DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 56 <-- 56 --> PDF |
M. Vukelić: PAŠARENJE NA VELEBITU Šumarski list br. 5-6. CXXV1 (2002), 299-305 voru bilo je točno precizirano koja dalmatinska sela imaju pravo na ljetni uzdig u Liku. Ta sela nalazila su se u sastavu dalmatinskih općina Knin, Kistanje, Skradin, Benkovac, Obrovac i Nin. U pogledu trajanja ljetne odnosno zimske paše, bio je utvrđen točan vremenski raspored. Paša dalmatinske stoke na ličkom teritoriju otpočinjala je svake godine 1. lipnja, a morala je okončati do 30. rujna. Zimska ispaša ličkih stočara na dalmatinskom teritoriju započinjala je 1. listopada i trajala do 30. travnja iduće godine. U daljnjem tekstu Gospićkog ugovora bilo je govora o svih 35 pašnjaka Like koji su bili rezervirani za stočare iz Dalmacije. S dalmatinske strane nije bilo tako precizno zacrtano o pašnjacima koji su bili namijenjeni za ličke stočare. To je vjerojatno ijedan od razloga stoje krajem 19. stoljeća počeo jenjavati interes ličkih stočara za pašnjake u sjevernoj Dalmaciji. Zbog toga se u Gospićkom ugovoru govori uglavnom o ograničenju prava kretanja i ispaše dalmatinske stoke u Lici, a puno manje o ograničavanju prava ličke stoke u Dalmaciji. Glavni pristupni putevi dalmatinske stoke u Liku vodili su preko velebitskog prijelaza kod Vučjaka u Gračac, te dalje Glogovo i Cemernicu sve do Mazina. Drugi važniji put vodio je dolinom Zrmanje preko Velike Pop i ne za Poštak, a treći dolinom Butišnice izravno na Poštak. Jaka ograničenja branila su posvuda dalmatinskoj stoci korištenje ličkih šuma. Vlasnicima dalmatinskih stada nije bilo dopušteno da na teritoriju Like podižu svoje sezonske nastambe. Gospićki ugovor potpisali su predstavnici zainteresiranih ličkih i dalmatinskih općina i predstavnici tadašnjih vlada u Zagrebu i Zadru. Stupanjem na snagu Gospićkog ugovora stočari iz Bukovice i Ravnih kotara izgonili su svoju stoku u Liku sve do početka Drugog svijetskog rata. Prema karti koja se nalazi u prilogu ovog članka vidi se daje sjužne strane rijeke Zrmanje bilo nekad pet skupina dalmatinskih sela, koja su se preko ljeta kretala sa stokom u Liku radi ispaše. Najzapadniju, prvu, skupinu činila su sela: Briševo, Visočane, Dračevac, Poljica, Rubac i Ražanac. Stada su se prevozila čamcima preko Velebitska kanala u tri glavna smjera: prvi prema Tribnju, drugi prema Ledeniku, a treći prema Starigradu. Stada koja su se prevozila prema Tribnju kretala su se dalje preko Počiteljskih vrata na pašnjak Jelovac. Stada iz Ledenika kretala su se preko Ribničkih vrata na pašnjak Oglavinovac, a "stada iz Starigrada nastavljala su put kroz Veliku Paklenicu na pašnjak Doce ili Struge. Druga skupina sjevernodalmatinskih stočara polazila je prema Lici iz šire okolice Novigrada i to sela: Paljuv, Prigrada, Karin i Popović. Stoka iz Slivnice i Posedarja kretala se smjerom preko Vinjerca. Sva stoka prevozila se lađama preko Velebitskog kanala do Starigrada ili Selina. Dalje su se razilazili po Velebitskim pašnjacima od Javornika do Svetog brda. Treća skupina stočara iz Dalmacije polazila je iz krševite Bukovice te sela iz Ravnih kotara: Benkovac, Lisičić, Lepuri, Dobropoljci i Brgud. S područja Bukovice najviše je stoke dolazilo iz Kruševa. Bukovička stada kretala su se preko Bruške i Zelengrada do Obrovca gdje je bilo glavno križanje stočarskih puteva. Iz Obrovca jedan dio išao je na Mali Halan, drugi dio na pašnjake Milu i Žulinu, a treći se kretao preko Maškovaca za Crnopac. Četvrta skupina kretala je južnije od Ervenika i stoka iz Bjeline, Modrinog i Biovičinog sela. U Erveniku su se stočari razilazili u dva pravca. Jedan dio je kretao preko Žegra i Krupe do Golubića i dalje na pašnjake Jabukovac i Vučjak, a drugi je išao preko Doca za Javornik. Većina dalmatinskih stočara koji su se kretali prema Javorniku produžavala bi kretanje u unutrašnjost Like, sve do Gutešinog vrela između Dabašnice i Mazina. Peta skupina, s ishodištem u okolici Skradina, kretala se preko Kistanja, Rudelje i Radučića, gdje se je dijelila u tri pravca. Prvi pravac vodio je dolinom Zrmanje prema Javorniku, drugi preko Prljeva na Poštak, a treći dolinom Budišnice na Poštak i Gutešino vrelo. Lički stočari, koji su u 19. stoljeću zimovali u Dalmaciji, kretali su se u dva pravca. Prvi pravac vodio je velebitskim stazama do Primorja, a drugi dolinom Zrmanje. Na zimsku ispašu u Primorje kretala su se stada iz sela: Čitluk, Počitelj, Medak, Kukljica, Međuvode, Sveti Rok, Stikada, Gračac, Glogovo, Omšica, Bruvno, Mazin i Velika i Mala Popina. To su sela koja su dijelila svoje pašnjake sa stočarima iz Dalmacije. Lička stada zadržavala su se u Primorju do proljeća, kada bi okopnio snijeg vraćali su se u Liku. Lički stočari prvi su obustavili stočarska kretanja u Dalmaciju, dok su dalmatinski stočari to učinili mnogo kasnije. Stočarska kretanja poslije Drugog svjetskog rata potpuno su prestala. Tamo gdje je još prije nekoliko desetljeća trajao dinamičan stočarski život, danas na tim prostorima više nema žive duše. Taj nagli preokret u gospodarskoj orijentaciji Like i sjeverne Dalmacije poslije Drugog svjetskog rata posljedica je velike migracije stanovništva u potrazi za boljim životom. Nastupile su velike društvene promjene popraćene razvojem industrije, školstva, turizma, kulture, stoje sve izmijenilo način života na ovim prostorima. Ličkih i dalmatinskih polunomadskih stočara više nema, ostala je samo priča iz prošlosti, kao nepobitna istina naglog progresa koje je donijelo vrijeme življenja. |