DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 103     <-- 103 -->        PDF

Šumarski list br. 7-8. CXXV1 (2002), 3-6


ce). Koliko god je to naoko jednostavan posao, u sebi
krije brojne opasnosti. Poznavao sam ne mali broj, mahom
starijih lovaca, koji nisu odveć pridavali važnosti
koju vrstu baruta koriste, koji su (na sreću) dimni barut
sipali u tuljac kavenim žličicama! Tom potpoglavlju
(Punjenje naboja) nedostaju potanje upute o korišćenju
baruta i kapisla te prikaz potrebnog pribora.


Određenu, ne malu teškoću, pri pisanju ove nimalo
lake materije autoru je predstavljala lovna terminologija,
lovno nazivlje. Koristeći, kako navodi, "standardne
lovačke termine" (!) pomalo nas zbunjuje riječima
poput: zapirač, sačuvnik (otponac), ubrzica, užgalo ...
kad smo za njih imali lovački uobičajene termine: kočnica,
branik, "šteher", kapsula. Zasigurno daje "šteheru"
(od njemačkog Stecher) trebalo dati novo ime u duhu
hrvatskog jezika, ali daje kapisla postala užgalo, a
puška prelamača preklapača ili rasklapuša, protivi se
ne samo uobičajenoj narodnoj (lovačkoj) terminologi


ji, nego i terminologiji iz Pravilnika o načinu uporabe
lovačkog oružja i naboja iz 1999. godine.


U popisu prilično bogate literature na kraju knjige,
neubičajeno je daje navedeno samo ime i prezime autora
i naziv djela bez podatka o godini izdanja, nakladniku,
obimu djela i slično. Uz sve pohvale odličnom izboru
i instruktivnosti objavljenih slikovnih priloga, neke
slike nemaju potpise, poput onih na str. 65, 103,
154, 169, 223, 244, 274 ..., a u Abecedariju smo uzalud
tražili termin naboj, iako se u knjizi koristi.


Iz sveg iznijetog proizilazi da će knjiga "Lovačko
oružje" Ivice Zvonka J a k e 1 i ć a dobro doći svim lovcima
i šumarnicima kojima lov leži na srcu, i da će u
velikoj mjeri pridonijeti da se izbjegnu sve one nesreće
u lovu koje su mahom plod nepoznavanja oružja i streljiva.
Neću pretjerati ako ustvrdim daje to do sada naše
najbolje i najobuhvatnije štivo o lovačkom oružju.


Alojzije Frković


MONTI E BOSCHI


(talijanski časopis za ekologiju i tehiku primjenjenu na šume i planinski okoliš)


Iz broja 3-4, svibanj-kolovoz 2000. g. izdvajamo:
Enrico R o v e 11 i: Šumske zajednice Abies cephalonica
(Loud) u Grčkoj


U ovom članku autor je prikazao rezultate istraživanja
rasprostranjenosti roda Abies u sastojinama i pojedinačno
na području cijelog Mediterana.


Rod Abies zastupljen je u Mediteranskom bazenu
sa 11 vrsta. Rezultati istraživanja nekih vrsta već su
publicirani, a predmet ovoga rada je grčka jela {Abies
cephalonica Loud) koja je rasprostranjena na krajnjem
jugu Balkanskog poluotoka.


Grčka jela rasprostranjena je na planinskim predjelima
koja graniče s ravnicama prema zapadu i istoku.
Klima je mediteranska, a obilježavaju ga oborine kon-


Slika 1. Rasprostranjenost Abies cephaloniea u Grčkoj


centrirane u jesenskim i zimskim mjesecima. Oborine
ovise o nadmorskoj visini i ekspoziciji. Obilnije su u
istočnim predjelima (1500 mm), a smanjuju se prema
unutrašnjosti i zapadu (300 mm). Zimske temperature
obilježene su izotermom od 10 °C, a ljetne sa 25 °C.
Jaki vjetrovi znatno utječu na nepovoljne ljetne i zimske
klimatske uvjete. Drugi nepovoljni čimbenik je
jaka insolacija, koja uzrokuje veliko isparivanje (kao
na Siciliji, Kalabriji i Sjevernoj Africi). Sušno razdoblje
počinje u svibnju i traje sve do listopada. Interesantno
je da su u planinama snježne oborine intenzivne,
a snježni pokrivač se unatoč geografskoj širini i ne
prevelikoj nadmorskoj visini zadržava sve do ljeta.
Tako na planini Tajget, na južnom Peloponezu, snijega
ima i u kolovozu.


