DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/2004 str. 101 <-- 101 --> PDF |
PORTRETI IVAN GRIGORIJEVIC JAKOVLJEV (1903 - 1997) I tot kto s pjesnjej po žiznji šagajet tot nikagda i nigdje ne propadjot UVOD Nakon izlaska iz tiska Hrvatskoga šumarskog živo-Jakovljev zajedno su apsolvirali šumarstvo na Poljopritopisnog leksikona1, kao jedan od suradnika i urednika vredno-šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu akaleksikona, samoinicijativno sam nastavio s prikupljademske godine 1931/32. Zanimalo me što se dogodilo s njem podataka koji u pojedinim životopisima, nisu obkolegom Jakovljevim nakon 1991. god. kada je živio u javljeni iz objektivnih razloga, a mogli bi se koristiti za Taškentu, kao i pronaći njegovu fotografiju. eventualno drugo, dopunjeno izdanje leksikona ili za Nakon dužeg istraživanja uspio sam doći do željeobjavljivanje u Sumarskome listu kao prilog povijesti nih podataka, i doznao više nego što sam očekivao. hrvatskoga šumarstva. Naime, nakon što sam saznao adresu u Taškentu, usli Pregledavajući leksikon, odlučio sam upotpuniti žijedilo je dopisivanje na ruskom jeziku s Prohoro votopis Ivana Jako vije va, dipl. ing. šumarstva, što se vom Allom Sergjejevnom, u čemu mi je, uz dobre pokazalo dobrim odabirom. Zašto Jakovljev? Koliki je poznavatelje ruskog jezika, pomoglo i to što sam prije njegov doprinos hrvatskom šumarstvu? lako je u lek50- ak godina učio ruski na karlovačkoj gimnaziji. sikonu objavljen njegov životopis, on nije potpun. O Ja-U tim sam istraživanjima došao i do podataka o drukovljevuje prethodno pisao O. Pi škorić (1991) povogim šumarima rodom iz Rusije koji su diplomirali šudom 88. godišnjice njegova života, koristeći pismo koje marstvo u Zagrebu, kao i do rodoslovlja obitelji Soreje Jakovljev uputio iz Taškenta (Uzbekistan) Hrvatskom tić , počevši od Ante Soretića, kr. šumarnika Vojne šumarskom društvu u Zagrebu. Naime, O. Piškorić i I. krajine, zatim i Šumarskog ravnateljstva u Zagrebu. ŽIVOTOPIS Ivan Grigorijevič Jakovlje v rođen je 23. ožujka 1903. god. u Cizni Čirsku2 u Rusiji, kao najmlađe dijete Stjepana po zanimanju radnika i Pelagije rod. Solod - kove . Prema podacima Prohorove, u obitelji je, prema kazivanju Jakovljeva, bilo sedmero ili osmero djece. Kada je imao 5 godina umire mu otac. Nakon završene trogodišnje osnovne i četverogodišnje škole 1919. god. upisuje se u 5 razred gimnazije, ali već 20. prosinca iste godine uhićen je te ga bjelogardijci iste noći s dvadesetoricom ljudi izvode na strijeljanje. Slika 1. Ivan Jakovljev u Taškentu No, smrt ga je poštedjela. Tada s očevim bratićem bježi iz rodnog kraja. Dolazi na Krim, zatim u Tursku i preko Grčke i Afrike početkom 1920. u bivšu Jugoslaviju (tada Kraljevina SHS). U Bileći je polazio rusku vojnu gimnaziju, koju je završio 1924. god. (35. generacija "Donskog kadetskog korpusa")3, te iste godine dolazi u Zagreb. Jakovljev je u Zagrebu dvije godine studirao na Tehničkoj visokoj školi (osnovanoj 1919, od 1926 Tehnički fakultet). God. 1926. prelazi na Gospodarsko-šumarski fa- Tutiz leksika, Zagreb, 1996-2003, knjiga 1-6. Danas je Cizni - Čirsk pod vodom umjetnog Cimljanskog jezera na Donu površine 2700 km2 (npr. Vransko jezero u Hrvatskoj ima površinu 30,2 km2). Cimljansko jezero smješteno između Rostova i Volgograda (do 1925. Caricino, od 1925-1961 Staljingrad), jedno je od najvećih umjetnih jezera. Na njemu je 1959. puštena u pogon hidrocentrala Cimljansk, a centar je navodnjavanja područja donjeg Dona od oko 20.000 km . Jezero je svojim sjeverni dijelom, od Kalača na Donu, vezano 101 km dugim kanalom s najdužom europskom rijekom Volgom kod Volgograda. Korpus je 1883. osnovao u Novočcrkasku na Donu ruski car A leksandar III. (1845 1894; vladao 1881-1894), kojem je ujedno bio i šef. |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2004 str. 102 <-- 102 --> PDF |
