DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 103 <-- 103 --> PDF |
Šumarski list br. 7-8. CXXV1 (2002), 3-6 ce). Koliko god je to naoko jednostavan posao, u sebi krije brojne opasnosti. Poznavao sam ne mali broj, mahom starijih lovaca, koji nisu odveć pridavali važnosti koju vrstu baruta koriste, koji su (na sreću) dimni barut sipali u tuljac kavenim žličicama! Tom potpoglavlju (Punjenje naboja) nedostaju potanje upute o korišćenju baruta i kapisla te prikaz potrebnog pribora. Određenu, ne malu teškoću, pri pisanju ove nimalo lake materije autoru je predstavljala lovna terminologija, lovno nazivlje. Koristeći, kako navodi, "standardne lovačke termine" (!) pomalo nas zbunjuje riječima poput: zapirač, sačuvnik (otponac), ubrzica, užgalo ... kad smo za njih imali lovački uobičajene termine: kočnica, branik, "šteher", kapsula. Zasigurno daje "šteheru" (od njemačkog Stecher) trebalo dati novo ime u duhu hrvatskog jezika, ali daje kapisla postala užgalo, a puška prelamača preklapača ili rasklapuša, protivi se ne samo uobičajenoj narodnoj (lovačkoj) terminologi ji, nego i terminologiji iz Pravilnika o načinu uporabe lovačkog oružja i naboja iz 1999. godine. U popisu prilično bogate literature na kraju knjige, neubičajeno je daje navedeno samo ime i prezime autora i naziv djela bez podatka o godini izdanja, nakladniku, obimu djela i slično. Uz sve pohvale odličnom izboru i instruktivnosti objavljenih slikovnih priloga, neke slike nemaju potpise, poput onih na str. 65, 103, 154, 169, 223, 244, 274 ..., a u Abecedariju smo uzalud tražili termin naboj, iako se u knjizi koristi. Iz sveg iznijetog proizilazi da će knjiga "Lovačko oružje" Ivice Zvonka J a k e 1 i ć a dobro doći svim lovcima i šumarnicima kojima lov leži na srcu, i da će u velikoj mjeri pridonijeti da se izbjegnu sve one nesreće u lovu koje su mahom plod nepoznavanja oružja i streljiva. Neću pretjerati ako ustvrdim daje to do sada naše najbolje i najobuhvatnije štivo o lovačkom oružju. Alojzije Frković MONTI E BOSCHI (talijanski časopis za ekologiju i tehiku primjenjenu na šume i planinski okoliš) Iz broja 3-4, svibanj-kolovoz 2000. g. izdvajamo: Enrico R o v e 11 i: Šumske zajednice Abies cephalonica (Loud) u Grčkoj U ovom članku autor je prikazao rezultate istraživanja rasprostranjenosti roda Abies u sastojinama i pojedinačno na području cijelog Mediterana. Rod Abies zastupljen je u Mediteranskom bazenu sa 11 vrsta. Rezultati istraživanja nekih vrsta već su publicirani, a predmet ovoga rada je grčka jela {Abies cephalonica Loud) koja je rasprostranjena na krajnjem jugu Balkanskog poluotoka. Grčka jela rasprostranjena je na planinskim predjelima koja graniče s ravnicama prema zapadu i istoku. Klima je mediteranska, a obilježavaju ga oborine kon- Slika 1. Rasprostranjenost Abies cephaloniea u Grčkoj centrirane u jesenskim i zimskim mjesecima. Oborine ovise o nadmorskoj visini i ekspoziciji. Obilnije su u istočnim predjelima (1500 mm), a smanjuju se prema unutrašnjosti i zapadu (300 mm). Zimske temperature obilježene su izotermom od 10 °C, a ljetne sa 25 °C. Jaki vjetrovi znatno utječu na nepovoljne ljetne i zimske klimatske uvjete. Drugi nepovoljni čimbenik je jaka insolacija, koja uzrokuje veliko isparivanje (kao na Siciliji, Kalabriji i Sjevernoj Africi). Sušno razdoblje počinje u svibnju i traje sve do listopada. Interesantno je da su u planinama snježne oborine intenzivne, a snježni pokrivač se unatoč geografskoj širini i ne prevelikoj nadmorskoj visini zadržava sve do ljeta. Tako na planini Tajget, na južnom Peloponezu, snijega ima i u kolovozu. Geološka podloga je pretežito vapnena, djelomično iz jure i krede, a djelomično iz tercijara. Također su prisutni i škriljevci, koji su se razvili u pješčana tla koja imaju veći hidrološki potencijal, i na njima su se razvile najbolje formacije grčke jele. Prirodni ambijent južne Grčke i Peloponeza obilježen je raznolikom morfologijom, u kojoj se izmjenjuju male ravnice sa surovim, strmim i stjenovitim planinama. Vegetacija središnje i južne Grčke oskudna je i pojedinačna, te se još više smanjuje prema jugu i istoku. Razlog tomu je intenzivno korištenje drva od davnina do danas, kao i intenzivno pašarenje. Osobito velike površine šuma uništene su za vrijeme rata s Turcima 1821. g., kada su Turci u povlačenju zapalili velike površine šuma. Tu se poslije razvila makija sa svim mediteranskim elementima u koju se kasnije djelomično infiltriraju alepski bor, čempres i jela. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 104 <-- 104 --> PDF |