Geološka podloga je pretežito vapnena, djelomično
iz jure i krede, a djelomično iz tercijara. Također su
prisutni i škriljevci, koji su se razvili u pješčana tla
koja imaju veći hidrološki potencijal, i na njima su se
razvile najbolje formacije grčke jele.


Prirodni ambijent južne Grčke i Peloponeza obilježen
je raznolikom morfologijom, u kojoj se izmjenjuju
male ravnice sa surovim, strmim i stjenovitim
planinama.


Vegetacija središnje i južne Grčke oskudna je i pojedinačna,
te se još više smanjuje prema jugu i istoku.
Razlog tomu je intenzivno korištenje drva od davnina
do danas, kao i intenzivno pašarenje. Osobito velike
površine šuma uništene su za vrijeme rata s Turcima
1821. g., kada su Turci u povlačenju zapalili velike površine
šuma. Tu se poslije razvila makija sa svim mediteranskim
elementima u koju se kasnije djelomično infiltriraju
alepski bor, čempres i jela.




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 104     <-- 104 -->        PDF

U središnjem dijelu Grčke ima hrastovih šuma visokog
uzgoja i panjača, koje sačinjavaju Ostrya carpinifolia
(Scop.), Sorbus domestica (L.) i Acer creticum (L.).


Grčka jela nesumnjivo je jedna od najstarijih vrsta
roda Abies i zajedno s Abies cilicica Ant. je genetski
najbliža vrsti Abies arcaica, od koje su nastale sve vrste
roda Abies. Grčka jela uspješno živi i obnavlja se na
različitim tipovima tala. U prvih deset godina prirast je
slab, a poslije se povećava osobito na vlažnim i plodnim
tlima, tako da visinski prirast maože biti od 50-60
cm. Visinski prirast kulminira u razdoblju od 50. do


60. godine života.
U nižim predjelima od 600-900 m n.v. jela pokazuje
znakove slabosti i rane starosti, te ne može izdržati
konkurenciju termokserofilnih vrsta kao što je alepski
bor i čempres.


Preko 900 i 1000 m n.v. u grčkim se šumama uz
alepski bor agresivno pojavljuje crni bor, ali tu ipak
jela uspijeva zadržati dominantni položaj. Na nadmorskim
visinama preko 1200 m n.v. jela ima apsolutno
dominantnu poziciju.


Grčka jela zauzima planinska područja središnjeg
dijela, a prema sjeveru se susreće s makedonskom jelom
koja je postepeno potpuno zamjenjuje. Ta granica
nije precizna, i prema sjeveru prevladava makedonska
jela s bukvom.


Autor dijeli jelove sastojine u sedam raznih tipova,
na bazi ekoloških i strukturalnih karakteristika i to:


1. prirodne
2. subalpske
3. planinske
4. mješane s crnim borom
5. brdske
6. mješane s listačama
7. sekundarne
U daljnjem tekstu članka autor daje obilježja pojedinih
tipova jelovih šuma, koje se razlikuju ovisno o
nadmorskoj visini, strukturi, učešću vrsta i ostalim karakteristikama.


Na temelju svega iznesenoga, očito je da je grčka
jela još uvijek značajna vrsta, dinamički aktivna, s jas-


Slika 2. Sastojina jele (Vasiliki 1750 m n. v.) s velikom jelom u
prvom planu


Slika 3. Košnjc starih jela visokoplaninske sastojine (Helmos)


nim znakom genetskog bogatstva koje omogućuje sigurno
očuvanje stanišnih ekotipova, što omogućuje i
njeno širenje u prostore iz kojih je gotovo eliminirana.


