DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 13/2003 str. 100 <-- 100 --> PDF |
Ž. Španjul. D. Barčić. R. Rosavec: ZAŠT1ĆUNI DOPLOVI PRIRODH NA VKLEB1TU Šumarski list - SUPI.hMl-NT (2003). 93-106 rest Areas). Zelena akcija, nevladina udruga za zaštitu okoliša iz Zagreba, Šumarski institut Jastrebarsko, WWF i Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja potpisali su 2001. godine povelju "Velebit - dar Zemlji". U 2003. godini započeo je i projekt "Očuvanje krških ekosustava" (KEC), kojeg uz potporu Svjetske banke provodi Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja u suradnji s upravama zaštićenih područja u Ličko-senjskoj i Primorsko-goranskoj županiji. Kako nam kazuju geografski, orografski i drugi izvori, brdski masiv Velebita, jedan od najznatnijih u užem dinarskom području, proteže se u dužinu otprilike 145 km, od Vratnika nad Senjom na sjeverozapadu, do okuke Zrmanje na jugoistoku. Od obalnog pojasa do kopnenog položaja u Lici u prosjeku je širok 14 km, ali od mjesta do mjesta širina varira, od najviše 30 km u sjevernom dijelu, do najmanje 10 km u njegovom južnom dijelu. Na površini približno 2 270 km2 razasut je splet bezbrojnih krševitih grebena i vrtača, kukova, gorskih hrptova, dolina i planinskih vrhova, od kojih njih 130 u prosjeku prelazi nadmorsku visinu 1 370 m. Oni u sjevernom dijelu Velebita dosežu visinu od gotovo 1 700 m (Mali Rajnic 1 699 m), u srednjem dijelu više od 1 600 m (Šatorinal 624 m, Ogradenik 1 614 m, Ograđenica 1614 m), a u južnom i najvišem dijelu od 1 700 do 1 758 m (Babin vrh 1 746 m, Vaganski vrh 1 758 m, Segestin 1 725 m, Malovan 1 708 m, Sveto brdo 1 753 m). Od prirodnih prijevoja koji kopneno podnožje Velebita spajaju s primorjem, pa njima od davnine prolaze putovi i ceste, najvažniji su: Vratnik (698 m), Oltari (950 m), Alan (1 412 m), Stara vrata (927 m) kod Baških Oštarija, Mali Halan (1 045 m) i Prezid (778 m). Najznačajniji je medu njima oštarijski prijevoj, koji brdski masiv Velebita približno na sredini dijeli u dva dijela, pa se tako nekada Velebit i dijelio na sjeverni i južni Velebit. Prema cestovnim prijelazima što danas postoje, Velebit se može podijeliti u pet dijelova: Senjsko bilo (od Vratnika do Oltara), sjeverni Velebit (od Oltara do Alana), srednji Velebit (od Alana do Baških Oštarija), južni Velebit (od oštarijskog prijevoja do malog Halana) i jugoistočni Velebit (od Malog Halana, preko Prezida do Zrmanje). Prosječna godišnja količina oborina povećava se od sjeverozapadnog početka masiva prema njegovom jugoistočnom kraju. Tako u području Zavižana, na nadmorskoj visini 1 500 m, iznosi 1 800 - 2 000 mm, na Oštarijama (924 m), približno na sredini velebitskog masiva, 2 100 - 2 500 mm, a na Malom Halanu (1 045 m), na izmaku južnog Velebita 2 500 - 4 000 mm. Najviše je oborina, dakako, u studenome i prosincu te u ožujku i travnju, a najmanje u kolovozu i rujnu. Raslinstvo Velebita svoju osebujnost i svoj čar, koji odavna privlači pozornost ljubitelja prirode, uvelike zahvaljuje upravo opisanim općim odlikama velebit skog brdskog masiva, odlikama što su tijekom geoloških razdoblja utjecale, a utječu i danas, na razvoj i opstanak biljnog svijeta. No, na sastav i raspored biljnog svijeta Velebita uvelike su utjecale i promjene izazvane i seobama biljaka, razvojem povoljnih ili manje povoljnih uvjeta da se održe upravo te biljke starosjedioci, da se izdvoji društvo odabranih i rijetkih biljaka te s vremenom razviju svojte endemskog značenja. Napokon, na sve je to stoljećima utjecala i djelatnost čovjeka i onih životinja koje je uzgojio da mu služe. Danas je utjecaj koji bi na biljni svijet Velebita mogle imati životinje zanemariv u usporedbi s utjecajem čovjeka. Ovisno o duljini i smjeru pružanja, sjeverozapadni dijelovi Velebita u vegetacijskom pogledu povezani su s ostalim planinama sjeverozapadne Hrvatske, gdje se biljni pokrov razvio u uskoj vezi s razvojem biljnog svijeta Istočnih Alpa. Senjsko bilo povezuje Sjeverni Velebit s Velikom Kapelom i Gorskim kotarom, što znači i s raslinstvom sjeverozapadne Hrvatske, koje se razvilo u uskoj vezi s biljnim svijetom Istočnih Alpi. Odatle i sličnost Velebitskog šumskog raslinstva s raslinstvom navedenog područja. Južni i jugoistočni dijelovi masiva dopiru do toplijih predjela istočnojadranske obale, gotovo do područja uvijek zelenog sredozemnog raslinstva. No, kako cijelo područje istočnojadranske obale kojim se prostire Velebit ipak pripada krajnjem sjevernom, hladnijem i vlažnijem dijelu Sredozemlja, to ni s primorske strane Velebita nema uvijek zelene vegetacije, već je to još područje termofilnog listopadnog raslinstva. Na prostoru podgorske zaravni rastu samo manje osjetljive sredozemne biljke, i to nešto više u njegovom južnom dijelu. Tako, primjerice, česmina (Qiiercus ilex) mjestimično raste tek od Jurjcva, uspinjući se u drage i prodore do 400 m u Maloj Paklenici, odnosno 550 m u Velikoj Paklcnici. Smilje {Helyc.hrisum italicum) učestalije raste tek od Karlobaga, dopirući do nadmorske visine 400 m. Na relativno velikom, prijelaznom prostoru eurosibirsko- sjevernoameričke i sredozemne vegetacije biljni se svijet razvijao slično kao i svijet drugih planina Dinarskog gorja. Upravo je sukobljavanje i prepletanje dvaju različitih vegetacijskih područja, curosibirskosjevernoameričkog i sredozemnog, jedna od osnovnih karakteristika biljnog svijeta Velebita. Klimatske prilike Sredozemlja najviše se očituju na primorskoj velebitskoj padini. Sušnost za ljetnih mjeseci, neujednačenost oborina, neznatan ili nikakav snježni pokrov, visoke i postojane ljtne temperature, jaka kolebanja u zimskim mjesecima. U skladu s tim, velebitska primorska padina, od primorja do granice šume na glavnom grebenu, izgleda jednoliko. Golih stijena ima više nego površina obraslih raslinjem. Izuzmu li se nepravilno razbacane šikare i šumarci, potonji većinom u ogradama i branjevinama, cijelim prostorom prevladava kamenjar kao opća odlika. Na podgor |