DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 102     <-- 102 -->        PDF

rada u iskorišćivanju šuma. Već od
početka rada u Šumariji Lipik kolega
Ivanić kao praktičar nastojao je
šumsku mehanizaciju koristiti što
svrsishodnije, tražeći poboljšanja u
samom procesu rada. Cesto u vrlo
teškim uvjetima, dobro se snalazio
na poslovima šumskog transporta.
Posebno se bavio unapređenjem
rada pri izvlačenju drvnih sortime-
nata s primjenom traktora.


Kao mladi čovjek i stručnjak
došao je početkom 1986. u Šumsko
gospodarstvo Zagreb gdje je kraće
vrijeme radio kao taksator. Pretežito
je radio na uređivanju privatnih
šuma, a u Gospodarskoj jedinici
"Macelj", Šumarija Krapina, radio
je na polaganju primjernih pruga.


Nakon toga radio je na poslovima
pripreme rada i šumskog transporta
i mehanizacije, gdje dolazi do
izražaja već stečeno iskustvo na tim
poslovima, ali i njegova sklonost
šumi, strojevima, iskorišćivanju,
transportu i organizaciji rada na tim
djelatnostima, pa je između ostalog
na području Medvednice bio koordinator
tehnike rada pri vuči drvnih
sortimenata (poludebalna i debalna
metoda, višemetarsko drvo ...). Cilj
je bio doći što jednostavnije sa sor-
timentima izvan šume. Tada je radilo
5 radnih grupa koje su sačinjavali
sjekač, traktorista i kopčaš, a postizali
su dobre rezultate. Taj se način
rada još uvijek primjenjuje na
Medvednici, pa i u Hrvatskoj. U
tom je razdoblju kolega Ivanić bio
zapažen kao inicijativan, odlučan,
samostalan i kooperativan šumarski
stručnjak. Između ostalog surađivao
je i sa prof. dr. se. P. B. Krpanom
i prof. dr. se. Stanislavom
Severom. Spomenimo da danas
Medvednica ima 30 km traktorskih
vlaka, što je vrlo povoljna gustoća
obzirom da se radi o parku prirode.


Nakon kraćeg izbivanja u Kutini
početkom 1999. god. vraća se u
Zagreb. Radio je kao revirnik u
Gospodarskoj jedinici "Bistranska
gora" na Medvednici. Tada je već
bila organizirana faza II - privlačenje.
Traktorske jedinice sačinjavali


su adaptirani poljoprivredni traktori
Zetor (45,90 i 120 ks) zbog manje
težine svrsishodniji za privlačenje
drva. Posebni zadatak kolege
Ivanića bio je da se sortimenti izrađeni
na Medvednici otpreme vagonima
sa željezničke stanice Novi
Dvori (kod Zaprešića).


Bio je samozatajan čovjek, karakteran
i razuman. Volio je šumu i
rad u šumi. Cijenio je ljudski rad i to
je ugrađivao u svaki posao. Sa svima
je bio dobar, sa svakim je imao
vremena porazgovarati i saslušati
njegove brige i probleme i dati savjet
ako je smatrao da je to potrebno.
Nakon teškog rada u šumi znao
je ostati s radnicima i popričati pa i
"nazdraviti". Znao je reći: "Za vrijeme
rada ja sam vaš šef, ali nakon
radnog vremena ja sam samo Pero!"
Nije volio nerad, nemar, netočnost,
nelogičnost, nepravdu. Bio je suviše
skroman pa se nije želio isticati i nametati
drugima. Volio je objašnjavati
svoje ideje o boljem, kvalitetnijem,
ekonomičnijem i organiziranijem
radu u šumi prilikom sječe, izvlačenja
ili transporta.


Prijateljstvo započeto još za vrijeme
studija s kolegama Benkom,
Martinčićem i Terzićem nije prekinuto
nakon završetka studija nego
se proširilo u rijetko zabilježeno
trajno prijateljstvo između njih i njihovih
obitelji. Međusobno su bili
kumovi na vjenčanjima ali i krsni
kumovi njihovoj djeci. Nekoliko
puta godišnje, obitelji su se sastajale
prema njihovim prebivalištima u
Zagrebu, Varaždinu, Požegi i Koprivnici,
kao i na zajedničkim ljetovanjima
na moru.Nakon stoje kolega
Ivanić metodom "uradi sam" sagradio
kod Novske kuću za odmor
od drva - brvnaru - obavezno prvo-
svibanjsko druženje obitelji bilo je u
brvnari "kod Pere". Tih su se nezaboravnih
trenutaka svi rado sjećali.
Tu bi se uz bunar prije svakog rastanka
popio "posljednji gemišt" i
dogovorio novi susret uz pjesmu "...
šumari smo mi ..." Kolega Ivanić sa
suprugom Ivankom rođ. Mirosav-
ljević posebno je volio uređivati
prostor oko brvnare, gdje su podigli


voćnjak, dio površine pošumili cr-
nogoricom i bjelogoricom, a preostalu
površinu uredili kao travnjak.


Od oca, koji je bio strastveni lovac,
naslijedio je lovačko oružje i
pribor. Položio je lovački ispit i volio
je ići u lov, ali nije bio tako aktivan
lovac kao njegov otac. God.
1979. učlanio se u Hrvatsko društvo
za gajenje lova i ribolova u Zagrebu
i bio 20-ak godina član društva.
Devedesetih godina prošlog
stoljeća bio je član Hrvatskoga lovačkog
saveza. U kući kod Novske
čuvaju se vrijedne lovačke trofeje
koje su stekli ponajviše otac Simo,
ali dijelom i sin Petar.


Bio je brižan otac kćerke Mirne
koju je zaista volio i pružao joj sve
stoje mogao. I inače je volio djecu i
svojim je pristupom zadobivao njihove
simpatije i povjerenje. Supruga
Ivanka, Slavonka, naučila ga je
izradi slavonskih specijaliteta (kulena
i ostalih mesnih proizvoda domaće
radinosti). Spomenimo da se
obitelj Ivanić bavila plivanjem (Petar
je bio vrstan plivač) i skijanjem,
a često su odlazili na putovanja.


Nitko nije mogao ni slutiti da će
neumitna sudbina prekinuti nit života
Petra Ivanića, dipl. ing. šum.,
u naponu njegove stvaralačke snage.
Njegovom naglom i preranom
smrću obitelj je izgubila dragog im
sina, supruga i oca, kolege pouzdanog
suradnika i prijatelja, a šumarska
praksa mladog i veoma vrijednog
stručnjaka.


Ispraćaj na posljednji put kolege
Petra Ivanića bio je na zagrebačkom
groblju Mirogoj uz nazočnost neutješne
majke Milke, supruge Ivanke,
kćerke Mirne, sestre Jelene, nećaka,
obitelji Mirosavljević, ostale rodbine,
kolega iz Uprave šuma Zagreb i
Šumarije Zagreb te mnoštva ostalih
kolega, suradnika, prijatelja i znanaca,
koji su cvijećem, riječju i svojom
prisutnošću pokazali da im je
bio i ostao poseban u srcima. U ime
Hrvatskih šuma i Šumarije Zagreb
od pokojnika se lijepim riječima
oprostio gosp. Herbert Krautha-
cker, dipl. ing. šum.


432