DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 107 <-- 107 --> PDF |
Udio kasnog drveta unutar goda nije za potcjenjivanje, kaže autor. Ta granica može se definirati kako slijedi: "ako je debljina stanične stjenke pomnožena sa 2 veća od staničnog lumena, radi se o kasnom drvu". Njegova količina ovisi o klimatskim čimbenicima (temperatura, oborine i općenito vlažnost u ljetnom i jesenskom razdoblju). Količina kasnog drveta izravno utječe na volumnu masu, a ona opet na poboljšanje mehaničkih svojstava. Gustoća sadnje utječe na formiranje juvenilnog drveta. To je drvo koje se nalazi u središnjem dijelu debla, neposredno uz srčiku i ima oblik krune. Juvenilno drvo djeluje nepovoljno na volumnu masu i na mehani čka svojstva drveta. Autori smatraju da se reguliranjem gustoće kulture može pozitivno utjecati na ograničavanje ovog fenomena. Juvenilno drvo formira se u visini zelene krošnje i prestaje u visini dodirivanja susjednih krošanja. Kod rijetke sadnje ili intenzivnih prorijeda, zbog proizvodnje oblovine velikih dimenzija produžuje se razdoblje stvaranja juvenilnog drva. Na kraju članka autor naglašava da drvo duglazije iz ovog dijela Italije (Kalabrija) nije mnogo različitije od drveta duglazije američke i sjevernoeuropske proizvodnje, a umanjenu vrijednost može imati jedino zbog neadekvatnih tehničko-uzgojnih zahvata. L´ ITALIA FORESTALE E MONTANA (časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima izdanje talijanske AkademijeIz broja 2 ožujak-travanj 2002. izdvajamo: Alessandro Ragazzi, Paolo Capretti: Zdravstveno stanje šuma i šumskih vrsta Toskane (1950-1980). Autori su prikazali zdravstveno stanje šuma Toskane za razdoblje od 1950. do 1980. g. To je prvi prilog u kojemu je obuhvaćena analiza bolesti i uzročnika u tom razdoblju. Već 1954. g., Biraghi u svom izlaganju na Nacionalnom šumarskom kongresu u Firenci naglašava potrebu inventarizacije šumskih patogena, što ponovo ističe 1961. g., upozoravajući na intenzivne napade raznih parazita, medu kojima patogene gljive zauzimaju najvažnije mjesto (31%). U članku su objavljene bolesti, uzroci bolesti, vrste patogena i posljedice po razdobljima od 10. g. Razdoblje 1950. - 1960. g. 1950 - 51 - 52. g. Biraghi izvještava o intenzivnom napadu Lophodermium nervisequium na mlade jele u šumi Vallombrosa, a 1955. i 1959. g. napad Melampsorella- e caryophillacearum na jelu u istoj šumi. 1955 - 59. g. evidentiran je napad Forties annosus (Heterobasidion annosum) na mladu jelovu šumu (8-9 g.) u državnoj šumi Cancellino i Vallombrosa. Napadi Fomes annosus ponavljali su se i na drugim lokacijama. 1957 - 58. g. evidentirani su napadi Armillaria- e mellea-e na fiziološki slabija stabla u Vallombrosi. 1950 - 51. g. na više lokacija evidentiran je napad uzročnika raka Coryneum cardinale (Seiridium cardinale) na stablima čempresa (Cupressus macrocarpa). Na crnom i primorskom boru 1953. g. evidentiran je napad gljive Cronartium asclepiadeum, a na piniji Melampsora pinitorqua te na alepskom boru Thyriopsis halepensis. šumarskih znanosti Firenze) Na ostalim vrstama borova primijećeni su u tom raz doblju napadi gljiva Diplodiapinea i Coleosporium sp. Kesten je u cijeloj Toskani u tom razdoblju napad nut od uzročnika raka Endothia parasitica (Crypho nectria parasitica) koji je pridonio totalnoj nestabilno sti te vrste. Ostale vrste drveća ne od manje važnosti za šumar stvo također su napadnute od raznih patogena, ali po sljedice nisu bile većih razmjera. Razdoblje 1961 - 1970. g. Ovo razdoblje obilježeno je epidemičnim oblikom napada uzročnikom kore bora Cronartium flaccidum, koja je obuhvatila cijelu Toskanu. Epidemija je zahvatila mlade plantaže crnog i primorskog bora te alepski bor i piniju. Pretpostavlja da su ovu epidemiju