DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 88 <-- 88 --> PDF |
u floristici podijeljene u dvije sekcije. Nigdje se u Hrvatskoj vrsta J. oxycedrus ne zove oštroigličasta borovica, kako je to predloženo u Flori Hrvatske (v. si. 1), kao što ni vrsta J. phoenicea nije nigdje u Hrvatskoj poznata pod nazivom fenička borovica, nego je pučanstvo u različitim krajevima Hrvatske zove različitim imenima, medu kojima ime gluhi smrič ima najdužu tradiciju. To je ime prvi put zabilježeno u čuvenu Roccabonellinu kodeksu Liber de simplicibus iz polovice 15. st. (usp. Šulek 1879; Sugar et al. 2002), a kasnije je, u 18. st., to ime potvrđeno u Makarskoj (usp. Z. Devetak 1998-1999) i na otoku Visu, a slično je - gluhač, gluhar - zovu i drugdje u Dalmaciji (Hvar, Brač) u što sam se i sam uvjerio. Hrvatski je puk, kao uostalom i svi drugi narodi, na dinarskim i panonskim prostorima postupno upoznavao prirodne pojave i prirodu u kojoj je živio. Svoje spoznaje, svoju vezu sa zemljom, s prirodom, s krajem, sa stvarima, sa živim bićima, ostvario je i ovjekovječio u riječima kojima je imenovao i raspoznavao pojedine pojave, stvari, životinjske i biljne vrste. Kroz nazive i imena iskazivao je spoznavanje pojedinih pojava u prirodi, kao stoje upravo kroz ime gluhi smrič za vrste J. sabina i J. phoenicea očitovao spoznaju da se te vrste po svojstvu ljuskavih iglica razlikuju od onih bodljikavih. Kroz nazive, imena i uopće riječi, čovjek je izražavao svoje osjećaje, svoju zahvalnost i afek- tivnost, kao što nam svjedoči milogled, ime ljekovite biljke Sanicula europaea, Mila voda, naziv izvora na Malom Alanu na Velebitu, i dr., nadu, kao što je srča- nik, ime jedne ljekovite biljke za liječenje srčanih tegoba, i tako je kroz stoljeća stvarao i stvorio vlastiti jezik, jedno od bitnih obilježja vlastite opstojnosti. Tako su dakle i imena biljaka živi spomenik našega trajanja na dinarskom i panonskom prostoru. Ona su i povijesno i živo svjedočanstvo naše hrvatske jezične baštine, te su riječi spomenici naše ukorijenjenosti upravo na tom prostoru na kojem živimo, ona su dio naše kulture, dio našega identiteta. Nisu li fitotoponi- mi, kao što su mnoga naselja s nazivima Dubrava, zatim nazivi vrhova i područja, kao što su Bukovac, Bukovica, Borovo naselje, Vrbik, Meralovica (prema imenu jedne vrste oskoruša, Sorbus aria) upravo živi svjedoci naše ukorijenjenosti, naše vezanosti za taj prostor i povijesnoga trajanja na njemu. AFlora Hrvatske potire hrvatska narodna imena biljaka koja su nastala kao odraz čovjekovih susreta s biljem, a time i jezične spomenike kao svjedočanstvo naše opstojnosti, a umjesto toga uvodi nerazumljiva imena utemeljena još k tome na krivom prijevodu latinskog imena. Kao što je već spomenuto, vrsta Juniperusphoenicea je u Flori Hrvatske umjesto narodnim imenima somina ili primorska somina odnosno gluhi smrič, pod kojim ta biljka u Hrvatskoj živi već petsto godina, imenovana fenička borovica. Međutim latinski pridjev phoeni- ceus, što je autor mehanički i po sluhu preveo kao fe- nički, ne znači fenički nego crven, crvenkast, grimizan, i odnosi se na boju smrekinja (plodova), u što se autor mogao uvjeriti provjerom natuknice u bilo kojem latinskom rječniku (S. Ž ep i ć 1881, J. Mare vi ć 1997 i dr.). Nekritički i mehanički pristup tako važnom i odgovornom poslu kao što je stvaranje biljne nomenklature, vodi na pogrešan put i daje krive rezultate. O tome nam govori i sljedeći primjer. Autor je vrstu Sca- biosa ucranica preveo kao ukranička udovičica. Riječ ukranički je besmislica koja na hrvatskom ne znači ništa, ali je mogla dobiti svoj puni smisao i značenje, a to je ukrajinski, dakle ukrajinska udovičica, samo da se autor potrudio zaviriti u koje florističko djelo, npr. u Floru Ukrajine (Flora URSR, t. 10, str. 370) ili u Javorka-V. Csapody-no djelo Iconographia, ili u koji botanički rječnik. U skupinu krivo ili netočno imenovanih biljaka ide i vrsta Teucrium scordium, koja je obilježena imenom lukovičasti dubačac. Međutim, ta biljka nema lukovicu, što bi se inače dalo naslutiti iz pridjeva lukovičast, nego je to ime dobila zbog blagog mirisa po luku, pa u prijevodu pravo ime može biti lukasti dubačac, ali nikako lukovičasti d. Isto su tako neprihvatljiva imena smrdljiva borovica za vrstu Juniperus sabina, patuljasta borovica za J. sibirica, i oštroigličasta borovica za J. oxycedrus, jer su plod čista mehaničkog i lagodnog pristupa stvaranju biljne nomenklature, bez ikakve podloge u narodnoj tradiciji. Kao da smo od jučer. Čini se da bi valjalo zamijeniti narod, jer je krivo stvarao imena i time stvorio nevolje onima koji bi to jednostavnije riješili! Iako je teško shvatiti takav odnos prema jezičnoj baštini, slučaj iz Flore Hrvatske bio bi zanemariv kada bi bio usamljen. No, nije jedini. Tako je pred par godina nekoliko prirodoslovaca, koji se inače, kao ni autor Flore Hrvatske, ne bave nomenklaturnom problematikom, potaknutih Brodnjakovim razlikovnim rječnikom, u kojem stoji daje riječ mrk srbizam, pokrenula "akciju" prekrštavanja hrvatskog narodnog tradicijskog imena mrki medvjed u smeđi medvjed, i svoj naum dosljedno provela u svim školskim udžbenicima iz biologije. Ako se svijetu ne umijemo predstaviti relevantnim djelima na znanstvenom, književnom i uopće umjetničkom području, umješnošću, radinošću, znanjem, svojim odgovornim odnosom prema radu, nego dokazivanje identiteta svodimo na čeprkanje po riječima po kojima se razlikujemo od drugih, to je gubljenje vremena i čisti promašaj. Iako se autor Flore Hrvatske pri imenovanju vrsta roda Juniperus u svim slučajevima nije držao načela od kojega je pošao, tj. da pod različitim dijagnostičkim atributima, ali pod jednim imenom roda obilježi sve vrste koje tome rodu pripadaju, ponovit ću još jednom 418 |