DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 99 <-- 99 --> PDF |
Planinari su kasnije put obilježili i markirali, a na prikladnim mjestima podigli skloništa i planinarske kuće. Prvobitna planinarska staza do Bijelih stijena išla je približno istim smjerom koji i danas koriste planinari. Početna točka bila je na "trinaestom" kilometru Begove staze, danas dobro održavane šumske ceste delničke Uprave šuma, što od Mrkopolja i Matić poljane vodi preko Plane i Marina groba za Jasenak. Tu je, zabilježit će D. H irc, i "begov grob u kojem su ukopani novci i knjige s njim"! Od spomenute staze "krećeš uzbrdo, pa nizbrdo... diveći se ogromnim jelama, smrekama i javorima, da bi došao do povorke stijena koje se najednom mjestu upriličiše poput "vrata". Prošavši ovuda došao si u kraj koji te je toliko zanimao. Već u začetku zagledaš prvu ponikvu, podeš joj rubom, kad ti oko pane u drugu duboku ponikvu, punu survina, kamenja i pećina... Desno i lijevo prate te dolomiti, kad po sobom zagledaš duboku snježnicu, koja je puna snijega, koji se u ovom osojnom kraju ne topi sigurno nikada... Kako visoko leži katkad snijeg, označuju zatezi na deblima, znakovi usječeni sjekirom. Kada u takav snijeg zapanu srne, lako ih lovci postrijeljaju, dapače ih jer propadaju u snijeg, uhvate žive... Uz ponikve, koje su oko Bijelih stijena obične, značajne su i same sti Šumarski list br. 7-8, CXXVI (2002). 3-6 jene. Jedna se uzdigla 50-60 metara visoko poput zida, a na njoj se osovili kukovi... I tako u nedogled zagledaš pred sobom puste stijene i kukove, a bijele bjelcate kao da su od šećera. To pero ne može da opiše...". Opisana staza odgovara današnjem tzv. "Vihoraškom putu" koji od Samarskih stijena kroz bespuće i divlji krš Ljuske, Ratkova vrha i vrha Boce vodi k Bijelim stijenama. Naš plodni planinarski pisac i najbolji poznavatelj našeg gorja, prof. dr. se. Željko Poljak, za taj put pripominje daje "prolazan samo za ustrajne i vješte planinare i mala je pustolovina". U znak zahvalnosti na otkriću prvog planinarskog prilaza Bijelim stijenama, kao i mnogim drugim vrhovima ovoga dijela Gorskog kotara, Odbor Kapelskog planinarskog puta u Zagrebu, prije nekoliko godina podigao je planinarsko sklonište na prisojnim padinama Bjelolasice, iznad Vrbovske poljane, davši mu ime planinarsko sklonište "Jakoba Mihelčića". Bijele stijene (najviši vrh 1335 m) zajedno sa susjednim Samarskim stijenama (1302 m) godine 1985. proglašeni su strogim rezervatom prirode u površini od 1340 ha. Alojzije Frković LITERATURA Frko vić, A., (1967): Bijele i Samarske stijene u Gorskom kotaru, prvi strogi prirodni rezervat u Hrvatskoj. Priroda 4, str. 113-114. Hire, D., (1905): Na Bijelim stjenama. U: Prirodni zemljopis Hrvatske I, str. 467-470. Hirtz, M., (1921): Bilješke za lovnu faunu naših klimata. Lovačko-ribarski vjesnik 7/9, str. 41-46 AKTUALNO Horaček, S., (1999): Strogi rezervati Bijele i Samarske stijene - svjetski fenomen krša. Okoliš K/91, str. 63-65 Polj ak, Ž. (2000): Pedeset najljepših planinarskih izleta u Hrvatskoj. Školska knjiga Zagreb, str. 140. Turkalj , Z. (1932): Kr. nadlugar Jakob Mihelčić. Lovačko- ribarski vjesnik 4, str. 153-161. KISELA MAGLA - ČIMBENIK STRADAVANJA SUMA? O kiseloj kiši i štetama koje izaziva puno se pisalo i diskutiralo. Da je magla prijenosni medij štetnih tvari, više - manje je poznato. Međutim, nova saznanja pokazuju kako je to do sada bio podcijenjeni čimbenik u lancu sušenja šuma. Aktualna istraživanja švicarskog znanstvenika Werner Eugstera´sa Sveučilišta Bern, pokazala su kako se radi o velikom problemu. On je sa svojom ekipom u Švicarskoj i Bavarskoj mjerio i analizirao maglu sofisticiranom opremom (Slika 1. i 2.), unutar projekta FINIMSAS (Fog Interception and Nutrient Inputs to Montane-Subalpine Areas in Switzerland). Kapljice magle vrlo učinkovito absorbiraju štetne tvari iz zraka te ih transportiraju u šumu. Kako je kon- Prof. dr. Werner Eugster, Geographical Institute, Univesity of Bern centracija iona u kapljicama magle značajno viša od one u kiši, vrlo je vjerojatno daje magla značajni čimbenik prijenosa štetnih tvari, posebice u montansko-subalpinskom pojasu (650-1000 m n. v.). Istraživanja pokazuju kako koncentracije štetnih tvari u magli iznosi i do 25 puta više nego u kiši. Ono stoje dosada bio problem, je odrediti koliko tih kapljica stvarno dolazi u šumu, odnosno kolika je njihova štetnost. Taj unos ovisi o mnogim čimbenicima, kao što su veličina kapljica magle, turbulencije i brzina vjetra, prihvatna površina biljaka. Mjerna aparatura morala je obuhvatiti sve istovremeno. Tako je veličina kapljica određivana automatski spektrometrom, dok je automatski anemometar mjerio kretanje zraka 12 puta u sekundi. Zaključak do kojeg se došlo je da se maglom unosi najmanje toliko štetnih tvari koliko i kiselom kišom (Wrzesinsky i dr. 2001). |
ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 100 <-- 100 --> PDF |
Slika 1. Sakupljač vode iz magle. Ventilatori usisavaju maglu, a voda se skuplja u bočici i kasnije kemijski analizira. (Izvor fotografija: W. Eugstcr) Problem čine sumporna i dušična kiselina koje: 1. Zakiseljavaju tlo: djelovanje kiselih depozicija izaziva ispiranje baza iz rizosfere, te mobilizaciju aluminija i teških metala koji imaju toksične učinke. 2. Izazivaju oštećenja izravno na krošnji, jer magla može biti vrlo kisela otopina gdje se pH kreće do 3, što oštećuje koru i lišće pri dodiru, iz lišća ispire katione, osobito kalija i magnezija. Takvu nisku vrijednost pH ima primjerice jestivi ocat, a za usporedbu kisela kiša vrlo rijetko ima pH vrijednost ispod 4. Granična vrijednost pH padaline koje se uzimaju kao kisele je 5,6. Količina taložnih tvari u šumskom ekosustavu koje dopire do tla povećana je u usporedbi s otvorenim prostorima bez šumske vegetacije. To je ponajprije rezultat povećanog sakupljanja tvari na Ušću, bilo da se radi o suhoj depoziciji (tvari nošene vjetrom) ili mokroj depoziciji (kiša, snijeg, rosa i magla). Stoga je i kiselost prokapljene tekućine uhvaćene ispod krošanja stabala veća u odnosu na otvoreni prostor. Prema novijim istraživanjima utvrđeno je kako atmosferska depozicija i zakiseljavanje tala uzrokuju prekid mikoriznog odnosa, čime je drveću onemogućeno uzimanje hraniva. Komlenović i Rastovski (1991) kao jednu od posljedica kiselih kiša navode pad koncentracija magnezija u iglicama jela u zajednici Blechno-Abietetum Horv. Mayer (1989) smatra daje utjecaj atmosferske depozicije na ispiranje kationa iz iglica značajan samo za kalij, a takav stav izražavaju i Niemi nen, Derome i Helmisaari (1999) na osnovi svojih istraživanja običnog bora u Finskoj. Huettl i dr. (1990) opisuju niz istraživanja na smreki u jugozapadnoj Njemačkoj. Kao moguće uzročnike sušenja navode ispiranje kationa (K, Mg, Ca, Zn, Mn) iz iglica uvjetovano izravnim djelovanjem ozona i kiselih kiša, kao i neizravnim djelovanjem polutanata preko zakiseljavanja tla i posljedičnog ispiranja baza. Slika 2. Oprema kojom je snimana magla. Na vrhu se nalazi Sonic anemomctar. U sredini (koso nagnut) C02/H20 analiza tor. U donjem dijelu je spektrometar kapljica magle. Takvi procesi mogu dovesti do deficijencija u ishrani drveća, osobito na bazama siromašnim tlima. Istraživanja razlika u stanju ishrane oštećenih sastojina smreke u jugozapadnoj Njemačkoj, pokazala su kako mnoge lokacije ne omogućuju povoljnu ishranu drveća magnezijem i kalijem. Poznata je činjenica kako se porastom nadmorske visine povećava i količina štetnih tvari koja dospijevaju do tla. Prema mjerenjima (Vrbe k iPilaš 2001) na 5 lokaliteta u kontinentalnom i brdsko-planinskom dijelu Hrvatske, najviše sumpora, dušika i klora taloži se u Gorskom kotaru (Lividraga) i to u količinama (izmjerenim u 1999. godini) od 60,4 kg/ha dušika u nitratnom, 13,8 kg/ha u amonijskom obliku, 50.2 kg/ha sumpora te 38,8 kg/ha klora. Količine taložnih tvari na području Gorskog kotara su povišene i uglavnom premašuju dopuštene granične vrijednosti. Zbrajanjem unosa štetnih tvari preko magle i kiše u područjima gdje je magla česta pojava, vrlo se brzo može doseći kritična razina opterećenosti šumskog ekosustava. Eugster smatra kako je to glavni razlog zašto su šume brdskog područja općenito lošijeg zdravlja od ostalih. Potvrdu za tu tvrdnju nalazimo i u istraživanjima obavljenima u Hrvatskoj. Unos zračnih polutanata u bukove i bukovo-jelove šume Gorskog kotara i Like potvrđuju svojim istraživanjima Glavač, Koenies iPrpić (1985), a u bukove šume Slavonskog gorja Seletkovi ć (1991). Čini se da je ovo tema koja će nas u budućnosti zasigurno više zaokupljati, a uzimajući u obzir navedeno istraživanje, u naslovu ovog teksta trebalo bi otkloniti upitnik. Više o ovoj temi možete saznati na web stranicama Šumarskog instituta (www.sumins.hr), gdje ćete naći linkove vezane uz ovu temu. |