DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2003 str. 71 <-- 71 --> PDF |
I. Tolić: GOSPODARSKE I DRUGE VRIJEDNOSTI VRSTA RODA PISTACIJA Šumarski lisl br. 9-10, CXXV1I (2003), 501-507 jedan tučak. Cvjeta prije listanja, krajem ožujka ili početkom travnja. Plod je koštunica, iako ga nazivaju oraščić, a dug je 1-2 cm i 1 cm širok, obavijen mekom kupulom koja se lako odvaja pri sazrijevanju ploda. Tvrda rožnata ljuska koštunice (oraščića) je svjetložućkaste boje (si. 7.). Prava tršlja rada plodom svake godine, a obilno rodi svake 3-5 godina. Fruktifikacija počinje u desetoj godini ako je biljka podignuta iz sjemena, a petoj godini ako je uzgojena cijepljenjem. Sazrijevanje plodova počinje u drugoj polovici srpnja i traje sve do kraja kolovoza. Ona je vrlo plodonosna biljka, a plod joj je odličan za jelo, ukusan, hranljiv i spada u red delikatesnih suhih plodova. Sadrži oko 50 % ulja. To je izrazito kserofitna biljka, može izdržati najtrajniju sušu s visokim temperaturama. Njen razgranat korjenov sustav prodire u dubinu do 7 m, a bočno i do 10 m. Tršlja korjenovim sustavom čvrsto veže tlo. Zbog velike žile srčanice i zbog jakog korjenovog sustava nije pogodna za presađivanje, već se preporučuje njena sjetva izravno na teren. Nije osjetljiva ni na niske temperature i može bez teškoća izdržati godišnje amplitude temperatura od -30 °C do preko 42 °C. Zahvaljujući njenim osobinama, rasprostranjena je i vertikalno i ho rizontalno, a u prirodnom arealu penje se čak i do 1200 m n/m. U našim područjima može uspijevati na staništima tršlje i smrdljike. Zbog njenih bioloških osobina i gospodarske koristi, trebalo bi ju temeljitije izučiti radi možebitnog unošenja na područja našeg krša. Prava tršlja (Pistacia vera L.) zbog svojih osobina i gospodarskih koristi poznata je od davnina. Proširila se iz sušnih područja srednje i zapadne Azije, od Sirije do Kavkaza i Avganistana i do Male Azije. Prema nalazima turskih arheoloških lokaliteta, uzgajala se za prehranu već prije 9000 godina. U 1. st. Rimljani su je proširili po Sredozemlju, a tek u 19. st. prenesena je i u Ameriku. Zbog njene ukusne i kalorične sjemenke, u svijetu se puno uzgaja. Glavni proizvođači pistacije su Iran, SAD i Turska, a deset najvećih svjetskih proizvođača pistacija su: Iran, SAD, Turska, Sirija, Kina, Grčka, Avganistan, Tunis, Madagaskar i Pakistan. Kod nas, autoru ovoga članka, poznata su samo dva stabla (grma) s muškim i ženskim cvjetovima u Školskom botaničkom vrtu osnovne škole "Oštrog" u Kaštel Lukšiću. Mlade sadnice sa Sicilije ondje je donijela 1988. godine turistička agencija kao poklon Vrtu. |