DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2003 str. 6 <-- 6 --> PDF |
M. Idžojlić: DOMAĆINI 1 RASPROSTRANJENOST BJELOGORIČNE BIJELE IMELE ... Šumarski list br, ´) 10. CXXVII (2003), 439-447 1. UVOD Introduction Imele rasprostranjene u Hrvatskoj su: Viscum album L. (bijela imela), Loranthus europaeus Jacq. (žuta imela, lijepak) i Arceuthobium oxycedri (DC.) M. Bieb. (imelica). Predmet istraživanja u ovome raduje bijela imela, te se daje njen kratki opis. Viscum album L., bijela imela, vazdazelena je, dvodomna vrsta iz porodice Viscaceae. Okruglastog je habitusa, promjera do 1 m, nasuprotnog, viličastog razgranjenja i zelenih izbojaka koji se u nodijima lako lome. Listovi su nasuprotni, kožasti, goli, jednostavni, obrnutojajasti do suličasti, tupoga vrha, suženi pri osnovi, cijeloga ruba, bez peteljki. Cvjetovi su jednospolni, sitni, žućkastozeleni, entomogamni, sjedeći, po 3-5 zajedno u pazušcima listova (slika 1), cvjetanje je prije ili za vrijeme listanja. Plod je okrugla, neprava, bijela boba s 1 (-3) zelene sjemenke obavijene sluzavom, ljepljivom masom (slika 2); dozrijeva zimi. Za klijanje sjemenke je, za razliku od većine ostalih biljaka, potrebna svjetlost. Pri klijanju razvije se posebni organ za pričvršćivanje biljke za granu domaćina. Zatim se razvije sisaljka koja izlučuje enzime koji rastvaraju stanice kore i dolazi do prodiranja u tkivo domaćina. Sisaljkama (haustorijama) imela iz provodnog sustava domaćina crpi vodu i mineralne tvari, dok organske tvari sama asimilira (poluparazit). Pripravci svježih i suhih izbojaka s listovima, cvjetovima i plodovima bijele imele od davnina se koriste u medicini za liječenje raznih bolesti (S c h a fn e r et al., 1999). Glavni sastojci koje sadrži su lektin, polipeptidi, flavonoidi, lignin i biogeni amini. Pripravci se koriste za reguliranje visokog krvnog tlaka, stimuliraju imunitet, djeluju citostatično i dr. Kao naročito ljekovita navodi se bijela imela na hrastu (A š i č, 1999). Sjeverna granica rasprostranjenosti bijele imele je južna Skandinavija, zapadna granica je srednja i južna Engleska, na jug dolazi do sjeverozapadne Afrike, a na istoku se preko jugozapadne i srednje Azije (Anatolija, Perzija, Afganistan, Himalaja, Tibet) rasprostire do Mandžurije i Japana (Hegi, 1981). Bijela imela ima tri podvrste: Viscum album L. ssp. album (bjelogorična bijela imela), V. album ssp. abietis (Wiesb.) Abrom. (jelina imela) i V. album ssp. austriacum (Wiesb.) Volim, (borova imela). Podvrste najbolje možemo razlikovati prema vrstama domaćinima na kojima žive kao poluparaziti. Bjelogorična bijela imela dolazi na listopadnim vrstama drveća i grmlja, jelina imela na vrstama iz roda Abies Mill, a borova imela uglav |