Aleppo pine
Izgled prvih kultura podignutih na degradiranom
tlu je loš. To se očituje u iskrivljenosti i grbavosti debala
i maloj visini oko 10 m. Sljedeća generacija koja se
podiže nakon izvršenih prorednih i oplodnih sječa ili
požara, pokazuje daleko bolji, ravan uzrast i postiže
veće visine. Autoktona šuma alepskog bora na otoku
Krapnju dosiže visinu od 20 m.


Alepski bor odbacuje svake godine veliku količinu
iglica, daleko veću nego druge vrste borova. Te iglice
postepeno popunjavaju škrape i prekrivaju površinsku
skelet. Njihovim rastvaranjem u procesima humifikacije
i mineralizacije stvara se novo plodno šumsko tlo.
Tlo koje je kroz stoljeća odneseno erozijom vode i vjetra.
To je jedna od najznačajnijih osobina alepskog
bora koja ga čini prvorazrednim melioratorom ogoljelog
krša.


Nakon poboljšanja kvalitete tla, odrasle sastojine
alepskog bora sa svojim mrtvim pokrovom djeluju na
fizikalne, kemijske i biološke promjene u tlu. Štite tlo
od prejake insolacije, usporavaju isparivanje i brzinu
otjecanja oborinske vode, četine zadržavaju vlagu u
tlu, povoljno djeluju na temperaturu tla, štite mineralni
dio od ispiranja i povećavaju kapacitet tla za vodu i
zrak. U sloju humusa žive kukci i gliste koji sudjeluju
u obrađivanju tla.