DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 86 <-- 86 --> PDF |
260); laka dostupnost iz turistički emitivnih područja (str. 284, v. također i str. 291); niži stupanj centraliteta (str. 285); pod utjecajem deagrarizacije i suburbanizaci- je (str. 290); vinogradi na Krku su uslijed procesa litora- lizacije zapušteni (str. 296); između mediteranskog prostora...u sklopu transhumantnih stočarskih kretanja (str. 292); krajem XIX. st. javila se agrarna prenaseljenost i započela deagrarizacija i socioekonomska transformacija prostora pod utjecajem turizma (str. 278); akropolska naselja s podnožjem čine fizionomsku i funkcionalnu cjelinu (str. 284); laka dostupnost iz turistički emitivnih područja (str. 284, v. i str. 291); dno Požeške kotline disecirano je velikim brojem tokova (str. 267); satelitsko naselje izvan gradske regije, tzv. trabant (str. 323); takav razvoj Splita predodređen je nadregio- nalnim, regionalnim i topografskim položajem (str. 317); agrarno prenaseljenim ruralnim područjima (str. 306); prednjače djelatnosti tercijarnog i kvartarnog sektora (str. 329); razvoj u okviru teritorijalno-političke organizacije...rezultirao je oblikovanjem izrazite pros- torno-funkcionalne integracije dubrovačke regije (str. 327); svojim izgledom i funkcijama, Korčula ima s razvijenim suvremenim funkcijama (str. 333); naseobeno- gospodarske zone (str. 244); stvorena je turističko-na- seobena zona (str. 292), itd. Sve se to moglo izreći i napisati na prihvatljiviji i razumljiviji način. Tako bi umjesto ruralni pejzaž ljepše zvučalo seoski krajolik; umjesto osmanlijskog imperija bolje bi zazvučalo osmanlijsko carstvo; umjesto razvoj maritimnih djelatnosti bio vrlo skroman ljepše bi bilo reći razvoj pomorskih djelatnosti bio vrlo skroman; od plovnih ruta mnogo su nam bliži plovni putovi; umjesto znatnom broju ljudi nerazumljivog izraza transhumantna stočarska kretanja, mnogo bi bilo bolje i razumljivije da se to reklo opisno, npr. seljenje stada ovaca radi paše ljeti u gorske krajeve, a s jeseni u niže, toplije predjele. Smatram da bi za sljedeće izdanje Velikoga atlasa Hrvatske te tekstove valjalo dotjerati i prilagoditi onima kojima je djelo i namijenjeno. Nije prihvatljivo da se razgovorni govor uže sredine ili struke nameće kao novi oblik sporazumijevanja, jer imamo svoj izgrađeni jezik te valja poštivati opće prihvaćene norme sporazumijevanja. Biljni pokrov obrađen je vrlo sažeto, pa se iz takva sažeta prikaza ne može dobiti slika o sastavu, raznolikosti i bogatsvu biljnog svijeta Hrvatske. No, i na taj Godine 1994. je u nakladi "Školske knjige" Zagreb objelodanjeno djelo Flora Hrvatske. To je botaničko djelo s područja floristike, koje je nastalo tekstovnom sažeti prikaz mogu se staviti određene primjedbe. Govoreći o biljnom svijetu Mljeta i Lastova, ali i drugdje (str. 304, 535), jedanput se spominje česvina, a drugi put česmina. Iako su oba ta imena potvrđena u narodu, bolje i ispravnije ime je česmina. Na str. 335 govori se da dominiraju česmina i bijeli bor (misli se na alepski bor, i to je dobar narodni zaziv za taj bor), ali se na drugom mjestu govori o mekom boru. Za taj naziv nisam čuo. Oko Vukovara (str. 260) javljaju se uglavnom lužnjakove i kitnjakove šume, dok sladuna u tom području, a spominje se u tekstu, nema. Sladun se u Hrvatskoj javlja samo na obroncima Dilj gore (Gradište) i u zadarskom zaleđu. Pojas primorske bukove šume iznad 1000 m nadmorske visine ne prelazi u pojas bora klekovine, nego se prije pojasa bora klekovine javlja pojas bukovo-jelovih i pretplaninskih šuma. Jedno od važnih obilježja Istre su tla crvenice, koje se u tekstu na žalost uopće ne spominju. U svom djelu The soils of Europe (Madrid, London, 1953) spominje ih, čak pod hrvatskim imenom crvenice - Croat peasant name - autor djela W. Kubiena. U tekstu se javlja i po koji pravopisni i gramatički propust. Tako se na str. 260 i na drugim mjestima,gov- ori o agrarnom pejzažu, a treba biti pejsažu; na str. 327 zabilježeno je UNESCO-v, a treba biti Uneskov; na str. 302, umjesto s obje te naseljene zone, treba bit s objema tim naseljenim zonama; na str. 228, umjesto između dva svjetska rata treba biti između dvaju svjetskih ratova. Za obilježavanje kosih strana na brdima i planinama upotrebljavanje isključivo izraz pa dina, dok mi se čini daje u narodu uobičajeniji izraz obronak (usp. B. Krč- marić: Smiljan s okolicom u Lici. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1905, Jugosl. akad.). Topografski zemljovidi i planovi gradova izrađeni su u GZS u Ljubljani. Mislim da su suradnici na izradi karata svoj dio posla dobro napravili. Ipak, zar doista danas u Hrvatskoj nema ustanove koja bi nešto slično mogla napraviti? Ili su razlozi, zbog kojih je izrada tih karata povjerena GZS-u u Ljubljani, druge naravi, npr. cijena? U svakom slučaju taj Atlas smatram dobrim početkom u zemljopisnom prikazu Hrvatske i želim mu sretan put do privatnih i javnih knjižnica. Ivan Šugar prilagodbom ranijih izdanja namijenjenih određivanju flore jugoslavenskih zemalja, koja su, nakon objelodanjivanja prvotiska 1950. godine, otad tiskana u više na- NASA POSLA 416 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 87 <-- 87 --> PDF |
vrata pod različitim naslovima. Flora Hrvatske se, međutim, po jednom obilježju razlikuje od svih prethodnih izdanja. U njoj je, naime, provedeno imenovanje na hrvatskom svih biljnih vrsta zastupljenih u tom djelu. Da je pristup stvaranju biljne nomenklature na hrvatskom u tom djelu bio napravljen s više razbora, mogao je to biti važan pothvat. No, kako je taj zahvat znatnim dijelom proveden nekritički i mehanički, u djeluje na vidjelo izašlo niz propusta i pogrešaka, koji takvom djelu niti priliče niti su dopustivi. Djelo je naime, naznačeno kao sveučilišni udžbenik. Pogreške i propusti u djelu pri stvaranju biljne nomenklature na hrvatskom jeziku, nastali su ponajprije pri pokušaju rješavanja nomenklature određenih rodova i vrsta, koja zbog sličnih ili istih narodnih naziva za vrlo različite rodove i vrste, izaziva nedoumice i zbunjenost. Sljedeći razlozi propusta su nedovoljno poznavanje no- menklaturne problematike i mehanički pristup prevođenju latinskog imena, zatim nedostatak oslonca na dosadašnju nomenklaturnu građu i 150-godišnju tradiciju koja i nije tako zanemariva, odnosno oslanjanjem isključivo na vlastita polazišta i shvaćanja, što nije moglo proći bez većih propusta. Zbog toga sam o tom djelu u časopisu Jezik (1995, 42, 3) napisao kritički članak u kojemu sam ukazao na propuste i pogreške za koje sam smatrao da ih valja ispraviti u sljedećem izdanju. Na taj članak nije bilo nikakvog, ni usmenog ni pismenog odgovora. No, odgovor je ipak stigao krajem 2002. godine, dakle osam godina kasnije, od Školske knjige, i to u obliku pretiska izdanja iz 1994., sa svim propustima i pogreškama sadržanima u izdanju iz 1994, a da nijedna od kritičkih primjedbi nije prihvaćena. Zato sam odlučio napisati još jedan kritički osvrt na spomenuto djelo i objaviti ga u još jednom časopisu, i tako svoje gledište učiniti dostupnim širem krugu čitatelja. Neki od propusta i pogrešaka koji se ovdje navode, spomenuti su u kritičkom članku objavljenom po izlasku djela iz tiska 1994. godine, dok su drugi uočeni kasnije, te se ovdje iznose prvi puta. Jedna od primjedbi odnosila se na autorov pristup imenovanju vrsta roda Juniperus. Taj rod obuhvaća više vrsta, koje je autor obuhvatio pod zajedničkim hrvatskim imenom borovica, pa je tako vrsta Juniperus oxycedrus imenovana kao oštroigličasta borovica, vrsta J. sibirica kao patuljasta borovica, vrsta /. phoeni- cea kao fenička borovica, vrsta J. sabina kao smrdljiva borovica, a vrsta J. communis kao obična borovica. Od toga načelno dobro postavljenoga polazišta, da po mogućnosti jednim i jedinstvenim imenom roda budu obuhvaćene sve vrste koje tom istome pripadaju, izuzeta je jedino vrsta J. macrocarpa, kojoj je zadržano njeno uobičajeno ime u botaničkoj građi - pukinja. Dok su sve ostale vrste obilježene imenom roda - borovica, pukinja je bez toga obilježja, čime je sustavnost donekle narušena. No, iako je time načelo narušeno, a u tom je slučaju moglo biti riješeno imenom borovica pukinja, to je zanemarivi propust. Više je propusta, pa i neprihvatljivih i nedopustivih postupaka, učinjeno s nekoliko drugih imena u okviru roda Juniperus. Vrste J. oxycedrus, J. macrocarpa i J. phoenicea rasprostranjene su isključivo u primorskim krajevima Hrvatske, vrste J. sibirica i J. sabina u gorskim i planinskim područjima, dok je jedino J. communis (borovica) rasprostranjena i u primorskim i u kopnenim krajevima Hrvatske. Svaka od tih vrsta ima svoj mjesni narodni naziv, pa je tako vrsta J. oxycedrus poznata pod nazivima smrič, smrika, šmrika, smrikva, smrička, smreka itd., J. macrocarpa poznata je također u pučanstvu pod gornjim nazivima, ali je danas, kao stoje naprijed već spomenuto, za tu vrstu udomaćeno i opće