Felice V i t a, Vittoria P r o c i n o, Rocco C a r e 11 a,
Saverio D*Emerico: Bioklimatska i vegetacijska
analiza jedne šume s meduncem


Ovaj članak prilog je poznavanju hrasta medunca
(Quercus pubescens Willd.) s posebnim osvrtom na
njegovu populaciju u Torittu (jugozapadno od Barija).


Listopadni hrastovi Mediterana posjeduju veliku
morfološku raznolikost i veliku sposobnost prilagodbe
različitim ekološkim situacijama, koje se razlikuju po
geopedološkim i bioklimatskim čimbenicima.


Proučavanje tih populacija otežano je zbog velikog
broja promjene oblika uslijed česte hibridizacije među
vrstama hrasta. Medunac ima širok areal u europskom
dijelu Mediterana, osim Pirinejskog poluotoka, gdje je
dosta rijedak. Na Balkanu je dosta učestao i proteže se
sve do Turske.


U Italiji je medunac rasprostranjen na vapnenim
padinama od ravnice sve do 1000 m n.v. Javlja se zajedno
sa česminom (Quercus ilex L.) i drugim mediteranskim
elementima. U subalpskoj zoni njegov udjel s
bukvom je neznatan.


Medunac je termofilna, heliofilna i kserofilna vrsta,
raste uglavnom od brežuljaka do planina u zoni heliofilnih
listača. U Pugliji dolazi i kao elemenat makije s
vazdazelenim mediteranskim biljem.


Sume hrasta medunca nalaze se pretežito na brežuljcima
koji tradicionalno stoljećima predstavljaju




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 105     <-- 105 -->        PDF

optimum za stvaranje naselja, pa su dobrim dijelom is-
krčene da bi dale prostor za pašnjake i poljoprivrednu
djelatnost.


Autor je u ovom članku analizirao stanje jedne
šume medunca, koja se proteže na površini od 296 ha u
okolici općine Toritto (Ba).


Srednja visina terena je 380 m n. v. i on je blago valovit,
ispresjecan brojnim plitkim dragama.


Obavljena su geopedološka, klimatska i vegetacijska
istraživanja radi ustanovljenja stvarnog stanja i
prijedloga eventualnih šumsko-uzgojnih zahvata.


Slika 4. Areal hrasta medunca


Šumsko uzgojni radovi trebaju biti usmjereni prema
obnovi šume, sadnjom novih biljaka na ogoljenim
površinama, što uključuje totalnu zabranu pašarenja. U
zonama gdje je struktura šume homogena i prirast prihvatljiv
(stoje uglavnom u dolinama s plodnom zemljom)
potrebno je samo ukloniti loše formirana stabla
jer je medunac heliofilna vrsta.


Autori također preporučuju da se na površini treba
voditi računa o broju matičnjaka, jer 50 stabala po ha,
kako propisuje Uredba, nije dovoljno. Veći broj stabala
pozitivno djeluje na sprječavanje erozije koja je ovdje
naglašena. U protekloj godini prilikom sječe ostavljeno
je 300 matičnjaka po ha, što autori smatraju previše
jer to usporava izbojnu snagu i rast mladih stabala.


Slika 5. Primjerak medunca u šumi Qusano


Slika 6. Detalj šume Quarto sa stablima medunca


Na kraju autori sugeriraju naknadna istraživanja koja
trebaju obuhvatiti svaku pojedinu zonu, za koju zatim
treba odrediti specifične i ciljane uzgojne zahvate.


Pietro P i u s s i: Spontano pošumljavanje i razvoj
novih kultura


Spontanim pošumljavanjem smatraju se novoformirane
šume na terenima koji su prije bili zaposjednuti
oranicama, košenicama i pašnjacima na kojima je prestala
dosadašnja aktivnost, što ne isključuje i daljnju
mogućnost korištenja istog terena u manjim oblicima
(pašarenje, lov, skupljanje šum. plodova, rekreacija i dr.).


