DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 79 <-- 79 --> PDF |
svuda u svim našim šumama. Najradije obitava u mješovitim brdskim šumama bukve i jele na visokom kršu, u kojima ima starih i debelih šupljih bukovih stabala. Najviše ih ima na području Dinarida, u Gorskom kotaru, Lici i Istri, dok su u nizinskim šumama rijetki. Od jadranskih otoka obitava na Braču i Hvaru. O njegovoj brojnosti teško je govoriti jer je, slično nekim drugim vrstama glodavaca, veličina populacije promjenjiva. Ima godina kad vlada njihovo razdoblje i godina kad su izrazito malobrojni, što ni do danas nije znanstveno objašnjeno. U Gorskom kotaru to masovno pojavljivanje ili tzv. "pušje godine" dovode u vezu s punim urodom bukvice. Tada ih se u tom dijelu Gorske Hrvatske uhvati po više desetaka tisuća (25-30 000), a da to nimalo negativno ne utječe na opstojnost vrste. Kako mu i ime kazuje, osnovna mu je boja tijela pepeljastosiva. Po trbuhu i ispod vrata je bjelkast. Oči su mu crne, krupne i lagano izbuljene, a uske male i okrugle. Dugačak je oko 35 cm, od čega na rep otpada 12-15 cm. Odrasli puh težak je 170-250 g. Ujesen, u godinama obilja šumskih plodova (bukvica), jako se udebljaju pa su pojedini primjerci u 1999. g. u Gorskom kotaru bili mase 350-390 g. Kako pretežito živi u krošnjama drveća, najviše se hrani bukvicom, žirom i kestenom, ali i kukcima, ličinkama i jajima. Ispija i ptičja jaja u gnijezdu. Pari se u svibnju i lipnju. Nasuprot ostalim trima vrstama (gorski puh, puh lješnikar, vrtni puh), veliki ili sivi puh ima godišnje samo jedno leglo. Ljetna su mu nastamba, u kojoj će donijeti i mlade, redovito duplje drveća, gdje danju miruje. Ženka nosi 30-32 dana, a okoti 4-7 mladih, rijetko više. Mladi su slijepi tri tjedna, a sisaju punih mjesec dana. Kako se dupljama šumskog drveća koriste i mnoge druge šumske životinje, poput ptica dupljašica (sove, djetlovke), kune, ose, mravi, s njima se puhovi neprekidno bore za prostor. Kune i šumske sove glavni su im neprijatelji. Puhovo meso je vrlo ukusno i stoga ih u gorskim područjima, za "pušjih godina", ulove pomoću poseb- Za razliku od većine glodavaca pripadnici reda dabar (Castor) prilagođeni su životu na vodi i uz vodu. Pored izvornog europskog dabra (Castor fiber) u Europi je zastupljena još jedna vrsta, kanadski dabar (C. canadensis), koji je zbog kvalitetnijeg krzna naseljen u Finskoj. Manje zbog krzna a više zbog divljačine (mesa divljači) europski dabar gotovo je posve istrijebljen u većini europskih zemalja još u 19. st. Kolonije izvornog dabra uspjele su se očuvati u srednjem toku rijeke Elbe, na ušću Rhone, u južnoj Norveškoj i u području Voronježa bivšeg Sovjetskog Saveza. Dabrovi koji su u Slika 3. Veliki ili sivi puh je u nekim djelovima Gorske Hrvatske prava kultna vrsta; za "pušjih godina" u Gorskom kotaru ga uvelike love zbog ukusna mesa i ljekovite pušje masti (Foto: Željko Stipeć) nih lovki "škrinjica". Od osobito tustih primjeraka dobiva se ljekovita pušja mast. Veliki ili sivi puh u Hrvatskoj je uvršten u popis sitne lovne divljači, koju je iznimno dopušteno loviti stupicama i klopkama za tu namjenu. Sjeverno od rijeke Save puh uživa potpunu zaštitu. prošlosti naseljavali Hrvatsku posve su nestali. Postoji pisana bilješka o prisuću dabrove obitelji na Savi kod Srijemske Mitrovice iz 1776. g. U našim prvim lovačkim udžbenicima iz 19. st. ne spominju ga kao živuću vrstu ni Kesterčanek ni Ettinger. U Zavičajnom muzeju u Ptuju čuva se slika dabra koji je 1643. g. ubijen kod Vurberka (Slovenija). Zahvaljujući višekratnim naseljavanjima i posve- mašnoj zaštiti dabar je ponovno postao široko rasprostranjena vrsta. Na početku trećeg milenija brojnost mu se u Europi procjenjuje na oko 650 000 grla. Uz skandinavske zemlje na relativno velikim površinama da- Dabar (Castor fiber) 409 |