DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 99     <-- 99 -->        PDF

Planinari su kasnije put obilježili i markirali, a na prikladnim
mjestima podigli skloništa i planinarske kuće.


Prvobitna planinarska staza do Bijelih stijena išla je
približno istim smjerom koji i danas koriste planinari.
Početna točka bila je na "trinaestom" kilometru Begove
staze, danas dobro održavane šumske ceste delničke
Uprave šuma, što od Mrkopolja i Matić poljane vodi
preko Plane i Marina groba za Jasenak. Tu je, zabilježit
će D. H irc, i "begov grob u kojem su ukopani novci i
knjige s njim"! Od spomenute staze "krećeš uzbrdo, pa
nizbrdo... diveći se ogromnim jelama, smrekama i javorima,
da bi došao do povorke stijena koje se najednom
mjestu upriličiše poput "vrata". Prošavši ovuda
došao si u kraj koji te je toliko zanimao. Već u začetku
zagledaš prvu ponikvu, podeš joj rubom, kad ti oko
pane u drugu duboku ponikvu, punu survina, kamenja i
pećina... Desno i lijevo prate te dolomiti, kad po sobom
zagledaš duboku snježnicu, koja je puna snijega, koji
se u ovom osojnom kraju ne topi sigurno nikada...
Kako visoko leži katkad snijeg, označuju zatezi na
deblima, znakovi usječeni sjekirom. Kada u takav snijeg
zapanu srne, lako ih lovci postrijeljaju, dapače ih
jer propadaju u snijeg, uhvate žive... Uz ponikve, koje
su oko Bijelih stijena obične, značajne su i same sti


Šumarski list br. 7-8, CXXVI (2002). 3-6


jene. Jedna se uzdigla 50-60 metara visoko poput zida,
a na njoj se osovili kukovi... I tako u nedogled zagledaš
pred sobom puste stijene i kukove, a bijele bjelcate kao
da su od šećera. To pero ne može da opiše...".


Opisana staza odgovara današnjem tzv. "Vihoraškom
putu" koji od Samarskih stijena kroz bespuće i divlji
krš Ljuske, Ratkova vrha i vrha Boce vodi k Bijelim
stijenama. Naš plodni planinarski pisac i najbolji
poznavatelj našeg gorja, prof. dr. se. Željko Poljak,
za taj put pripominje daje "prolazan samo za ustrajne i
vješte planinare i mala je pustolovina".


U znak zahvalnosti na otkriću prvog planinarskog
prilaza Bijelim stijenama, kao i mnogim drugim vrhovima
ovoga dijela Gorskog kotara, Odbor Kapelskog
planinarskog puta u Zagrebu, prije nekoliko godina podigao
je planinarsko sklonište na prisojnim padinama
Bjelolasice, iznad Vrbovske poljane, davši mu ime planinarsko
sklonište "Jakoba Mihelčića".


Bijele stijene (najviši vrh 1335 m) zajedno sa susjednim
Samarskim stijenama (1302 m) godine 1985.
proglašeni su strogim rezervatom prirode u površini od
1340 ha.


Alojzije Frković


LITERATURA


Frko vić, A., (1967): Bijele i Samarske stijene u Gorskom
kotaru, prvi strogi prirodni rezervat u Hrvatskoj.
Priroda 4, str. 113-114.


Hire, D., (1905): Na Bijelim stjenama. U: Prirodni
zemljopis Hrvatske I, str. 467-470.


Hirtz, M., (1921): Bilješke za lovnu faunu naših klimata.
Lovačko-ribarski vjesnik 7/9, str. 41-46


AKTUALNO


Horaček, S., (1999): Strogi rezervati Bijele i Samarske
stijene - svjetski fenomen krša. Okoliš
K/91, str. 63-65


Polj ak, Ž. (2000): Pedeset najljepših planinarskih izleta
u Hrvatskoj. Školska knjiga Zagreb, str. 140.


Turkalj , Z. (1932): Kr. nadlugar Jakob Mihelčić. Lovačko-
ribarski vjesnik 4, str. 153-161.


KISELA MAGLA - ČIMBENIK STRADAVANJA SUMA?


O kiseloj kiši i štetama koje izaziva puno se pisalo i
diskutiralo. Da je magla prijenosni medij štetnih tvari,
više - manje je poznato. Međutim, nova saznanja pokazuju
kako je to do sada bio podcijenjeni čimbenik u lancu
sušenja šuma. Aktualna istraživanja švicarskog znanstvenika
Werner Eugstera´sa Sveučilišta Bern, pokazala
su kako se radi o velikom problemu. On je sa svojom
ekipom u Švicarskoj i Bavarskoj mjerio i analizirao
maglu sofisticiranom opremom (Slika 1. i 2.), unutar
projekta FINIMSAS (Fog Interception and Nutrient
Inputs to Montane-Subalpine Areas in Switzerland).


Kapljice magle vrlo učinkovito absorbiraju štetne
tvari iz zraka te ih transportiraju u šumu. Kako je kon-


Prof. dr. Werner Eugster, Geographical Institute, Univesity
of Bern


centracija iona u kapljicama magle značajno viša od one
u kiši, vrlo je vjerojatno daje magla značajni čimbenik
prijenosa štetnih tvari, posebice u montansko-subalpinskom
pojasu (650-1000 m n. v.). Istraživanja pokazuju
kako koncentracije štetnih tvari u magli iznosi i do 25
puta više nego u kiši. Ono stoje dosada bio problem, je
odrediti koliko tih kapljica stvarno dolazi u šumu, odnosno
kolika je njihova štetnost. Taj unos ovisi o mnogim
čimbenicima, kao što su veličina kapljica magle, turbulencije
i brzina vjetra, prihvatna površina biljaka. Mjerna
aparatura morala je obuhvatiti sve istovremeno. Tako
je veličina kapljica određivana automatski spektrometrom,
dok je automatski anemometar mjerio kretanje
zraka 12 puta u sekundi. Zaključak do kojeg se došlo je
da se maglom unosi najmanje toliko štetnih tvari koliko
i kiselom kišom (Wrzesinsky i dr. 2001).




