DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2004 str. 105 <-- 105 --> PDF |
ZAHVALE I NEKOLIKO POVIJESNIH PODATAKA Zahvaljujem svima koji su mi na bilo koji način pomogli da dođem do dodatnih podataka o Ivanu Jakovljevu. Adresu Jakovljeva u Taškentu dobio sam od Vesne Šir, kćerke pok. glazbenog pedagoga Zlatka Šira, inače glazbene urednice Dramskog programa Hrvatskoga radija i obitelji pok. prof. Dionizija Sabadoša. U prvoj fazi rada pri prijevodu s ruskog jezika na hrvatski i obratno pomogao mi je George S. Larsen, prof, ruskog jezika i književnosti, rodom Moskovljanin, koji od 1999. god. živi u Zagrebu, gdje je marketing direktor Agencije za promidžbu i dizajn "Indigo plavo". Nakon primitka opširnog pisma na ruskom jeziku u prijevodenju na hrvatski pomogao mi je kolega Ivan Aleksandrović Rotov, dipl. ing. drv. ind., s kojim sam radio na Šumarskoj školi u Karlovcu od 1979-1981. g. Osim pomoći u prijevodenju kolege Rotova, inače posljednjeg potomka zagrebačkog arhitekta Hermanna Bollea (1845-1926), saznao sam i nekoliko interesantnih podataka iz njegove bogate i povijesno vrijedne obiteljske dokumentacije. Otac Ivana Rotova, Aleksandar Mihajlovič Rotov, rodom iz Novočerkaska na Donu (Rusija) diplomirao je agronomiju u Zagrebu, a prethodno je zajedno s Ivanom Jakovljevim u Bileći (BiH) god. 1924. završio rusku vojnu gimnaziju. Ti se podaci nalaze u knjizi posvećenoj 90. obljetnici osnutka i djelovanja Donskog kadetskog korpusa koju je uredio M. K. Bugurajev (1973). U knjizi, vlasništvu Ivana Rotova, nalazimo i do sada nedostupne podatke da su rusku vojnu gimnaziju u Bileći završili i Pavao Kosonogov i Ivan Velikopolj ski iz Rusije te Fedor Polkovnikov iz Poljske, koji su kasnije diplomirali šumarstvo na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Polkovnikov i Velikopoljski su nakon završenog studija duže vrijeme radili u Hrvatskoj. Prema istom izvoru 38 kadeta iz Bileća završili su stu dij na Sveučilištu u Zagrebu (kemija, geodezija, graditeljstvo, šumarstvo, agroriomija). Iz rodoslovlja obitelji Rotov saznao sam neke podatke i o njegovom šukundjedu Antunu Sore ti ću (1829-1896) kr. šumarniku Vojne krajine i kr. Šumarskog ravnateljstva u Zagrebu. Antun Soretić imao je četiri brata, od kojih je Franjo vitez Soretić bio austrijski konzul (Beograd, Sarajevo, Istanbul, Genova, Tunis), Ivan je bio liječnik u Srbiji, ostali su radili u Austriji. U braku s Matildom Po sm ann (1828-1896) Antun Soretić imao je sina Franju (1855-1934), koji je dodatak prezimenu Žumberački zaslužio poveljom austrijskog cara, a bio je pravnik i sudac "stola sedmorice" za Bansku Hrvatsku, dok mu je drugi sin Ivan Nepomuk umro u prvoj godini života. Majka Ivana Rotova, Marija pl. Soretić-Žumberačka (Ruma, 1910 - Ruma, 1985), prof, engleskog i latinskog jezika, praunuka je Antuna Soretića. Prema podacima Rotova "pravo prezime obitelji je Zoretić, a praiskon obitelji je crnogorsko pleme Zore, koje je migracijom u 12-13 stoljeću došlo u zapadnu Bosnu i kasnije s prvim valom uskoka u Žumberak". Posebnu zahvalnost dugujem Prohorovoj Alli Sergjejevnoj iz Taškenta, koja mi je dostavila opširne podatke o Ivanu Jakovljevu, nekoliko preslika njegovih dokumenata i dvije posebno vrijedne njegove fotografije, koje do sada nisu objavljene u hrvatskoj šumarskoj literaturi. Njezina je suradnja bila dragocjena za objavljivanje ovog članka. Koristim priliku da zamolim kolege šumare koji imaju još neka saznanja ili dokumentaciju o Ivanu Jakovljevu da mi se jave na adresu: Mladen Skoko, B. Magovca 109/XII, 10010 Zagreb (tel.01-6603-366). ZAKLJUČAK Ivan Grigorijevič Jakovljev, dipl. ing. šum. po narodkiparstva, našao je svoj vječni mir u nama dalekom i nosti Rus, koji je dio svog života i radnog vijeka proveo malo poznatom Taškentu. Na početku ovog članka pou Hrvatskoj, gdje je ostao u sjećanju kolega šumara te stavio sam pitanje: "Zašto Jakovljev"? Odgovorio bih ostavio trag na području šumarstva, glazbenog života i da prikupljanje podataka za njegov životopis nije bilo Izradu spomenika Indijancima, koje je Fergusonov fond darovao gradu Chicagu, pratio je tadašnji tisak, kao npr. Novosti, Jutro, Obzor, Novo doba, Jutarnji list i dr. U zagrebačkom dnevniku "Jutarnji list" br. 5996, od 14. 10. 1928, str. 12, u povodu svečanog otkrivanja Meštrovićevih spomenika u Chicagu 15. 10. 1928., između ostalog piše: "Na 15. listopada proslavit će grad Chicago na svečani način otkriće dvaju velikih Meštrovićevih spomenika koji predstavljaju Indijance na konju, gdje jedan odapinje luk, a drugi baca koplje ... Meštrovićeva umjetnost, koja sije stekla svjetski glas, zadobila je izložbom njegovih radova u Americi godine 1926. nove poštovatelje. I tu su mu kao najvećem predstavniku savremene monumentalne umjetnosti povjerili izradu dvaju brončanih spomenika za ukras milijunskog grada Chicago za njegov najljepši i najprometniji dio pred Michigan- skim jezerom. Spomenici su 6 metara visoki, stoje na 4 metra visokim granitnim postamentima, okrenuti jedan prema drugome. Obje su figure jahača indijanskog tipa, orlovskih nosova sa tipičnim nakitom perja na glavi i nagog tijela. Forme konjskog i ljudskog tijela, pokreti njihovih jakih mišića, izrazi glave i likovi ljudskih jigura modelirani su plastično, snažno, karakteristično i monumentalno ..." U zagrebačkom dnevniku "Obzor" iz 1928, broj 283, na str. 2, nalazimo interesantan detalj: "... Dinamična snaga kipova silno je pojačana time što se ne vidi ni luk ni koplje, dakle rekviziti, koji bi samo umanjili silnu emocionalnu snagu pokreta ..." |