prihvaćeno ime pukinja. Vrsta J. sibirica poznata je u narodu pod imenom klekovina (Š u 1 e k 1879), J. communis u kopnenim dijelovima Hrvatske (Samoborsko gorje, Hrvatsko zagorje, Slavonija, Lika) pod imenom borovica, a u primorskim krajevima kao i prve dvije vrste, a vrste J. phoenicea i J. sabina poznate su uglavnom pod imenima kao što su gluhi smrič, gluhač, gluhaćuša, so- mina, itd. Vrste J. oxycedrus, J. macrocarpa i J. communis, a njima se može priključiti i J. sibirica, iako je u nje ta pojava nešto slabije istaknuta, imaju vrlo bodljikave igličaste listove (iglice). Za razliku od njih, vrste J. phoenicea i J. sabina imaju ljuskave iglice, pa je pučanstvo te biljke ljuskavih iglica za razliku od onih bodljikavih nazvalo gluhima - gluhi smrič, gluhač. Po tim svojstvima su te dvije skupine roda Juniperus i SI. 1. Preslik stranice iz Flore Hrvatske s ključem za određivanje vrsta roda Juniperus 3. Juniperus L. — borovica 1 L. igličasti, pri dnu odijeljeni, po 3 u pršljenu, bez smolaste žlijezde 2 L. većinom ijuskavi, pri dnu nisu odijeljeni (nego se spuštaju niz grane), često sa smolastom žlijezdom ili rupicom na leđnoj strani . . 5 2 L. odozgo s 2 duguljaste brazde, odozdo oštro hrptasti, lancetasto li- nealni 3 L. odozgo plitko žljebasti, odozdo tupo hrptasti, a kroz hrbat prolazi utisnuta linija 4 3 Grane tvrde; I. kruti, često žućkastozeleni; po više okruglastih češera zajedno, većinom smeđocrveni i sjajni. Kamenita mjesta, pretežno u širem sredoz. podr. Oštroigličasta b. oxycedrus L. Grane vitke i savitljive; I. mekani, modrozeleni; češeri pojedinačni, isprva modrikasto nahukani, kasnije crnkastosmeđi. Sredoz. podr. Pukinja. macrocarpa S. S. 4 L. linealno bodljasti, strše, znatno dulji od češera; rast uspravan. Obična b. communis L. L. prilegnuti uz grane, poredani kao crijepovi na krovu, na unutarnjoj strani udubljeni, jedva dulji od češera; polegnuta b. s kratkim i debelim granama. Planin. podr. Patuljasta b. (J. nana) sibirica Lodd. 5 Češer crvenosmeđ, sjajan; I. većinom po 3 u pršljenu, rjeđe nasuprotni, Ijuskavi i prilegli uz grane, a vrh im je prema unutra svinut (pa izgleda kao da su tupi), samo iznimno igličasti. Sredoz. podr. Fenička b. phoenicea L. Češer tamnosmeđ, modrikasto nahukan; I. najčešće nasuprotni, rjeđe po 3 u pršljenu, djelomično šiljasti, djelomično tupi. Pretplanin. i planin. podr. Smrdljiva b. sabina L. 417 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 88 <-- 88 --> PDF |
u floristici podijeljene u dvije sekcije. Nigdje se u Hrvatskoj vrsta J. oxycedrus ne zove oštroigličasta borovica, kako je to predloženo u Flori Hrvatske (v. si. 1), kao što ni vrsta J. phoenicea nije nigdje u Hrvatskoj poznata pod nazivom fenička borovica, nego je pučanstvo u različitim krajevima Hrvatske zove različitim imenima, medu kojima ime gluhi smrič ima najdužu tradiciju. To je ime prvi put zabilježeno u čuvenu Roccabonellinu kodeksu Liber de simplicibus iz polovice 15. st. (usp. Šulek 1879; Sugar et al. 2002), a kasnije je, u 18. st., to ime potvrđeno u Makarskoj (usp. Z. Devetak 1998-1999) i na otoku Visu, a slično je - gluhač, gluhar - zovu i drugdje u Dalmaciji (Hvar, Brač) u što sam se i sam uvjerio. Hrvatski je puk, kao uostalom i svi drugi narodi, na dinarskim i panonskim prostorima postupno upoznavao prirodne pojave i prirodu u kojoj je živio. Svoje spoznaje, svoju vezu sa zemljom, s prirodom, s krajem, sa stvarima, sa živim bićima, ostvario je i ovjekovječio u riječima kojima je imenovao i raspoznavao pojedine pojave, stvari, životinjske i biljne vrste. Kroz nazive i imena iskazivao je spoznavanje pojedinih pojava u prirodi, kao stoje upravo kroz ime gluhi smrič za vrste J. sabina i J. phoenicea očitovao spoznaju da se te vrste po svojstvu ljuskavih iglica razlikuju od onih bodljikavih. Kroz nazive, imena i uopće riječi, čovjek je izražavao svoje osjećaje, svoju zahvalnost i afek- tivnost, kao što nam svjedoči milogled, ime ljekovite biljke Sanicula europaea, Mila voda, naziv izvora na Malom Alanu na Velebitu, i dr., nadu, kao što je srča- nik, ime jedne ljekovite biljke za liječenje srčanih tegoba, i tako je kroz stoljeća stvarao i stvorio vlastiti jezik, jedno od bitnih obilježja vlastite opstojnosti. Tako su dakle i imena biljaka živi spomenik našega trajanja na dinarskom i panonskom prostoru. Ona su i povijesno i živo svjedočanstvo naše hrvatske jezične baštine, te su riječi spomenici naše ukorijenjenosti upravo na tom prostoru na kojem