Ovaj isti proces odnosi se i na postojeće rijetke šume
koje su imale obilježje nasada, kao kesteni za plod,
plutnjakova stabla, masline i si. Tu dolazak novih različitih
vrsta doprinosi gustoći i različitosti sastava postojećih
formacija.


Smanjenje šumskih površina na svjetskoj razini postalo
je vrlo naglašeno, zato pošumnjavanje u Europi
ima pozitivnu vrijednost i nalazi se u trendu povećanja,
i to kako onog izvršenog u okviru normalne ljudske
aktivnosti, tako i onog prirodnog, spontanog.


U ovom članku autor želi prikazati stanje u Italiji, a
cilj je bolje poznavanje ovog fenomena te čimbenika
koji ga određuju, kao i praktičnih posljedica koje iz
toga proizlaze.


Povratak šuma na napuštene poljoprivredne površine
proces je koji traje već dugo. Dokumentacija o tome vrlo
je oskudna, samo sporedne naznake, a odnose se na smanjenje
pašnjaka koje je obuhvatila šumska vegetacija.


Na proces spontanog pošumljavanja utječu mnogi
čimbenici. Prije svega trebaju postojati napušteni tereni.
To su pretežito tereni brežuljaka i planina gdje je presta




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 106     <-- 106 -->        PDF

la prethodna poljoprivredna ili stočarska aktivnost. Proces
se odvija brže na manjim površinama koje su opkoljene
šumskom vegetacijom. Često su i prije napuštanja
tih terena na njima postojala pojedinačna stabla. Na
mnogim površinama vidi se rad čovjeka, kao na primjer
terase, kameni zidovi nastali kao posljedica čišćenja terena
i si. Očito je da su to bile površine na kojima se nekad
odvijala poljoprivredna aktivnost.


U većini slučajeva spontano osvajanje poljoprivrednog
terena nastupa ubrzo nakon prestanka dotadašnje
aktivnosti. To su uglavnom razni grmovi zbog brzog
prenošenja sjemena ili vegetativnog razmnažanja, a
značajnije ponavljanje autoktonih šumskih vrsta ide
postepeno, na što puno utječe još uvijek prisutno pašarenje
ili štete od divljači.


U Predalpama i nekim dijelovima Apenina, grmolike
vrste naseljavaju prvih godina (odmah nakon
posljednje košnje), a nakon par godina naseljavanje
šumskih vrsta, je očigledno.


Autor je u jednom poglavlju članka detaljno opisao
razne mogućnosti prenošenja sjemena (vjetar, voda,
kukci, ptice i ostale životinje), kao i ostale načine razmnožavanja
koji omogućuju pojedinim vrstama drveća
da u relativno kratkom vremenu zaposjednu napuštene
terene.


Vrlo je značajan visinski prirast u prvim godinama
života, kako bi se svladala konkurencija travnate i druge
vegetacije.


Utjecaj pošumljavanja na tlo je pozitivan, a određen
je uglavnom akumulacijom listinca. U zoni mineralnog
supstrata osjetno je povećanje ugljika.


Pašarenje domaćih životinja i divljih papkara često
prate napuštanje poljoprivredne djelatnosti i mogu bitno
utjecati na tijek spontanog pošumljavanja.


Spontano pošumljavanje proučavano je u raznim zonama
Italije, a posebice u Alpama i Apeninima. To pošumljavanje
predstavlja vidljivu evoluciju ruralnog krajolika.
Šumske površine se proširuju i osvajaju prostore
gdje je u prošlosti postojao specifičan način korištenja
tla (kestenovi nasadi, hrastici, maslenici i slično).


Transformacija krajolika je intenzivnija posljednjih
godina, i pošumljene površine se stalno povećavaju.