kultet, gdje je 1932. god. apsolvirao šumarstvo. S njime su, između ostalih, apsolvirali D. Andrašić,I . Bastjančić, I. Godek, O. Piškorić, I. Žukina i drugi. Kao apsolvent zaposlio se u BiH, gdje je radio u Olovu, a 1933. prelazi u Šipad - Direkcija šumskih radova u Oštrelju. Nakon diplome 1939. god. radi u Hrvatskoj i to do 1945. u Crikvenici, na Rabu i u Sušaku. U tom je razdoblju radio i u Odjelu za uređivanje šuma Ministarstva šumarstva NDH u Jurišićevoj ulici u Zagrebu, gdje su također radili tada šumarski inženjeri M. Markić , D. Klcpac, dr. se. Z. Vajda i honorarno S. Bertović kao student šumarstva. Nakon završetka rata do 1950. radio je u Brinju, Gospiću i Garešnici. Interesantno da pregledom Šumarskog lista od 1931. do 1946. nisam pronašao podatke o Jakovljevu, niti u tada uobičajenoj rubrici o kretanju u službi šumara, niti u pregledima članova Hrvatskoga šumarskog društva4. Također niti Šumarije Brinje, Gospić i Garcšnica ne posjeduju o njemu sačuvanu dokumentaciju. Kada je 1948. god. došlo do raskida tadašnje FNR Jugoslavije s Informbiroom, Rusima, koji su napustili Rusiju poslije I. svjetskog rata, omogućen je ostanak u Jugoslaviji ili povratak u Rusiju, odnosno tadašnji SSSR. Jakovljev je izabrao povratak i 1950. napustio Garešnicu. Vlasti SSSR-a nisu tada dozvoljavale izravni povratak u rodni kraj, već je put vodio preko drugih država tadašnjega Istočnog bloka, pa je Jakovljev upućen u Mađarsku, gdje je radio pri Ministarstvu saobraćaja na pro f ŽeA;n ^u^o v.Je+v&s \ w*-Mh&&Lž ´f *t © p W// ZA 5* Slika 2. Novogodišnja čestitka Ivana Jakovljeva profesoru Zlatku Širu OL 7\Jt /993^ Slika 3. Sućut Nadi Sabadoš povodom smrti njenog supruga prof. Dionizija Sabadoša jektiranju prometnica. God. 1956. upućen je u Taškent, glavni grad Uzbekistanskc Sovjetske Socijalističke Republike (od 1991. Republika Uzbekistan). Kao glavni inženjer projektant radio je na projektiranju prometnica, irigacija, pošumljavanja stepa i ozelenjavanja gradova. God. 1963. odlazi u mirovinu. Umirovljeničke dane provodio je u Taškentu, baveći se pretežito planinarenjem i športskim ribolovom. Kao student živio je u oskudici. U spomenutom pismu upućenom Hrvatskom šumarskom društvu napisao je "tko s pjesmom kroz život ide, taj propasti neće nikada". Piškorić (1991) je napisao: "Njega je pak pjesma mogla držati na površini života, jer mu je to omogućavao njegov bas, po kojemu je bio poznat i među kolegama. Bio je član više pjevačkih zborova kao npr. Cirilo-metodskog (grkoka- Pronašao sam samo podatak o Leonidu Jakovljevu, koji je 1931. bio član tadašnjeg Jugoslavenskog šumarskog udruženja (Šum. list 1931., str. 34 i 143), a radio je uGevgcliji (Makedonija). Prema Borošiću (1933) rođen je u Rusiji 1905., diplomirao šumarstvo 1929. u Zemunu (Beograd). Radio je u struci od 1931, a 1933. radio je kao činovnički pripravnik u Skopju (Makedonija). Bio je suradnik Šum. lista 1932. god. |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2004 str. 103 <-- 103 --> PDF |