živimo, ona su dio naše kulture, dio našega identiteta. Nisu li fitotoponi- mi, kao što su mnoga naselja s nazivima Dubrava, zatim nazivi vrhova i područja, kao što su Bukovac, Bukovica, Borovo naselje, Vrbik, Meralovica (prema imenu jedne vrste oskoruša, Sorbus aria) upravo živi svjedoci naše ukorijenjenosti, naše vezanosti za taj prostor i povijesnoga trajanja na njemu. AFlora Hrvatske potire hrvatska narodna imena biljaka koja su nastala kao odraz čovjekovih susreta s biljem, a time i jezične spomenike kao svjedočanstvo naše opstojnosti, a umjesto toga uvodi nerazumljiva imena utemeljena još k tome na krivom prijevodu latinskog imena. Kao što je već spomenuto, vrsta Juniperusphoenicea je u Flori Hrvatske umjesto narodnim imenima somina ili primorska somina odnosno gluhi smrič, pod kojim ta biljka u Hrvatskoj živi već petsto godina, imenovana fenička borovica. Međutim latinski pridjev phoeni- ceus, što je autor mehanički i po sluhu preveo kao fe- nički, ne znači fenički nego crven, crvenkast, grimizan, i odnosi se na boju smrekinja (plodova), u što se autor mogao uvjeriti provjerom natuknice u bilo kojem latinskom rječniku (S. Ž ep i ć 1881, J. Mare vi ć 1997 i dr.). Nekritički i mehanički pristup tako važnom i odgovornom poslu kao što je stvaranje biljne nomenklature, vodi na pogrešan put i daje krive rezultate. O tome nam govori i sljedeći primjer. Autor je vrstu Sca- biosa ucranica preveo kao ukranička udovičica. Riječ ukranički je besmislica koja na hrvatskom ne znači ništa, ali je mogla dobiti svoj puni smisao i značenje, a to je ukrajinski, dakle ukrajinska udovičica, samo da se autor potrudio zaviriti u koje florističko djelo, npr. u Floru Ukrajine (Flora URSR, t. 10, str. 370) ili u Javorka-V. Csapody-no djelo Iconographia, ili u koji botanički rječnik. U skupinu krivo ili netočno imenovanih biljaka ide i vrsta Teucrium scordium, koja je obilježena imenom lukovičasti dubačac. Međutim, ta biljka nema lukovicu, što bi se inače dalo naslutiti iz pridjeva lukovičast, nego je to ime dobila zbog blagog mirisa po luku, pa u prijevodu pravo ime može biti lukasti dubačac, ali nikako lukovičasti d. Isto su tako neprihvatljiva imena smrdljiva borovica za vrstu Juniperus sabina, patuljasta borovica za J. sibirica, i oštroigličasta borovica za J. oxycedrus, jer su plod čista mehaničkog i lagodnog pristupa stvaranju biljne nomenklature, bez ikakve podloge u narodnoj tradiciji. Kao da smo od jučer. Čini se da bi valjalo zamijeniti narod, jer je krivo stvarao imena i time stvorio nevolje onima koji bi to jednostavnije riješili! Iako je teško shvatiti takav odnos prema jezičnoj baštini, slučaj iz Flore Hrvatske bio bi zanemariv kada bi bio usamljen. No, nije jedini. Tako je pred par godina nekoliko prirodoslovaca, koji se inače, kao ni autor Flore Hrvatske, ne bave nomenklaturnom problematikom, potaknutih Brodnjakovim razlikovnim rječnikom, u kojem stoji daje riječ mrk srbizam, pokrenula "akciju" prekrštavanja hrvatskog narodnog tradicijskog imena mrki medvjed u smeđi medvjed, i svoj naum dosljedno provela u svim školskim udžbenicima iz biologije. Ako se svijetu ne umijemo predstaviti relevantnim djelima na znanstvenom, književnom i uopće umjetničkom području, umješnošću, radinošću, znanjem, svojim odgovornim odnosom prema radu, nego dokazivanje identiteta svodimo na čeprkanje po riječima po kojima se razlikujemo od drugih, to je gubljenje vremena i čisti promašaj. Iako se autor Flore Hrvatske pri imenovanju vrsta roda Juniperus u svim slučajevima nije držao načela od kojega je pošao, tj. da pod različitim dijagnostičkim atributima, ali pod jednim imenom roda obilježi sve vrste koje tome rodu pripadaju, ponovit ću još jednom 418 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 89 <-- 89 --> PDF |
daje to načelo dobro. No, pri izboru zajedničkoga imena roda, opće ime ne valja uzeti ni tražiti u području u kojemu se javlja samo jedna vrsta roda, nego valja izabrati ime u onom kraju gdje se javlja više vrsta određenoga roda, jer se jedino u tom kraju mogu očekivati mjesna imena za svaku vrstu napose. Nije naime prirodno da se kao nomenklaturno ime za rod Juniperus uzme borovica, ime iz kopnenih predjela Hrvatske za vrstu J. communis, jedinu vrstu toga roda što raste u tim područjima, i to ime nameće krajevima u kojima raste pet vrsta. Svakako je prirodnije da se kao opće ime roda uzme ono ime koje je u narodu najraširenije i najprihvatljivije, a to je u ovom slučaju smrič, i