DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2004 str. 101     <-- 101 -->        PDF

PORTRETI


IVAN GRIGORIJEVIC JAKOVLJEV (1903 - 1997)


I tot kto s pjesnjej po žiznji šagajet
tot nikagda i nigdje ne propadjot


UVOD


Nakon izlaska iz tiska Hrvatskoga šumarskog živo-Jakovljev zajedno su apsolvirali šumarstvo na Poljopritopisnog
leksikona1, kao jedan od suradnika i urednika vredno-šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu akaleksikona,
samoinicijativno sam nastavio s prikupljademske
godine 1931/32. Zanimalo me što se dogodilo s
njem podataka koji u pojedinim životopisima, nisu obkolegom
Jakovljevim nakon 1991. god. kada je živio u
javljeni iz objektivnih razloga, a mogli bi se koristiti za Taškentu, kao i pronaći njegovu fotografiju.
eventualno drugo, dopunjeno izdanje leksikona ili za


Nakon dužeg istraživanja uspio sam doći do željeobjavljivanje
u Sumarskome listu kao prilog povijesti


nih podataka, i doznao više nego što sam očekivao.
hrvatskoga šumarstva.


Naime, nakon što sam saznao adresu u Taškentu, usli


Pregledavajući leksikon, odlučio sam upotpuniti žijedilo
je dopisivanje na ruskom jeziku s Prohoro votopis
Ivana Jako vije va, dipl. ing. šumarstva, što se vom Allom Sergjejevnom, u čemu mi je, uz dobre
pokazalo dobrim odabirom. Zašto Jakovljev? Koliki je poznavatelje ruskog jezika, pomoglo i to što sam prije
njegov doprinos hrvatskom šumarstvu? lako je u lek50-
ak godina učio ruski na karlovačkoj gimnaziji.
sikonu objavljen njegov životopis, on nije potpun. O Ja-U tim sam istraživanjima došao i do podataka o drukovljevuje
prethodno pisao O. Pi škorić (1991) povogim
šumarima rodom iz Rusije koji su diplomirali šudom
88. godišnjice njegova života, koristeći pismo koje marstvo u Zagrebu, kao i do rodoslovlja obitelji Soreje
Jakovljev uputio iz Taškenta (Uzbekistan) Hrvatskom tić , počevši od Ante Soretića, kr. šumarnika Vojne
šumarskom društvu u Zagrebu. Naime, O. Piškorić i I. krajine, zatim i Šumarskog ravnateljstva u Zagrebu.


ŽIVOTOPIS
Ivan Grigorijevič Jakovlje v
rođen je 23. ožujka 1903. god. u
Cizni Čirsku2
u Rusiji, kao najmlađe
dijete Stjepana po zanimanju
radnika i Pelagije rod. Solod -
kove . Prema podacima Prohorove,
u obitelji je, prema kazivanju
Jakovljeva, bilo sedmero ili osmero
djece. Kada je imao 5 godina
umire mu otac. Nakon završene
trogodišnje osnovne i četverogodišnje
škole 1919. god. upisuje se u
5 razred gimnazije, ali već 20. prosinca
iste godine uhićen je te ga
bjelogardijci iste noći s dvadesetoricom
ljudi izvode na strijeljanje. Slika 1. Ivan Jakovljev u Taškentu
No, smrt ga je poštedjela. Tada s
očevim bratićem bježi iz rodnog
kraja. Dolazi na Krim, zatim u Tursku
i preko Grčke i Afrike početkom
1920. u bivšu Jugoslaviju (tada
Kraljevina SHS).
U Bileći je polazio rusku vojnu
gimnaziju, koju je završio 1924.
god. (35. generacija "Donskog kadetskog
korpusa")3, te iste godine
dolazi u Zagreb.
Jakovljev je u Zagrebu dvije
godine studirao na Tehničkoj visokoj
školi (osnovanoj 1919, od 1926
Tehnički fakultet). God. 1926. prelazi
na Gospodarsko-šumarski fa-


Tutiz leksika, Zagreb, 1996-2003, knjiga 1-6.
Danas je Cizni - Čirsk pod vodom umjetnog Cimljanskog jezera na Donu površine 2700 km2 (npr. Vransko jezero u Hrvatskoj ima površinu
30,2 km2). Cimljansko jezero smješteno između Rostova i Volgograda (do 1925. Caricino, od 1925-1961 Staljingrad), jedno je od
najvećih umjetnih jezera. Na njemu je 1959. puštena u pogon hidrocentrala Cimljansk, a centar je navodnjavanja područja donjeg Dona
od oko 20.000 km . Jezero je svojim sjeverni dijelom, od Kalača na Donu, vezano 101 km dugim kanalom s najdužom europskom rijekom
Volgom kod Volgograda.
Korpus je 1883. osnovao u Novočcrkasku na Donu ruski car A leksandar III. (1845 1894; vladao 1881-1894), kojem je ujedno bio
i šef.