Buduća istraživanja o fenomenu spontanog pošumljavanja
trebaju biti usmjerena na produktivnost tih
šuma, na njihov utjecaj na okružje i ostale elemente zajednice.


Luigi Todaro: Utjecaj uzgojno-tehničkih zahvata
na kvalitetu drveta, s posebnim osvrtom na duglaziju


U posljednje vrijeme vrlo je aktualna tema odnosa
uzgojnih mjera, prirasta i kvalitete drveta. To je pitanje
kompleksno, a počinje izborom sadnog materijala u rasadniku,
slijedi izbor staništa, način i gustoća sadnje,
zatim postupno uzgojni radovi.


U ovom članku autor je prikazao rezultate istraživanja
na duglaziji u državnoj šumi Pellegrina-Cinquemiglia
u blizini Cosenze.


Kultura je osnovana 1967. g. i prorjedena 1986. g.
Razmak sadnica bio je 2 i 2,3 m. Dendrometrijska obrada
je obavljena 1997. g. (broj stabala, temeljnica, srednji
promjer, visina, kubatura itd.). Paralelno su uzeti
uzorci za utvrđivanje fizičkih i mehaničkih svojstava
drveta sa 36 oborenih stabala. Uzeti su uzorci s različitih
visina debla (0 m, 2 m i 4 m). Na tim uzorcima mjerene
su širine godova i količina kasnog drveta uz upotrebu
dendrokronografa "Lega smile". Mjerena je vlažnost i
vol umna masa na 383 uzorka ravnomjerno raspoređena
na deblu. Mehanička svojstva mjerena su na 144 uzorka
s raznih pozicija debla, i u bjelici i u središnjem dijelu.
Svi podaci sustavno su obrađeni i opisani. Uspoređeni
su podaci s uzoraka uzetih sa stabala gdje je vršena prorijeda,
s onima iz neprorijeđene kulture.


Postoji čvrsta korelacija između volumne mase i
vrijednosti otpornosti drveta. Povećanjem volumne
mase povećavaju se mehaničke karakteristike. Drvo iz
parcela koje nisu prorijedivane ima bolje mehaničke
karakteristike. Uzgojni zahvati nisu bitno utjecali na
količinu kasnog drveta. Obilnije kiše djeluju na produženje
vegetacijskog razdoblja i izravno utječu na količinu
kasnog drveta, što daje pozitivan utjecaj na vrijednost
volumne mase i mehanička svojstva.


Volumna masa je jedno od glavnih svojstava drva
koje utječe na fizičko-mehanička svojstva drveta.


Realna je mogućnost uzgajivača da uzgoj no-tehničkim
mjerama utječe na volumnu masu drveta, i to gustoćom
sadnje i prorijedama.


Za četinjače je pravilo da postoji negativan odnos
između visokog prirasta i volumne mase drveta. Osim
toga, veliki prirast praćen je posebnim morfološkim
karakteristikama kao što su velika granatost, široki godovi,
povećana poroznost i smanjena mehanička otpornost,
što umanjuje uporabnu vrijednost drveta.


P a v a r i (1967) ističe da širina goda ne djeluje uvijek
negativno na mehanička svojstva drveta. Ukoliko
je unutar širokog goda veliko učešće kasnog drveta,
povećana je volumna masa a time i mehanička kvaliteta
drveta.


Rioux-Nivert (1989) piše da se reduciranjem
gustoće kulture skraćuje turnus i povećava otpornost
protiv vjetra i snijega, ali se povećava mogućnost formiranja
velikih kvrga i povećava proizvodnja juvenilnog
drva.


Dvojica Francuza (G i ra ud iChampeaux, 1997)
izražavaju sumnju u korisnost kresanja grana u kulturama
duglazije. Kažu daje kresanje grana praktički izvodivo
samo u nižim dijelovima debla, a stablo od 60 g.
već ima takvu visinu da je dio bez grana beznačajan.
Inače je drvo duglazije dosta neprikladno za konstrukcijsku
namjenu zbog znatnog učešća velikih kvrga.