onda odgovarajućim dijagnostičkim atributima imenuju i vrste. Tako je uostalom postupio i C. Linne pri imenovanju biljnih vrsta, a i sam sam u jednom članku na sličan način postupio upravo s vrstama roda Juniperus (usp. Sugar 1997, Šumarski list, 46,4:229-236). Toga su se načela držali i hrvatski botaničari pri stvaranju hrvatske biljne nomenklature, kao što su bili B. Sulek (1856, 1859, J. Janda 1878, 1883, Ž. Vukasović, J. Korlević, S. Gjurašin,S.Horvatić,A.Ercegović. Svi su oni stvaranju hrvatske biljne nomenklature pristupili oslanjanjem na postojeća narodna imena koja su im tada bila poznata i dostupna, i ponajprije na tome gradili. Zastoje autor Flore Hrvatske pri izradi hrvatske biljne nomenklature u više slučajeva postupio kao da do sada nije bilo ničega, nije mi poznato. Sigurno je da su rezultati takvoga pristupa radu neprihvatljivi. Na nedorečen, nedosljedan i zato neprihvatljiv način riješeno je i imenovanje rodova Castanea i Aescu- lus, od kojih je prvi na razini roda imenovan kao pitomi kesten, a drugi kao divlji kesten, stoje moglo biti dobro da se autor kasnije pridržavao načela od kojega je krenuo. Vrsta Castanea sattva (kesten, pitomi kesten) poznata je u Hrvatskoj odavno, pa se i ime kostanj i kesten u hrvatskom leksiku spominje od 15. st. i odnosi se isključivo na vrstu Castanea sativa, koji se, zbog prehrambene vrijednosti njegovih plodova, u davna vremena pod čovjekovim utjecajem znatno proširio po mnogim europskim zemljama. Divlji kesten koji potječe s jugoistoka Balkanskog poluotoka (Bugarska, Makedonija, sjeverna Grčka) počeo se širiti po europskim zemljama kao parkovno drvo krajem 16. st. i osobito u 17. st. Kako je njegov plod vrlo sličan kestenovu plodu, to je stablo, iako nema ništa zajedničko s pravim ili pitomim kestenom, nazvano divljim kestenom. No, ta su dva roda po istom načelu imenovana i na razini vrste, pa je tako pitomim kestenom imenovan rod Castanea i vrsta C. sativa, a divljim kestenom rod Aesculus i vrsta Ae. hippocastanum. Rodu Castanea nije bilo neophodno (ali nije ni pogrešno) dodavati dijagnostički atribut pitomi, jer je to u Hrvatskoj i u Europi jedina vrsta roda, te je svakome jasno što znači i na što se odnosi ime kesten. Drukčija je stvar s divljim kestenom. Kako se naime u Flori Hrvatske uz rod Aesculus navode još tri vrste, nedosljednost i nedorečenost u imenovanju odmah izazivaju nejasnoću, zabunu i zbrku. Dok su naime i rod Aesculus i vrsta Ae. hippocastanum imenovani kao divlji kesten, sljedeća vrsta Ae. pavia imenovana je kao crveni kesten, a vrsta Ae. flava kao žuti kesten. No, kad bi bilo tko ta imena upotrijebio u tekstu izvan florističkoga djela, odmah nastaje i zabuna i pitanje: pripadaju li crveni i žuti kesten divljem ili pitomom kestenu? Iz tako napravljenih imena to se doista ne može saznati, jer valja znati da i rod Castanea obuhvaća više vrsta. Rješenje je međutim vrlo jednostavno: imena divlji i pitomi kesten valja shvatiti sintagmatski, kao jedan jedinstven naziv roda, pa je na razini vrsta valjalo samo dodati dijagnostički atribut. U skladu s time ispravno i dosljedno provedena imena za spomenute rodove i vrste glasila bi ovako: za vrstu C sativa hrvatsko ime može biti pitomi kesten ili samo kesten, jer je to u Hrvatskoj i u Europi jedina vrsta toga roda. No, kako i rod Castanea obuhvaća više vrsta, kao hrvatsko ime roda može se uzeti pitomi kesten, ali tada ime za vrstu C. sativa valja glasiti pravi pitomi kesten, a npr. vrsta C. serrata, koja se javlja u Americi, može biti imenovana kao američki ili pilastolisni pitomi kesten. Isto tako, ako je ime za rod Aesculus divlji kesten, što je ispravno, tada ime za vrste Ae. hippocastanum valja biti obični divlji kesten, za vrstu Ae. pavia crveni divlji kesten, a za vrstu Ae. flava žuti divlji kesten. Bez obzira što sveučilišnim udžbenicima nisu primjereni nikakvi propusti, ovaj je oprostiv, jer može biti posljedica, a vjerojatno i jest, previda i nepažnje. Nije međutim posljedica previda uporaba imena u nekoliko sljedećih primjera. Vrsta Calluna vulgaris koja je obilno nazočna u Lici i koju pučanstvo tamo zove najčešće imenom vriština, u Flori Hrvatske imenovana je vrijes. Tako tu biljku koja obrašćuje goleme površine tala na Ličkom polju u Lici, biljku koja je istodobno odraz kiselih tala, biljku koja zbog obilja cvjetova lila boje kojima se ospe krajem ljeta upravo simbolizira lički krajolik, nigdje nitko u Hrvatskoj tako ne zove, a samo je gdjegdje