toličke crkve), Zvonimira, Slobode, Trešnjevke, Maksimira i Oratorij-y^QuUc^C&hcX" J%A-&lCCi´C^t^X^C^ skog zbora. I nakon pedeset godina u Zagrebu traje jeka Jakovljevog TVLTo^rZ&ftL basa, što svjedoče i njegova dopisivanja s profesorima glazbe Dionizi jem Sabadošem i dr. Zlatkom Sirom, kojima je ostao u uspomeni kao, kako mi rekoše, dragi zlatni čovjek i prijatelj ".5 Jakovljev je volio Zagreb i Hrvatsku kao svoju drugu dragu Domovinu, koja mu je dala šumu, pjesmu, ali i prijatelje, kako je napisao u svome pismu. U I i III U \\\´/\ !T IT I l Odgovor na pitanje što se dogodilo nakon 1991. god. dobio sam u y^fei^*€z^c^ &>Ć* M^u^ koja se rado odazvala mojoj zamolbi da mi pošalje što više podataSlika 4. U prvom pismu Prohorova A. S. javlja daje Ivan Jakovljev ka o Jakovljevu, kao i njegovu fotoumro 27. rujna 1997. god. grafiju. Prohorova A. S., ing. građevinarstva - projektant za peutom brinula o Jakovljevu od 1992. do njegove smrgrađevne objekte, sada u mirovini, poznaje Jakovljcva ti. God. 1995. Jakovljev se razvodi i oporučno ostavlja od 60-ih godina prošloga stoljeća, kada su nekoliko gosvoj, tada već privatizirani stan Prohorovoj. Ivan Gridina radili zajedno u projektnom poduzeću u Taškentu. gorijevič Jakovljev umro je 27. rujna 1997. god. u TašBio je vrlo društven, ali nije bio oženjen. Imao je kentu. U trenutku smrti bio je sam, kao što je i živio, rodbinu u Volgogradu, no od rođaka više nitko nije živ. bez vlastite obitelji. Kada gaje obitelj Prohorove došla Bolje se upoznala s Jakovljevim 1990. god. kada se, posjetiti, ležao je mrtav na podu kuhinje. inače do tada dobrog zdravlja, obolivši 1988. od uboda Pokopan je po kršćanskom običaju na groblju izvan otrovnog pauka -karakurta6 liječio u bolnici. Nakon Taškenta. Na križu je napisano daje rođen 23. ožujka liječenja često je poboljevao i oslabio. Nadajući se do1903, no prema pismu iz Taškenta Jakovljev je stvarno životnoj pomoći "oženio se" kao već devedesetgo-rođen 1900. god., što ipak treba uzeti s rezervom. dišnjak s time da poslije njegove smrti supruzi ostavi Navodno se 1919. god. očitovao tri godine mlađim, na korištenje svoj mali stan. Kako mu supruga nije kako bi se zaštitio u tada nemirnim vremenima u Rusiji pomagala, zatražio je pomoć od Prohorove A. S., koja nakon Oktobarske revolucije, pa se u dokumentaciji se zajedno sa suprugom i sinom liječnikom - tera-1903. vodi kao godina rođenja. IVAN JAKOVLJEV - MODEL KIPARU IVANU MESTROVICU ZA SPOMENIK INDIJANCIMA U CHICAGU Dovršavajući ovaj članak za Šumarski list, dobio Potvrdu tog podatka dobio sam od kolegice Božene sam od obitelji Vesne Šir iz Zagreba zanimljiv podatak Vujasinović, rođ. Šarić, dipl. ing. šum., koja je daje Jakovljev bio model znamenitom hrvatskom ki1949. god. kao studentica šumarstva s grupom studeparu Ivanu Meštrović u (Vrpolje, 1883 - South nata obavljala praksu iz uređivanja šuma na području Bend, SAD, 1962) pri izradi dvaju spomenika IndijaGospića. Jakovljev je tada, zajedno s kolegom Oskanaca na konju, koji su 1928. god. postavljeni u Grant rom Kostelićem , dipl. ing. šum., radio na području Parku u Chicagu (SAD). Službe za uređivanje šuma Šumskog gospodarstva Dionizije Sabadoš, prof, grčkog i latinskog jezika na klasičnoj gimnaziji i voditelj zbora u Grkokatoličkoj crkvi u Zagrebu, umro je 1993, Zlatko Šir, operni pjevač i