DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/2002 str. 58 <-- 58 --> PDF |
Automatski sustavi za grijanje na drvo Razvoj 1984-2000 u Austriji 6000 3466 5500 -| Pelct 5000 Iver 21 28 4500 4000 1323 3500 3000 2280 425 2500 2000 TI 1548 1501 1443 1479 1579 1304 |56° 1342 1500 I I I I I 1052 2058´ 1000 I I I I I 500 wm i i i 11 i i i i i i i MI M 0 1984 1985 1986 1987 1988 1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000 U Austriji je ukupno instalirano 587 pogona sa 730MW nominalne količine topline iz biomase. Razvoj automatskih sustava za grijanje na drvo od1984. do 2000. godine prikazan je na grafikonu. Iz gra- KNJIGE I ČASOPISI fikona je vidljivo da u zadnje četiri (4) godine značajno raste uporaba peleta u odnosu na iverje. Sastavili: Hranislav Jakovac, dipl. ing. šum. Mr. se. Josip Dundović MONTI E BOSCHI (Talijanski časopis za ekologiju i tehniku primijenjenu na šume i planinski okoliš) Iz broja 2 ožujak-travanj 2002. g. izdvajamo: Gianfranco Minotta: Kulture vrijednih listača - resursi za procjenu U razdoblju od 1994. do 97. g. u Italiji je podignuto više od 84 000 ha površina listača "ne brzog rasta", što je financirano sredstvima iz poračuna. U različitim razdobljima pošumljeno je iz drugih sredstava financiranja 40-50 000 ha. Ova nezanemariva površina dosiže skoro dvije trećine površina pošumljenih brzorastućim topolama, a postoji tendencija daljnjeg povećanja. Ove akcije usmjerene su prema proizvodnji vrijednog drveta, za kojim talijanska industrija namještaja ima velike potrebe. Ipak, u stvarnosti postoji sumnja oko značenja i vrijednosti ovih kultura, iz raznih razloga. Kao prvo, ti zahvati nisu učinjeni propisno i na odgovarajućim terenima, a izostali su i pravovremeni uzgojni zahvati potrebni za proizvodnju kvalitetnog drveta. To potvrđuju i prva parcijalna istraživanja, a glavni uzroci pripisuju se nedovoljnom iskustvu voditelja radova, slaboj tehničkoj opremljenosti i neselekcioniranom sadnom materijalu. Dobar dio ovih problema danas je svladan, ali su oni u trenutku primjene odigrali značajnu negativnu ulogu. Osim toga, i u kulturama koje se dobro razvijaju potrebno je posvetiti pozornost kontroli i uzgojnim zahvatima u razdoblju duljem od pet godina. Ovi čimbenici uzrokuju neizvjesnost oko uspješnosti zahvata koji se izvode i koji se planiraju započeti. Ponajprije, potrebno je u sadašnjem trenutku sustavno snimiti sve plantaže na regionalnoj i nacionalnoj razini da bi se dobila slika o stvarnom stanju. Zatim treba pokrenuti uzgojne zahvate i izvan razdoblja predviđenog za financiranje, što će bolje jamčiti ishod samog zahvata. Očito je da ove akcije zahtijevaju snažnu inicijativu i koordinaciju svih javnih institucija i glavnih privatnih poduzetnika, proizvođača i korisnika, koji su do sada imali samo manji interes prema ovoj problematici. |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2002 str. 59 <-- 59 --> PDF |
Vrijedno je spomenuti doprinos koji ove plantaže daju u borbi za smanjenje "stakleničkih plinova", ponajprije ugljičnog dioksida, kako je to predviđeno protokolom iz Kvota i Marrakecha. Athos V i a n e 11 i: Planina u slikarskom prikazu U ovom članku autor daje prikaz današnjeg odnosa slikara prema planini. Očito je da su slikari prepustili planinu fotografima i slikarima amaterima, koji nedjeljom nose svoj slikarski pribor na izlet u planine. Pogled na stijene, snijeg, šume i pašnjake, u oblake koji lagano putuju uz rub planina kao da više ne djeluje na stvaralački duh autentičnih umjetnika, kako je to bilo nekada. Alpe i Apenini privlačili su poznate talijanske i svjetske slikare, koji su ondje nalazili inspiraciju u krajolicima i igri svjetlosti i sjena tijekom dnevnih promjena. Izgleda, ističe autor, da je to danas "nadvladano" sasvim drugim umjetničkim konceptom. I u prošlosti je bilo razdoblja u kojima je motiv planina bio radikalno zanemaren od umjetnika. Razlog tomu je srednjevjekovno poimanje planina kao opasnog prostora gdje