ŠUMARSKI LIST 7-8/2004 str. 102     <-- 102 -->        PDF

kultet, gdje je 1932. god. apsolvirao šumarstvo. S
njime su, između ostalih, apsolvirali D. Andrašić,I .
Bastjančić, I. Godek, O. Piškorić, I. Žukina
i drugi. Kao apsolvent zaposlio se u BiH, gdje je radio
u Olovu, a 1933. prelazi u Šipad - Direkcija šumskih
radova u Oštrelju.


Nakon diplome 1939. god. radi u Hrvatskoj i to do
1945. u Crikvenici, na Rabu i u Sušaku. U tom je razdoblju
radio i u Odjelu za uređivanje šuma Ministarstva
šumarstva NDH u Jurišićevoj ulici u Zagrebu, gdje su
također radili tada šumarski inženjeri M. Markić , D.
Klcpac, dr. se. Z. Vajda i honorarno S. Bertović
kao student šumarstva. Nakon završetka rata do 1950.
radio je u Brinju, Gospiću i Garešnici. Interesantno da
pregledom Šumarskog lista od 1931. do 1946. nisam
pronašao podatke o Jakovljevu, niti u tada uobičajenoj
rubrici o kretanju u službi šumara, niti u pregledima članova
Hrvatskoga šumarskog društva4. Također niti Šumarije
Brinje, Gospić i Garcšnica ne posjeduju o njemu
sačuvanu dokumentaciju.


Kada je 1948. god. došlo do raskida tadašnje FNR
Jugoslavije s Informbiroom, Rusima, koji su napustili
Rusiju poslije I. svjetskog rata, omogućen je ostanak u
Jugoslaviji ili povratak u Rusiju, odnosno tadašnji
SSSR. Jakovljev je izabrao povratak i 1950. napustio
Garešnicu.


Vlasti SSSR-a nisu tada dozvoljavale izravni povratak
u rodni kraj, već je put vodio preko drugih država tadašnjega
Istočnog bloka, pa je Jakovljev upućen u Mađarsku,
gdje je radio pri Ministarstvu saobraćaja na pro


f


ŽeA;n ^u^o v.Je+v&s \ w*-Mh&&Lž


´f


*t
©
p
W// ZA 5*


Slika 2. Novogodišnja čestitka Ivana Jakovljeva profesoru Zlatku Širu


OL


7\Jt /993^


Slika 3. Sućut Nadi Sabadoš povodom smrti njenog supruga prof.
Dionizija Sabadoša


jektiranju prometnica. God. 1956. upućen je u Taškent,
glavni grad Uzbekistanskc Sovjetske Socijalističke Republike
(od 1991. Republika Uzbekistan). Kao glavni


inženjer projektant radio je na projektiranju
prometnica, irigacija, pošumljavanja
stepa i ozelenjavanja
gradova. God. 1963. odlazi u mirovinu.
Umirovljeničke dane provodio
je u Taškentu, baveći se pretežito
planinarenjem i športskim ribolovom.


Kao student živio je u oskudici.
U spomenutom pismu upućenom
Hrvatskom šumarskom društvu napisao
je "tko s pjesmom kroz život
ide, taj propasti neće nikada". Piškorić
(1991) je napisao:


"Njega je pak pjesma mogla
držati na površini života, jer mu je
to omogućavao njegov bas, po kojemu
je bio poznat i među kolegama.
Bio je član više pjevačkih zborova
kao npr. Cirilo-metodskog (grkoka-


Pronašao sam samo podatak o Leonidu Jakovljevu, koji je 1931. bio član tadašnjeg Jugoslavenskog šumarskog udruženja (Šum. list
1931., str. 34 i 143), a radio je uGevgcliji (Makedonija). Prema Borošiću (1933) rođen je u Rusiji 1905., diplomirao šumarstvo 1929.
u Zemunu (Beograd). Radio je u struci od 1931, a 1933. radio je kao činovnički pripravnik u Skopju (Makedonija). Bio je suradnik Šum.
lista 1932. god.