glazbeni pedagog, umro je 1997, a Oskar Piškorić, dipl. ing. šum., 1998. Nažalost i kolega prof dr. sc. Stjepan Bertović, koji se sjećao Jakovljeva umro je 2001. god. Prema informaciji kolege Vilima Živkovića, dipl. ing. šum. iz Zagreba, Jakovljev seje dopisivao i s drugima, ali se ne sjeća njihovih imena. Prema Živkoviću Jakovljev je bio poznato ime dok je djelovao u Hrvatskoj, a radio je i u Novom Vinodolskom. Od kolege Teodora Trangera, dipl. ing. šum. iz Zagreba, saznao sam daje Jakovljev za vrijeme NDH radio u Jurišićevoj ulici u Zagrebu zajedno s Mihovilom Markićem, dipl. ing. šum., te je nakon odlaska u SSSR jedanput posjetio Hrvatsku. Latrodectes lugubri, otrovna vrsta pauka čiji ubod izaziva smrt goveda i deva. Živi u stepama biv. SSSR-a (Izvor: Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb 1969, svezak 5, str. 71). |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2004 str. 104 <-- 104 --> PDF |
"Kapela", Gospić i rukovodio grupama na taksacijskim terenskim radovima.7 Tom je prilikom, između ostalog, rekao studentima da je pozirao kiparu I. Meštroviću za Indijance na konju koji su postavljeni u Chicagu. Na studentskoj praksi na tom području bio je i kolega Ivan Kos , dipl. ing. šum., koji danas živi u Zagrebu, a sjeća se Jakovljeva kao visokog, mršavog i markantnog čovjeka i odličnog pjevača - baritona. Tragom tih podataka pokušao sam pronaći dokumentaciju o suradnji I. Jakovljeva i kipara I. Meštrovića pri modeliranju dviju konjaničkih skulptura "Indijanac s lukom" u "Indijanac s kopljem". Meštrović je prve modele izradio 1926. a skulpture dovršio u konačnoj veličini u bronci 1927. Radove je obavljao u vrijeme kada je Jakovljev u Zagrebu studirao šumarstvo. Savjetovao sam se sa stručnjacima Fundacije Ivana Meštrovića u Zagrebu i drugima.8 Saznao sam da ne postoji dokumentacija o tome daje Jakovljev bio model I. Meštroviću kod navedenih radova. Postoji vjerojatnost daje Meštrović percipirao profil glave Jakovljeva i primijenio detalje na glavu Indijanca, dok su ostali dijelovi tijela mogli biti rađeni prema drugim modelima. Dobar poznavatelj života i rada hrvatskoga kipara I. Meštrovića, sveuč. prof. dr. sc. Duško Kečkemet , koji živi na Braču, na moju zamolbu dostavio mije, uz reprodukciju fotografije Glave indijanca (si. 5), nekoliko vrijednih podataka od kojih navodim najznačajnije: Slika 5. Glava Indijanca (Sliku je darovao D. Kečkemet) "U obilnoj građi o Meštroviću nisam pronašao podatak o živom modelu za Indijance. Karakterističan lik Indijanca Meštrović je koristio iz neke reprodukcije, ali je i modelirao, kao i kod drugih spomenika, i po živoj osobi, pa vaša tvrdnja o modelu Ivanu Jakovljevu može biti točna. Meštrović je studije Indijanaca radio 1926. god. u New Yorku, spomenici su rađeni u gipsu i lijevani u Zagrebu 1927., a otkriveni u Chicagu 1928. I. Jakovljev vjerojatno je bio model pri izradi samih spomenika u Zagrebu 1927. god.9 Usporedba poslanih fotografija Ivana Jakovljeva s Indijancima otežana je ponajprije zbog toga što je fotografija stara, a drugo stoje enface, a slika Indijanca u profilu. Ipak ima stanovitih sličnosti: u isturenoj bradi, nakošenim obrvama, donekle u nosu i dr. Budući da postoji usmena predaja da su Indijanci rađeni prema tome modelu nema razloga daje to izmišljeno i da ta tvrdnja nije točna ". Radovi su financirani iz fonda od milijun dolara, koje je nakon svoje smrti