DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 13/2003 str. 104 <-- 104 --> PDF |
Ž. Španjol. Ü. Barčić, R. Rosavcc: ZAŠTIĆENI DIJELOVI PRIRODE NA VELEBITU Šumarski list - SUPLEMENT (2003), 93-106 Takvi su glacijalni relikti na Velebitu, npr. pasvica {Soldanella alpina), proljetna sirištara {Gentiana verriet), runjika {Hieracium villosum) i, ograničen samo na malo staništa, runolist {Leontopodium alpinum). Slične uvjete za naseljavanje i opstanak biljaka pružaju i pokretne površine strmih kamenitih padina, sipine i točila, koje neprestano popunjavaju drobljenac i koturinje, s odlomljenih litica, stijena i prodora. Ondje su se razvile brojne pretplaninske i planinske točilarke, medu njima se ističu planinski mekinjak {Drypis spinosa subsp. spinosa), planinska pušina {Silene marginata), ognjica {Iberis carnosa), planinski koporac (Bunium alpinum), alpski lanilist {Linaria alpina) i dr. Na blaže položenim i smirenijim, prisojnim točilima samo se na dva-tri mjesta održala osamljena, reliktna i endemična vrsta velebitska degenija {Degenia velebitica), a na mjestima koja su izloženija vjetru i na kojima se snijeg malo zadržava sitno ili Malyevo devesilje {Seseli malv), endem sjeverozapadnih Dinarskih planina, itd. Najviši planinski vrhovi Velebita, osim nekoliko njih na sjevernom Velebitu, u pravilu nisu obrasli drvećem. Izloženi i ogoljeli, tvore skupine stijena i kukova, ili pak travom obrasle glave i hrptove. Biljni je pokrov na njima većinom nezaštićen. Na stijenama i kukovima zastupljene su stjenjače i točilarke, a na travnim hrptovima i vrhovima pretežu planinske rudine. Krajolik je obično isprekdan manjim ili većim skupinama stijena i gromadama kamenja, pa je i biljni pokrov raspršen. Mnoge biljke takvih kamenjarskih travnjaka prelaze i na okolne stijene, i obratno. Brojne stjenjače, točilarke, kao i biljke planinskih rudina, pripadaju biljnim zajednicama tercijara koje su preživjele ledeno doba. Takav je tercijarni relikt vrlo značajan za velebitsku floru i hrvatsku sibireju {Sibiraea croatica) na stijenama i točilima primorske padine od 900 do 1 500 m. No, uz svu prilagodljivost i otpornost mnogih velebitskih biljaka, na ogoljelim vrhovima bez biljnog pokrova i na stranama koje su izložene jakom suncu i vjetru, obnavljanje biljnog raslinstva je otežano ili gotovo nemoguće, pa na površinama gdje je intenzivna erozija mjestimično vlada pustoš, čemu pogoduje i bura. Na Velebitu, kao uostalom i na drugim planinama Dinarskog gorja, ima puno endema reliktnog i progresivnog karaktera. Medu njima je i dosta tercijarnih biljaka, te više-manje preobraženih sredozemnih vrsta suptropskog porijekla, no najviše je ipak pripadnika ilirskog flornog geoelementa, koji je poznat po ograničenoj rasprostranjenosti. Računa se da na Velebitu ima pedesetak endemskih vrsta. Ima vrsta koje su ograničene samo na Velebit ili, štoviše, samo na njegove pojedine predjele. Takvi su velebitski endemi, npr. nadasve rijetka velebitska degenija {Degenia velebitica), zatim hrvatska gušarka {Arabis croatica), prozorski zvončić (Campanula fenestrellana), hrvatsko zvonce (Edraianthus graminifolius var. croaticus). Od endemskih vrsta karakteristični su za Hrvatsku, a rastu na Velebitu, hrvatska sibireja {Sibiraea croatica), sitno ili Malyevo devesilje {Seseli mavali), Waldsteinova zvončika {Campanula waldsteiniana) i dr. Najviše je na Velebitu ipak endema Dinarskog planinskog sustava, kao što su nježna pljeskarica {Arenaria gracilis), veleevjetni rožac {Cerastium grandiflorum), planinski mekinjak {Drypis spinosa subsp. spinosa), Reichenbachova pušina {Silene reichenbachii), rascjepani kukurjek (Helleborus multifidus), kolovrc (Ranunculus scutatus), hrvatska tarčuka (Aubrietia croatica), ljubovka (Malchomia illyrica), primorska krkavina (Rhamnus intermedins), prenjska kamenika (Saxifraga prenja), velebitska vrkuta (Alchemilla hoppeana subsp. velebitica), svilena žutilovka (Genista sericea), dinarska oštrica (Oxytropis dinarica), Kitaibelov jaglac (Primula kitaibeliana), širokozubi ušljivac (Pedicularis brachydonta), dinarska sirištara (Gentiana acaulis var. dinarica), oštrika (Onosoma stellulatum), hrvatska bresina (Micromeria croatica), Arduinov dubačac (Teucrium arduini), ljepljiva kozja krv (Lonicera glutinosa), udovičica (Scabiosa silenifolia), uskolisno zvonce (Edraianthus tenuifolius), nježna kockavica (Fritillaria gracilis), tamnogrimizni ljiljan (Lilium cattaniae), livadni procjepak (Scilla pratensis), Reichenbachova perunika (Iris reichenbachii), trava oštra vlasulja (Festuca pun- gens) itd. Kao balkanski endemi ističu se dinarski rožac (Cerastium dinaricum), balkanska sunčanica (Helianthemum canum subsp. balcanicum), gorčica (Gentianella anisodonata), Kitaibelov pakujac (Aquilegia kitaibelii), dalmatinska iglica (Geranium macrorrhizum), Haynaldijeva neviska (Athamanta havnaldii), modri vrisak (Satureja subspicata), itd. Danas je na području Hrvatske zaštićen i određen broj rijetkih biljaka kojima prijeti opasnost od istrebljenja. Od onih što rastu i na Velebitu zaštita se odnosi na tisu (Taxus baceata), planinčicu (Trolius europaeus), planinski božur (Paeonia mascula), božikovinu (Ilex aquifolium), alpski kotrljan (Eryngium alpinum), runolist (Lentopodium alpinum), divlji ljiljan (Lilium martagori), ljiljan zlatan (Lilium bulbiferum), kranjski ljiljan (Lilium carniolicum) i kockavicu (Fritillaria gracilis). U novije su vrijeme zaštićeni i Kitaibelov jaglac (Primula kitaibeliana), crvena naglavica (Cephalantera rubra) i dvolist ili vimenjak (Platanthera bifolia). Medu najstrože zaštićene velebitske biljke uvrštene su endemske i reliktne vrste velebitska degenija (Degenia velebitica) i hrvatska sibireja (Sibiraea croatica). Mnoge druge biljke koje bi također trebalo zaštititi praktično još nisu zakonom zaštićene: dinarski rožac (Cerastium dinaricum), Kitaibelov pakujac (Aqulegia kitaibelii), hrvatska tarčuka (Aubrietia croatica), osmica (Dryas octopelata), sitno devesilje (Seseli malvi), dlakavi sleč (Rhododendron hirsutum), kranjski bijeli bun (Scopolia carniolica), i dr. Ni za brojne endemske vrste karanfila |