ŠUMARSKI LIST 7-8/2004 str. 103     <-- 103 -->        PDF

toličke crkve), Zvonimira, Slobode,
Trešnjevke, Maksimira i Oratorij-y^QuUc^C&hcX" J%A-&lCCi´C^t^X^C^
skog zbora. I nakon pedeset godina
u Zagrebu traje jeka Jakovljevog TVLTo^rZ&ftL
basa, što svjedoče i njegova dopisivanja
s profesorima glazbe Dionizi


jem Sabadošem i dr. Zlatkom
Sirom, kojima je ostao u uspomeni
kao, kako mi rekoše, dragi zlatni
čovjek i prijatelj ".5


Jakovljev je volio Zagreb i Hrvatsku
kao svoju drugu dragu Domovinu,
koja mu je dala šumu,
pjesmu, ali i prijatelje, kako je napisao
u svome pismu.


U I i III U \\\´/\ !T IT I l


Odgovor na pitanje što se dogodilo
nakon 1991. god. dobio sam u y^fei^*€z^c^ &>Ć* M^u^pismima Prohorove A. S. iz Taškcnta,
koja se rado odazvala mojoj zamolbi
da mi pošalje što više podataSlika
4. U prvom pismu Prohorova A. S. javlja daje Ivan Jakovljev
ka o Jakovljevu, kao i njegovu fotoumro
27. rujna 1997. god.
grafiju.


Prohorova A. S., ing. građevinarstva - projektant za peutom brinula o Jakovljevu od 1992. do njegove smrgrađevne
objekte, sada u mirovini, poznaje Jakovljcva ti. God. 1995. Jakovljev se razvodi i oporučno ostavlja
od 60-ih godina prošloga stoljeća, kada su nekoliko gosvoj,
tada već privatizirani stan Prohorovoj. Ivan Gridina
radili zajedno u projektnom poduzeću u Taškentu. gorijevič Jakovljev umro je 27. rujna 1997. god. u TašBio
je vrlo društven, ali nije bio oženjen. Imao je kentu. U trenutku smrti bio je sam, kao što je i živio,
rodbinu u Volgogradu, no od rođaka više nitko nije živ. bez vlastite obitelji. Kada gaje obitelj Prohorove došla
Bolje se upoznala s Jakovljevim 1990. god. kada se, posjetiti, ležao je mrtav na podu kuhinje.
inače do tada dobrog zdravlja, obolivši 1988. od uboda


Pokopan je po kršćanskom običaju na groblju izvan


otrovnog pauka -karakurta6 liječio u bolnici. Nakon Taškenta. Na križu je napisano daje rođen 23. ožujka
liječenja često je poboljevao i oslabio. Nadajući se do1903,
no prema pismu iz Taškenta Jakovljev je stvarno
životnoj pomoći "oženio se" kao već devedesetgo-rođen 1900. god., što ipak treba uzeti s


rezervom.
dišnjak s time da poslije njegove smrti supruzi ostavi Navodno se 1919. god. očitovao tri godine mlađim,


na korištenje svoj mali stan. Kako mu supruga nije kako bi se zaštitio u tada nemirnim vremenima u Rusiji
pomagala, zatražio je pomoć od Prohorove A. S., koja nakon Oktobarske revolucije, pa se u dokumentaciji
se zajedno sa suprugom i sinom liječnikom - tera-1903. vodi kao godina rođenja.


IVAN JAKOVLJEV - MODEL KIPARU IVANU MESTROVICU
ZA SPOMENIK INDIJANCIMA U CHICAGU


Dovršavajući ovaj članak za Šumarski list, dobio Potvrdu tog podatka dobio sam od kolegice Božene
sam od obitelji Vesne Šir iz Zagreba zanimljiv podatak Vujasinović, rođ. Šarić, dipl. ing. šum., koja je
daje Jakovljev bio model znamenitom hrvatskom ki1949.
god. kao studentica šumarstva s grupom studeparu
Ivanu Meštrović u (Vrpolje, 1883 - South nata obavljala praksu iz uređivanja šuma na području
Bend, SAD, 1962) pri izradi dvaju spomenika IndijaGospića.
Jakovljev je tada, zajedno s kolegom Oskanaca
na konju, koji su 1928. god. postavljeni u Grant rom Kostelićem , dipl. ing. šum., radio na području
Parku u Chicagu (SAD). Službe za uređivanje šuma Šumskog gospodarstva


