DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2003 str. 76 <-- 76 --> PDF |
Ljubav prema šumi i šumarstvu nasljedila je od oca i supruga, pa danas, uz pomoć kćerke Janje, između ostalog prati i časopis za popularizaciju šumarstva "Hrvatske šume", koji joj redovito šaljem. Ovih nekoliko redaka neka joj budu čestitka za njen 100-ti rođendan, uz dobre želje da i dalje živi sretno i zadovoljno s kćerkom jedinicom u svom stanu na Lapadu. Mladen Skoko LITERATURA: Klepac, D. 1987.: Sjećanje na prof. dr. Đuru Nenadića. Šum. list 10-12, str. 669-673. Marjanović, D. 2002.: Stoti rođendan svastike kipara Ivana Meštrovića. Proslava u obitelji mr. ph. Marije Kesterčanek-Stjepanović, najstarije farmaceutkinje u Dubrovniku. Dubrovački tjednik br. 2701, od 2. 11.2002. Skoko, M. 1998.: Prilog životopisu F. Ž. Kesterčaneka. Šum. list 11-12, str. 576-578. KNJIGE I ČASOPISI Uredništvo, 1999.: Stjepanović Ljubomir (životopis). Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Tutiz leksika Zagreb, knjiga 4, str. 337-338. Rodoslovlje obitelji Kesterčanek (obiteljska dokumentacija mr. ph. Jasne Lasić, unuke F. Ž. Kesterčaneka, Dubrovnik). L´ITALIA FORESTALE E MONTANA (časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima izdanje talijanske Akademije šumarskih znanosti - Firenze) Iz broja 3, svibanj-lipanj 2002 g. izdvajamo: Orazio Ciancio: Utjecaj i uloga vjetrobranih pojasa, drvoreda i pošumljenih površina u borbi protiv degradiranja mediteranskog ambijenta U uvodnom članku časopisa odgovorni direktor i znanstveni koordinator Orazio Ciancio nagovjestio je niz članaka, u ovom i idućem broju, koji obrađuju problematiku vezanu za osiromašenje vegetacije i degradiranja tla u mediteranskom okružju. Ovi su radovi financirani tijekom 2000. g. iz sredstava proračuna na nacionalnoj razini, s ciljem određivaja uzroka i posljedica nepovoljnih čimbenika, kao i programiranja i realiziranja radnji koje su značajne u zaustavljanju daljnjeg pogoršanja. Nova saznanja, uz korištenje modernih instrumenata za istraživanje omogućuju uspostavljanje operativnih linija za ublažavanje fenomena degradacije zemljišta. Program istraživanja postavio je zadatak pronaći nove metode obnove šuma u aridnim mediteranskim područijima, obnoviti degradirane opožarene površine, te analizirati stanje drvoreda i vjetrobranih pojaseva. Ovi su projekti planirani u pet faza: obilježavanje aridnih zona i odabir područja proučavanja određivanje metoda monitoringa po niskim troškovima analiza i obnova opožarenih površina u aridnim područjima poredbena analiza učinkovitosti šumskih zahvata u ambijentima velikog rizika degradacije sinteza šumskih zahvata u borbi protiv nastavka degradacije. U istraživanja su uključene istraživačke ekipe talijanskih sveučilišnih centara iz: Reggio Calabrie, Torina, Firenze, Tuscie, Baria i Palerma. Na čelu ekipa nalaze se odgovorne znanstvene osobe. Istraživanja su obavljena u Laziu, Sardiniji, Campagni, Pugliji, Calabriji i Siciliji. Rezultati tih istraživanja prezentirani su na znanstvenom skupu u Bariju 12. veljače, a prilozi su publicirani da bi poslužili svima koji su uključeni u problematiku vezanu za destabilizirajuće procese u mediteranskom okružju. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2003 str. 77 <-- 77 --> PDF |