prouzročile ecidijospore unesene prilikom pošumljavanja obližnjih brežuljaka s kalabrijskim i primorskim borom. Zbog svega toga donijeti su prijedlozi šumske patologije, koji se sastoje od sljedećeg: - izbjegavati sadnju novih plantaža na terenima gdje je već evidentirana zaraza, izbjegavati nove plantaže u blizini postojanja populacija sekundarnih domaćina (intermedija), - osigurati zdravstveno stanje sadnog materijala, - posvetiti pozornost zdravstvenom stanju rasadnika, - eliminirati zaražene biljke ili njihove zaražene dijelove. Na boru je 1963. g. evidentiran napad Lophodermium pinastri i Brunchorstia pinea, a 1967. g. napad Heterobasidion annosum i Armillaria mellea na primorskom boru. Na čempresu je ustanovljen napad gljive Seiridium cardinale uzročnika čempresova raka, čije je žarište počinjalo već u rasadniku. Osim ovih oboljenja, u ovom razdoblju važno je zabilježiti napade Phytophthora cambivora, koji nisu |
ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 108 <-- 108 --> PDF |
imali karakter epidemije. Također je zabilježeno da napad Cryphtonectria parasitica nema tako tragične posljedice, vjerojatno zbog hipervirulence parazita i zbog povećane otpornosti kestena unošenjem novih sorta zbog proizvodnje kvalitetnih plodova. Razdoblje 1971 - 1980. g. U početku ovog razdoblja u Italiji (kao i u Engleskoj) se dogodila "teška oluja na brijestu" kako je to nazvao Miltempercher 1980. g. Radi se o novom intenzivnom napadu Graphium ulmi. Istraživanja koja je obavio 1976. g. Ured državnih šuma ustanovio je mortalitet od 50 - 80% u središnjoj i sjevernoj Italiji. Godine 1979. Europska ekonomska zajednica intervenirala je serijom projekata za spas vrste Ulmus. U tu svrhu izolirane su stanice virusa sličnog nekim izolatima gljive koji su preneseni na zdrave dijelove. Ovi zaraženi izolati sporo su napredovali. Htjelo se eliminirati slične virusne stanice. U isto razdoblje spada i zaključak da je domaći brijest manje ugrožen od Ulmus campestre, što se odnosi i na sekundarne štetnike (razne Scolitidae). 1973. g. Bonifacio i Turchetti bilježe prve uspjehe u biološkoj borbi protiv Cryphonectria parasitica uzročnika opasne bolesti kestena. Evidentirana su oboljenja platane, čempresa i već prije spomenuti napadi na plantaže bora. Na kraju autor naglašava daje ovo samo prvi prilog zdravstvenoj situaciji šuma Toskane za razdoblje od 1950. do 1980. g., iz kojih se mogu izvući tri glavna zaključka: 1. prije pošumljavanja potrebno je poznavati porijeklo sadnog materijala 2. šumske vrste imaju dug razvojni ciklus, u kojemu osjetljivost biljaka varira sa starošću 3. za vrijeme svog dugog života, šumske vrste su izložene utjecajima koji i nakon desetljeća mogu biti čimbenici destabilizacije zdravstvenog stanja. Federico Maetzke : Pošumljavanje planine Morello - otvoreni projekat za prirodnu obnovu Planina Morello sa svojim zelenim obroncima okružuje Firencu i daje obilježje njenom krajoliku. Ta vegetacija potječe iz razdoblja od manje od sto godina, a dio ogoljelih obronaka pošumljen je u posljednjih 70-ak godina. Najvećim dijelom to je pošumljavanje obavljeno sa četinjačama koje imaju sposobnost da brzo osvajaju gole terene, a osim glavne zaštitne funkcije mislilo se i na korisnost od drvne mase. Iako je danas mišljenje o vrijednosti četinjača promijenjeno, ne može se zaboraviti uloga koju su one odigrale u transformaciji ogoljelog i osiromašenog poslijeratnog krajolika. U sadašnjem razdoblju potrebno je uspostaviti pravilno gospodarenje s kontinuiranim zahvatima u svrhu favoriziranja prirodne evolucije ovih populacija. Plan gospodarenja i renaturalizacije pošumljenih površina planine Morello realizirala je talijanska Aka demija šumarskih znanosti, na površini od 1200 ha privatnih