oporučno ostavio Amerikanac B. F. Ferguso n (1839-1905) za uljepšavanje grada Chicaga javnim spomenicima. Treba napomenuti da je podudarnost Glave Indijanca i slike Ivana Jakovljeva (si. 1 i 5) prema jednoj kompjuterskoj obradi 80 % vjerojatna. Međutim do sada nije pronađena dokumentacija koja bi konačno potvrdila točnost podataka daje Jakovljev bio model kiparu Meštroviću za spomenike Indijanaca u Chicagu. Slikao. Ivan Meštrović, Indijanac s kopljem, bronca. Snimio Prodanović u ljevaonici umjetnina, Ilica 85, Zagreb 1927.//28. O inventarizaciji šuma, uređivanju šuma i sastavu dugoročne osnove sječa i obnove šuma nakon II. svjetskog rata vidi: Smilaj, I.: "Uređivanje šuma u NR Hrvatskoj", Šum. list 1955, str. 469-491. U istraživanju sti mi pomogli djelatnici Fundacije: direktor Igor M aroević, prof., muzejski savjetnik Guido Qu i en, prof., te višekustosice Ljiljana C e r i n a, prof, i Danica P1 az i b a t, prof. Korisne podatke dobio sam od Božidara Pejkovića, prof, višeg kustosa i voditelja Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu, koja djeluje u sklopu Muzeja Hrvatskog Zagorja, Šonje Martinović, prof, djelatnice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Vladimira Š u 1 e n t i ć a iz Zagreba. |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2004 str. 105 <-- 105 --> PDF |
ZAHVALE I NEKOLIKO POVIJESNIH PODATAKA Zahvaljujem svima koji su mi na bilo koji način pomogli da dođem do dodatnih podataka o Ivanu Jakovljevu. Adresu Jakovljeva u Taškentu dobio sam od Vesne Šir, kćerke pok. glazbenog pedagoga Zlatka Šira, inače glazbene urednice Dramskog programa Hrvatskoga radija i obitelji pok. prof. Dionizija Sabadoša. U prvoj fazi rada pri prijevodu s ruskog jezika na hrvatski i obratno pomogao mi je George S. Larsen, prof, ruskog jezika i književnosti, rodom Moskovljanin, koji od 1999. god. živi u Zagrebu, gdje je marketing direktor Agencije za promidžbu i dizajn "Indigo plavo". Nakon primitka opširnog pisma na ruskom jeziku u prijevodenju na hrvatski pomogao mi je kolega Ivan Aleksandrović Rotov, dipl. ing. drv. ind., s kojim sam radio na Šumarskoj školi u Karlovcu od 1979-1981. g. Osim pomoći u prijevodenju kolege Rotova, inače posljednjeg potomka zagrebačkog arhitekta Hermanna Bollea (1845-1926), saznao sam i nekoliko interesantnih podataka iz njegove bogate i povijesno vrijedne obiteljske dokumentacije. Otac Ivana Rotova, Aleksandar Mihajlovič Rotov, rodom iz Novočerkaska na Donu (Rusija) diplomirao je agronomiju u Zagrebu, a prethodno je zajedno s Ivanom Jakovljevim u Bileći (BiH) god. 1924. završio rusku vojnu gimnaziju. Ti se podaci nalaze u knjizi posvećenoj 90. obljetnici osnutka i djelovanja Donskog kadetskog korpusa koju je uredio M. K. Bugurajev (1973). U knjizi, vlasništvu Ivana Rotova, nalazimo i do sada nedostupne podatke da su rusku vojnu gimnaziju u Bileći završili i Pavao Kosonogov i Ivan Velikopolj ski iz Rusije te Fedor Polkovnikov iz Poljske, koji su kasnije diplomirali šumarstvo na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Polkovnikov i Velikopoljski su nakon završenog studija duže vrijeme radili u Hrvatskoj. Prema istom izvoru 38 kadeta iz Bileća završili su stu dij na Sveučilištu u Zagrebu (kemija, geodezija, graditeljstvo, šumarstvo, agroriomija). Iz rodoslovlja obitelji Rotov saznao sam neke podatke i o njegovom šukundjedu Antunu Sore ti ću (1829-1896) kr. šumarniku Vojne