Giovanni B o v i o, Andrea C a m i a, Raffaella M a r z a n o : Šumski požari u područjima velikog rizika analiza na regionalnoj razini U sklopu problematike vezane za destabilizaciju ekosustava i stvaranje opustošenih površina autori su prikazali ulogu šumskih požara kao jednih od najvažnijih čimbenika toga procesa. Područje Mediterana obilježeno je semiaridnom i aridnom klimom s oskudnim oborinama u razdobljima pojave šumskih požara, što ograničava obnovu vegetacije na opožarenim površinama i dovodi do stvaranja ogoljelih ekosustava. Europska komisija financirala je program suprotstavljanja ovoj problematici (Convention to Combat Desertification) sa ciljem odabiranja strategije u zaštiti od degradacije tla i predlaganje upotrebe indikatora rizika od erozije kao posljedice šumskih požara. Za ocjenu rizika za destabilizaciju u mediteranskom području Kosmas (1998. g) predlaže seriju kvalitativnih indikatora: za kvalitetu tla, raspoloživost vode, sklonost tla eroziji, indikatori klime, indikatori gospodarenja zemljištem i indikatori vezani za vegetaciju. Među ostalim naveden je i rizik od požara i sposobnost obnove vegetacije poslije prolaza vatre kao jedan od glavnih uzroka degradacije tla. No ipak, šumski požari nisu izričito uključeni među ulazne parametre, već su samo navedeni kao relevantna, još otvorena tema. Zbog toga učinak požara na tlo nije manje proučavan, već je posljednjih godina postignut značajan napredak u poznavanju fizičko-kemijskih promjena, posljedica na biološku aktivnost i na eroziju tla. Posljednja istraživanja o promjenama u hidrološkim i erozivnim procesima šumskih ekosustava koji su bili obuhvaćeni požarom, potvrdila su postojanje vremenskog intervala u kojemu požar pokazuje evidentne posljedice na eroziju tla. Dužina tog intervala promjenjiva je i ovisi o mnogim čimbenicima: stanišnim uvjetima, intenzitetu vatre i razdoblju kada se požar dogodio. Poznato je daje učinak vatre na ekosustave i tlo proporcionalan intenzitetu fronte plamena, to jest količini emitiranih kalorija u jedinici vremena i trajanju te fronte. Smatra se daje povećanje erozije tla poslije požara najuže povezano s djelomičnim ili potpunim gubitkom vegetacije. Fronte plamena proizvode temperaturu od oko 500 °C na površini tla, koje uzrokuju bitne promjene i stvaranje hidrofobnog sloja na površini tla, što pospješuje eroziju. Za istraživanja su odabrane dvije talijanske regije: Ligurija i Sardinija, jer su obadvije na različite načine obuhvaćene problemima vezanima za procese degradacije tla kojima su neposredni uzroci požari. Ustanovljene su tri razine istraživanja koje se odnose na: šumske požare, biljni pokrov tla i eroziju. Šumski požari: Analiza serija prethodnih požara na regionalnoj razini bitna je za procjenu uloge koju oni imaju u procesu erozije tla. Praktički, ako je intenzitet požara velik, kapacitet obnove ekosustava je uništen i neizbježno počinje proces nepovratne degradacije tla. Za ova istraživanja na obadva područja vršene su analize i procjene ponašanja požara, na minimalnoj površini od 10 ha za diferenciranje intenziteta požara. Biljni pokrov tla: Šumski požari poznati su kao čimbenici koji negativno djeluju na biljni pokrov i na stupanj zaštite tla. Iz tih razloga biljni je pokrov promatran s gledišta zaštite tla i s druge strane zbog karakteristika zapaljive biomase. Zbog toga su napravljene karte biljnog pokrova za obje regije po sljedećim kategorijama: 1. Livade, 2. Grmovi, 3. Mediteranske makije, 4. šume, 5. Zapaljive poljske kulture, 6. Mješane zone, 7. Poljoprivredne kulture - slabozapaljive i 8. Površine bez vegetacije. Za svaku općinu izračunate su površine s odgovarajućim kategorijama biljnog pokrova, te analize utjecaja požara velikog intenziteta (za površine veće od 10ha). Erozija tla i šumski požari: Analiza erozije tla u obje regije temeljila se na kartama rizika