Dionizije Sabadoš, prof, grčkog i latinskog jezika na klasičnoj gimnaziji i voditelj zbora u Grkokatoličkoj crkvi u Zagrebu, umro je
1993, Zlatko Šir, operni pjevač i glazbeni pedagog, umro je 1997, a Oskar Piškorić, dipl. ing. šum., 1998. Nažalost i kolega prof dr. sc.
Stjepan Bertović, koji se sjećao Jakovljeva umro je 2001. god. Prema informaciji kolege Vilima Živkovića, dipl. ing. šum. iz Zagreba,
Jakovljev seje dopisivao i s drugima, ali se ne sjeća njihovih imena. Prema Živkoviću Jakovljev je bio poznato ime dok je djelovao u Hrvatskoj,
a radio je i u Novom Vinodolskom. Od kolege Teodora Trangera, dipl. ing. šum. iz Zagreba, saznao sam daje Jakovljev za vrijeme
NDH radio u Jurišićevoj ulici u Zagrebu zajedno s Mihovilom Markićem, dipl. ing. šum., te je nakon odlaska u SSSR jedanput posjetio
Hrvatsku.
Latrodectes lugubri, otrovna vrsta pauka čiji ubod izaziva smrt goveda i deva. Živi u stepama biv. SSSR-a (Izvor: Enciklopedija Leksikografskog
zavoda, Zagreb 1969, svezak 5, str. 71).




ŠUMARSKI LIST 7-8/2004 str. 104     <-- 104 -->        PDF

"Kapela", Gospić i rukovodio grupama na taksacijskim
terenskim radovima.7 Tom je prilikom, između
ostalog, rekao studentima da je pozirao kiparu I.
Meštroviću za Indijance na konju koji su postavljeni u
Chicagu. Na studentskoj praksi na tom području bio je
i kolega Ivan Kos , dipl. ing. šum., koji danas živi u
Zagrebu, a sjeća se Jakovljeva kao visokog, mršavog i
markantnog čovjeka i odličnog pjevača - baritona.


Tragom tih podataka pokušao sam pronaći dokumentaciju
o suradnji I. Jakovljeva i kipara I. Meštrovića
pri modeliranju dviju konjaničkih skulptura "Indijanac
s lukom" u "Indijanac s kopljem". Meštrović je prve
modele izradio 1926. a skulpture dovršio u konačnoj
veličini u bronci 1927. Radove je obavljao u vrijeme
kada je Jakovljev u Zagrebu studirao šumarstvo.


Savjetovao sam se sa stručnjacima Fundacije Ivana
Meštrovića u Zagrebu i drugima.8 Saznao sam da ne postoji
dokumentacija o tome daje Jakovljev bio model I.
Meštroviću kod navedenih radova. Postoji vjerojatnost
daje Meštrović percipirao profil glave Jakovljeva i primijenio
detalje na glavu Indijanca, dok su ostali dijelovi
tijela mogli biti rađeni prema drugim modelima.


Dobar poznavatelj života i rada hrvatskoga kipara I.
Meštrovića, sveuč. prof. dr. sc. Duško Kečkemet ,
koji živi na Braču, na moju zamolbu dostavio mije, uz
reprodukciju fotografije Glave indijanca (si. 5), nekoliko
vrijednih podataka od kojih navodim najznačajnije:


Slika 5. Glava Indijanca


(Sliku je darovao D. Kečkemet)


"U obilnoj građi o Meštroviću nisam pronašao podatak
o živom modelu za Indijance. Karakterističan lik
Indijanca Meštrović je koristio iz neke reprodukcije, ali
je i modelirao, kao i kod drugih spomenika, i po živoj
osobi, pa vaša tvrdnja o modelu Ivanu Jakovljevu može
biti točna. Meštrović je studije Indijanaca radio 1926.
god. u New Yorku, spomenici su rađeni u gipsu i lijevani
u Zagrebu 1927., a otkriveni u Chicagu 1928. I. Jakovljev
vjerojatno je bio model pri izradi samih spomenika
u Zagrebu 1927. god.9 Usporedba poslanih fotografija
Ivana Jakovljeva s Indijancima otežana je ponajprije
zbog toga što je fotografija stara, a drugo stoje enface,
a slika Indijanca u profilu. Ipak ima stanovitih sličnosti:
u isturenoj bradi, nakošenim obrvama, donekle u nosu i
dr. Budući da postoji usmena predaja da su Indijanci rađeni
prema tome modelu nema razloga daje to izmišljeno
i da ta tvrdnja nije točna ".


