DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 121 <-- 121 --> PDF |
Nostalgija za rodnim krajem sve više ga zaokuplja, pa sve duže boravi u Vrbovskom zajedno sa suprugom, u miru obiteljskog doma svojih roditelja. Prema vlastitoj želji, kremiran je i pokopan u Vrbovskom - gradiću njegova života, ljubavi i vječnog počinka. Hvala i slava našem kolegi Vilimu Hibleru. Dr. se. V. Ivančević - 2003) kođer se u Čakovcu nastanio s obitelji najprije kao podstanar, a kasnije u vlastitom stanu, odnosno kući. Kao zaljubljenik u prirodu volio je šumu i svoj radni vijek, najprije kao revirnik a poslije kao upravitelj, u potpunosti je posvetio Međimurskim šumama i nemalim problemima oko njih. Kao jedan od pionira topolarstva u Međimurju savladao je sve od rasadničarstva, sadnje i podizanja plantaža i kultura brzorastućih topola i stablastih vrba, a tijekom svog radnog vijeka ubrao je i plodove svoga rada. Kao rukovoditelj i organizator proizvodnje pošumio je nemali broj hektara šumskoga zemljišta drugim vrstama, kao što su hrast lužnjak, jasen, crni orah, crna joha, smreka, ariš, duglazija, borovac i dr., organizirao je i rukovodio radovima na sječi i izradi i izvozu drveta te prodaji. Kancelarijski dio posla obavljao je pedantno i u rokovima. Kao upravitelj bio je ponajprije pošten, tolerantan i nesebično je prenosio svoje stečeno znanje na mlađe kolege. "Dragi Upravitelju znajte da smo vas štovali i voljeli, dijeleći sve ove godine s vama, svu ljepotu zajedništva, kao i zajednički trud kojega smo uložili za napredak Šumarije Čakovec". Svim je poslovima Josip prilazio s puno ljubavi i volje, unašajući se potpuno, nikada nije pitao za radno vrijeme, ni za uvjete na terenu. Područna šumarska struka pamtit će ga kao glavnog inicijatora i prvog predsjednika senjskog šumarskog društva 1966.godine. U tom svojstvu razvio je živu i široku aktivnost, koja je postala prepoznatljiva u svim porama društva. Za taj rad dobio je priznanje strukovnog društva. Bio je dugogodišnji član i predsjednik Turističkog društva Novog Vinodolskog. Svojim je radom u tome društvu ukazivao na neobičnu važnost šuma u cjelovitoj turističkoj ponudi. Poznavao je više stranih jezika, a u \ trenucima odmora rado se družio s knjigom i glazbom, osobito operama talijanskih skladatelja "bel canta". U njegovoj bogatoj fonoteci bile su pohranjene gramofonske ploče mnogih kompletnih opera. Također je posjedovao bogatu zbirku slika i dijapozitiva koje su nastale za njegovog terenskog rada i najčešće su predstavljali šumske motive. Iako je potpuno napustio svoje Vrbovsko, rado mu se vraćao, osobito za ljetnih žega, uživajući u šetnjama Kamačnikom i Jelenskim jarkom. JOSIP BARULEK, dipl. ing. šum. (1939 Dana 4. 11. 2003. godine umro je naš dragi kolega, Josip Barulek, dipl. ing. šumarstva. Prerana smrt otrgnula ga je od njegove obitelji i nas kolega šumara, samo par mjeseci nakon što je otišao u mirovinu s mjesta upravitelja Šumarije Čakovec. Djelatnici i najbliže kolege njegove Šumarije oprostili su se od njega ovim riječima: Dragi naš Upravitelju, bolno je biti na rastanku s vama, stajati ovdje uz vašu ožalošćenu suprugu, sinove, snahe, unuke, rodbinu i mnogobrojne prijatelje, ali nije teško pronaći lijepe riječi s kojima se opraštamo od vas. U ime djelatnika Hrvatskih šuma, Uprave šuma Koprivnica, te posebno djelatnika šumarije Čakovec, želimo izraziti naše štovanje vama kao kolegi, dobrom čovjeku i prijatelju. Želimo vam reći veliko hvala u ime vaše obitelji, rodbine i sviju nas prijatelja koji smo se okupili ovdje, i onih koji vas nisu mogli doći ispratiti, a poštivali su vas i voljeli. Naš dragi Upravitelj, a kako su ga starije kolege zvali Joža, ovozemaljski životni je put iznenada i prerano završio nakon duge i teške bolesti. Njegovo plemenito srce prestalo je kucati u utorak 4. 11. 2003. g., ostavljajući najmiliju obitelj, rodbinu i prijatelje u velikoj tuzi zbog odlaska dobrog oca, rođaka, cijenjenog kolege i stručnog i iskusnog šumara. Pitamo se, zar je ovo stvarno istina, zar je baš tako moralo biti, što je to oko nas i iznad nas što otima i gasi živote, prekida ljubav, odvodi u prazninu? Možda se sva istina nalazi negdje visoko iznad nas, u visinama u kojima stoljetni hrastovi traže odgovor od neba, sunca, kiše i vjetra. Tamo je negdje sakrivena knjiga sudbine u kojoj za svakoga od nas piše kada ćemo postati vječnost. Ali dragi prijatelju, smrt je samo privid, život je vječan i ne može prestati. Dragi Upravitelju niste bili i nećete biti sami, živjet ćete u našim srcima i sjećanju. Svoj životni put Josip Barulek započeo je 7. 5. 1939. godine u Žigrovcu u krugu zemljoradničke obitelji. Osnovnu školu završio je u Svetom Iliji 1950. g., a gimnaziju u Varaždinu 1958. g. Diplomirao je na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1963. g. Iste godine zaposlio se u Šumariji Čakovec u kojoj je ostao do danas. Ta |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2004 str. 122 <-- 122 --> PDF |