od erozije (aktualnih i potencijalnih) u mjerilu 1:100000. U procjeni realne erozije autori su primjenjivali iskustvene podatke, vodeći računa o oborinama i vegetaciji, dok se procjena potencijalnog rizika obavlja uz pretpostavku tla bez vegetacije. Realna i potencijalna erozija podudaraju se u slučaju intenzivnog požara na površini većoj od 10 ha, u trajanju od godine dana. Kao zaključak, autori potvrđuju da medu posljedicama šumskih požara erozija zauzima najvažnije mjesto. Što se tiče paralelne analize u Liguriji i Sardiniji ustanovljeno je da su naglašeniji problemi erozije tla u Liguriji, ali su rizici degradacije manji zbog ostalih čimbenika (naročito klimatskih). U Sardiniji je naprotiv erozija kao posljedica požara manja, ali ostali čimbenici (naročito suša) povećavaju rizik degradacije. Maria Grazia A g r i m i, Simone B o 1 a 11 i, Ervedo Giordano, Luigi Portoghesi: Struktura populacije i prijedlog za gospodarenje boricima Rimskog priobalja Godine 1871. kada je Rim postao glavni grad Kraljevstva Italije, Rimsko priobalje je za razliku od ostalih područja okolice Rima bilo jedno od rijetkih šumovitih površina. No to nije potrajalo dugo. Već 1878. g. oko 3500 kilometara kvadratnih površine postala je neplodna ili pašnjačka površina "bez stabala i kuća, zagušljivog zraka u ljetnom peiodu" kako to navodi Bortolott i 1988. g. U primorskom pojasu, sjeverno |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2003 str. 78 <-- 78 --> PDF |
i južno od ušća Tibera, prostirale su se močvarne zone, mezohidrofilne makije, pašnjačke površine i nešto malo ekstenzivne poljoprivrede. Vlasnici zemljišta bili su veleposjednici, pripadnici rimskog plemstva. Koloni, koji su obrađivali zemlju živjeli su u primitivnim životnim uvjetima. U posljednjem razdoblju od 150 g. ova zona je pretrpjela veliki preobražaj, vezan za urbanistički razvoj Rima i obale, koji je doživio vrhunac u poslijeratnom razdoblju. Upečatljivom preobražaju krajolika pridonijela je pinija {Pinus pinea L.) koja je unesena na ovo područje početkom XIX. stoljeća. Unošenje pinije nastavljeno je u posljednjih sto godina radi fiksiranja pješčanih dina, te radi proizvodnje drveta i pinjola. Danas su ta stabla glavno obilježje gradskog i prigradskog okoliša, kao protuteža betonskim konstrukcijama i zagađenju zraka i voda. U ovom je članku ponajprije opisana struktura borovih kultura Rimskog primorja južno od Tibera i njihova razvojna dinamika: određene su smjernice razvoja radi očuvanja i revalorizacije uloge tih vegetacijskih oblika u strukturi velegradskog ozračja, gdje su nužne aktivnosti na prostornom poboljšanju. Kulture pinije nalaze se uglavnom u obalnom pojasu na valovitom terenu, koji je kultiviran ili pokriven stambenim objektima visoke kategorije. Klima je tipično mediteranska, s prosječnom temperaturom od 15 °C i oborinama koje osciliraju između 700 i 900 mm godišnje, i to u jesenskom i zimskom razdobllju, dok su ljeta sušna. Posljednjih desetljeća ova je zona obuhvaćena intenzivnom i neorganiziranom urbanističkom ekspanzijom. Rezidencijalno stanovništvo se u posljednjih 50 godina povećalo za deset puta (od 33000 na 330000). Većina objekata napravljena je izvan urbanističkog plana i bez građevinske dokumentacije i bez potrebne infrastrukture (ceste, kanalizacija i javna rasvjeta). Poslije 1980. g. lokalna administracija poduzela je inicijative za sređivanje ovog stanja. Medu mnogim inicijativama uključena je i institucija Državnog prirodnog rezervata "Rimsko priobalje" s ciljem očuvanja prirodnih vrijednosti oko 30000 ha površine koja je