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 100     <-- 100 -->        PDF

Slika 1. Sakupljač vode iz magle. Ventilatori usisavaju maglu, a
voda se skuplja u bočici i kasnije kemijski analizira.
(Izvor fotografija: W. Eugstcr)


Problem čine sumporna i dušična kiselina koje:


1.
Zakiseljavaju tlo: djelovanje kiselih depozicija izaziva
ispiranje baza iz rizosfere, te mobilizaciju aluminija
i teških metala koji imaju toksične učinke.
2.
Izazivaju oštećenja izravno na krošnji, jer magla
može biti vrlo kisela otopina gdje se pH kreće do 3,
što oštećuje koru i lišće pri dodiru, iz lišća ispire katione,
osobito kalija i magnezija. Takvu nisku vrijednost
pH ima primjerice jestivi ocat, a za usporedbu
kisela kiša vrlo rijetko ima pH vrijednost ispod
4. Granična vrijednost pH padaline koje se uzimaju
kao kisele je 5,6.
Količina taložnih tvari u šumskom ekosustavu koje
dopire do tla povećana je u usporedbi s otvorenim prostorima
bez šumske vegetacije. To je ponajprije rezultat
povećanog sakupljanja tvari na Ušću, bilo da se radi


o suhoj depoziciji (tvari nošene vjetrom) ili mokroj depoziciji
(kiša, snijeg, rosa i magla). Stoga je i kiselost
prokapljene tekućine uhvaćene ispod krošanja stabala
veća u odnosu na otvoreni prostor. Prema novijim istraživanjima
utvrđeno je kako atmosferska depozicija i
zakiseljavanje tala uzrokuju prekid mikoriznog odnosa,
čime je drveću onemogućeno uzimanje hraniva.
Komlenović i Rastovski (1991) kao jednu
od posljedica kiselih kiša navode pad koncentracija
magnezija u iglicama jela u zajednici Blechno-Abietetum
Horv. Mayer (1989) smatra daje utjecaj atmosferske
depozicije na ispiranje kationa iz iglica značajan
samo za kalij, a takav stav izražavaju i Niemi nen,
Derome i Helmisaari (1999) na osnovi
svojih istraživanja običnog bora u Finskoj.


Huettl i dr. (1990) opisuju niz istraživanja na
smreki u jugozapadnoj Njemačkoj. Kao moguće uzročnike
sušenja navode ispiranje kationa (K, Mg, Ca, Zn,
Mn) iz iglica uvjetovano izravnim djelovanjem ozona i
kiselih kiša, kao i neizravnim djelovanjem polutanata
preko zakiseljavanja tla i posljedičnog ispiranja baza.


Slika 2. Oprema kojom je snimana magla. Na vrhu se nalazi Sonic


anemomctar. U sredini (koso nagnut) C02/H20 analiza


tor. U donjem dijelu je spektrometar kapljica magle.


Takvi procesi mogu dovesti do deficijencija u ishrani
drveća, osobito na bazama siromašnim tlima. Istraživanja
razlika u stanju ishrane oštećenih sastojina smreke
u jugozapadnoj Njemačkoj, pokazala su kako mnoge
lokacije ne omogućuju povoljnu ishranu drveća magnezijem
i kalijem.


Poznata je činjenica kako se porastom nadmorske
visine povećava i količina štetnih tvari koja dospijevaju
do tla. Prema mjerenjima (Vrbe k iPilaš 2001) na
5 lokaliteta u kontinentalnom i brdsko-planinskom
dijelu Hrvatske, najviše sumpora, dušika i klora taloži
se u Gorskom kotaru (Lividraga) i to u količinama
(izmjerenim u 1999. godini) od 60,4 kg/ha dušika u
nitratnom, 13,8 kg/ha u amonijskom obliku, 50.2 kg/ha
sumpora te 38,8 kg/ha klora. Količine taložnih tvari na
području Gorskog kotara su povišene i uglavnom premašuju
dopuštene granične vrijednosti.


Zbrajanjem unosa štetnih tvari preko magle i kiše u
područjima gdje je magla česta pojava, vrlo se brzo
može doseći kritična razina opterećenosti šumskog
ekosustava. Eugster smatra kako je to glavni razlog
zašto su šume brdskog područja općenito lošijeg
zdravlja od ostalih. Potvrdu za tu tvrdnju nalazimo i u
istraživanjima obavljenima u Hrvatskoj. Unos zračnih
polutanata u bukove i bukovo-jelove šume Gorskog
kotara i Like potvrđuju svojim istraživanjima Glavač,
Koenies iPrpić (1985), a u bukove šume
Slavonskog gorja Seletkovi ć (1991).


Čini se da je ovo tema koja će nas u budućnosti zasigurno
više zaokupljati, a uzimajući u obzir navedeno
istraživanje, u naslovu ovog teksta trebalo bi otkloniti
upitnik.


Više o ovoj temi možete saznati na web stranicama
Šumarskog instituta (www.sumins.hr), gdje ćete naći
linkove vezane uz ovu temu.