Volio je dobro društvo, vic, i pjesmu, volio je ribolov, bio je vrstan vinogradar, uživao u uređivanju svog dvorišta, a volio je i knjige. Neizmjerno je volio svoju suprugu, cijenio sinove, snahe i unuke, te im nastojao pomoći koliko je to bilo u njegovoj moći. Štovani Upravitelju! Ne može se u ovom tužnom trenutku reći sve o vama, ali znam da ćete živjeti u srcima onih za koje ste živjeli, koje ste ljubavlju darivali. Neka vaše tijelo prihvati Međimurska zemljica, a vašu dušu ovog jesenskog popodneva lagani vjetrić ponese u vječni smiraj Međimurskih šumica. Tamo ćemo se sresti sa vama, tamo će živjeti naša sjećanja na vas kao stručnjaka i divnog plemenitog čovjeka. Vašoj supruzi, sinovima, snahama, unucima i rodbini iskrena sućut u ime svih kolega i djelatnika "Hrvatskih šuma", a vama dragi Upravitelju još jednom veliko hvala za sve. Laka vam bila hrvatska gruda. Kolege i prijatelji JOSIP TUMBRI, dipl. ing. šumarstva (1920 - 2003) Šestog prosinca 2003. godine zauvijek nas je napustio kolega Turnbri . Napustio nas je dragi, skroman čovjek, kojega su svi suradnici, znanci i prijatelji veoma cijenili i voljeli. Njegova skromnost u kojoj je čak i pretjerivao, godila je svakom sugovorniku, bilo da se radilo o poslu ili o uobičajnim razgovorima. Nikada nije tražio bilo što za sebe jer je bio zadovoljan s onime što je imao i što gaje okruživalo u njegovom životu. Takvog smo ga paznavali, cijenili i voljeli. Rođen je u Dragan i ću kraj Karlovca 1. 3. 1920. godine u obrtničkoj obitelji oca Ilije i majke Emilije. Osnovnu školu završio je u Draganiću, a II. Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1939. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu te apsolvirao 1942/1943. Vrtlog ratnih strahota zahvaća i Jožu te do kraja Drugog svjetskog rata provodi u regularnoj vojsci NDH kao domobran. Po završetku rata prolazi kroz mnoge torture kao i mnogi mladići toga vremena, ali nakon relativno kratkog vremena biva pušten na slobodu. Posvećuje vrijeme učenju i 1949. godine diplomira na Šumarskom fakultetu u Zagrebu. Odmah po primljenoj diplomi zapošljava se u Šumskom poduzeću Vojnić na poslovima operativne evidencije, a potom u planskoj službi. Nakon prvog radnog mjesta, premješten je za kotarskog referenta za šumarstvo u Pazinu. Već 1951. g. premještanje na mjesto upravitelja šumarije Krašić, a 1956. g. prelazi u šumariju "Klek" u 1 k "i k l i L Ogulinu na mjesto pomoćnika upravitelja. Godine 1960. prelazi u novoosnovano Š.G. "Papuk" u Voćinu, najprije za referenta uzgajanja šuma, a zatim na mjesto tehničkog direktora. Godine 1962. prelazi u Podravsku Slatinu zajedno s upravom, gdje je postavljen za v. d. direktora 1965. godine, a 1966. i za direktora tog Š.G. gdje ostaje do 1970. godine. Godine 1970. u vrtlogu novih integracijskih procesa prelazi u Š.G. Bjelovar na radno mjesto referenta za zaštitu šuma. Ubrzo dolazi do daljnjih integracija sa Š.G. Koprivnica, osnivaju se Zajedničke službe Združenog poduzeća koje opslužuju i drvnu industriju bjelovarskog, koprivničkog i varaždinskog područja. U toj organizaciji kolega Tumbri radi na poslovima plana, analize i kao voditelj Odjela za projektiranje šumskih prometnica. Ubrzo dolazi do osipanja integriranih šumarskih i drvnoindustrijskih poduzeća, pa se tako i kolega Tumbri vraća u Stručne službe Š.G. "Mojica Birta" Bjelovar, u Odjel za uređivanje šuma, na mjesto samostalnog taksatora, gdje je radio do odlaska u mirovinu. Za vrijeme svog službovanja volio je kontakt s mlađim kolegama, uvažavajući njihova svježa znanja, kao i iskustva starijih kolega. S njim je bilo zaista ugodno raditi i surađivati. Zbog svoje točnosti i savjesnosti u poslu, bio je poštovan i cijenjen. Volio je svoju struku, šumu, šumare, svoju obitelj i sve ljude. Nešto u čemu je posebno uživao, a što nije bilo znano mnogima, volio je matematiku. Zabavljao se u slobodno vrijeme rješavajući matematičke zadatke, a kao negdašnji đak klasične gimnazije, često je čitao latinske i grčke tekstove. Nije bio sklon velikim društvima, jer je po naravi bio tih. Volio je šetnje gradom i parkovima svoga Bjelovara, a susret s kolegama radovao gaje uz ćaskanje o svagdašnjici i uspomenama. Upravo tako kako je skromno i tiho živio, tako nas je i napustio. Otišao je na vječno počivalište u svoj rodni Draganić, od kuda je i krenuo. Na njegov zahtjev, ispraćaj je bio tih, samo uz njegovu obitelj. Za poseban doprinos u šumarstvu, godine 1974. primio je Zlatnu plaketu. Nije bio član ni jedne političke stranke, osim stalni član HŠD-a. Neka mu je lahka rodna gruda i neka počiva u miru. Josip Knepr |