DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 90 <-- 90 --> PDF |
Calluna vulgaris), a u Skradu (Gorski kotar) risje. Postoji dakle više mjesnih hrvatskih imena za vrste toga roda u kojima je uočljiv isti korijen riječi, i ona su dio hrvatske jezične baštine, te je upravo među tim imenima valjalo izabrati ime roda. No, kako narod imenima vris, vrijes, vrisak, vrijesak, zove različite rodove i vrste, bilo je puno jednostavnije izabrati strano ime biljke, i tako lagodno i nekritički riješiti problem. Mene doista ne smeta to srpsko ime, uostalom i velebi- lje je srpsko ime za vrstu Atropa belladonna, kojim se služimo i mi u Hrvatskoj, iako imamo i svoje - bunov- ina, tako narod zove tu biljku u Krasnom (Lika) - ali smatram da u jednom sveučilišnom udžbeniku nije dopustiva tolika količina i razina nekritičnosti kojom se je pristupilo rješavanju problematike imenovanja biljaka na hrvatskom. Doista ne znam ne bi li cijelom hrvatskome narodu trebalo reći da je u pogledu imenovanja biljaka u teškoj zabludi! Uz vrstu Foeniculum vulgare, biljku koja se i danas obilno upotrebljava u kuharstvu i u Hrvatskoj i u zemljama oko Sredozemlja u kojima se samoniklo javlja, stoji kao hrvatsko ime komorač. Međutim, tako tu SI. 2. Preslik stranice Udžbenik Botanike za visoke škole s nizom zvjezdica (*) koje upućuju korisnike na objašnjenja na stranicama kojih nema biljku zovu, koliko sam imao prilike i sam provjeriti putujući Hrvatskom i skupljajući narodna imena biljaka, samo u Premanturi u Istri, gdje je zovu i komurač, te u zadarskom i šibenskom zaleđu. U ostalim krajevima Hrvatske, dakle u ostatku cijele Istre, na Krku, na Rabu, na Pagu, na širem splitskom i dubrovačkom području taje biljka poznata pod imenom koromač. Međutim, ime koromač primijenjeno je u Flori Hrvatske na rod Pleurospermum, koji nema nikakve veze s koromačem, niti tu biljku itko igdje u Hrvatskoj tako zove. Koromač i komorač su narodna imena u primorskim i otočnim krajevima Hrvatske za istu biljnu vrstu, a razlika u nazivu nastala je premetanjem slogova. Smatram da je, suprotno od onoga što piše u Akademijinu rječniku, ime koromač svojstvenije hrvatskom leksiku, jer je u Hrvatskoj mnogo raširenije od imena komorač, i da je ovo zadnje ime nastalo metatezom od koromača (Koromačno, naselje u Istri s tvornicom cementa). Kako je dakle ime koromač u Hrvatskoj znatno raširenije, onda je upravo to ime valjalo staviti kao normativno, a uz njega ostaviti eventualno i ovo drugo, a ne praviti zbrku u kojoj se nitko ne snalazi, i tako poticati nerazumijevanje. A kuda nas vodi promašena i neprikladna primjena hrvatskih imena biljaka, ilustrirat ću slučajem koji mi se dogodio prije par godina. Autorica jednog članka požalila mi se daje urednik jednog časopisa odbio tiskati njezin članak ako narodna i uobičajena imena biljaka upotrijebljena u članku, koje je uvrstila na moju sugestiju, ne uskladi s imenima iz Flore Hrvatske koja je sveučilišni udžbenik. Eto, kako se pod službenim obilježjima neznanje i botanič- ko "krivovjerje" može širiti do besmisla! Osim pri imenovanju biljnih vrsta, djelo je i jezično nedotjerano. Spomenut ću samo neke propuste. Određene biljne vrste, kao što su česmina {Quercus ilex) i božikovina (Ilex aquifolium), imaju na dodir vrlo tvrde listove kao da su od kože, pa se u Flori Hrvatske opisuju kao kožnati, što nije točno, jer oni doista nisu od kože nego svojom konzistencijom samo podsjećaju na kožu, te se za takve listove kaže da su kožasti. Listovi određenih biljaka