vrebaju prikrivene misteriozne snage, i gdje nepovoljnost terena i klime onemogućuju pristup estetskoj i atraktivnoj prirodi. Već u XIV stoljeću pisao je Cennini u svojoj "knjizi o umjetnosti" prvu talijansku raspravu o slikarskoj tehnici, gdje razmatra subjekt planine u slikarstvu te predlaže umjetnicima da za model uzmu tri do četiri kamena i uvećaju, a u pozadini neka naprave horizont i tako simuliraju brežuljke ili planine. S mnogo više znanstvene pozornosti Leonardo da Vinci u "Raspravi o slikarstvu" rekao je da planina mora biti oslikana. Kaže kako umjetnik mora prikazati vrh planine zajePriroda- detalj, (Giovanni Segantini) dno s kamenjem koje ga sačinjava, s usahlom travom koja raste na mršavom tlu kao i mala stabla koja su ostarila u oskudnim uvjetima te stijene koje proviruju između osakaćenog korijenja. Veliki Tiziano Vecellio koji je rođen u planinskom području Pieve di Cadore, naslikao je 1490. g. "Marijino prikazanje", ovjekovječivši u pozadini slike dolomite Marmarole. Veću pozornost umjetnika planine dobivaju s romantizmom, kada posebice Alpe postaju sve Češći život, (Giovanni Segantini) objekt slikarskih platna, i to ne samo kao pozadina slike. Nakon više od jednog stoljeća slikarskih iskustava i istraživanja u kojima se ističe Švicarac Kaster Wolf, može se naslutiti razočarenje u scenografiji alpskih pejsaža. Ipak postoje oni koji su se približili planini, nastojeći interpretirati njezinu ljepotu, a medu njima su Carlo Fornaia i Giovannni Segantini, najveći od svih. Giovanni Segantini svojim krasnim crtežima vrhova planina, pašnjaka i šuma, nadvisio je umjetnike svog vremena. Živio je s obitelji u prirodnom okolišu između lombardskih Prealpa i švicarskih Alpa. Tu na 2400 m n.v. je i umro u 41.g života, kada je pripremao svoj triptih "Život, priroda, smrt" za veliku izložbu u Parizu, povodom proslave svršetka XIX. stoljeća. Ostaju zabilježene njegove riječi: "misao modernog umjetnika treba slobodno lebdjeti oko bistrih i uvijek svježih izvora vječno lijepe djevičanske prirode". Nestali su autori koji su živjeli s planinom, zanimanje za planinu ugasilo se i ona je izgubila svoju ulogu protagonista u umjetnosti, zaključio je autor. Piero Be 11 e11i, Ignazio Monteleone, Piergiorgio Terzuolo, Pier Paolo Brenta: Genetska variabilnost i razlike između planinske i brdske populacije običnog bora u Piemontu | L x#^ Mk ´ ^^r*\» | _ t **"´ ^ - -tZr^ ´ ;*vS^^K >-,:- _X´ ,| Pašnjaci u proljeće, (Giovanni Segantini) |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2002 str. 60 <-- 60 --> PDF |
Iako je areal običnog bora (Pinus sylvestris L. ili P. rubra Miller) u posljednje vrijeme reduciran, još uvijek zauzima široke prostore euroazijskog kopna. Ova vrsta rasprostranjena je od Španjolske do Mandžurije, a na sjever do arktičkog polarnog kruga. Na sjevernim područjima nastanjuje nizine, a na južnijim predjelima zauzima planinska područja. Obični borje vrsta svijetla koja podnosi sušu i relativno skromno tlo. Preferira kontinentalne doline sa sunčanom i suhom klimom, gdje tvori šume zajedno sa smrekom, arišom i listačama. Zahvaljujući svojoj skromnosti, prilagodljivosti i relativno velikom prirastu, u prošlosti je upotrebljavan za pošumljavanje. Obični bor u Italiji spontano raste samo na Alpama i u malim zonama Apenina. Značajne površine zauzima u Piemontu (oko 30 000 ha), na površinama sa dosta različitim ekološkim karakteristikama. Obični bor podnosi vrlo niske ekstremne temperature, ne zahtijeva dugačko vegetacijsko razdoblje, ali treba adekvatnu temperaturu. Zbog toga mu odgovaraju planinske zone s južnim ekspozicijama. Na nižim položajima i na južnijim pozicijama areala izvan alpskog lanca, pokazuje manju snagu i manju dugovječnost. Tu se izdvajaju termofilni i kserofilni ekotipovi zdepastog i spljoštenog habitusa s velikim granama. U svrhu istraživanja analizirano je osam populacija raspoređenih od Alpa do brežuljaka u unutrašnjosti, gdje obični bor raste od prirode. Procjena genetske