DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 77 <-- 77 --> PDF |
Pari se u razdoblju od svibnja do srpnja. Nese 5-14 jaja veličine lješnjaka u prethodno iskopane rupe u rastresitoj zemlji ili mahovini, kojom po nošenju natrag zatrpava jaja. Jaja su vrlo malo vapnenasta, ali imaju elastičnu lupinu unutar koje je veliki gusti žumanjak. Nakon dva mjeseca iz jaja izlaze mladi gušteri, koji su od prvoga dana samostalni. Hrani se kukcima i njihovim ličinkama uz pomoć zuba koji se nalaze na unutarnjem rubu gornje i donje čeljusti. Zubi su čunjasti i ravni, bez korijena. Probava za toplog vremena je brza, kako bi se stvorile zalihe potrebne za zimski san. Životni prostor koji naseljava su sunčani rubovi između šume i polja, područja s rijetkom grmolikom vegetacijom, vrtovi, livade, kameniti obronci. Livadna gušterica je zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj . Tekst i fotografija: Krunaslav Arač, dipl. ing. šum. RIJETKI I ZAŠTIĆENI GLODAVCI NA POŠTANSKIM MARKAMA Niz od tri marke, tematski zanimljivo izdanje za šumarnike, lovce i sve ljubitelje prirode, 5. lipnja ove godine u promet su stavile Hrvatske pošte. Pod nazivom "Hrvatska fauna", a u povodu Svjetskog dana zaštite okoliša, niz je posvećen trima vrstama glodavaca: vjeverici, puhu i dabru. Tehnikom višebojnog offseta Čakovačke tiskare Zrinski marke su izdane u arcima od 20 maraka, a izdana je i prigodna omotnica prvoga dana (FDC), miješani karnet i tri maksimum karte. Kako to piše u promidžbenom letku koji prati ovo izdanje, glodavci (Rodentia) su najrasprostranjenija skupina životinja diljem svijeta. Polovica svih živućih sisavaca su glodavci, medu kojima razlikujemo gotovo 3000 (po nekima 5000) vrsta. Naziv su dobili po zubima glodnjaci- ma, srpastim sjekutićima, koji stalno rastu i istovremeno se troše. Na vrhovima se ti sjekutići uvijek troše u obliku dlijeta. Glodavci žive na drveću, pod zemljom, u vodi, u podzemnim jamama, u grmlju i na otvorenim poljima. Poglavito su biljojedi, hrane se korijenjem, korom drveća, mladim lišćem, cvjetovima i plodovima. Neki uzimaju i hranu životinjskog podrijetla, posebno kukce u svim oblicima. Dok su neke vrste glodavaca predstavljene i/ili predstavljaju lovno i gospodarski značajne vrste, poput zeca običnog, ondatre, nutrije, dabra, puha ..., mnoge vrste i dan danas čine najštetnije i najopasnije čovjekove neprijatelje. Miševi, štakori, voluharice, hrčci, teku- nice i mnogi drugi sitni glodavci napadajući poljopri- Slika Hrvatska fauna - Glodavci. Prigodna omotnica prvoga dana (FDC) s poštanskim markama posvećenim vjeverici, puhu i dabru. vredne i šumske kulture nanose im svake godine velike štete. Svi su oni prenositelji uzročnika raznih bolesti i parazita. Čovjek se stoga od svog postanka protiv većine od njih bori radi vlastitog opstanka. Pa ipak, pojedine vrste glodavaca svedene su na malen broj, što zahtijeva njihovu strogu zaštitu i aktivnosti na njihovu očuvanju. Među vrste koje trebaju našu zaštitu spadaju vjeverica, puh i dabar, pa zaslužuju svoje mjesto i na poštanskim markama. 407 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 78 <-- 78 --> PDF |