Radovi su financirani iz fonda od milijun dolara,
koje je nakon svoje smrti oporučno ostavio Amerikanac
B. F. Ferguso n (1839-1905) za uljepšavanje
grada Chicaga javnim spomenicima. Treba napomenuti
da je podudarnost Glave Indijanca i slike Ivana Jakovljeva
(si. 1 i 5) prema jednoj kompjuterskoj obradi
80 % vjerojatna. Međutim do sada nije pronađena dokumentacija
koja bi konačno potvrdila točnost podataka
daje Jakovljev bio model kiparu Meštroviću za spomenike
Indijanaca u Chicagu.


Slikao.
Ivan Meštrović, Indijanac s kopljem, bronca.
Snimio Prodanović u ljevaonici umjetnina, Ilica 85, Zagreb
1927.//28.


O inventarizaciji šuma, uređivanju šuma i sastavu dugoročne osnove sječa i obnove šuma nakon II. svjetskog rata vidi: Smilaj, I.:
"Uređivanje šuma u NR Hrvatskoj", Šum. list 1955, str. 469-491.
U istraživanju sti mi pomogli djelatnici Fundacije: direktor Igor M aroević, prof., muzejski savjetnik Guido Qu i en, prof., te višekustosice
Ljiljana C e r i n a, prof, i Danica P1 az i b a t, prof.
Korisne podatke dobio sam od Božidara Pejkovića, prof, višeg kustosa i voditelja Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu, koja
djeluje u sklopu Muzeja Hrvatskog Zagorja, Šonje Martinović, prof, djelatnice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i
Vladimira Š u 1 e n t i ć a iz Zagreba.




ŠUMARSKI LIST 7-8/2004 str. 105     <-- 105 -->        PDF

ZAHVALE I NEKOLIKO POVIJESNIH PODATAKA


Zahvaljujem svima koji su mi na bilo koji način pomogli
da dođem do dodatnih podataka o Ivanu Jakovljevu.
Adresu Jakovljeva u Taškentu dobio sam od Vesne
Šir, kćerke pok. glazbenog pedagoga Zlatka Šira,
inače glazbene urednice Dramskog programa Hrvatskoga
radija i obitelji pok. prof. Dionizija Sabadoša. U
prvoj fazi rada pri prijevodu s ruskog jezika na hrvatski i
obratno pomogao mi je George S. Larsen, prof, ruskog
jezika i književnosti, rodom Moskovljanin, koji od
1999. god. živi u Zagrebu, gdje je marketing direktor
Agencije za promidžbu i dizajn "Indigo plavo".


Nakon primitka opširnog pisma na ruskom jeziku u
prijevodenju na hrvatski pomogao mi je kolega Ivan
Aleksandrović Rotov, dipl. ing. drv. ind., s kojim sam
radio na Šumarskoj školi u Karlovcu od 1979-1981. g.
Osim pomoći u prijevodenju kolege Rotova, inače posljednjeg
potomka zagrebačkog arhitekta Hermanna
Bollea (1845-1926), saznao sam i nekoliko interesantnih
podataka iz njegove bogate i povijesno vrijedne
obiteljske dokumentacije. Otac Ivana Rotova, Aleksandar
Mihajlovič Rotov, rodom iz Novočerkaska na
Donu (Rusija) diplomirao je agronomiju u Zagrebu, a
prethodno je zajedno s Ivanom Jakovljevim u Bileći
(BiH) god. 1924. završio rusku vojnu gimnaziju. Ti se
podaci nalaze u knjizi posvećenoj 90. obljetnici osnutka
i djelovanja Donskog kadetskog korpusa koju je
uredio M. K. Bugurajev (1973). U knjizi, vlasništvu
Ivana Rotova, nalazimo i do sada nedostupne podatke
da su rusku vojnu gimnaziju u Bileći završili i Pavao
Kosonogov i Ivan Velikopolj ski iz Rusije te
Fedor Polkovnikov iz Poljske, koji su kasnije diplomirali
šumarstvo na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu
u Zagrebu. Polkovnikov i Velikopoljski su nakon
završenog studija duže vrijeme radili u Hrvatskoj.
Prema istom izvoru 38 kadeta iz Bileća završili su stu


dij na Sveučilištu u Zagrebu (kemija, geodezija, graditeljstvo,
šumarstvo, agroriomija).


