DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 106     <-- 106 -->        PDF

STJEPAN PERAK, dipl ing. šum. (1925 - 2003)


Za manje od deset mjeseci nakon
obožavane supruge Ljubice, u
nedjelju, 6. srpnja 2003. u Zagrebu,
zauvijek nas je napustio moj poštovani
otac. Na dan sahrane u utorak,
uz štovatelje i sumještane, došli su
mu izdaleka u rodno Mahićno posljednju
počast odati i njegovi prijatelji
i kolege.


Bogata ostavina korespodencije
sa suprugom, prijateljima, sinom i
znancima, kao i pedantno vodeni
dnevnici poslovnih zadataka, daju
obilje materijala za upoznavanje i
ocjenu Stefa (Stevice, Steve, Stipi-
ce, Stipe, kako sam ih znao čuti da
ga nazivaju) kao čovjeka duboko
posvećenoga obitelji, prijateljima,
ljudima i radnim zadacima.


Osnovnu školu završio je u Ma-
hićnu, a Državnu mušku realnu
gimnaziju u Karlovcu 1944. g. Po-
ljoprivredno-šumarski fakultet u
Zagrebu upisao je 1945/46, te zajedno
sa ostalim upisnicima prve poratne
generacije apsolvirao 1949/1950
godine.


Odgojen u duhu humanizma generacije
profesora karlovačke Gimnazije,
suprotstavljao se zlu i nepravdi.
Iznad svega štovao je načela
čovječnosti i prijateljstva. Volio je
matematiku, odlično se koristio talijanskim
jezikom, malo slabije njemačkim,
a neostvarene želje bile su
mu usavršenje poznavanja francuskog
i diplomirati na Višoj građevinskoj
školi u Subotici, odnosno Zagrebu.
Od stručnih kolegija osobito
je volio geodeziju i dendrologiju.


Traume preživljene tragedije hrvatskoga
naroda, gubitak novorođenog
drugog sina, odvojenost od
obitelji te krajnje teški uvjeti rada
na području Šumarije Žumberak
narušavali su mu zdravlje pa je bio
primoram prekinuti vrlo kratku karijeru
šumarskog inženjera. Svoju
posvećenost šumarskoj profesiji iskazivao
je pri uređivanju i korištenju
šuma u obiteljskom vlasništvu i
preko održavanja veza s kolegama i
prijateljima u Šumarskom društvu.


Novo područje rada našao je u
poduzeću Hidrotehna na uređenju
bujica rijeke Zrmanje za početak, a
kasnije na nizu gradilišta niskogradnji
u Dalmaciji, Lici, Posavini i Slavoniji.
Sklonost matematici i pre-
dantnost u radu prepoznati su kao
prednost pri izradi ponuda za izvođenje
radova. Nakon pripojenja Hi-
drotehne građevinskom poduzeću
Tempo, preko udruženja Ingra, njegova
specijaliziranost u izradi ponuda,
poznavanje stranih jezika, i opća
kultura kao preduvjet za snalaženje
u multikulturnim i multikonfesio-
nalnim okruženjima, doprinijeli su
polučivanju uspjeha naših građevinskih
poduzeća na međunarodnim
natječajima za dobivanje radova u
Alžiru, Libiji, Iraku, Libanonu,
UAE, SR Njemačkoj,...


Za svoje zalaganje, doprinose i
uspjehe dobio je niz pohvala, zahvala,
priznanja, nagrada i odlikovanja.


Radni vijek okončao je sa 36
godina radnoga staža 30. lipnja
1988. odlaskom u starosnu mirovinu
s radnoga mjesta sekretara direktora
poduzeća. Najsretnijim se
osjećao u Mahićnu, gdje je provodio
dane umirovljenja do odlaska u
Dom za starije.


"Nepobjedivi "divlji" klub u
Mahićnu" naslov je sačuvanog novinskog
članka o izuzetnim posti


gnućima amaterskog nogometnog
kluba Hajduk iz Mahićna, čiji je
aktivni član bio i sam. (Jutarnji list,
Karlovac, 15. studeni 1939). Kao
član lovačkoga društva i vrstan strijelac,
ostavio je samo jedan trofej.
Lovački prioriteti bili su mu zaštita
i otkrivanje ljepota prirode i susreti
s prijateljima. Potrebu za nesebičnom
pomoći drugima zadovoljavao
je radom u Dragovoljnom vatrogasnom
društvu Mahićno.


1997 g. bio je s kolegama iz Šumarskog
društva na posljednjem
izletu, u posjetu Nacionalnom parku
Plitvice. Načelo da među ljudima
stvara isključivo prijatelje, nepogrešivu
sposobnost ocjene karaktera,
privlačnost, duhovitost i
razumijevanje drugih, očuvao je do
posljednjeg trenutka, ostajući u sjećanju
kao omiljeni štićenik osoblja
Domova za starije i nemoćne Zani i
Sv. Josip u Zagrebu.


Diskretno religiozan, pomagao
je materijalno i moralno obnovu i
gradnju utočišta vjere, nade i utjehe
svome narodu.


Od najuže obitelji, osim sina i
snahe, Štef je iza sebe ostavio brata
Janka i majčinu sestru tetu Barbaru,
koja još uvijek obitava na adresi
Eisenhutova 4. Zagreb, dobro poznatoj
iz studentskih dana nizu njegovih
kolega i prijatelja.


Njegova ljubav prema supruzi
Ljubici, majci Mariji i štovanje
prema ocu Marku, ostaju trajnim
uzorom.


Hvala ti Svevišnji Oče za ljubav
i snagu koju daješ.


Ivica Perak, dipl. ing.


436