zovu i vrisak, odnosno vrijesak. Pučanstvo u Lici, npr. u Ličkom Osiku i na Pazarišnom polju, gdje je ta biljna vrsta osobito obilno zastupljena, zove je vriština, i upravo je to tradicijsko ime iz Like trebalo stajati uz latinsko ime Calluna vulgaris. Rod Erica je u Flori Hrvatske imenovana kao crnjuša. Crnjuša je srpsko mjesno ime za jedinu vrstu toga roda koja raste u Srbiji - Erica carnea. U Hrvatskoj pak rastu četiri vrste roda Erica, i to E. arborea, E. verticillata, E. multlflora i E. carnea. U Dalmaciji vrste toga roda pučanstvo zove vrijesom ili vrisom, na otoku Krku vrstu E. arborea zovu mahača (s naseljem Risika), u Istri koleš, u naseljima Samoborskoga gorja vrstu E. carnea zovu rasina/resina (tako zovu i vrstu 419 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 90 <-- 90 --> PDF |
Calluna vulgaris), a u Skradu (Gorski kotar) risje. Postoji dakle više mjesnih hrvatskih imena za vrste toga roda u kojima je uočljiv isti korijen riječi, i ona su dio hrvatske jezične baštine, te je upravo među tim imenima valjalo izabrati ime roda. No, kako narod imenima vris, vrijes, vrisak, vrijesak, zove različite rodove i vrste, bilo je puno jednostavnije izabrati strano ime biljke, i tako lagodno i nekritički riješiti problem. Mene doista ne smeta to srpsko ime, uostalom i velebi- lje je srpsko ime za vrstu Atropa belladonna, kojim se služimo i mi u Hrvatskoj, iako imamo i svoje - bunov- ina, tako narod zove tu biljku u Krasnom (Lika) - ali smatram da u jednom sveučilišnom udžbeniku nije dopustiva tolika količina i razina nekritičnosti kojom se je pristupilo rješavanju problematike imenovanja biljaka na hrvatskom. Doista ne znam ne bi li cijelom hrvatskome narodu trebalo reći da je u pogledu imenovanja biljaka u teškoj zabludi! Uz vrstu Foeniculum vulgare, biljku koja se i danas obilno upotrebljava u kuharstvu i u Hrvatskoj i u zemljama oko Sredozemlja u kojima se samoniklo javlja, stoji kao hrvatsko ime komorač. Međutim, tako tu SI. 2. Preslik stranice Udžbenik Botanike za visoke škole s nizom zvjezdica (*) koje upućuju korisnike na objašnjenja na stranicama kojih nema biljku zovu, koliko sam imao prilike i sam provjeriti putujući Hrvatskom i skupljajući narodna imena biljaka, samo u Premanturi u Istri, gdje je zovu i komurač, te u zadarskom i šibenskom zaleđu. U ostalim krajevima Hrvatske, dakle u ostatku cijele Istre, na Krku, na Rabu, na Pagu, na širem splitskom i dubrovačkom području taje biljka poznata pod imenom koromač. Međutim, ime koromač primijenjeno je u Flori Hrvatske na rod Pleurospermum, koji nema nikakve veze s koromačem, niti tu biljku itko igdje u Hrvatskoj tako zove. Koromač i komorač su narodna imena u primorskim i otočnim krajevima Hrvatske za istu biljnu vrstu, a razlika u nazivu nastala je premetanjem slogova. Smatram da je, suprotno od onoga što piše u Akademijinu rječniku, ime koromač svojstvenije hrvatskom leksiku, jer je u Hrvatskoj mnogo raširenije od imena komorač, i da je ovo zadnje ime nastalo metatezom od koromača (Koromačno, naselje u Istri s tvornicom cementa). Kako je dakle ime koromač u Hrvatskoj znatno raširenije, onda je upravo to ime valjalo staviti kao normativno, a uz njega ostaviti eventualno i ovo drugo, a ne praviti zbrku u kojoj se nitko ne snalazi, i tako poticati nerazumijevanje. A kuda nas vodi promašena i neprikladna primjena hrvatskih imena biljaka, ilustrirat ću slučajem koji mi se dogodio prije par godina. Autorica jednog članka požalila mi se daje urednik jednog časopisa odbio tiskati njezin članak ako narodna i uobičajena imena biljaka upotrijebljena u članku, koje je uvrstila na moju sugestiju, ne uskladi s imenima iz Flore Hrvatske koja je sveučilišni udžbenik. Eto, kako se pod službenim obilježjima neznanje i botanič- ko "krivovjerje" može širiti do besmisla! Osim pri imenovanju biljnih vrsta, djelo je i jezično nedotjerano. Spomenut ću samo neke propuste. Određene biljne vrste, kao što su česmina {Quercus ilex) i božikovina (Ilex aquifolium), imaju na dodir vrlo tvrde listove kao da su od kože, pa se u Flori Hrvatske opisuju kao kožnati, što nije točno, jer oni doista nisu od kože nego svojom konzistencijom samo podsjećaju na kožu, te se za takve listove kaže da su kožasti. Listovi određenih biljaka imaju po sebi pjege, pa je jedna vrsta kozlaca u Flori Hrvatske imenovana kao pjegasti kozlac. Međutim, te pjege nisu odraz kuta gledanja ili sunčeva odsjaja, nego se one stvarno javljaju na listu u obliku obojenih