imaju po sebi pjege, pa je jedna vrsta kozlaca u Flori Hrvatske imenovana kao pjegasti kozlac. Međutim, te pjege nisu odraz kuta gledanja ili sunčeva odsjaja, nego se one stvarno javljaju na listu u obliku obojenih mrlja, zbog čega je ta vrsta na latinskom nazvana Arum maculatum, a Š u 1 e k (1856) ju je ispravno nazvao pjegavi kozlac. Valjalo je to poštivati, a ne izmišljati novo, i to neispravno ime. Isto su tako potpuno neodređeni nazivi kojima se obilježavaju različita morfološka svojstva na biljkama, kao što su šiljast, šiljat, šiljav, usiljen itd. U spomenutom kritičkom članku iz 1995. iznesene su primjedbe i na Sjemenjače prevladavaju od početka mezofitika (gornji perm) u svim kopnenim florama naše Zemlje. Iako se mogu uočiti počeci stvaranja odgovarajućih oznaka kod raznih skupina viših papratnjača (npr. redukcija gameto- fita, heterosporija, skupine sporofila nalik na cvijet, pa čak i formiranje sjemenke, usp. str. *), smatra se da je do razvoja sjemenjača od predaka nalik na psilofite došlo negdje u devonu i da je teklo paralelno s razvojem papratnjača. Vegetativni organi. Već se na bipolarnim klicama sjemenjača može primijetiti vršak s izdankom i vršak s korijenom (si. *). Prvotni broj supki je 2. On može biti povećan (si. 294) ili smanjen nal. Vršni meristemi izdanka i korijena su višestanični te pokazuju sve izrazitije slojevito raščlanjenje (usp. tuniku i korpus, str. *— *). Raspored listova je kod svih primitivnijih sjemenjača zavojit, ali često je zamijenjen distihnim, dekusi- ranim ili pršljenastim (str. *). Općenito je karakteristično bočno i aksilarno razgranjenje (si. *). Pri tome je monopodijalna građa izdanka pri- marnija od simpodijalne, a isto je tako nediferencirani izdanak primitivniji od onoga raščlanjenog u duge i kratke ogranke. U području glavne osi vidimo primarno otvorene, kolateralne provodne snopiće raspoređene u e u s t e 1 e (si. *). Fosilni nalazi pokazuju kako su unutar sjemenjača krpaste protostele odnosno aktinostele zbog pojave središnje srčike i sržnih trakova prešle konačno u eustele: postrani razvojni pravci vode i do polistela odnosno ataktostela sa zatvorenim provodnim snopićima (usp. str. », si. *, »). U području korijena karakteristične su aktinostele sa srčikom (radijalni provodni snopići, usp. str. »). Kod svih primitivnih sjemenjača već je uočljiv sekundarni rast u debljinu. Djelovanjem kambija nastaje prema unutra drvo, a prema vani sekundarna kora (str. *—*, *). Bitne progresije mogu se uočiti u vezi s napredujućom diferencijacijom tih tkiva (npr. provodnih, vlaknastih i parenhimskih stanica u drvo i koru) kao i pri usavršavanju provodnih traheida u traheje, odnosno sitnorupičastih si ta stih stanica u širokorupičaste sitaste cijevi sa stanicama pratilicama (si. *). Filogenetski slijed u pogledu učvršćenja stijenke u ksilemu odvija se očito od prstenastih, zavojitih i mrežastih do ljestvičastih elemenata odnosno elemenata s ograđenim jažicama (si. *). Što se tiče lista sjemenjača, možemo u osnovi razlikovati dva tipa: d i h o t o m s k i (viličasti) tip u Conifewphytina (si. 284. A, npr. Ginkgo, si. *) i m r e ž a s t i u Cycadophylina (si. 284. B, npr. Tetrastichia ili Lyginopteris, si. 309, 310. B) i u Magnoliophytina (si. *, *). Fosilnim nalazima i usporednim analizama dokumentiran je slijed tvorevina s još t e 1 o trt i m a sličnim, u više ravnina razgranjenim i s više-manje radijarnim odsječcima u sastavljene listove, razgranjene u jednoj ravnini i dalje u cjelovite, izrazilo 420 |