U središnjem dijelu Grčke ima hrastovih šuma visokog uzgoja i panjača, koje sačinjavaju Ostrya carpinifolia (Scop.), Sorbus domestica (L.) i Acer creticum (L.). Grčka jela nesumnjivo je jedna od najstarijih vrsta roda Abies i zajedno s Abies cilicica Ant. je genetski najbliža vrsti Abies arcaica, od koje su nastale sve vrste roda Abies. Grčka jela uspješno živi i obnavlja se na različitim tipovima tala. U prvih deset godina prirast je slab, a poslije se povećava osobito na vlažnim i plodnim tlima, tako da visinski prirast maože biti od 50-60 cm. Visinski prirast kulminira u razdoblju od 50. do 60. godine života. U nižim predjelima od 600-900 m n.v. jela pokazuje znakove slabosti i rane starosti, te ne može izdržati konkurenciju termokserofilnih vrsta kao što je alepski bor i čempres. Preko 900 i 1000 m n.v. u grčkim se šumama uz alepski bor agresivno pojavljuje crni bor, ali tu ipak jela uspijeva zadržati dominantni položaj. Na nadmorskim visinama preko 1200 m n.v. jela ima apsolutno dominantnu poziciju. Grčka jela zauzima planinska područja središnjeg dijela, a prema sjeveru se susreće s makedonskom jelom koja je postepeno potpuno zamjenjuje. Ta granica nije precizna, i prema sjeveru prevladava makedonska jela s bukvom. Autor dijeli jelove sastojine u sedam raznih tipova, na bazi ekoloških i strukturalnih karakteristika i to: 1. prirodne 2. subalpske 3. planinske 4. mješane s crnim borom 5. brdske 6. mješane s listačama 7. sekundarne U daljnjem tekstu članka autor daje obilježja pojedinih tipova jelovih šuma, koje se razlikuju ovisno o nadmorskoj visini, strukturi, učešću vrsta i ostalim karakteristikama. Na temelju svega iznesenoga, očito je da je grčka jela još uvijek značajna vrsta, dinamički aktivna, s jas- Slika 2. Sastojina jele (Vasiliki 1750 m n. v.) s velikom jelom u prvom planu Slika 3. Košnjc starih jela visokoplaninske sastojine (Helmos) nim znakom genetskog bogatstva koje omogućuje sigurno očuvanje stanišnih ekotipova, što omogućuje i njeno širenje u prostore iz kojih je gotovo eliminirana. Felice V i t a, Vittoria P r o c i n o, Rocco C a r e 11 a, Saverio D*Emerico: Bioklimatska i vegetacijska analiza jedne šume s meduncem Ovaj članak prilog je poznavanju hrasta medunca (Quercus pubescens Willd.) s posebnim osvrtom na njegovu populaciju u Torittu (jugozapadno od Barija). Listopadni hrastovi Mediterana posjeduju veliku morfološku raznolikost i veliku sposobnost prilagodbe različitim ekološkim situacijama, koje se razlikuju po geopedološkim i bioklimatskim čimbenicima. Proučavanje tih populacija otežano je zbog velikog broja promjene oblika uslijed česte hibridizacije među vrstama hrasta. Medunac ima širok areal u europskom dijelu Mediterana, osim Pirinejskog poluotoka, gdje je dosta rijedak. Na Balkanu je dosta učestao i proteže se sve do Turske. U Italiji je medunac rasprostranjen na vapnenim padinama od ravnice sve do 1000 m n.v. Javlja se zajedno sa česminom (Quercus ilex L.) i drugim mediteranskim elementima. U subalpskoj zoni njegov udjel s bukvom je neznatan. Medunac je termofilna, heliofilna i kserofilna vrsta, raste uglavnom od brežuljaka do planina u zoni heliofilnih listača. U Pugliji dolazi i kao elemenat makije s vazdazelenim mediteranskim biljem. Sume hrasta medunca nalaze se pretežito na brežuljcima koji tradicionalno stoljećima predstavljaju |
ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 105 <-- 105 --> PDF |