šuma. Studija je imala operativnu vrijednost i brzu primjenu. Teren je uglavnom obilježen vapneno-ilovastim supstratom, sa siromašnim slojem tla koji je stoljećima izložen eroziji. Klima je topla, mediteranska (posebice na nižim obroncima), a ljetna suša je glavno obilježje. U posljednjih deset godina s osjetnom promjenom klime ove suše uzrokuju stres, posebice kod umjetno podignutih kultura četinjača. Istraživanja nekih autora dokazuju da je planina Morello prije dvjesto godina bila gotovo bez šume, unatoč pokušajima pošumljavanja, a to pokazuju i oskudne fotografije s početka prošlog stoljeća. Ozbiljnija pošumljavanja započela su 1909. g. i trajala do 1980. g. s prekidima za vrijeme ratnih događanja. Ta su pošumljavanja obavljana na kamenitom terenu u plitke rupe s malo zemlje, tako da je ljetna suša uzrokovala oko 60 % gubitaka. Neuspjehu je doprinosilo i pašarenje, koje nije bilo sasvim eliminirano. Prilikom izbora sadnog materijala izbjegavala se primjena autoktonih vrsta (medunac, cer i crnika), a ono malo pokušaja nije dalo dobre rezultate. Iz tih razloga primjena crnog bora i čempresa postala je uobičajena. Listače su zauzimale teren gotovo isključivo procesom prirodnog spontanog naseljavanja. U analizi situacije šumske vegetacije na planini Morello susreću se sljedeći tipovi šuma: 1. odrasle visoke šume 2. visoke šume umjetnog uzgoja s panjačama 3. mlade visoke šume 4. panjače mješane sa visokom šumom U 28 % površina ili 330 ha nema razvijene podstojne etaže grmlja. Prirodna obnova je vidljiva gotovo na cijeloj površini izuzev, 34 ha ili 3 %. Najvažnija vrsta je crni jasen, zahvaljujući sposobnosti za preživljavanje i u teškim uvjetima. Na nižim terenima sličnu sposobnost pokazuje i česmina. Od četinjača čempres se pojavljuje na nižim položajima, a crni bor se obnavlja sporadično na svim dijelovima. Plan gospodarenja ovim šumama svodi se na sljede će zahvate: izlučivanje bolesnih i mrtvih stabala četinjača, kao i uklanjanje mrtvih stabala sa zemlje zbog uklanjanja žarišta razmnažanja ksilofagnih insekata, - reduciranje broja listača u gornjoj etaži radi boljeg razvoja krošanja i rađanja sjemena za naplođivanja, - smanjenje broja individua u stadiju koljika radi aktiviranja procesa rasta i prirodne selekcije, - favorizirati listače i to posebno one nastale iz sjemena, - u nižim slojevima stabala također ubrzati razvoj jedinki visokog uzgoja i stabala iz panja sličnog izgleda, |
ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 109 <-- 109 --> PDF |
podržavati strukturalnu raznolikost planinskih liva da radi izgleda krajolika i prehrambenih potencijala za faunu. U slučaju planine Morello na prvo mjesto se stavlja važnost kompleksa sa stajališta izgleda krajolika i funkcije šuma sa socijalno-kulturološkog gledišta. Michele L on at i, Simone Lonati: Fitosociološka i šumskouzgojna studija reliktnog Querceto carpinetuma iz Pijemonta U ovom članku opisana je populacija Querceto carpinetuma iz Valsesie (Pijemont) s vegetacijskog, fizionomskog i strukturalnog gledišta. Populacija je smještena u unutrašnjoj strani uvale i rubovi joj dolaze u kontakt s klimatskom zonom bukve. Poslije posljednjeg glacijalnog razdoblja veliki dio doline rijeke Po predstavljao je velike komplekse šuma i močvara s grmolikim formacijama na pješčanim nanosima. Te ravničaste šume širile su se glavnom dolinom rijeke preko uvala pritoka i postepeno prelazile u šume brdskih zona. Od neolitika pa dalje, a posebno za vrijeme Rimskog razdoblja, velike površine šuma pretvorene su u oranice i pašnjake, što je ovisilo o demografskim procesima. Od XVIII. stoljeća pa na dalje, kao posljedica smanjenja prirodnih šumskih površina počinje unošenje egzotičnih vrsta među kojima glavno mjesto zauzima bagrem (Robinia