ugrožena urbanističkom ekspanzijom. U svrhu istraživanja izvršeno je kartiranje svih borika uz pomoć aerosnimaka. Veliki kompleksi podijeljeni su na više dijelova, te su tako dobivene 23 zone istraživanja s površinama od 900 do 2000 kvadratnih metara, na kojima su obavljena sva potrebna dendrometrijska mjerenja. Na bazi strukturalnih karakteristika proučavane populacije su podjeljene na 4 tipa: Tip A: mladi jednodobni borik Tip B: odrasli jednodobni borik Tip C: zreli jednodobni borik Tip D: višeslojni borik Svaki strukturalni tip detaljno je opisan: broj i vrsta stabala u svim etažama, visina, starost, promjeri itd. Istraživanja su pokazala da su najviše zastupljene odrasle i zrele jednodobne kulture pinije. To su stabla sađena za stabiliziranje pješčanih nanosa, te za proizvodnju drveta i pinjola. S vremenom su poprimile važnost ostale funkcije: rekreativne, ambijentalne i naturalističke, jednom rječju višefunkcionalna obilježja. Na osnovi obavljenih istraživanja proizašli su i neki prijedlozi za gospodarenje ovim kompleksom. Prije svega radi se o poboljšanju i očuvanju starih borika, gdje je pinija trenutno dominantna, ali se nalazi u evolutivnoj fazi koja može krenuti u raznim smjerovima. U kavantitativnom pogledu predviđeno je proširenje površine, a nikako smanjenje zbog fenomena agresivne urbanizacije. Osnovne uzgojno- tehničke mjere svode se na: - održavanje jednodobnih borika kao elementa mediteranskog krajolika koji je karakterističan za talijansko priobalje, posebice za rimsko okružje očuvanje i proširenje borika u višeslojnoj strukturi koja omogućava opstanak piniji u vrijednoj biološko različitoj strukturi, koja je kompaktibilna s eventualnom proizvodnjom pinjola favoriziranje ekološke sukcesije prema visokoj me diteranskoj makiji i panjači crnike radi povećanja naturalističke vrijednosti područja. Za ostvarenje tih mjera potrebno je stvoriti informativni sustav za sakupljanje svih podataka o stanju borika i ostale vegetacije te donošenje jedinstvenog programa gospodarenja primorskim šumama cijelog Lazia. Ovo predviđa usvajanje šumsko uzgojne prakse u kojoj se bioekološke potrebe stavljaju ispred financijskih, što traži jedinstvenost akcije svih onih koji bi trebali biti zainteresirani za učinkovito gospodarenje šumom. Osobito je važno organizirati sve preventivne službe i pojačati borbu protiv vandalskih radnja i posebice protiv vrlo štetnih ljetnih požara. Tommaso La Mantia, Donato Salvatore La M el a Veća, Marco Marchetti, Giuseppe Barb era: Privremeni rezultati o analizi tehnike pošumljavanja u južnoj Siciliji Nepovoljni klimatski uvjeti u sušnim predjelima južne Sicilije s dugim ljetima bez oborina, čine rezultate pošumljavanja vrlo rizičnima. Pomanjkanje vlage je ozbiljna prepreka primanju i uspješnom razvoju mladih biljaka koje vrlo često ne uspjevaju preživjeti prvu sušnu sezonu. Da bi pošumljavanje bilo učinkovitije u ovim uvjetima potrebno je voditi računa o stanju sadnog materijala, vrstama koje će se upotrebljavati te tehnici sadnje. Velika sezonska suša uvjetuje potrebu poduzimanja radova koji predhode pošumjlavanju u svrhu poveća |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2003 str. 79 <-- 79 --> PDF |