optimum za stvaranje naselja, pa su dobrim dijelom is- krčene da bi dale prostor za pašnjake i poljoprivrednu djelatnost. Autor je u ovom članku analizirao stanje jedne šume medunca, koja se proteže na površini od 296 ha u okolici općine Toritto (Ba). Srednja visina terena je 380 m n. v. i on je blago valovit, ispresjecan brojnim plitkim dragama. Obavljena su geopedološka, klimatska i vegetacijska istraživanja radi ustanovljenja stvarnog stanja i prijedloga eventualnih šumsko-uzgojnih zahvata. Slika 4. Areal hrasta medunca Šumsko uzgojni radovi trebaju biti usmjereni prema obnovi šume, sadnjom novih biljaka na ogoljenim površinama, što uključuje totalnu zabranu pašarenja. U zonama gdje je struktura šume homogena i prirast prihvatljiv (stoje uglavnom u dolinama s plodnom zemljom) potrebno je samo ukloniti loše formirana stabla jer je medunac heliofilna vrsta. Autori također preporučuju da se na površini treba voditi računa o broju matičnjaka, jer 50 stabala po ha, kako propisuje Uredba, nije dovoljno. Veći broj stabala pozitivno djeluje na sprječavanje erozije koja je ovdje naglašena. U protekloj godini prilikom sječe ostavljeno je 300 matičnjaka po ha, što autori smatraju previše jer to usporava izbojnu snagu i rast mladih stabala. Slika 5. Primjerak medunca u šumi Qusano Slika 6. Detalj šume Quarto sa stablima medunca Na kraju autori sugeriraju naknadna istraživanja koja trebaju obuhvatiti svaku pojedinu zonu, za koju zatim treba odrediti specifične i ciljane uzgojne zahvate. Pietro P i u s s i: Spontano pošumljavanje i razvoj novih kultura Spontanim pošumljavanjem smatraju se novoformirane šume na terenima koji su prije bili zaposjednuti oranicama, košenicama i pašnjacima na kojima je prestala dosadašnja aktivnost, što ne isključuje i daljnju mogućnost korištenja istog terena u manjim oblicima (pašarenje, lov, skupljanje šum. plodova, rekreacija i dr.). Ovaj isti proces odnosi se i na postojeće rijetke šume koje su imale obilježje nasada, kao kesteni za plod, plutnjakova stabla, masline i si. Tu dolazak novih različitih vrsta doprinosi gustoći i različitosti sastava postojećih formacija. Smanjenje šumskih površina na svjetskoj razini postalo je vrlo naglašeno, zato pošumnjavanje u Europi ima pozitivnu vrijednost i nalazi se u trendu povećanja, i to kako onog izvršenog u okviru normalne ljudske aktivnosti, tako i onog prirodnog, spontanog. U ovom članku autor želi prikazati stanje u Italiji, a cilj je bolje poznavanje ovog fenomena te čimbenika koji ga određuju, kao i praktičnih posljedica koje iz toga proizlaze. Povratak šuma na napuštene poljoprivredne površine proces je koji traje već dugo. Dokumentacija o tome vrlo je oskudna, samo sporedne naznake, a odnose se na smanjenje pašnjaka koje je obuhvatila šumska vegetacija. Na proces spontanog pošumljavanja utječu mnogi čimbenici. Prije svega trebaju postojati napušteni tereni. To su pretežito tereni brežuljaka i planina gdje je presta |
ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 106 <-- 106 --> PDF |
la prethodna poljoprivredna ili stočarska aktivnost. Proces se odvija brže na manjim površinama koje su opkoljene šumskom vegetacijom. Često su i prije napuštanja tih terena na njima postojala pojedinačna stabla. Na mnogim površinama vidi se rad čovjeka, kao na primjer terase, kameni zidovi nastali kao posljedica čišćenja terena i si. Očito je da su to bile površine na kojima se nekad odvijala poljoprivredna aktivnost. U većini slučajeva spontano osvajanje poljoprivrednog terena nastupa ubrzo nakon prestanka dotadašnje aktivnosti. To su uglavnom razni grmovi zbog brzog prenošenja sjemena ili vegetativnog razmnažanja, a značajnije ponavljanje autoktonih šumskih vrsta ide postepeno, na što puno utječe još uvijek prisutno pašarenje ili štete od divljači. U Predalpama i nekim dijelovima Apenina, grmolike vrste naseljavaju prvih godina (odmah nakon posljednje košnje), a nakon par godina naseljavanje šumskih vrsta, je očigledno. Autor je u jednom poglavlju članka detaljno opisao razne mogućnosti prenošenja sjemena (vjetar, voda, kukci, ptice i ostale životinje), kao i ostale načine razmnožavanja koji omogućuju pojedinim vrstama drveća da u relativno kratkom vremenu zaposjednu napuštene terene. Vrlo je značajan visinski