DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2002 str. 62 <-- 62 --> PDF |
rodnih povoljnosti treba inicirati temeljne promjene u svijetu šumarskog razmišljanja. Slična je situacija i u Italiji. Autor misli da u praktičnom smislu najveća profesionalna angažiranost treba biti u zaustavljanju loših trendova i izbjegavanju onoga što ne treba raditi. Na kraju s mnogo optimizma autor vidi budućnost šumarstva koju šumari trebaju znati realizirati. Jacopo R a g a z z i: Lov u srednjem vijeku U srednjem vijeku šuma je bila uobičajeno okružje u kojemu je živio europski čovjek. Sve do kraja XIX. stoljeća guste šume pokrivale su najveći dio europskog kopna. Na ta šumska prostranstva nadovezivale su se močvare i pustare. Šuma je u svijetu tadašnjeg čovjeka imala mitsko obilježje, i u njoj su živjela razna čudovišta, zvijeri i ostale monstruozne kreature. Literatura je ispunjena pričama o neobuzdanim konjanicima koji su se borili protiv paklenskih čudovišta, stanovnika mračnih šuma (sv. Juraj i zmaj). Po tadašnjim shvaćanjima svaki pravi vitez morao je proći tešku obuku borbe s tim imaginarnim neprijateljima. To je bila "mračna epoha barbarstva i neznanja", kako je to kasnije opisno u renesansi, a pogotovo u pokretu prosvijetiteljstva. Čovjek je živio u izravnom kontaktu s prirodom, a gradovi su se pojavljivali kao otoci civilizacije u nepreglednom moru šuma i polja. Priroda je smatrana kao dobročiniteljica čovjeka, koja mu nudi svoje plodove, ali je u isto vrijeme opasna i neprijateljska. Čovjek tog vremena bio je opsjednut negativnim elementima prirode i sve se svodilo na religioznu osnovu po kojoj je Bog dodijelio čovjeku moć nad svim stvorenim dijelovima prirode, od kojih šuma predstavlja najznačajnije područje. Tu je čovjek nalazio drvo za gradnju nastamba i skloništa za stoku, i od njega pravio sve kućne potrepštine. Upotrebljavao je koru za štavljenje kože, smolu za ljepilo, brao ljekovito bilje i šumske plodove. U šumi je pasla krupna i sitna stoka, i rovale svinje. Na kraju, u šumi su tadašnji feudalci vlasnici šuma lovili sitnu i krupnu divljač, i lovom dokazivali svoju snagu i ugled. Gospodar šume bio je vlasnik svega što se u njoj nalazilo, pa tako i divljači. Kmetovi su morali plaćati vlasniku za sve što bi koristili iz šume. Lovom su se bavili radi opskrbe hranom, ali je također bio hobi feudalnih vlasnika, posebice lov na visoku divljač koji je bio njihovo ekskluzivno pravo. Lov na jelena smatrao se najplemenitijim od svih lovova. Jelene su lovili lovci konjanici i to je istovremeno bilo vježbanje ratne vještine u kratkim razdobljima mira. Kako je odavna bijela košuta bila simbol božice Dijane, jelen se izdvajao od ostale divljači, pa se i taj lov smatrao kraljevskim lovom. Na isti način lovila se i ostala krupna divljač (divlje svinje i medvjedi), ali ih je bilo teško slijediti na konju kroz guste šume i opkoliti s psima i na kraju usmrtiti kratkim hladnim oružjem. Divlje svinje su uvijek smatrane nižom vrstom divljači, jer su se nastanile u makijama i gustim neprohodnim šumama, što nije omogućavalo lov na konjima. Lov sa sokolom u Europu je unesen s istoka početkom XI. stoljeća i uskoro postao nezamjenjiva lovačka aktivnost srednjovjekovne aristokracije. To je bio plemenit lov, vrlo zahtjevan, jer je bavljenje tim načinom lova iziskivalo puno vremena i znanja. Bilo je potrebno uloviti pticu, čuvati je i školovati da sluša zapovjedi, prepozna divljač i ulovi je. Ta aktivanost postala je specijalnost mnogih središta koja su bila specializirana za uzgoj i dresuru mladih sokolova. Osobito su bili poznati uzgajivači sa Sicilije, koji su uzimali male sokolove iz gnjezda. Tehnika uzgoja zahtijevala je stroga pravila oko rezanja pandža, vješanje zvonca da se ne izgubi, prekrivanje očiju, iza čega slijedi obuka na komande i vježbe s provizornim plijenom. Tek nakon najmanje jedne godine, počinjao je pravi lov. Gospodar feudalac sa sokolom na ruci postao je simbol snage, ponosa i uzvišenosti, i izdvajao se od običnog svijeta. Lovac gospodar, istovremeno ratnik, poistovjećivao se sa sokolom koji je dominirao nad divljači. Glavna lovna divljač sokola bili su zec i jarebica, ali isto tako i sve ptice močvarice te ptice stanovnice stepa i pašnjaka. U ovom načinu lova upotrebljavalo se više vrsta ptica grabljivica a njihova pripadnost po hijerarhiji bila je sljedeća: Staleška titula priradajuća grabljivica Car orao Kralj sjeverni sokol (Falco rusticulus) Grof sivi sokol (Falco pelllegrinus) Plemenita dama sokol lastavičar (Falco subbuteo) Sve do kasnog srednjeg vijeka postojali su specializirani instruktori koji su dresirali grabljivice za ovaj privilegirani lov. Nasuprot ovom lovu, koji je predstavljao uglavnom zadovoljstvo bogatih, lov siromašnih i seljaka obavljao se iz potrebe. Vrlo malo informacija o tom lovu potječe iz oskudnih crteža i predaje, jer je taj način lova tijekom vremena nestao. Svrha tog lova bila je priskrbiti nešto različito od uobičajenog za prehranu koja je bila vrlo skromna i sastojala se uglavnom od žitarica i povrća. Loše opremljeni, bez konja, pasa i oružja mogli su loviti uglavnom zamkama, mrežama, praćkama i strijelama sitnu divljač, i to potajno kao lovokradice. Kazne za krivolov bile su visoke, a za visoku divljač kazna je bila smrt. U tim uvjetima seljak kojemu je lov bio zabranjen, morao je za svog gospodara besplatno hraniti lovačke |