DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2004 str. 105 <-- 105 --> PDF |
IUFRO priznanja Distinquiched Service Award prof´. dr. sc. Simeunu Tomaniću - Opatija 18. rujna 1999. godine prenosimo: "Priznanje Distinquiched Service Award dodijeljuje se prof. dr. Tomaniću za njegove napore u promociji ciljeva IUFRO-a i značajne doprinose šumarskoj znanosti na nacionalnoj, regionalnoj i svjetskoj razini. Prof. Tomanić drugi je hrvatski šumarski znanstvenik (prvi je bio prof. Mirko Vidaković, genetičar) kojem IUFRO uručuje ovakvo priznanje. Prof. Tomanić bio je pokretač sudjelovanja znanstvenika iz bivše Jugoslavije, a kasnije iz RH na svjetskim kongresima IUFRO-a od Osla, preko Kvota, Ljubljane, Montreala do zadnjeg u Tampereu. Mnoge su zasluge prof. Tomanića u strukturi IUFRO-a gdje je bio voditelj i suvoditelj istraživačke grupe 3.04., član međunarodnog odbora IUFRO-a, član Organizacijskog odbora i znanstvenoga vijeća IUFRO kongresa u Ljubljani 1986. godine. Mnogima su znane zasluge i doprinosi prof. Tomanića u razvoju mreže svih vrsta usluga IUFRO-a, u razvoju informacijskih izvora IUFRO-a i dr. Prof. Tomanić bio je prvi predstavnik hrvatskoga suvereniteta u IUFRO organizaciji. Svojim djelovanjem učvrstio je prijateljstva između hrvatskih šumarskih znanstvenika i mnogih od nas. Hvala prof. Tomaniću". Prof. dr. sc. Simeun Tomanić nije bio predlagan za prodekana, za dekana, ili za neku drugu funkciju na Fakultetu. Također nije bio predložen za neko od javnih priznanja ili nagrada u Hrvatskoj. Njegova malobrojna priznanja imala su međunarodno značenje. Značajne crtice: Vrijeme izrade disertacije na prijelazu 60-tih u 70-te godine također je obilježilo daljnji život S. Tomanića. Zdravlje mu se jako narušilo. Otišao je na bolničko liječenje. Iz darovane krvi pri spašavanju života u bolnici je transfuzijom primio virus, tada još nepoznate bolesti koja je pobijedila neiscrpnu volju i snagu njega i njegove supruge. Zajedno su prkosili bolesti dugi niz godina. Nitko izvana nije osjetio da Tomanić ozbiljno boluje. Svojim svakodnevnim radom, pozitivnom energijom i nekom nadnaravnom disciplinom stalno je pobijeđivao. Danas bi ispravnije bilo reći daje dugo odolijevao! Devedesetih godina proživio je rat te raspad bivše države. Osobno je bio vezan za tri republike: iz jedne je potekao, u drugoj je našao sve ljudske, profesionalne i ostale živo tne vrijednosti; a iz treće mu je životna suputnica. Bilo je razdoblja kada je teško trpio. Stoga se više nego drugima prof. Tomaniću može pripisati sva snaga misli Vlade Gotovca: "Ako čovjek nije spreman trpjeti na ovome svijetu, jedva da ima više što raditi". Takav je bio naš profesor, ustrajan u svojim ciljevima i borbi s neznanjem, lijenošću i neprofesionalizmom. Pa, iako je ta borba s vjetrenjačama ponekad izgledala uzaludna, njegov život i rad dokazuju suprotno. Smatrao je da je pojedinac svojim životom odgovoran za moral zajednice kojoj pripada, jer se svaki prosjek izračunava iz pojedinačnih visina: afirmirao je načelo podmetanja vlastitih leđa. Smrću profesora Simeuna Tomanića izgubili smo svi, izgubila je šumarska znanost u Hrvatskoj i u svijetu, izgubilo je naše šumarstvo. Zahvalni smo mu za sve učinjeno. Na rezultatima prof. Simeuna Tomanića uvijek treba iznova zastati, jer se iz njih može mnogo toga spoznati ili naučili. Vondra & Martinić & Šporčić STJEPAN HORVAT (24. 11. 1940 - 31. 7. 2004) Okupljeni na groblju kako bismo na vječni počinak ispratili našega Štefa, sigurno je svatko od nas bio prožet osjećajem tuge i pomalo zbunjen pred tako vidljivo sudbinskim završetkom jednog životnog puta. Iako načet teškom bolešću, odlučio se Štef na taj posljednji put iz Kanade u domovinu, kako bi još jednom vidio sve ono od čega se zapravo duhom nikada nije ni odvojio, a dobro je znao daje povratak u daleki Vancouver potpuno neizvjestan. Može se reći da je odlučio umrijeti ovdje, a takve odluke mogu donijeti samo posebni ljudi, 1 r# mm ga* " koji spremno odlaze s ovoga svijeta, pomireni sa sobom, svojim bližnjima i Bogom. Prerana je to smrt, koja će najveću prazninu ostaviti u njegovoj obitelji, ali i svima nama koji smo ga poznavali, s njim se družili i dobro znali koliko se znanja, poštenja, iskrenosti i povjerenja skupilo u njemu, i kako je svaki susret i razgovor s njim bio prava blagodat za dušu. Rođen 24. studenog 1940. god. u Goričkom, osnovnu je školu završio u Koprivničkom Ivancu, a gimnaziju 1959. god. u Koprivnici. Iste je godine upisao Šumarski fakultet u |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2004 str. 106 <-- 106 --> PDF |
