DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2003 str. 13 <-- 13 --> PDF |
J. Vukelić, D. Baričević, D. Drvenkar: FITOCENOLOŠKE KARAKTERISTIKE BUKOVIH ŠUMA ... Šumarski list br. 11-12, CXXVII (2003), 531-544 3. Bukova suma s bekicom (As. Luzulo-Fagetum sylvaticae Meusel 1937) Ovo je acidofilna zajednica bukovih šuma brdskoga pojasa razvijena povrh tala s kiselom reakcijom. Rasprostranjena je u gorju sjeverozapadne Hrvatske (Macelj, Ivanščica, Medvednica, Samoborsko gorje) te na Papuku i Psunju na nešto većim površinama do nadmorske visine od 800 m. U Samoborskom gorju zauzima relativno manje i razbacane površine na vrlo strmim, sjevernim (S, SZ, SI), eroziji izloženim terenima, najčešće čineći enklave unutar zajednice ilirske brdske bukove šume. Vrlo su lijep primjer takvih sinekoloških uvjeta i pridolaska ove zajednice odjeli 2k, 7a, 7b i 8c u gospodarskoj jedinici Kal - Javorac. Pridolazak zajednice uvjetovanje geološko-litološ- kom podlogom koju čine silikatne stijene: paleozojske metamorfozirane stijene, pješčenjaci, laporoviti i glineni škriljevci, pijesci i konglomerati gornje krede, gnajsi i amfiboliti. Na takvoj se podlozi razvijaju distrična smeđa, plitka do srednje duboka, opodzoljena tla. Ona su kisele do jako kisele reakcije, dubine do 50 cm i siromašnija humusom nego tla koja obrašćuju bukove sastojine na karbonatnoj podlozi. Kao što se vidi iz tablice 2, zajednica je dosta siromašna vrstama. U izgradnji sloja drveća dominantnu ulogu igra obična bukva, dok se pitomi kesten značajnije pojavljuje kao primiješana vrsta na nešto dubljim tlima, a hrast kitnjak u nižim područjima. Sloj grmlja je dosta nerazvijen (ispod 50 % pokrov- nosti snimaka), a uz Vaccinium myrtillus i Rubus hirtus rastu vrste iz sloja drveća, te ponegdje Erica carnea. Risje i neke bazofilne vrste (Viburnum lantana, Fraxi- nus ornus, Sorbus torminalis) indiciraju zakiseljenost karbonatne podloge. U prizemnom rašću i sloju mahovina prevladavaju vrste indikatori kiselosti: Luzula luzuloides, Hiera- m h-mkM Slika 7. Teški sinekološki uvjeti pridolaska zajednice Luzulo- Fagetum utječu na njezin izgled Figure 7 Adverse synecological conditions for the growth of the community Luzulo-Fagetum affect its appearance (Foto: D. Drvenkar) dum sylvaticum, Hieracium racemosum, Melampy- rumpratense, Prenanthes purpurea i mahovi (Polytri- chum attenuatum, Hypnum cupressiforme). To su ujedno i razlikovne vrste u odnosu na ostale neacidofilne bukove zajednice. Na istraživanom području nalazi se još jedna acidofilna bukova zajednica (Blechno-Fage- tum sylvaticae), čiji opis slijedi i u njemu će se objasniti razlika u sinekološkim uvjetima te svojstvenim i razlikovnim vrstama između tih dviju zajednica. Zajednica se razvija primarno na silikatnoj litološ- koj podlozi ili nastaje sekundarno kao rezultat zakise- ljavanja profila povrh karbonatne podloge zbog klimatskih ili antropogenih čimbenika. Na silikatnoj podlozi predstavlja krajnji razvojni stadij vegetacije. 4. Bukova šuma s rebračom (As. Blechno-Fagetum sylvaticae I. Horvat ex Marinček 1970) Acidofilna bukova šuma s rebračom vrlo je slična bukovoj zajednici s bekicom. Uspijeva samo fragmentarno u Gorskom kotaru, Samoborskom gorju, na Stra- hinjščici i Macelju. Litološku podlogu čine, kao i kod zajednice Luzulo- Fagetum, silikatne stijene, no tlo je još kiselije, nagibi terena strmiji (oko i preko 50°), a površine i značenje zajednice neusporedivo manji. Tlo je distrično smeđe, relativno dubokoga profila, na površini s debljim slojem sirovoga humusa, koji ima vrlo kiselu reakciju. To su vrlo ograničene površine, a izuzetno su dobar pri mjer uspijevanja ove zajednice odjeli le i lg u GJ Kal - Javorac. Inače, zajednicu je na sličnim lokalitetima zabilježio (uz Ludvić potok, Lavove drage i si.) i Sugar (1 972), a najpotpunije opisao Marinček (1970) u Sloveniji. Florni je sastav zajednice siromašan i prevladavaju biljke acidofilnih europskih bukovih i hrastovih šuma uz pridolazak nekih koje toj fitocenozi daju prijelazno obilježje prema acidofilnim šumama četinjača (sveza Vaccinio-Piceion), koje su razvijene u višem pojasu zapadne Hrvatske i u Sloveniji. Te su vrste, na primjer, 539 |