mrlja, zbog čega je ta vrsta na latinskom nazvana Arum maculatum, a Š u 1 e k (1856) ju je ispravno nazvao pjegavi kozlac. Valjalo je to poštivati, a ne izmišljati novo, i to neispravno ime. Isto su tako potpuno neodređeni nazivi kojima se obilježavaju različita morfološka svojstva na biljkama, kao što su šiljast, šiljat, šiljav, usiljen itd. U spomenutom kritičkom članku iz 1995. iznesene su primjedbe i na Sjemenjače prevladavaju od početka mezofitika (gornji perm) u svim kopnenim florama naše Zemlje. Iako se mogu uočiti počeci stvaranja odgovarajućih oznaka kod raznih skupina viših papratnjača (npr. redukcija gameto- fita, heterosporija, skupine sporofila nalik na cvijet, pa čak i formiranje sjemenke, usp. str. *), smatra se da je do razvoja sjemenjača od predaka nalik na psilofite došlo negdje u devonu i da je teklo paralelno s razvojem papratnjača. Vegetativni organi. Već se na bipolarnim klicama sjemenjača može primijetiti vršak s izdankom i vršak s korijenom (si. *). Prvotni broj supki je 2. On može biti povećan (si. 294) ili smanjen nal. Vršni meristemi izdanka i korijena su višestanični te pokazuju sve izrazitije slojevito raščlanjenje (usp. tuniku i korpus, str. *— *). Raspored listova je kod svih primitivnijih sjemenjača zavojit, ali često je zamijenjen distihnim, dekusi- ranim ili pršljenastim (str. *). Općenito je karakteristično bočno i aksilarno razgranjenje (si. *). Pri tome je monopodijalna građa izdanka pri- marnija od simpodijalne, a isto je tako nediferencirani izdanak primitivniji od onoga raščlanjenog u duge i kratke ogranke. U području glavne osi vidimo primarno otvorene, kolateralne provodne snopiće raspoređene u e u s t e 1 e (si. *). Fosilni nalazi pokazuju kako su unutar sjemenjača krpaste protostele odnosno aktinostele zbog pojave središnje srčike i sržnih trakova prešle konačno u eustele: postrani razvojni pravci vode i do polistela odnosno ataktostela sa zatvorenim provodnim snopićima (usp. str. », si. *, »). U području korijena karakteristične su aktinostele sa srčikom (radijalni provodni snopići, usp. str. »). Kod svih primitivnih sjemenjača već je uočljiv sekundarni rast u debljinu. Djelovanjem kambija nastaje prema unutra drvo, a prema vani sekundarna kora (str. *—*, *). Bitne progresije mogu se uočiti u vezi s napredujućom diferencijacijom tih tkiva (npr. provodnih, vlaknastih i parenhimskih stanica u drvo i koru) kao i pri usavršavanju provodnih traheida u traheje, odnosno sitnorupičastih si ta stih stanica u širokorupičaste sitaste cijevi sa stanicama pratilicama (si. *). Filogenetski slijed u pogledu učvršćenja stijenke u ksilemu odvija se očito od prstenastih, zavojitih i mrežastih do ljestvičastih elemenata odnosno elemenata s ograđenim jažicama (si. *). Što se tiče lista sjemenjača, možemo u osnovi razlikovati dva tipa: d i h o t o m s k i (viličasti) tip u Conifewphytina (si. 284. A, npr. Ginkgo, si. *) i m r e ž a s t i u Cycadophylina (si. 284. B, npr. Tetrastichia ili Lyginopteris, si. 309, 310. B) i u Magnoliophytina (si. *, *). Fosilnim nalazima i usporednim analizama dokumentiran je slijed tvorevina s još t e 1 o trt i m a sličnim, u više ravnina razgranjenim i s više-manje radijarnim odsječcima u sastavljene listove, razgranjene u jednoj ravnini i dalje u cjelovite, izrazilo 420 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 91 <-- 91 --> PDF |
više dragih imena, kao što su Satureja, Sorbus, Acer, Pistacia, Philadelphus, Ficus, Gentiana i dr. Bilo bi krivo kad bi netko na temelju izrečenih primjedaba, na račun pogrešaka u tom djelu zaključio daje u njemu sve krivo i loše. Ne, nije sve loše, ima i dobrih i prihvatljivih rješenja u nomenklaturi na razini vrsta, o čemu sam pisao i u spomenutoj kritici (Jezik 1995). U većini slučajeva prihvatljiva je i nomenklatura rodova na hrvatskom, jer se autor uglavnom držao Horvatićeva Bilinara (1954), u kojem je znatan dio biljnih imena rodova za sada, dok se kritički ne pristupi izradbi hrvatske biljne nomenklature, prihvatljiva. Ono što Flori Hrvatske daje negativan prizvuk, to nije samo količina i razina krivih podataka, nego i nekritičnost i neodgovornost prema radu, što nije dopustivo ni u jednom djelu, a kamoli u sveučilišnom udžbeniku. Međutim, budući da u Hrvatskoj nema na tom području ništa boljega i cjelovitijega, njegovu uporabu, uz odstranjivanje obilježja da je to sveučilišni udžbenik, valja prepustiti izbora svakoga pojedinca. No, prije ponovnog tiska, djelo bi valjalo