DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 74 <-- 74 --> PDF |
oskudna sredstva (10 milijardi lira za razdoblje 2000. do 2002. g. podijeljenih između regija proporcionalno štetama u proteklom petogodišnjem razdoblju), nedovoljna jasnoća o operativnoj odgovornosti i nejasna podjela zadataka (dobrovoljci, vojska, policija, itd.), zabrana djelovanja tehničkih službi za pošumljavanje u trajanju od 5 g. na opožarenim površinama javnog dobra, šuma i pašnjaka, nejasne odredbe za izravnu preventivu (radnje na čišćenju šuma, ograničenju količine zapaljive biomase i si.), nedostatak uputa o programiranoj (dirigiranoj) vatri kao preventivnoj mjeri i nejasnoće između rizika i opasnosti u kontekstu odredaba zakona. Okvirni zakon ujedinjuje sve odrednice potrebne u borbi protiv požara, od kojih je glavna obveza donošenje plana predviđanja, preventive i gašenja požara. Okvirni zakon je instrument za reguliranje svih aspekata, s upozorenjem da je borba protiv požara kompleksan problem koji se sastoji od tehničkih, političkih, socijalnih i ekonomskih čimbenika. Tiziana Panzavolta, Riziero Tibieri: Provjera učinkovitosti borbe protiv borovog četnjaka pomoću Bacillus thuringiensis-a i Diflubenzurona U mediteranskoj zoni borov četnjak Thaumetopoea pithvocampa (Den. i Schiff) je najpoznatiji štetnik, uzročnik višestrukih problema ekonomskog i ekološkog karaktera u slobodnoj prirodi i urbanim sredinama. Gusjenice se hrane iglicama bora i tako uzrokuju defoliacijiu koja smanjuje prirast i uzrokuje fiziološko slabljenje stabala. Ovome treba dodati sanitarno-higijenske štete uzrokovane raspršivanjem urtikarijskih dlačica u ambijentu koje imaju gusjenice nakon treće godine života. Oštećena stabla uglavnom nisu nepovratno izgubljena, ali u urbanim sredinama prag tolerancije napada je nizak jer sanitarno-higijenski moment nadilazi šumsko- ekološki, zbog toga što prisutnost gusjenica četnjaka može uzrokovati ozbiljne probleme za ljude i stoku. Problematika vezana uz borovog četnjaka proučavana je u mnogim zemljama, ali postignuti rezultati u suzbijanju štetnika nisu primjenjivi u svim uvjetima. Najuspješnija metoda suzbijanja četnjaka je uporaba Diflubenzurona, koji ima komercijalno ime "Dimilin", te preparat na bazi Bacillus thuringiensis-a. Ijedan i drugi neškodljivi su za čovjeka i životinje. Bacillus thuringiensis je entomopatogen, čije je djelovanje uvjetovano povoljnim klimatskim prilikama, posebno temperaturom. "Dimilin" ima šire djelovanje i veću otpornost, uz napomenu da njegova uporaba treba biti ograničena u određenim uvjetima, jer djeluje i na ostale vrste koje imaju sličan ciklus razvoja. Da bi se optimiziralo korištenje kemijskog i biološkog preparata protiv borovog četnjaka u raznim fazama razvoja trebat će još naknadna istraživanja. U razdoblju od 1995. do 1997. g. u Toskani su obavljena istraživanja u dvije borove sastojine, gdje je evidentiran napad četnjaka. Obavljena su tretiranja s raznim dozama preparata. Bacillus thuringiensis je primjenjivan u dva preparata: "Biobit" i "Thuricide", a Diflubenzuron pod nazivom "Dimilin". Nakon primjene uhvaćeni su pomoću lovka s feromonom primjerci gusjenica i dani na laboratorijsko istraživanje. Ustanovljeno je da je razvoj leptira u retrogradnoj fazi, što se