prirast u prvim godinama života, kako bi se svladala konkurencija travnate i druge vegetacije. Utjecaj pošumljavanja na tlo je pozitivan, a određen je uglavnom akumulacijom listinca. U zoni mineralnog supstrata osjetno je povećanje ugljika. Pašarenje domaćih životinja i divljih papkara često prate napuštanje poljoprivredne djelatnosti i mogu bitno utjecati na tijek spontanog pošumljavanja. Spontano pošumljavanje proučavano je u raznim zonama Italije, a posebice u Alpama i Apeninima. To pošumljavanje predstavlja vidljivu evoluciju ruralnog krajolika. Šumske površine se proširuju i osvajaju prostore gdje je u prošlosti postojao specifičan način korištenja tla (kestenovi nasadi, hrastici, maslenici i slično). Transformacija krajolika je intenzivnija posljednjih godina, i pošumljene površine se stalno povećavaju. Buduća istraživanja o fenomenu spontanog pošumljavanja trebaju biti usmjerena na produktivnost tih šuma, na njihov utjecaj na okružje i ostale elemente zajednice. Luigi Todaro: Utjecaj uzgojno-tehničkih zahvata na kvalitetu drveta, s posebnim osvrtom na duglaziju U posljednje vrijeme vrlo je aktualna tema odnosa uzgojnih mjera, prirasta i kvalitete drveta. To je pitanje kompleksno, a počinje izborom sadnog materijala u rasadniku, slijedi izbor staništa, način i gustoća sadnje, zatim postupno uzgojni radovi. U ovom članku autor je prikazao rezultate istraživanja na duglaziji u državnoj šumi Pellegrina-Cinquemiglia u blizini Cosenze. Kultura je osnovana 1967. g. i prorjedena 1986. g. Razmak sadnica bio je 2 i 2,3 m. Dendrometrijska obrada je obavljena 1997. g. (broj stabala, temeljnica, srednji promjer, visina, kubatura itd.). Paralelno su uzeti uzorci za utvrđivanje fizičkih i mehaničkih svojstava drveta sa 36 oborenih stabala. Uzeti su uzorci s različitih visina debla (0 m, 2 m i 4 m). Na tim uzorcima mjerene su širine godova i količina kasnog drveta uz upotrebu dendrokronografa "Lega smile". Mjerena je vlažnost i vol umna masa na 383 uzorka ravnomjerno raspoređena na deblu. Mehanička svojstva mjerena su na 144 uzorka s raznih pozicija debla, i u bjelici i u središnjem dijelu. Svi podaci sustavno su obrađeni i opisani. Uspoređeni su podaci s uzoraka uzetih sa stabala gdje je vršena prorijeda, s onima iz neprorijeđene kulture. Postoji čvrsta korelacija između volumne mase i vrijednosti otpornosti drveta. Povećanjem volumne mase povećavaju se mehaničke karakteristike. Drvo iz parcela koje nisu prorijedivane ima bolje mehaničke karakteristike. Uzgojni zahvati nisu bitno utjecali na količinu kasnog drveta. Obilnije kiše djeluju na produženje vegetacijskog razdoblja i izravno utječu na količinu kasnog drveta, što daje pozitivan utjecaj na vrijednost volumne mase i mehanička svojstva. Volumna masa je jedno od glavnih svojstava drva koje utječe na fizičko-mehanička svojstva drveta. Realna je mogućnost uzgajivača da uzgoj no-tehničkim mjerama utječe na volumnu masu drveta, i to gustoćom sadnje i prorijedama. Za četinjače je pravilo da postoji negativan odnos između visokog prirasta i volumne mase drveta. Osim toga, veliki prirast praćen je posebnim morfološkim karakteristikama kao što su velika granatost, široki godovi, povećana poroznost i smanjena mehanička otpornost, što umanjuje uporabnu vrijednost drveta. P a v a r i (1967) ističe da širina goda ne djeluje uvijek negativno na mehanička svojstva drveta. Ukoliko je unutar širokog goda veliko učešće kasnog drveta, povećana je volumna masa a time i mehanička kvaliteta drveta. Rioux-Nivert (1989) piše da se reduciranjem gustoće kulture skraćuje turnus i povećava otpornost protiv vjetra i snijega, ali se povećava mogućnost formiranja velikih kvrga i povećava proizvodnja juvenilnog drva. Dvojica Francuza (G i ra ud iChampeaux, 1997) izražavaju sumnju u korisnost kresanja grana u kulturama duglazije. Kažu daje kresanje grana praktički izvodivo samo u nižim dijelovima debla, a stablo od 60 g. već ima takvu visinu da je dio bez grana beznačajan. Inače je drvo duglazije dosta neprikladno za konstrukcijsku namjenu zbog znatnog učešća velikih kvrga. |