dotjerati i stručno i jezično, i tek bi takvo moglo poslužiti svrsi kojoj je i namijenjeno, tj. kao ekskurzijski floristički priručnik. Što se tiče naznake daje to djelo sveučilišni udžbenik, to obilježje valja iz Flore Hrvatske odstraniti iz dvaju razloga. Prvi je taj da sveučilišnom udžbeniku ne priliči, kako sam već naglasio, tolika količina propusta, a drago je činjenica da ne poznajem ni jedno svjetsko florističko djelo s obilježjem sveučilišnoga udžbenika. Flore su ponajprije popis, inventar biljnih vrsta određene zemlje ili kraja, koji sadrži i ključ za određivanje biljnih vrsta. Nije uobičajeno da se popisi neke građe uvrštavaju u sveučilišne udžbenike. To bi bilo isto kao kad bi netko rječnik proglasio sveučilišnim udžbenikom. To su djela kojih vjerodostojnost i pouzdanost, kao uostalom i drugih oblika znanstvenih i stručnih radova, ovisi od stupnja kritičnosti, analitičnosti, radinosti i izvornosti kojima su rađeni, a to je slabija strana Flore Hrvatske. Jedino nešto novije izvorno florističko djelo u Hrvatskoj je Bilinar S. Horvatića (1954), ali ono nažalost nije dovršeno. Golema je šteta da nije dorađeno do razine vrsta. Osim u Flori Hrvatske, propusti su uočeni u još jednom sveučilišnom botaničkom udžbeniku namijenjenom izobrazbi studenata u Hrvatskoj. U izdanju Školske knjige i u prijevodu istoga autora koji je izradio i Floru Hrvatske, objelodanjen je prijevod E. Strasbur- gerova njemačkog udžbenika iz botanike - Botanika za visoke škole, Sistematika, evolucija i geobotanika (1978). Kako je drugi dio prijevoda udžbenika objelodanjen prije 1. dijela, tamo gdje se autor u tekstu poziva na objašnjenja ili slike (ilustracije) iz 1. dijela, stavljene su zvjezdice: v. str. *, v. si. * (v. si. 2). Takvi se znakovi ponavljaju tisuće puta. Je li se ikad itko zabrinuo stoje toliko generacija studenata završilo studij sistematske botanike s nizom nejasnoća za koje nisu mogli pronaći objašnjenje? U sljedećim je izdanjima to ispravljeno, ali pustiti u optok nedovršeni sveučilišni udžbenik, to je izdavački promašaj i teški šlamperaj. Doista, od svega onoga dobroga i lošega što smo, živeći više stoljeća u zajedničkoj državi s Austrijancima odnosno Nijemcima, mogli zapaziti u njih, kao što su red, radinost, odgovornost i dr., mi smo, kao što je nedavno zgodno zapazio književnik K. K1 ar i ć, prigrlili jedino - šlamperaj. Pogreške i propusti koji se u botaničkim djelima provlače godinama, ne mogu u javnosti proći nezapaženo. Oni se negativno odražavaju i na samu struku, stvarajući dojam daje to struka kojom se može svatko meritorno baviti. O tome govori i sljedeći primjer. U jednom vrlo reprezentativnom, ne tako davno objelodanjenom djelu iz farmacije, objašnjava se daje biljka Cnicus benedictus, koja je zbog ljekovitih svojstava koja joj se pripisuju, stavljena čak i u grb jednoga reda u Škotskoj, daje naime to čičak. No, svakome tko čičak poznaje i tko se malo razumije u botaniku, već se iz slike jasno razabire da to nije čičak, nego blaženi čkalj (čakalj). Čičak je u puku istoznačnica za sve ono što ima bodljikavi plod poput čička, pa ljudi često i za češljugovinu (Dipsacus) i za dikicu (Xanthium itali- cum) itd. kažu daje čičak. Imena biljaka i svega živoga, kao ni riječi općenito, nisu neke bezazlene (beznačajne, nevažne) stvari s kojima svatko može manipulirati kako hoće. One sadrže u sebi doživljajnu, upravo afektivnu stranu značenja koja u sebi krije svu dubinu prošlosti tijekom koje je čovjek postupno kroz riječi otkrivao i sebe i svijet koji ga okružuje, prema čemu se valja odnositi s dužnim pijetetom. Neće to djelo zbog te pogreške izgubiti na vrijednosti, ali bi bilo bolje da je u njemu nema. Ovdje nisu navedeni svi uočeni propusti, a zasigurno nisu svi ni uočeni. Flore naime nisu djela koja se čitaju redom od prve do zadnje stranice, nego se za njima posiže prema potrebi i tek se tada, pri određivanju neke vrste, pobliže analizira manja cjelina i tako onda uočavaju pogreške. Dio spomenutih propusta su naravno djelomično i posljedica nedostatka priručnika (rječnika) na hrvatskom s koliko-toliko normiranim imenima. Nedostatak takva rječnika je pak posljedica nemarna odnosa prema toj problematici. Nomenklaturni radovi smatraju se građom koja nije vrijedna pozornosti botaničara, te su se tom problematikom u prošlosti bavili, a i danas se bave, uglavnom filolozi i stručnjaci drugih profila. Naravno da smo zato tu gdje jesmo - uvijek na početku. Ivan Šugar 421 |