krajine i kr. Šumarskog ravnateljstva u Zagrebu. Antun Soretić imao je četiri brata, od kojih je Franjo vitez Soretić bio austrijski konzul (Beograd, Sarajevo, Istanbul, Genova, Tunis), Ivan je bio liječnik u Srbiji, ostali su radili u Austriji. U braku s Matildom Po sm ann (1828-1896) Antun Soretić imao je sina Franju (1855-1934), koji je dodatak prezimenu Žumberački zaslužio poveljom austrijskog cara, a bio je pravnik i sudac "stola sedmorice" za Bansku Hrvatsku, dok mu je drugi sin Ivan Nepomuk umro u prvoj godini života. Majka Ivana Rotova, Marija pl. Soretić-Žumberačka (Ruma, 1910 - Ruma, 1985), prof, engleskog i latinskog jezika, praunuka je Antuna Soretića. Prema podacima Rotova "pravo prezime obitelji je Zoretić, a praiskon obitelji je crnogorsko pleme Zore, koje je migracijom u 12-13 stoljeću došlo u zapadnu Bosnu i kasnije s prvim valom uskoka u Žumberak". Posebnu zahvalnost dugujem Prohorovoj Alli Sergjejevnoj iz Taškenta, koja mi je dostavila opširne podatke o Ivanu Jakovljevu, nekoliko preslika njegovih dokumenata i dvije posebno vrijedne njegove fotografije, koje do sada nisu objavljene u hrvatskoj šumarskoj literaturi. Njezina je suradnja bila dragocjena za objavljivanje ovog članka. Koristim priliku da zamolim kolege šumare koji imaju još neka saznanja ili dokumentaciju o Ivanu Jakovljevu da mi se jave na adresu: Mladen Skoko, B. Magovca 109/XII, 10010 Zagreb (tel.01-6603-366). ZAKLJUČAK Ivan Grigorijevič Jakovljev, dipl. ing. šum. po narodkiparstva, našao je svoj vječni mir u nama dalekom i nosti Rus, koji je dio svog života i radnog vijeka proveo malo poznatom Taškentu. Na početku ovog članka pou Hrvatskoj, gdje je ostao u sjećanju kolega šumara te stavio sam pitanje: "Zašto Jakovljev"? Odgovorio bih ostavio trag na području šumarstva, glazbenog života i da prikupljanje podataka za njegov životopis nije bilo Izradu spomenika Indijancima, koje je Fergusonov fond darovao gradu Chicagu, pratio je tadašnji tisak, kao npr. Novosti, Jutro, Obzor, Novo doba, Jutarnji list i dr. U zagrebačkom dnevniku "Jutarnji list" br. 5996, od 14. 10. 1928, str. 12, u povodu svečanog otkrivanja Meštrovićevih spomenika u Chicagu 15. 10. 1928., između ostalog piše: "Na 15. listopada proslavit će grad Chicago na svečani način otkriće dvaju velikih Meštrovićevih spomenika koji predstavljaju Indijance na konju, gdje jedan odapinje luk, a drugi baca koplje ... Meštrovićeva umjetnost, koja sije stekla svjetski glas, zadobila je izložbom njegovih radova u Americi godine 1926. nove poštovatelje. I tu su mu kao najvećem predstavniku savremene monumentalne umjetnosti povjerili izradu dvaju brončanih spomenika za ukras milijunskog grada Chicago za njegov najljepši i najprometniji dio pred Michigan- skim jezerom. Spomenici su 6 metara visoki, stoje na 4 metra visokim granitnim postamentima, okrenuti jedan prema drugome. Obje su figure jahača indijanskog tipa, orlovskih nosova sa tipičnim nakitom perja na glavi i nagog tijela. Forme konjskog i ljudskog tijela, pokreti njihovih jakih mišića, izrazi glave i likovi ljudskih jigura modelirani su plastično, snažno, karakteristično i monumentalno ..." U zagrebačkom dnevniku "Obzor" iz 1928, broj 283, na str. 2, nalazimo interesantan detalj: "... Dinamična snaga kipova silno je pojačana time što se ne vidi ni luk ni koplje, dakle rekviziti, koji bi samo umanjili silnu emocionalnu snagu pokreta ..." |