Vjeverica (Sciurus vulgaris) Od brojnih vrsta porodice vjeverica (Sciuridae), rasprostranjenih na svim kontinentima osim Australije, iz roda vjeverice {Sciurus) u Europi su zastupljene dvije, naša izvorna obična vjeverica i siva vjeverica unesena iz Sjeverne Amerike. Unesena u Veliku Britaniju u 19. st. siva se vjeverica tu naglo proširila na račun izvorne vjeverice. U svih vjeverica oči su krupne, a stražnje noge približno su dva puta duže od prednjih. Zbog toga se po tlu kreću u dugim skokovima i ne osjećaju se sigurnima. Naša izvorna vjeverica (Sciurus vulgaris) široko je rasprostranjena, iako u posljednje vrijeme nije odveć brojna. Nalazimo je po svim nizinskim i gorskim šu- Slika2. Vjeverica je jedan od rijetkih glodavaca s kojima se čovjek sprijateljio (Foto: Željko Stipeć) Izgledom i načinom života puhovi (Gliridae) podsjećaju na vjeverice. Zdepasto tijelo prekriveno im je mekim krznom, a rep je dugačak i kitnjast. Noge su im kratke i prilagođene penjanju i životu u krošnjama drveća. Osim osebujne građe tijela, osobito žvačne površine kutnjaka, posebna im je značajka da rano padaju u dubok zimski san. Mirovanje u zimskom razdoblju godine, kad sklupčani u pušinama minimalno troše energi- mama, u čistim i mješovitim sastojinama, parkovima, nasadima i alejama. Poput puhova, živi u krošnjama drveća, po kojima se vješto penje skačući s drveta na drvo. S drveća se spušta glavom na dolje, stoje u ptičjem svijetu svojstveno samo brgljezu (Sitta europaea). U krošnjama stabala pravi ili preuređuje tuda gnijezda za odmor i zaštitu od nevremena. Danja je životinja. Osim na donjoj strani tijela, gdje je bijela, dlaka je na leđima i bokovima crvenkastosmeđa do crna. Iste je boje i kitnjasti rep, koji joj u danima žege služi kao suncobran (Sciurus znači rep zaklon!). Manje je poznato da su tamne, gotovo crne vjeverice s Velebita svojevremeno bile opisane kao zasebna podvrsta S. v. croaticus (Krystufek 1991). Odrasli primjerci dugi su 20-28 cm, a sam rep mjeri u dužinu 20 cm. Mase je 300-350 g. Osim krupnim očima odlikuje se dugim i uskim ušima, koje u starijih jedinki i zimi ukrašavaju čuperci crnih dlaka. Iako nije prezimar, hladno zimsko razdoblje provodi mirujući i tada joj se smanjuju životne aktivnosti. Osim u vrijeme parenja, živi samotarski. Vjeverice se pare od siječnja do svibnja. Ženka nosi 38 dana. Koti se dva do pet puta godišnje, od veljače do kolovoza. Po leglu obično ima 3-7 mladih, koji na svijet dolaze slijepi i goli. Progledaju za mjesec dana, sišu 5-6 tjedana, a spolno dozrijevaju kao godišnjaci. Dok danju obitava u otvorenom gnijezdu koje joj služi za odmor i skrivanje, mlade donosi u posebnom gnijezdu loptasta oblika samo sa jednim bočnim otvorom. Poput većine glodavaca hrani se pupovima i mladim izbojcima, raznim šumskim sjemenom, plodovima i divljim voćem. Osobito voli lješnjake, orahe, žir i sjemenje jele i smreke. Hranu skriva ali su veće zalihe rijetke. Ne zazire ni od ptičjih gnijezda. Životni joj je vijek 10-15 godina, u zatočeništvu i duži. Izraziti su joj neprijatelji kune, sove i neke danje grabljivice. Smatra se da je nagao porast populacije kuna donekle ugrozio brojnost vjeverica. Vjeverica se već dugi niz godina ne nalazi na popisu lovne divljači. Pravilnikom o zaštiti pojedinih vrsta sisavaca (Mammalia) od 1995. vjeverica je proglašena posebno zaštićenom životinjskom vrstom. ju, može potrajati i do sedam mjeseci. Otud njemački naziv za sivog puha "Siebenschlefen" (onaj koji spava sedam mjeseci). Osim u dupljama u drveću ili podzemnim pušinama ljetne nastambe ta vrsta može imati u potkrovlju kuća, lugarnica i visokim zatvorenim čekama. Velikog ili sivog puha (Myoxus glis), na poštanskoj marki predstavljen kao Glis glis, jednog od četiriju vrsta puhova koji dolaze u Hrvatskoj, možemo naći po- Vehki ih sivi puh (Myoxus glis) 408 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 79 <-- 79 --> PDF |