očituje naglašenim smanjenjem plodnosti ženki i povećanim mortalitetom gusjenica. To je ustanovljeno usporedbom s primjercima iz gnijezda netretiranih stabala. Biobit u praksi predstavlja manje učinkovit preparat, ali se odlikuje većom rezistencijom. Thuricide pak daje bolje rezultate u borbi protiv borovog četnjaka, kada je cilj u što kraćem vremenu reducirati populaciju gusjenica leptira. Ova istraživanja upućuju na činjenicu da u borbi protiv borovog četnjaka nije uputno odabrati jedinstveni način, jer odabir sredstva i metode ovisi o ambijentalnim uvjetima i namjeni borovih kultura. U produktivnim borovim kulturama i onima turističko rekreativne namjene uputno je upotrebljavati Dimilin, a u područjima u kojima se treba respektirati ravnoteža izmađu raznih komponenata biocenoze opravdanija je primjena preparata na bazi Bacillus thuringiensis- a, koji neće uzrokovati štetno djelovanje na ostalu faunu. MONTI E BOSCHI (Talijanski časopis za ekologiju i tehniku primijenjenu na šume i planinski okoliš) Iz broja 1 siječanj-veljača 2002. izdvajamo osvrte Starost stabala, a posebice maksimalna dob koju na sljedeće članke: može doživjeti pojedina vrsta, od posebnog je interesa ne samo sa šumarskog stanovišta već i zbog mnogih Renzo Motta, Paolo Nola: Zeleni "starci" u povjesnih, kulturoloških, prirodoslovnih i religioznih Italiji i svijetu-životna dob stabala između nauke i razloga. legende |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 75 <-- 75 --> PDF |
Česta pitanja "koliko je staro ovo stablo" i "koliko godina doživi ova vrsta" prelaze okvire uobičajene radoznalosti. Nerjetko u procjeni životne dobi stabala prevladavaju gledišta vezana za mit i legendu u odnosu na stroge primjene znanstvenih saznanja. Definiciju starosti stabala dali su 1995. g. Kaenell i Schweingruber, a to je: dob jednog živog stabla nastalog iz sjemena je broj godina proteklih između formiranja prvog goda u kotiledonu i formiranja posljednjeg goda. Ustanovljenje točne starosti stabala vrlo je složena operacija, i to je postao predmet proučavanja specializirane discipline koja se zove dendrokronologija. To je nauka koja se bavi vremenskim rasporedom godova u prirastu stabala. Ispravna procjena starosti po broju godova moguća je u sjevernim zonama i zonama umjerenog pojasa, gdje postoji jasna razlika između vegetativnog razdoblja i mirovanja, iako je i to često vrlo teško. Određivanje starosti bazira se na uzimanju poprečnog uzorka (što predviđa obaranje stabla) ili uzimanje izvrtka pomoću Presslerovog svrdla. U tom slučaju potrebno je voditi računa o visini na kojoj se uzima uzorak i godinama koje su stablu trebale da dosegne tu visinu. Kod rada s Presslerovim svrdlom, kod debelih stabala teško je doseći središnju srž te je potrebno vaditi više izvrtaka. Uzimanje poprečnog uzorka uz obaranje stabala ne dolazi u obzir kod monumentalnih povijesnih stabala, te u zonama od posebnog naturalističkog interesa. Nikako nije moguće odrediti starost stabala po njegovim dimenzijama ili procjenom broja godova kod stabala s trulim ili šupljim deblom. U daljnjem tekstu autor nudi popis vrsta za koje je ustanovljena starost stabala veća od tisuću godina, koje zbog inte -esantnosti navodimo: Vrsta Starost Pinus longaeva 4844 Fitzroya cupressoides 