Iz rodoslovlja obitelji Rotov saznao sam neke podatke
i o njegovom šukundjedu Antunu Sore ti ću
(1829-1896) kr. šumarniku Vojne krajine i kr. Šumarskog
ravnateljstva u Zagrebu. Antun Soretić imao je
četiri brata, od kojih je Franjo vitez Soretić bio austrijski
konzul (Beograd, Sarajevo, Istanbul, Genova, Tunis),
Ivan je bio liječnik u Srbiji, ostali su radili u Austriji.
U braku s Matildom Po sm ann (1828-1896) Antun
Soretić imao je sina Franju (1855-1934), koji je
dodatak prezimenu Žumberački zaslužio poveljom
austrijskog cara, a bio je pravnik i sudac "stola sedmorice"
za Bansku Hrvatsku, dok mu je drugi sin Ivan Nepomuk
umro u prvoj godini života. Majka Ivana Rotova,
Marija pl. Soretić-Žumberačka (Ruma, 1910 - Ruma,
1985), prof, engleskog i latinskog jezika, praunuka
je Antuna Soretića. Prema podacima Rotova "pravo
prezime obitelji je Zoretić, a praiskon obitelji je crnogorsko
pleme Zore, koje je migracijom u 12-13 stoljeću
došlo u zapadnu Bosnu i kasnije s prvim valom uskoka
u Žumberak".


Posebnu zahvalnost dugujem Prohorovoj Alli Sergjejevnoj
iz Taškenta, koja mi je dostavila opširne podatke
o Ivanu Jakovljevu, nekoliko preslika njegovih
dokumenata i dvije posebno vrijedne njegove fotografije,
koje do sada nisu objavljene u hrvatskoj šumarskoj
literaturi. Njezina je suradnja bila dragocjena za objavljivanje
ovog članka. Koristim priliku da zamolim
kolege šumare koji imaju još neka saznanja ili dokumentaciju
o Ivanu Jakovljevu da mi se jave na adresu:


Mladen Skoko, B. Magovca 109/XII, 10010 Zagreb
(tel.01-6603-366).


ZAKLJUČAK


Ivan Grigorijevič Jakovljev, dipl. ing. šum. po narodkiparstva,
našao je svoj vječni mir u nama dalekom i
nosti Rus, koji je dio svog života i radnog vijeka proveo malo poznatom Taškentu. Na početku ovog članka pou
Hrvatskoj, gdje je ostao u sjećanju kolega šumara te stavio sam pitanje: "Zašto Jakovljev"? Odgovorio bih
ostavio trag na području šumarstva, glazbenog života i da prikupljanje podataka za njegov životopis nije bilo


Izradu spomenika Indijancima, koje je Fergusonov fond darovao gradu Chicagu, pratio je tadašnji tisak, kao npr. Novosti, Jutro,
Obzor, Novo doba, Jutarnji list i dr. U zagrebačkom dnevniku "Jutarnji list" br. 5996, od 14. 10. 1928, str. 12, u povodu svečanog otkrivanja
Meštrovićevih spomenika u Chicagu 15. 10. 1928., između ostalog piše:


"Na 15. listopada proslavit će grad Chicago na svečani način otkriće dvaju velikih Meštrovićevih spomenika koji predstavljaju Indijance
na konju, gdje jedan odapinje luk, a drugi baca koplje ... Meštrovićeva umjetnost, koja sije stekla svjetski glas, zadobila je izložbom
njegovih radova u Americi godine 1926. nove poštovatelje. I tu su mu kao najvećem predstavniku savremene monumentalne umjetnosti
povjerili izradu dvaju brončanih spomenika za ukras milijunskog grada Chicago za njegov najljepši i najprometniji dio pred Michigan-
skim jezerom. Spomenici su 6 metara visoki, stoje na 4 metra visokim granitnim postamentima, okrenuti jedan prema drugome. Obje su
figure jahača indijanskog tipa, orlovskih nosova sa tipičnim nakitom perja na glavi i nagog tijela. Forme konjskog i ljudskog tijela, pokreti
njihovih jakih mišića, izrazi glave i likovi ljudskih jigura modelirani su plastično, snažno, karakteristično i monumentalno ..."


U zagrebačkom dnevniku "Obzor" iz 1928, broj 283, na str. 2, nalazimo interesantan detalj:
"... Dinamična snaga kipova silno je pojačana time što se ne vidi ni luk ni koplje, dakle rekviziti, koji bi samo umanjili silnu emocionalnu
snagu pokreta ..."