svuda u svim našim šumama. Najradije obitava u mješovitim brdskim šumama bukve i jele na visokom kršu, u kojima ima starih i debelih šupljih bukovih stabala. Najviše ih ima na području Dinarida, u Gorskom kotaru, Lici i Istri, dok su u nizinskim šumama rijetki. Od jadranskih otoka obitava na Braču i Hvaru. O njegovoj brojnosti teško je govoriti jer je, slično nekim drugim vrstama glodavaca, veličina populacije promjenjiva. Ima godina kad vlada njihovo razdoblje i godina kad su izrazito malobrojni, što ni do danas nije znanstveno objašnjeno. U Gorskom kotaru to masovno pojavljivanje ili tzv. "pušje godine" dovode u vezu s punim urodom bukvice. Tada ih se u tom dijelu Gorske Hrvatske uhvati po više desetaka tisuća (25-30 000), a da to nimalo negativno ne utječe na opstojnost vrste. Kako mu i ime kazuje, osnovna mu je boja tijela pepeljastosiva. Po trbuhu i ispod vrata je bjelkast. Oči su mu crne, krupne i lagano izbuljene, a uske male i okrugle. Dugačak je oko 35 cm, od čega na rep otpada 12-15 cm. Odrasli puh težak je 170-250 g. Ujesen, u godinama obilja šumskih plodova (bukvica), jako se udebljaju pa su pojedini primjerci u 1999. g. u Gorskom kotaru bili mase 350-390 g. Kako pretežito živi u krošnjama drveća, najviše se hrani bukvicom, žirom i kestenom, ali i kukcima, ličinkama i jajima. Ispija i ptičja jaja u gnijezdu. Pari se u svibnju i lipnju. Nasuprot ostalim trima vrstama (gorski puh, puh lješnikar, vrtni puh), veliki ili sivi puh ima godišnje samo jedno leglo. Ljetna su mu nastamba, u kojoj će donijeti i mlade, redovito duplje drveća, gdje danju miruje. Ženka nosi 30-32 dana, a okoti 4-7 mladih, rijetko više. Mladi su slijepi tri tjedna, a sisaju punih mjesec dana. Kako se dupljama šumskog drveća koriste i mnoge druge šumske životinje, poput ptica dupljašica (sove, djetlovke), kune, ose, mravi, s njima se puhovi neprekidno bore za prostor. Kune i šumske sove glavni su im neprijatelji. Puhovo meso je vrlo ukusno i stoga ih u gorskim područjima, za "pušjih godina", ulove pomoću poseb- Za razliku od većine glodavaca pripadnici reda dabar (Castor) prilagođeni su životu na vodi i uz vodu. Pored izvornog europskog dabra (Castor fiber) u Europi je zastupljena još jedna vrsta, kanadski dabar (C. canadensis), koji je zbog kvalitetnijeg krzna naseljen u Finskoj. Manje zbog krzna a više zbog divljačine (mesa divljači) europski dabar gotovo je posve istrijebljen u većini europskih zemalja još u 19. st. Kolonije izvornog dabra uspjele su se očuvati u srednjem toku rijeke Elbe, na ušću Rhone, u južnoj Norveškoj i u području Voronježa bivšeg Sovjetskog Saveza. Dabrovi koji su u Slika 3. Veliki ili sivi puh je u nekim djelovima Gorske Hrvatske prava kultna vrsta; za "pušjih godina" u Gorskom kotaru ga uvelike love zbog ukusna mesa i ljekovite pušje masti (Foto: Željko Stipeć) nih lovki "škrinjica". Od osobito tustih primjeraka dobiva se ljekovita pušja mast. Veliki ili sivi puh u Hrvatskoj je uvršten u popis sitne lovne divljači, koju je iznimno dopušteno loviti stupicama i klopkama za tu namjenu. Sjeverno od rijeke Save puh uživa potpunu zaštitu. prošlosti naseljavali Hrvatsku posve su nestali. Postoji pisana bilješka o prisuću dabrove obitelji na Savi kod Srijemske Mitrovice iz 1776. g. U našim prvim lovačkim udžbenicima iz 19. st. ne spominju ga kao živuću vrstu ni Kesterčanek ni Ettinger. U Zavičajnom muzeju u Ptuju čuva se slika dabra koji je 1643. g. ubijen kod Vurberka (Slovenija). Zahvaljujući višekratnim naseljavanjima i posve- mašnoj zaštiti dabar je ponovno postao široko rasprostranjena vrsta. Na početku trećeg milenija brojnost mu se u Europi procjenjuje na oko 650 000 grla. Uz skandinavske zemlje na relativno velikim površinama da- Dabar (Castor fiber) 409 |