3620 Sequoiadendron giganteum 3266 Juniperus occidentalis 2675 Pinus aristata 2435 Pinus balfouriana 2210 Sequoia sempervirens 2200 Larix lyalli 1917 Juniperus seopulorum 1889 Pinus flexi lis 1670 Thuja occidentalis 1653 Chamaecyparis nootkatensis 1636 Taxodium distichum 1622 Pinus albicaulis 1267 Lagarostrobus franklin ii 1089 Starost stabala bila je nepoznanica do polovice XX stoljeća. Ozbiljnim proučavanjem počeo se baviti Edmund Sc hum an, asistent A. E. Douglass-a na sveučilištu u Arizoni. On je 1957. g. otkrio stablo bora Pinus aristata staro 4723. g., što je bio tadašnji rekord. God. 1964. mladi asistent Donald Currey, dobio je dozvolu da sruši jedno stablo radi izrade doktorske dizertacije i ustanovio da ima 4844. g., stoje apsolutni svjetski rekord. Vrsta Pinus aristrata podijeljena je u dvije podvrste, te je podvrsta koja raste u Nevadi i Utah-u klasificirana kao Pinus longaeva, a ona u Slika Arizoni, New Mexicu i Coloradu je ostala Pinus aristata. Lokacija Wheeler Pk., Nevada, USA Northern Patagonia, Chile Sierra Nevada, California USA Sierra Nevada, California USA Central Colorado, USA Sierra Nevada, California USA Northern California, USA Kananaskis, Alberta, Canada Northern New Mexico, USA Northern New Mexico, USA Ontario, Canada Vancouver Island, Canada Bladen, North Carolina, USA Central Idaho, USA Tasmania, Australia Pinus longaeva (Utah USA) je najstarije živo stablo koje ima gotovo 5000 g. Godina mjerenja Currey 1965 Lara, Villalba 1993 M. Hughes, R. Touchan, E.Wright Miles and Worthington 1998 Brunstein and Yamaguchi 1992 A. Caprio E. Fritz Worrall 1990 H.Grissino-Mayer, E.Warren T.Swetnam, T. Harlan Kelly and Larson 1997 L.Jozsa Stahle, Cleaveland, Hchr 1988 Perkins and Swetnam 1996 Cook et al. 1991 Slika 2. Ariš u Alta Valmalenco je najstarije stablo Italije, ima preko 1000 g. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 76 <-- 76 --> PDF |
Slika 3. Fitzroya Cupressoides u "Humbold State Park" Nacionalnom parku "Los Alerces" preko 1000 g. To nisu visoka stabla (do 20 m), a rastu u sušnim predjelima na visini od preko 3 000 m n.v. U Italiji, kao i u ostaloj Europi stabla ne dozive tako veliku starost, najviše iz razloga stoje tu tisućljećima prisutan antropološki utjecaj. Ipak u Alpama i Apeninima ima grupa stabala izuzetne starosti. Dendrokronološkim metodama evidentirane su starosti nekih šumskih vrsta u Italiji: Vrsta Starost god. Lokacija Larix decidua 1057 Ghiacciaio Ventina (SO) Pin us leucodermis 827 Monte Pollino (CS) Pinus cembra 629 Bosco Aleve (CN) Pinus laricio 551 Fosso Cupone (CS) Fagus sylvatica 510 Monte Penna (GE) Abies alba 494 Vallonc Madonna (RC) Picea abies 447 Paneveggio (TN) Pinus uncinata 442 Val Troncea (TO) Pinus sylvestris 379 Brusson (AO) Najstarija stabla rastu u graničnim uvjetima u odnosu na nadmorsku visinu, siromašno tlo i reduciranu stanišnu produktivnost. U optimalnim uvjetima vrste dosižu znatno veće dimenzije zbog velikog prirasta, ali ne tako veliku starost, koju je često teško utvrditi zbog truleži ili šupljine u središnjem dijelu stabla. U svijetu je evidentirano 16 vrsta koje mogu doživjeti preko 1000 g. U Italiji je ariš najdugovječniji, ali i mnoge ostale vrste dosežu višestoljetnu starost. Enrico L. De Capua, Anna Maria Tor ni a: Pokusi o otpornosti drveta poljskog jasena na napad Hesperophanes cinereus (Villers) Poljski jasen (Fraxinus angustifolia L., F. oxycarpa Gaertn., F. oxiphylla Bieb.) je često smatran varijacijom bijelog jasena (F excelsior), a ponekad i crnog jasena (F. ornus) zbog morfološke sličnosti. Zbog svojih pozitivnih karakteristika (visina preko 30 m, opseg preko 3 m) je vrijedna šumska vrsta. Drvo ovog jasena teže je i tvrde od drveta bijelog jasena. Vrlo je elastično, i zbog te kvalitete upotreblja- Slika 4. Sequoia sempervirens" Humbold State Park" California USA-starost preko 1000 g. va se za izradu raznih sportskih rekvizita. U ovom članku autori iznose prve rezultate pokusa otpornosti ovog drveta na napad bioloških agenata, ponajprije insekata ksilofaga, od kojih se ističe vrsta Hesperophanes cinereus (Villers) iz porodice Cerambicidae. Ovaj insekt raširen je u cijeloj južnoj Europi, u mediteranskom bazenu i Aziji. Ima ga u cijeloj Italiji. Odrasli insekt dugačak je 15-23 mm i autori daju njegov opis u svim fazama razvoja. Insekt napada drvo listača, a po nekim autorima napada i četinjače. Prouzrokuje znatne štete, jer ličinka buši hodnike u zoni bijelike. Slika 5. Hesperophanes cinereus odrasli primjerak U svrhu pokusa uzeti su uzorci drva veličine 5x2,5x1,5 cm, pravilne strukture i širine godova od oko 7 mm i 12 % vlažnosti. Za pokus su upotrebljene tek izležene ličinke i one stare oko 6 mjeseci. Radi usporedbe stavljeni su i uzorci bukve, hrasta i cera istih dimenzija. Svi uzorci zajedno s ličinkama stavljeni su u komoru na temperaturu od 27 °C, s vlagom od 75-80 %. Aktivnost ličinka kontrolirana je i evidentirana. Poslije 60 dana nanošenja mladih ličinka na drvo evidentiranje progresivni razvoj hodnika, a što se tiče velikih ličinka za manje od 15 dana primijećeni su tragovi oštećenja. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 77 <-- 77 --> PDF |
Pokusi otpornosti poljskog jasena na napad ksilofagnog parazita H. cinereus pokazuju da ta vrsta "nije otporna". Uzorci jasena najčešće su potpuno razoreni, hrasta malo manje, a bukve najmanje. Aktivnost ličinka, a posebice mladih, uočena je na uzorcima iz raznih pozicija debla, pa tako i na onima iz osrženog dijela blizu središta stabla. Zbog apetita gusjenica na drvo poljskog jasena uzorci su prikladni za laboratorijski uzgoj insekta, što će omogućiti daljnja istraživanja otpornosti ostalih vrsta drveća. Antonella P u d d u, Tiziana A n n e s i, Emma M o t -Autori u članku opisuju mogućnost biološkog suzt a, Federica della R o v e r e: bijanja gljive Heterohasidion annosum, koja svojim Mogućnost biološke borbe protiv gljive Heterodjelovanjem pospješuje starenje i slabljenje vitalnosti hasidion Annosum pinije (P. pinea) u parku kod Castel Fusana. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 78 <-- 78 --> PDF |