nja kapaciteta tla za zadržavanje vlage. Ti pripremni radovi često prouzrokuju velike promjene na postojećim biljnim zajednicama, a mogu imati i negativan utjecaj na eroziju (terase i gradoni). Tehnika sadnje u priređene jame najmanje negativno djeluje na postojeću vegetaciju. Pionirske vrste koje se upotrebljavaju u pripremnim radovima treba uvijek tražiti među tipičnim autoktonim vrstama. Predmet ovih istraživanja je analiza uspjeha nedavnih pošumljavanja u južnoj Siciliji gdje su upotrebljavane razne vrste uz primjenu raz- Naziv područja. Općina, površina ličitih tehnika sadnje. Posebna pozornost posvećena je uspjehu podsađivanja listača i procesu obnove autoktone vegetacije. Istraživanja su obavljena u provinciji Agrigento na šest predjela i 28 ploha veličine 20 x 40m. Obavljana su sva potrebna mjerenja i svi su podaci evidentirani. Također su opisane glavne karakteristike okoliša u zonama istraživanja. Na posebnoj tablici prikazane su karakteristike istraživanih ploha koje djelomično navodimo kao primjer: Tehnika pripreme tla i vrsta sadnje, te Redni broj Upotrebljavane vrste Starost, prethodna prethodne uzgojne uporaba tla intervencije Magagiaro Menfi (Ag) Sadnja u jame na neobrađenom 850 ha, 30 g-garizi Odrasli P. halepensis i 1 tlu podsađivanjc vršeno pašnjaci i napuštene podstojni Quercus ilex 1992/1993. g. kultivirane površine 2 Odrasli P. halepensis isto odrasli P. halepensis Sadnja vršena na tlo parcijalno i P. pinea s podstojnim orano (u prugama) 3 Qurcus ilex podsadivanje 1992/93. g. Usporedbom dendroloških podataka može se procijeniti uspješnost pojedinih vrsta, primijenjenih pripremnih radova i tehnike sadnje, što će biti naknadno obrađeno. Po prvim podacima najbolje rezultate daju rodovi Pinus i Cupresus. Pinus halepensis daje bolje rezultate u usporedbi s pinijom i čempresom, a Pinus radiata nije preporučljiv. Dobre rezultate daje Acacia cyanophylla i Tamarix africana ne zbog prirasta, već kao vrste koje imaju sposobnost brze obnove na opožarenim površinama. U podstojnoj etaži dobro se pokazala Olea europaea var. sylvestris, ali se to treba tek potvrditi u idućem razdoblju. Alepski bor ima još jednu prednost pred pinijom, a to je što se ispod njega zbog prozračne krošnje bolje razvija podstojna etaža. Što se tiče prireme tla, privremeni rezultati sugeriraju djelomičnu obradu tla radi očuvanja postojeće vegetacije i boljeg prirasta zasađenih biljaka. Kako su u Siciliji naglašeni procesi degradacije, pošumljavanje i korektno gospodarenje već pošumljenim površinama važan je odgovor. Posljednjih godina su obavljena mnoga pošumljavanja (1985/86. oko 25000 ha) ali svi podaci nisu još obrađeni. U ovom razdoblju, kako kaže C i a n c i o "rezultati jednog pošumljavanja se više ne ocjenjuju na bazi prirasta stabala", jer šuma ima mnoge druge funkcije među kojima je svakako očuvanje biološke raznolikosti najvažnije. Iz broja 4 srpanj-kolovoz 2002. izdvajamo: V. Garfi, F. lovino, G. Menguzzato,A. Nico lac i: Priprema tla i gustoća sadnje alepskog i kalabrijskog bora - analiza i prvi rezultati U ovome članku autori su prikazali postignute rezultate u pošumljavanju u raznim uvjetima, uz primjenu različitih tehnika sadnje. Degradacija tla zbog prirodnih i antropoloških utjecaja predstavlja vrlo aktualnu problematiku za područje mediterana. Intenzivna pošumljavanja postaju osnovni način suprostavljanja osiromašenju vegetacije i degradiranju tla. Teške klimatske prilike i velika pedološka raznolikost uvjetuje primjenu odgovarajuće tehnike sadnje koja će osigurati dobre rezultate. Nedostatak pokusa i iskustva u odabiru tehnike sadnje i odabiru vrsta doveli su do uopćavanja načina rada u različitim uvjetima, bez potrebnog nadzora. O primjeni različitih metoda postoje suprostavljena mišljenja posebno o rezultatima vezanima za intenzitet obrade tla u pripremnim radovima. U južnoj Italiji postoje situacije koje se razlikuju ponajprije u primijenjenoj tehnici sadnje, a to može biti ishodište za procjenu njihove vrijednosti i prijedloge za veću učinkovitost. U tu su svrhu odabrane dvije zone kao objekti istraživanja: zapadna strana Sila Grande i planinski predjeli Sila Greca, obadvije na nadmorskoj visini od 1000 do 1300 m. Klima je tipično mediteranska, s prosječnom godišnjom temperaturom od 11,5 °C i oborinama od |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2003 str. 80 <-- 80 --> PDF |