pseudoacacia) koji je uskoro zauzeo velike površine od ravnica do susjednih brežuljaka, pridonijevši velikoj promjeni fizionomije krajolika. U današnje doba od velikih prostranih šuma ostale su samo manje izolirane površine, koje su sačuvale svoj prvobitni izgled. Jedna od rijetkih ostataka u Pijemontu je šuma iz donje Valsesie, smještena između naselja Locano i Doccio, koja prodire duboko u krajnji dio doline. Ovaj reliktni Querceto carpinetum zauzima površinu od oko 15 ha. Šuma je privatno vlasništvo i nalazi se na 400 m n. v. Klima je obilježena relativno velikim oborinama (1780 mm), koje su prilično ravnomjerno raspoređene. Najhladniji mjesec je siječanj (1,3 °C) a najtopliji srpanj (21,8 °C). Srednja godišnja temperatura je 11,5 °C. Tlo se razvilo na nanosima rijeke Sesia. Tlo se nije moglo u potpunosti razviti radi čestog djelovanja rijeke. Vegetacijska i fizionomska studija obavljana je pomoću fitosociološke metode Braun-Blanquea na sedam pokusnih ploha, navodeći sve nađene biljne vrste (travnate, grmolike i drvenaste) s kvantitativnim pokazateljima. Za sve šumske vrste snimljeni su potrebni dendrološki podaci. Šumska vegetacija obilježena je izuzetnim florističkim bogatstvom (92 vrste). Sa fizionomskog i strukturalnog stajališta uočljive su razne situacije, ovisno o načinu gospodarenja i zahvatima koji su učinjeni u raznim razdobljima. U dijelovima gdje je favoriziran, grab postaje gotovo ekskluzivan u odnosu na ostale listače. Osim njega, u dominantnoj etaži javlja se Fraxinus exscelsior, Tilia cordata i Quercus robur. Lužnjak u normalnim okolnostima Quercetum carpinetuma preuzima u zrelim sastojinama dominantnu ulogu, iako je zbog prorijeda njegovo učešće manje od realnih mogućnosti. Na rubnim položajima pojavljuju se u dominantnoj poziciji stabla bukve što je logično glede činjenice da Querceto carpinetum graniči s klimatskom zonom bukve koja ima kapacitet da silazi u dno na podnožju padina. U podstojnoj etaži prevladava grab (uglavnom iz sjemena), sve vrste iz dominantne etaže i mnoge druge (Prunus avium, Acer campestre, Ulmus glabra i Robinia pseudoacacia). U gornjem sloju grmlja javljaju se Corylus avellana, Cornus mas, Acer campestre i Crataegus monogyna. Ove vrste pomiješane su s mladim stablima šumskih vrsta (Carpinus betulus, Fraxinus exscelsior i Tilia cordata). Naprotiv, Quercus robur kao heliofilna vrsta ne dolazi u sloju grmlja, već se gust ponik nalazi ispod stabala koja rađaju sjemenom, a odrasliji primjerci nalaze se samo na otvorenijim rubnim položajima i unutar rijetkih bagremika. U doljnjem sloju grmlja javljaju se: Corylus avellana, Cornus mas, Acer campestre, Crataegus monogyna, Euonimus europaeus, Berberis vulgaris, Rosa canina, Ligustrum vulgare i Daphne mezereum. U nastavku članka autori su obradili mnoge subasocijacije, kao i opširne prikaze pripadajućih vrsta s detaljnim popisom prizemnog rašća. U prijedlogu gospodarskih mjera autori upozoravaju da je u prošlosti ova zajednica pretrpjela duboke promjene koje onemogućuju spontani povratak na izvorni oblik. Samo pažljivo i ciljano gospodarenje može pridonijeti stvaranju prirodnog gledišta sličnog izvornom. Radi toga autori predlažu sljedeće uzgojne aktivnosti: 1. zaustaviti razvoje i širenje bagrema 2. favorizirati obnovu glavnih šumskih vrsta, posebno lužnjaka Povoljno je zaustaviti razvoj bagrema tamo gdje je on u početnoj fazi, osobito u području blizine hrastovih sjemenjaka, kako bi se u tako stvorenim površinama omogućio razvoj lužnjaka kao heliofilne vrste. U zaključku autori naglašavaju da se u relativno kratko vrijeme, zanemarujući aspekt produktivnosti, uz predložene mjere može postići poboljšanje strukture, izgleda i biološke raznolikosti koja obilježava ovu šumu. Frane Grospić |