Pinije kod Castel Fusana predstavljaju jednu od najstarijih formacija na tirenskom priobalju nadomak Rima. To je oko 1000 ha površine posebne vrijednosti s vegetacijskog, faunističkog i arheološkog značaja, koja bi trebala postati prirodni rezervat. U posljednje vrijeme, posebice nakon požara u 2000. g uočeno je ubrzano starenje, propadanje i rušenje stabala. Ta situacija omogućila je širenje gljive Heterobasidion annosum koja uzrokuje truljenje korjenovog aparata, stoje potencirano zbog biološki oslabljenih stabala. Mnoga stabla sama su se srušila, a mnoge druge bilo je potrebno ukloniti zbog sigurnosti. U tim okolnostima bilo je potrebno ograničiti širenje gljive kojoj su panjevi ostavljeni na licu mjesta idelalan supstrat. Izbor metode borbe protiv gljive u ovakvom značajnom ekosustavu je vrlo delikatan. Kemijska borba je učinkovita, ali negativno djeluje na ostale elemente ekosustava. Iz tih razloga prioritet je dan biološkoj metodi uz upotrebu gljive Pheliopsis gigantea (Fr) Jülich, Basidiomicetes iz porodice Corticiaceae, uzročnika bijele truleži kod sirovog drva, koji je trofički antagonist gljivi H. annosum. U tu svrhu može se upotrebljavati i komercijalni preparat Rotstop, koji još nije registriran u Italiji. Primjena takvog preparata u umjetnim kulturama namijenjenim za sječu prihvatljiva je, ali kad se radi o ekosustavima koji su pod obveznom zaštitom, preporuča se posvetiti pozornost punu opreza. Zbog toga su provedena istraživanja u kontroliranom ambijentu, da bi se ustanovila mogućnost uporabe ove gljive u borbi protiv H. annosum. U laboratoriju su uzgojene kulture gljive koje su pomoću leđne pumpe nanošene na panjeve borova. Primjena gotovog preparata Rotstop, kao i kultura gljive P. gigantea iz laboratorija, dali su dobre prve rezultate u zaštiti stabala pinije na lokaciji Castel Fusana, ali je potrebno obavljati daljnja istraživanja na većem broju uzoraka radi provjere primjenjivosti u raznim uvjetima. Ignazio Monteleone, Steven Groot, Karine Tesnier, Piero Belletti: Sjemenski i rasadničarski problemi hrasta plutnjaka Hrast plutnjak (Quercus suber L.) je tipična mediteranska vrsta rasprostranjena na površini od preko 2 mil. ha. Od ukupne površine otpada na Portugal 33 %, Španjolsku 23 %, Alžir 21 %, Italiju 10 %, Maroko 9 %, Tunis 3 % i Francusku 1 %. U Italiji je plutnjak uglavnom zastupljen na Sardiniji te manje na Siciliji, Calabriji, Laciju i Toskani. U posljednje vrijeme značajno je povećan interes za hrast plutnjak radi velike tražnje pluta za razne uporabe, te ekološke vrijednosti vrste kao elementa mediteranske vegetacije u prirodnom i ruralnom okružju. Jedan od glavnih problema sastojina plutnjaka je njihova starost, a za pomlađivanje tih sastojina mladim Slika 8. Hrast plutnjak Slika 9. Sušenje žireva plutnjaka poslije berbe sadnicama osjeća se pomanjkanje kvalitetnog sadnog materijala. Uporaba sadnica iz rasadnika obilježena je teškoćom, zato što sadnice uzgojene od sjemena koje klija neposredno nakon berbe (kasno ujesen) dosegnu prevelike dimenzije prije razdoblja optimalne sadnje (sljedeća jesen). Odgoda sijanja sjemena za nekoliko mjeseci onemogućena je slabom mogućnosti očuvanja žireva zbog gubitka sposobnosti klijavosti u relativno kratko vrijeme i dehidracije pri normalnim i relativno niskim temperaturama (stoje česta pojava i kod žireva ostalih hrastova, a manje kod lužnjaka). Daljnji problemi vezani su za neujednačeno spavanje sjemena i kod optimalnih uvjeta, što otežava ujednačenu klijavost. Spavanje sjemena može se eliminirati stratifikacijom žira u uvjetima povećane vlažnosti i niske temperature. Europska zajednica financirala je projekat kojega je koordinirao Fakultet sveučilišta iz Torina. |