1100 do 1300 mm koje su oskudne u ljetnim mjesecima. U oba predjela analizirane su sastojine kalabrijskog bora (Pinus laricio) stare oko 40 g. i sastojine alepskog bora (Pinus halepensis) stare 19 i 20 g., gdje su primijenjene različite metode sadnje (jame, oranje i gradoni) primjenom sadnica starosti dvije i tri godine (2+1) s različitim brojem sadnica po ha. Tako su za kalabrijski bor primjenjene sljedeće tehnike: priprema tla za sađenje u jame dimenzije 40 x 40 x 40 cm s kvadratnom sadnjom i distancom od 2 m, što znači 2500 sadnica po ha priprema tla za gradone ručnom obradom (širina 80 cm) s razmacima od 2, 3 i 4 m, a distanca sadnica 1 m, što znači da je gustoća bila 5000, 3333 i 2500 sadnica po ha. Za alepski bor: dublja obrada oranjem, pravokutna sadnja s razmacima redova od 3 m i međusobnim razmakom sadnica u redovima od 1,5 i 2,8 m, što daje gustoću od 2222 i 1473 sadnice po ha prekopavanje terena s pravokutnom sadnjom u razmacima redova od 3 m i sadnica od 1,5 m, što daje gustoću od 2222 sadnice po ha. Za svaki tip sadnje snimljeni su detaljni dendrološki podaci. Kao rezultate istraživanja može se izdvojiti sljedeće (za kalabrijski bor): uginuće sadnica veće je kod primjene gradona, vjerojatno zbog veće konkurencije sadnica koje su u razmaku od 1 m prosječni promjeri veći su kod sadnje na gradone, dok je razlika u visnama zanemariva temeljnica i masa po ha veća je kod gušće sadnje (796,7 naprema 782,4 metra kubna po ha) bez obzira na početnu gustoću sadnje, sadašnji broj stabala po ha je oko 2500 stabala, bez obzira što nisu vršene prorede na mjestima gdje je gustoća stabala iz bilo kojih razloga reducirana, nalazi se oblilan biljni pokrov (naročito Graminaceae što pozitivno djeluje protiv erozije) Za alepski bor: - gustoća je neznatno veća kod dublje obrade oranjem (1910 sadnica naprema 1854 po ha), što znači daje uginuće kod oranja bilo manje, jer je zasađen isti broj sadnica distribucija stabala po promjerima gotovo je istovjetna kao i parametri srednjeg stabla (promjer i visina) postoji značajnija razlika u temeljnici i masi po ha kod različite gustoće sadnje. Kod sadnje od 1473 sadnice po ha masa nakon 20 g. iznosi 200,6 kubi ka, a kod sadnje od 2222 sadnice ta masa (u istoj starosti) iznosi 281,7 kubika. - neovisno o gustoći sadnje stupanj pokrivenosti tla je velik i ujednačen - prizemno rašće je u prvim godinama obilnije, a zatim se smanjuje ovisno o gustoći krošnje. U oba proučavana područja rezultati su potvrdili da se kalabrijski i alepski bor ponašaju kao vrste brzog rasta i da su unatoč lošim klimatskim uvjetima vrlo upotrebljive za pošumljavanje uz primjenu raznih tehnika, ovisno o terenu. Ova istraživanja korisna su za zaustavljanje osiromašenja vegetacije i tla koje je sve veća prijetnja u mediteranskim zonama. Simone Puddu, Livio Bi an eh i, Alberto Maltoni, Marco Pac i, Andrea Tan i: Istraživanje vegetacijske dinamike na površinama zasađenim sa Pinus radiata na Sardiniji Početne ideje pošumljavanja na Sardiniji imale su ekonomski karakter. To se uglavnom odnosi na egzotične brzorastuće vrste namijenjene za opskrbu tvornica celuloze i papira. Nakon