varijabilnosti u okviru uzetih uzoraka vođena je pomoću izoenzimatskih markatora. Iz sjemena koje je klijalo na 20 °C izdvojeni su haploidni endospermi, koji su konzervirani na 4 °C do momenta analize. Za svaku jedinku analizirano je 6 endosperma. Procjena genetskih parametara populacije ustanovljena je uz upotrebu programa Byosis-l i Popgene 1.21. Analiza običnog bora iz Piemonta pokazala je da postoji značajna heterogenost na razini genetske varijabilnosti unutar populacije. Ta raznolikost je na nekim područjima više naglašena. Planinske populacije pokazale su veće vrijednosti biološke raznolikosti, a to je zbog njihove šire rasprostranjenosti, pa je sačuvana veća razina biološke raznolikosti. Ova studija dala je vrlo značajne rezultate koji doprinose očuvanju specifičnosti sastojina običnog bora na brežuljcima Piemonta, posebno zato što pojedine populacije pokazuju naglašene genetske karakteristike i predstavljaju rezervoar biološke raznolikosti. Te bi zone trebalo zaštititi, a uzgojne mjere podrediti favoriziranju opstanka i obnove vrste. Također bi bilo korisno unošenje drugih jedinki pomoću sadnica ili sjemena iz iste zone, ali iz takve udaljenosti da pozitivno utječe na genetske karakteristike. Na taj se način može doprinijeti povećanju razine raznolikosti populacije, uz očuvanje postojeće biološke raznolikosti. G. G r a s s i: Nekoliko pitanja o biološkoj raznolikosti, produktivnosti i funkcioniranju ekosustava Što uzrokuje veliku raznolikost vrsta u šumskim ekosustavima? Odgovor na prvo pitanje koje je autor postavio, djelomično se može naći u rezultatima istraživanja koja su obavljana u pluvijalnim tropskim šumama (Molino i dr. 2001), a i istraživanjima u šumama umjerenih zona. Radi se o tome da relativno mala uznemiravanja (kao na primjer pad jednog stabla) prouzrokuju veću raznolikost vrsta nego velika uznemiravanja (gola sječa) ili situacija potpunog neuznemiravanja. Da li su ekosustavi bogati vrstama produktivniji? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u pretpostavci da postoji pozitivna korelacija između broja vrsta i produktivnosti, potvrđena mnogim pokusima. Može se reći da su u odabiru uzoraka za pokuse s više vrsta uključene pretežito vrste koje proizvode više. U tijeku 2001. g. Timan i dr. su nakon sedam godina kontrole pokazali da je produktivnost zajednica s više vrsta značajno veća u odnosu na najbolje monokulture. Drugim riječima, ekosustavi bogati vrstama imaju veći kapacitet za korištenje svih raspoloživih resursa staništa, kao na pr. (autor je napravio usporedbu) jedna ljudska zajednica bolje funkcionira tamo gdje postoje mnoga različita zanimanja. Prvi rezultati dobiveni su na travnatim vrstama, ali se pretpostavlja da će se to potvditi i kod drvenastih formacija. To bi dalo značajan prilog kod elaboriranja strategije oko uskladištenja ugljika u ekosustavima. Koji je odnos između biološke raznolikosti i funkcioniranja ekosustava? Jedan od odgovora predložili su Schmid i dr. 2001. g. (danas je u tome postignut konsensus) i zaključili da jedan minimalan broj vrsta predstavlja uvijet za funkcioniranje ekosustava u stalnim uvjetima okružja, te da velik broj vrsta može biti bitan za održavanje stabilnosti ekosustava u promjenjivim uvjetima okružja. Odrediti koje su vrste bitne za održanje funkcije raznih ekosustava još je uvijek otvoreno pitanje, prepušteno je iskustvu. Dosadašnja istraživanja usredotočena su samo na bogatstvo vrsta ali je došlo vrijeme da se klasificiraju vrste na bazi njihove funkcionalnosti unutar ekosustava. L.,C: Smanjuju se požari u talijanskim šumama Na temelju podataka zajednice šumarstva tijekom 2001. g. požari su smanjeni za 21 % u odnosu na 2000. g. Šumska površina obuhvaćena požarom također je smanjena za 37 %. Ti su podaci ohrabrujući, ističe autor, ali ostaje činjenica da najveći dio požara nije prouzročen samozapaljenjem ili nepažnjom, već namjernim paljenjem. Na temelju istraživanja koje je pokrenula Zajednica šumar |