Zagrebu na kojemu je diplomirao 1964. god. Budući da sam imao sreće dijeliti s njim školske dane, dobro poznajem njegovu sklonost prema literaturi, filmu i kulturi općenito. Bio je čovjek široke naobrazbe, kojemu nikada nisu promakla bitna događanja u društvu. Po završetku studija zaposlio se na Institutu za šumarska istraživanja u Zagrebu, na kojemu je i kao student honorarno radio. Bilo je to razdoblje intenzivnog terenskog rada i upoznavanja gotovo svih krajeva naše domovine. Zanimljiv i stručan, ali slabo plaćen posao koji mu nije omogućio rješenje osnovnih egzistencijalnih problema, zbog čega je sa nekolicinom kolega 1968. god. otišao u daleku Kanadu. Nimalo laka odluka i nimalo lagan zadatak krenuti od početka, u tako dalekom i stranom svijetu. No, tek su tada došle do izražaja sve njegove kvalitete i znanje koje je stekao. Radio je stručne poslove diljem sje vernog dijela Kanade, sve do Aljaske. Bili su to pionirski radovi po bespućima i ogromnim prostranstvima kanadskih šuma, gdje nije bio rijedak susret s medvjedom i vukom. Često u životnoj opasnosti, po nekoliko mjeseci godišnje na terenu, bio je izložen i zdravstvenom riziku. Izdržao je sva ta iskušenja i još smogao snage obrazovati se u računovodstveno-financijskim poslovima, što mu je omogućilo i pružanje usluga u toj domeni. Kada je Hrvatska devedesetih godina bila ugrožena, kao tadašnji tajnik HDZ-a za Vancouver angažirao se na sakupljanju i slanju novčane pomoći. Pekle su ga sve rane domovine koju je, kao i obitelj, iznad svega volio. Po odlasku u prijevremenu mirovinu navraćao je često u rodni kraj, čije je ljude, pitome brežuljke i prostrana polja nosio u srcu. Na samo njemu svojstven način mogao je gotovo u svakom dijelu Hrvatske povezati prošlost i sadašnjost FRANJO LAMPL, dipl. ing. šumarstva Svoj životni put završio je još jedan naš kolega iz starije generacije šumara, vrlo cijenjen i štovan. Dana. 1. kolovoza 2004. godine zauvijek nas je napustio Franjo Lampi , dipl. ing. šumarstva. Rođenje 2. siječnja 1915. godine u Bolzanu (sada Italija). Osnovnu školu završio je u Kuzmincu (kod Ludbrega), a gimnaziju u Varaždinu. Diplomirao je na Poljoprivredno - Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine. Poslije Drugog svjetskog rata zaposlio se kao šumarski referent u NOK Zelina (1945-1946). Kako je bilo uobičajeno u ono vrijeme, već 1947. godine odlazi u Šumariju Novi Vinodolski, Šumsko gospodarstvo Viševica, gdje ostaje do 1952. godine, pa zatim a Šumsko gospodarstvo Ogulin 1952-1953. godine. 1953. godine dolazi u Šumariju Ludbreg, koja postaje dio Šumskog gospodarstva Varaždin, te čime nas je uvijek i nanovo iznenadio, pa tako i prilikom putovanja od Iloka do Velebita na kojemu se sjetio gotovo svih sela i zaseoka. I eto, krug se zatvorio, vratio se Štef zauvijek u zagrljaj rodne grude. Prolazio je ovim svijetom samozatajno, lišen svih natruha ljudske zlobe i taštine, gotovo nestvaran, svjetleći u mraku današnje sebičnosti i skučenosti duha. Otišao je u vječnost i od sada ćemo ga morati pamtiti po njegovim djelima. U ime svih kolega šumara i generacije koprivničkih gimnazijalaca koji su ga poznavali i s njim surađivali, izražavam duboku sućut njegovoj obitelji. Hvala ti dragi Štef za sve što si učinio u svom kratkom, ali sadržajnom životu. Počivao u miru Božjem i neka ti je lahka ova hrvatska zemlja koju si toliko volio. Josip Gregurec, dipl. ing. šum. tako 1960. godine dolazi u Gosposki rad bio veliki napor. darstvo Varaždin i svoj radni vijek Još jednom hvala mu na pošte završava kao upravitelj Šumarije nju i neka mu je lahka hrvatska gru Varaždin 1980. godine. da, koju je toliko volio. Bio je veliki prijatelj prirode i šuma, ali i strastveni lovac i ljubitelj divljači ("divljač je ukras šume"). S Vladimir Husnjak, dipl. ing. šum. (1955 - 2004) užitkom i veseljem gradio je lugarnice s puno arhitektonskog smisla i ukusa, a daje bio lirska duša ukazuje i to daje izrađivao goblene većih dimenzija vrlo precizno, a volio je i lijepu tihu popevku. Svojim ugledom i nesebičnim radom dao je doprinos i priznanju Šumarskog društva, pa je onih godina Šumarsko društvo Varaždin bilo vrlo aktivno. Godine 1976. povodom obilježavanja 130. obljetnice Hrvatskoga šumarskog društva i 100. obljetnice Šumarskog lista uručena mu je Povelja i Zlatna medalja. Šumarstvo je izgubilo još jednog štovatelja i poznavatelja prirode starije generacije kojoj je teren |