stečaja tvornice papira Arbatax, koja je bila glavni potrošač celuloznog drveta na Sardiniji (ubrzo se otvorio i lanac stečaja ostalih potrošača: Legno e derivati, Fibrocarta, Corpo forestale i ENCC), proizvodnja celuloznog drveta za industrijsku prerađuje prestala. Aktualni problem postao je kako ove umjetne nasade s isključivom namjenom pretvoriti u prirodne šume. U prvom trenutku je bilo najvažnije ustanoviti da li postoje evolutivni procesi koji daju mogućnost usmjerenja ovih kultura prema šumskim ekosustavima. U ovom članku autori su obradili pokuse istraživanja u kulturi bora Pinus radiata starog 30 g. u Monte Arci, u središnjoj-zapadnoj Sardiniji. Tu su usporedili pet zona unutar pošumljenog kompleksa, od kojih su tri imale različitu gustoću, a dvije su bile unutar makije koja graniči s borikom. U svim zonama evidentirana su odrasla stabla, podmladak i prizemna vegetacija. Za ocjenu biološke raznolikosti postojeće šumske vegetacije i pomlatka korištena su dva floristička indeksa (indeks Shannona br. HillNl), jedan sintetski floristički, strukturalni indeks (indeks PRETZCH) ijedan indeks obnavljanja (indeks Magini). Do sada dobiveni rezultati ukazuju da se smanjenjem gustoće odraslih stabala bilo zbog prorede ili požara omogućava postupni ulazak drugih vrsta (posebno česmine), što se ne događa u gustim sklopljenim kulturama, kao i u gustim makijama. Umjerena pokrivenost terena osigurava maksimalnu raznolikost u procesu obnove. Privremeni rezultati ovih istraživanja omogućili su da se dođe do korisnih prijedloga za gospodarenje ovim kulturama, u cilju usmjeravanja njihovog daljnjeg razvoja prema prirodnim šumama. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2003 str. 81 <-- 81 --> PDF |
Ovisno o gustoći tih kultura, predviđaju se prorede koje će omogućiti pomlađivanje vazdazelenim listačama. Zbog opasnosti od požara preporuča se izrada šumskih prometnica, protupožarnih prosjeka i punktova za skupljanje vode radi izravne borbe protiv požara. U zonama gdje je prirodna obnova uznapredovala, potrebno je proredama omogućiti ubrzanje tog procesa, a gdje je pokrivenost tla sklerofilnim biljem prevelika, treba situaciju prepustiti prirodnoj selekciji. L. Bianchi, G. Calamini, E. Gregori, M. Paci, S. Pallanza,A. Pierguidi, F. Salbitano, A. Tan i, S. Vedele : Procjene učinka pošumljavanja u sušnim predjelima Sardinije Već prije 10 g. Europska komisija proglasila je stanje degradacije tla i vegetacije jednim od najvećih problema južnog Mediterana. To obuhvaća sve procese koji dovode do redukcije biološkog i ekonomskog potencijala sušnih predjela i povećava njihovu nestabilnost. Na temelju konvencije UN, odlukom Nacionalnog vijeća za borbu protiv suše i destabilizacije, Sardinija je proglašena (1997. g.) regijom visokog rizika. Neki predjeli Sardinije imaju obilježje aridne mediteranske klime, s godišnjim oborinama od 400 mm, a posljednjih su godina registrirane oborine od 300 mm. Ovim klimatskim nepogodama treba dodati i nepovoljne antropološke utjecaje koji su često ubrzavali procese degradacije. Iz tih razloga posljednjih je godina znatno povećan intenzitet pošumljavanja, kako bi se ubrzali razvojni procesi šumske vegetacije. Tako je na primjer u razdoblju od tri godine (1993.