DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 102 <-- 102 --> PDF |
rada u iskorišćivanju šuma. Već od početka rada u Šumariji Lipik kolega Ivanić kao praktičar nastojao je šumsku mehanizaciju koristiti što svrsishodnije, tražeći poboljšanja u samom procesu rada. Cesto u vrlo teškim uvjetima, dobro se snalazio na poslovima šumskog transporta. Posebno se bavio unapređenjem rada pri izvlačenju drvnih sortime- nata s primjenom traktora. Kao mladi čovjek i stručnjak došao je početkom 1986. u Šumsko gospodarstvo Zagreb gdje je kraće vrijeme radio kao taksator. Pretežito je radio na uređivanju privatnih šuma, a u Gospodarskoj jedinici "Macelj", Šumarija Krapina, radio je na polaganju primjernih pruga. Nakon toga radio je na poslovima pripreme rada i šumskog transporta i mehanizacije, gdje dolazi do izražaja već stečeno iskustvo na tim poslovima, ali i njegova sklonost šumi, strojevima, iskorišćivanju, transportu i organizaciji rada na tim djelatnostima, pa je između ostalog na području Medvednice bio koordinator tehnike rada pri vuči drvnih sortimenata (poludebalna i debalna metoda, višemetarsko drvo ...). Cilj je bio doći što jednostavnije sa sor- timentima izvan šume. Tada je radilo 5 radnih grupa koje su sačinjavali sjekač, traktorista i kopčaš, a postizali su dobre rezultate. Taj se način rada još uvijek primjenjuje na Medvednici, pa i u Hrvatskoj. U tom je razdoblju kolega Ivanić bio zapažen kao inicijativan, odlučan, samostalan i kooperativan šumarski stručnjak. Između ostalog surađivao je i sa prof. dr. se. P. B. Krpanom i prof. dr. se. Stanislavom Severom. Spomenimo da danas Medvednica ima 30 km traktorskih vlaka, što je vrlo povoljna gustoća obzirom da se radi o parku prirode. Nakon kraćeg izbivanja u Kutini početkom 1999. god. vraća se u Zagreb. Radio je kao revirnik u Gospodarskoj jedinici "Bistranska gora" na Medvednici. Tada je već bila organizirana faza II - privlačenje. Traktorske jedinice sačinjavali su adaptirani poljoprivredni traktori Zetor (45,90 i 120 ks) zbog manje težine svrsishodniji za privlačenje drva. Posebni zadatak kolege Ivanića bio je da se sortimenti izrađeni na Medvednici otpreme vagonima sa željezničke stanice Novi Dvori (kod Zaprešića). Bio je samozatajan čovjek, karakteran i razuman. Volio je šumu i rad u šumi. Cijenio je ljudski rad i to je ugrađivao u svaki posao. Sa svima je bio dobar, sa svakim je imao vremena porazgovarati i saslušati njegove brige i probleme i dati savjet ako je smatrao da je to potrebno. Nakon teškog rada u šumi znao je ostati s radnicima i popričati pa i "nazdraviti". Znao je reći: "Za vrijeme rada ja sam vaš šef, ali nakon radnog vremena ja sam samo Pero!" Nije volio nerad, nemar, netočnost, nelogičnost, nepravdu. Bio je suviše skroman pa se nije želio isticati i nametati drugima. Volio je objašnjavati svoje ideje o boljem, kvalitetnijem, ekonomičnijem i organiziranijem radu u šumi prilikom sječe, izvlačenja ili transporta. Prijateljstvo započeto još za vrijeme studija s kolegama Benkom, Martinčićem i Terzićem nije prekinuto nakon završetka studija nego se proširilo u rijetko zabilježeno trajno prijateljstvo između njih i njihovih obitelji. Međusobno su bili kumovi na vjenčanjima ali i krsni kumovi njihovoj djeci. Nekoliko puta godišnje, obitelji su se sastajale prema njihovim prebivalištima u Zagrebu, Varaždinu, Požegi i Koprivnici, kao i na zajedničkim ljetovanjima na moru.Nakon stoje kolega Ivanić metodom "uradi sam" sagradio kod Novske kuću za odmor od drva - brvnaru - obavezno prvo- svibanjsko druženje obitelji bilo je u brvnari "kod Pere". Tih su se nezaboravnih trenutaka svi rado sjećali. Tu bi se uz bunar prije svakog rastanka popio "posljednji gemišt" i dogovorio novi susret uz pjesmu "... šumari smo mi ..." Kolega Ivanić sa suprugom Ivankom rođ. Mirosav- ljević posebno je volio uređivati prostor oko brvnare, gdje su podigli voćnjak, dio površine pošumili cr- nogoricom i bjelogoricom, a preostalu površinu uredili kao travnjak. Od oca, koji je bio strastveni lovac, naslijedio je lovačko oružje i pribor. Položio je lovački ispit i volio je ići u lov, ali nije bio tako aktivan lovac kao njegov otac. God. 1979. učlanio se u Hrvatsko društvo za gajenje lova i ribolova u Zagrebu i bio 20-ak godina član društva. Devedesetih godina prošlog stoljeća bio je član Hrvatskoga lovačkog saveza. U kući kod Novske čuvaju se vrijedne lovačke trofeje koje su stekli ponajviše otac Simo, ali dijelom i sin Petar. Bio je brižan otac kćerke Mirne koju je zaista volio i pružao joj sve stoje mogao. I inače je volio djecu i svojim je pristupom zadobivao njihove simpatije i povjerenje. Supruga Ivanka, Slavonka, naučila ga je izradi slavonskih specijaliteta (kulena i ostalih mesnih proizvoda domaće radinosti). Spomenimo da se obitelj Ivanić bavila plivanjem (Petar je bio vrstan plivač) i skijanjem, a često su odlazili na putovanja. Nitko nije mogao ni slutiti da će neumitna sudbina prekinuti nit života Petra Ivanića, dipl. ing. šum., u naponu njegove stvaralačke snage. Njegovom naglom i preranom smrću obitelj je izgubila dragog im sina, supruga i oca, kolege pouzdanog suradnika i prijatelja, a šumarska praksa mladog i veoma vrijednog stručnjaka. Ispraćaj na posljednji put kolege Petra Ivanića bio je na zagrebačkom groblju Mirogoj uz nazočnost neutješne majke Milke, supruge Ivanke, kćerke Mirne, sestre Jelene, nećaka, obitelji Mirosavljević, ostale rodbine, kolega iz Uprave šuma Zagreb i Šumarije Zagreb te mnoštva ostalih kolega, suradnika, prijatelja i znanaca, koji su cvijećem, riječju i svojom prisutnošću pokazali da im je bio i ostao poseban u srcima. U ime Hrvatskih šuma i Šumarije Zagreb od pokojnika se lijepim riječima oprostio gosp. Herbert Krautha- cker, dipl. ing. šum. 432 |