DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2004 str. 53     <-- 53 -->        PDF

D. Getz: SREDNJI VIJEK U BARANJI; OSVRT NA KRAJOLIK, ŠUMARSTVO I RIBARSTVO Šumarski list br. 1-2. CXXVII1 (2004). 41-54
Jedan od primatelja bio je i Tomo Makavejev koje¬
mu je Kralj Andrija darovao Savulju, današnji (prirod¬
ni) poluribnjak kod Vučedola, koji je još uvijek u funk¬
ciji razmnožavanja ribe (Zobundžija, 2002).


Pravo ribolova od ranog srednjeg vijeka sve do nes¬
tanka feudalizma nije se mijenjalo; ostali su ovlašteni¬


ci: kruna, velikaši, crkva, privilegirani gradovi i ribari
koji će se kasnije udruživati u cehove podižući ribare¬
nje u rang zanata.
Grad Osijek je nesumnjivo još prije dolaska Turaka
imao ribarski ceh, oko kojega se okupio veći broj riba¬
ra, ribarskih majstora (obrtnika) (S r san, 1987). Na
čelu ceha nalazio se cehmajstor koji je biran (najčešće)
na godinu dana. Ceh je djelovao statutom koji je imao
snagu monopola u pogledu lova ribe, zakupa ribolovnih
voda, prometa ribe i si. Cehmajstor (odnosno Ceh
po ovlaštenicima) obavljao je kontrolu kvalitete ribe,
određivao cijenu ribe i zajedničko pojavljivanje na trž¬
nicama. Nadalje brinuo se o obuci podmladka (šegrta),
kalfi, majstora, određivao njihove međusobne odnose,
radno vijeme, brinuo se za socijalni položaj svojih čla¬
nova i njihovih obitelji. Cehovi su imali i stanoviti reli¬
giozni statut, pravo sudjelovanja u vjerskim svečano¬
stima. Od velikog značenja bile su njihove insignije:
zastave, odjeća, grb, cehovska ladica, statut i druge
uredovne knjige.


Ribarski ceh prestao je s radom dolaskom Turaka, a
ponovno je obnovljen (po svemu sudeći) prvom polo¬
vicom 18. stoljeća.


Članovi ribarskog ceha često su putovali i radili iz¬
van domicilnog područja, u koja su sc vraćali s novim
znanjima i iskustvima.


O veličini ribljih populacija možemo samo naga¬
đati. Uzmemo li u obzir mišljenja glasovitih ekologa i
ihtiologa 20. st., o veličini poplavno-ritsko-močvarnih
područja koja su se preko Baranje i Bačke protezala do
rijeke Tise u Vojvodini, zaključujemo daje bogatstvo
vrsta, kao i količina ribe bila nezamislivo velika u od¬
nosu na današnje stanje.


Prema S. Stankoviću (1959), prije više od dva
stoljeća dijelovi Podunavlja i Potisja bili su prirodne


ZAKLJUČCI


1) Srednji vijek je vrlo kratko razdoblje u ekološkoj
povijesti južne Baranje, stoga promjene u krajoliku
pod utjecajem čovjeka treba promatrati sa stajališta
trajnih (primarnih) i trenutnih (sekundarnih) privre¬
menih promjena.


Naša razmišljanja o srednjem vijeku u Baranji usre¬
dotočila su pozornost na radove i izviješća prirodo¬
slovaca, povjesničara, publicista iz 18. i 19. stolje¬
ća, poglavito: A. Mojsisovicsa, J. Payra, J.


retencije rijeke Drave, Dunava i Tise, a u vrijeme pop¬
lava to je bilo jezero veličine od 3,5 milijuna hektara, s
godišnjom produkcijom od 50 tisuća tona slatkovodne
ribe. Rumunjski ihtiolog Antipa spominje površinu od
900 tisuća hektara donjeg Dunava, na kojemu se svake
godine uveća riblja masa za 40 tisuća tona ribe. Po J.
P l an č i ć u, poplavno područje Dunava i Drave davalo


je godišnje 22.500 tona ribe.


Sredinom 50-tih godina prošloga stoljeća ribolovno
područje bivšeg Vlastelinstva "Belje" (baranjsko-bačko
podunavlje) iznosilo je 32 tisuće hektara, od toga 19
tisuća smatralo se visokoproduktivnim.


Riba se lovila pletenim mrežama, udicama i ruka¬
ma. Harpun bi služio za ubijanje i pridržavanje veće
ribe (soma, morune) za koju je trebalo nekoliko ljudi
daju uvuku u čamac ili na obalu. U Kopačkom ritu su
na gredama podizane ribarske kuće, prenoćišta za riba¬
re i njihove obitelji.


Riba se prodavala svježa, usoljena, dimljena ili su¬
šena na zraku. Neki od tih načina konzerviranja ribe
još se primjenjuju u Baranji. Na cijeni je bila moruna
(Huso huso L.), koja se sušila i izvozila u druge grado¬
ve Europe. Osječki ribari bili su poznati po dva riblja
specijaliteta: po tzv. trakancu, šaranu isjeckanom na
trake i loparcu, ribi presječenoj preko leđa. Svježa se
riba prevozila (najvjerovatnije) barkama i tikvarama
raznih veličina.


Veći broj naselja u hrvatskoj Baranji imao je ne¬
službenu oznaku "ribarskih": Bilje, Vardarac, Lug, Ko¬
pačevo, Zmajevac, Draž, Topolje, Jagodnjak, Baranj¬
sko Petrovo Selo. Postojala su dva veća ribolovna po¬
dručja: "karašičko" i "beljsko", od kojih je danas u ne¬
koj funkciji tradicionalnog ribarstva samo matica rije¬
ke Dunava i dijelom Parka prirode "Kopački rit".


Karašičko ribolovno područje je nestalo nakon op¬
sežnih hidromelioracija tijekom 19. i 20. stoljeća. Na
području baranjsko-bačkog podunavlja danas ribari
oko 30-ak ribara iz Hrvatske i susjedne nam Vojvodine
(Srbije).


- Conclusions
Bosendorfera, L. Kalbermatena, Pilera i
Mittepachera, M. Katančića i dr., koji su,
ako to tako možemo reći, vremenski bili bliži kas¬
nom srednjem vijeku od drugih autora.


Mišljenja smo daje baranjski krajolik zadržao ambijentalnu
izvornost, uključujući pri tomu biljni i ži¬
votinjski svijet sve do danas. Utjecaj čovjeka na
prirodu i prostor bio je zanemarivo neznatan, čo¬
vjek se morao prilagođavali okolišu, malo toga je