-95.) na Sardiniji obavljeno 25 % ukupnog talijanskog pošumljavanja. Ovaj članak predstavlja prilog studiji učinkovitosti pošumljavanja, da bi se razumio utjecaj pošumljenih površina na dinamiku razvoja vegetacije i zaštitu tla od erozije. Istraživanja su obavljena u tri zone: jedna u provinciji Oristano i dvije u provinciji Nuoro, gdje su istraživani utjecaji pošumljavanja na razvoj vegetacije i tlo u usporedbi s nepošumljenim uzorcima, koji su ustvari različiti oblici makije. Poslije prve godine promatranja moguće je donijeti prve zaključke o distribuciji mase u pošumljenim površinama i okolnoj makiji. Pošumljene zone osim što imaju biomasu značajno veću od okolne makije, biomasa je raspoređena na veći broj raznolikih vrsta. Pošumljavanje je doprinijelo povećanju biološke raznolikosti u podstojnoj etaži, a pogotovo povećanim učešćem česmine. Nakon dosadašnjih istraživanja, javlja se potreba za daljnjim pokusima glede fizičko-kemijskih karakteristika tla te brzini prolaza vlage u terenu. Prvi rezultati ne daju dovoljne podatke o utjecaju pošumljavanja na poboljšanje kvalitete tla, ali je sigurno da pokrivenost terena pošumljenim stablima ograničava razvoj heliofil nih vrsta makije, i tako neizravno pospješuje razvoj česmine, te vjerojatno poboljšava edafske karakteristike, stoje predmet drugih istraživanja. Alessandro Ragazzi, Paolo Capretti: Zdravstveno stanje šuma i šumskih vrsta Toskane (1981- 2000, drugi prilog) U ovom drugom prilogu o zdravstvenom stanju šuma Toskane, autori su obradili razdoblje od 1981 -2000. g. koje je obilježeno napretkom tehničkih sredstava koja stoje na raspolaganju za istraživanje diagnostičkih, epidemioloških i molekularnih karakteristika uzročnika bolesti. U razdoblju 1981-90. detaljno su rasvjetljeni sistematizacija i rasprostranjenost Armillarie, uzročnika truleži korjenja listača i četinjača. U Italiji, a posebice u Toskani, ustanovljene su slijedeće vrste: A. bulbosa, A. mellea, A. ostoyae i A. tabescens. U posljednjem desetljeću istraživanjem je provjereno i definirano postojanje tri intersterilne grupe kod drugog uzročnika truljenja gljive Heterobasidion annosum, koji su specializirani za jelu, bor i smreku. Posljednja istraživanja usmjerena su oboljenju hrastova, koje poprima zabrinjavajuće obujme i inicira nove programe istraživanja kompetentnih znanstvenika različitih specializacija radi što učinkovitijeg rješavanja. Sve se češće evidentiraju oboljenja hrastova koje uzrokuju gljivični mikroorganizmi. Znanstvenici imaju različite pretpostavke o uzrocima ovih oboljenja, i u posljednje vrijeme prihvaćenje model eksperimentiranja u kojem se što vjernije nastoji oponašati prirodni ambijent, u kojem se sadnice inficiraju različitim patogenima i zatim prati razvoj bolesti. Posebno su značajni rezultati koje su prezentirali znanstvenici Rinallo i Raddi 1999. g. služeći se elektronskim mikroskopom. Pozornost je usmjerena prema problemima atmosferskog zagađenja (kisele kiše, plinsko onečišćenje, teški metali, pesticidi, herbicidi i ugljični dioksid). Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva pokrenulo je istraživanje pod nazivom INDEFO, koje se od 1995. g. bavi procjenom zdravstvenog stanja šuma u Italiji. Istraživanje se bazira na promatranju krošanja stabala uzoraka (220 punktova veličine 15xl8km u mrežnom sustavu). Slučajevi propadanja stabala hrasta zabilježeni su u cijeloj Toskani te su izolirani i determinirani mnogi gljivični organizmi: Diplodia mutila, Hypoxylon mediterraneum, Phomopsis quercina i Taphirina cruckii. Sve više prevladava uvjerenje daje odlučujući čimbeniku propadanju hrasta suša, iza koje slijede gljive i insekti kao konačni uzročnik sušenja stabala. Period 1991-00. obilježen je ustanovljenjem novih patogenih organizama ili već poznatih, ali u napadu na druge vrste, a to su: Phytophtora cinnamoni na kestenu i pačempresu, Pestalotiopsis funerea na tuji, Phito 79 |