DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 55     <-- 55 -->        PDF

M. Vukelić: PASARENJE NA VELEBITU
se stočari iz Like zbog velikog snijega kretali sa svojim
stadima na ispašu u Primorje i sjevernu Dalmaciju.
Dalmatinski stočari su svoju stoku izgonili ljeti na pašnjake
Velebita, u ličko sredogorje i Poštak.


Tako su se stočarska kretanja odvijala u reciprocitetu
interesa obiju strana i to sve do Drugog svjetskog
rata. Poslije Drugog svjetskog rata došlo je do velike
migracije stanovništva za boljim životom i stočni fond
je znatno smanjen, pa nije bilo potrebe za stočarskim
kretanjima i ona su gotovo prestala.


Stočarska kretanja u Lici i na području Velebita započela
su još u davnoj prošlosti, kada su na tim prostorima
obitavali praslavenski narodi. O kretanjima stočara
i stoke iz tog vremena svjedoče pisani spomenici. U
Lomskoj Dulibi na Velebitu postoji i danas tkzv. "pisani
kamen" koji potječe još iz rimskih vremena, na kome
je uklesan natpis na latinskom jeziku, iz kojeg je
vidljivo kako su tadašnja ilirska plemena Ortoplini i
Parentini sklopili mir i dogovorili se oko korištenja žive
vode u Begovači, koja je bila od životnog značenja
za opstanak ljudi i stoke na Velebitu.


Razdoblje turske vlasti prekinuo je stočarska kretanja
u Lici i taj prekid trajao je sve do protjerivanja
Turaka, kada se ponovo vraćaju raniji oblici stočarskih
kretanja.


Prvi dokumenti o stočarskim kretanjima u Lici potječu
iz arhiva Vojne Krajine iz 18. stoljeća. Ti dokumenti
vezani su uglavnom za prijestupe dalmatinskih
stočara na ličkom području. Prijestupi stočara rješavali
su se u krugu tadašnjih seoskih glavara. Ako ih glavari
nisu mogli riješiti, tada se spor oko ispaše i kretanja
stoke rješavao na sudu tadašnje državne vlasti. U Lici
se sudbena vlast nalazila u rukama lokalnih zapovjednika
Vojne Krajine, dok se u mletačkoj Dalmaciji središnji
sud nalazio po namjesničkoj upravi u Zadru. To
su tada bili sudovi dviju različitih država. Cesto uzroci
stočarskih sporova oko ispaše tim sudovima nisu bili
jasni, jer nisu znali po kojem pravnom propisu se trebaju
voditi. Sudu nije bilo jasno tko je kome počinio
štetu, jer su se stočari na sudu pozivali na svoja starinska
prava. Mnogi sporovi stočara završavali bi grubim
fizičkim obračunavanjima. Tada su glavari ličkih sela
zajedno sa zapovjedništvom Vojne krajine tražili da se
sačine ugovori o stočarskim kretanjima, te pravima i
obvezama stočara koji bi bili prihvatljivi kako za ličke
tako iza dalmatinske stočare.


Takva incijativa urodila je plodom prvi puta u Raduču
i Gračacu. Krajiška uprava u Karlovcu i Gospiću
nakon pregovora s mletačkim namjesništvom u Zadru
je 29. srpnja 1775. godine potpisala "Radučki ugovor",
a godinu dana kasnije 24. listopada 1776. godine "Novigradski
ugovor". S ova dva ugovora stočarska kretanja
unutar ličkog i sjevemogdalmatinskog područja
pravno su regulirana.


Radučkim ugovorom dalmatinski stočari dobili su
jamstvo da njihova stoka može slobodno pašariti na 35


Šumarski lisl br. 5 6. CXXV1 {21)1)2). 2W-J(I5


Pastir s ovcama u Ličkom Sredogorju, Fortica, Otočac
(Foto: M. Vukelić)


ličkih pašnjaka i to na južnom Velebitu, Poštaku i ličkom
sredogorju, dok su lički stočari Novigradskim
ugovorom stekli pravo na zimsku ispašu u sjevernoj
Dalmaciji u području Bukovice i Ravnih kotara.


Predmetni ugovori su tijekom vremena dopunjavani,
tako su početkom 19. stoljeća na usavršavanju Radučkog
i Novigradskog ugovora radile mješovite terenske
komisije. U to vrijeme bilo je pojedinačnih prijestupa i
kršenja stočarskih prava. Lički zemljoposjednici najviše
su se tužili na dalmatinske stočare što se prilikom
prolaza do pašnjaka ne pridžavaju utvrđenih stočarskih
puteva i što se prilikom prolaza stoka napaja na vrelima
na kojima to nije dopušteno, a često je bilo i pritužaba
na podizanje nastambi za stočare što nije bilo dozvoljeno.
Ovakva problematika uspješnije se počela rješavati
po dovršenju ličkog i sjevernodalmatinskog katastra.
Nakon toga pristupilo se novom tekstu ugovora s novim
kartama i kartiranim pašnjačkim površinama. Tako je 7.
prosinca 1887. godine nakon skoro 100 godina sačinjen
novi ugovor nazvan "Gospićki ugovor". Isti je otisnut
u obliku knjige i razdijeljen svim ličkim i sjevernodalmatinskim
općinama i stočarima.


Gospićki ugovor sastojao se od 35 članaka u kojima
su date odrednice stočarskih prava i obveza iz područja
transhumantnog stočarstva na području Like.


U uvodu Gospićkog ugovora utvrđena su sva osnovna
prava ličkih i dalmatinskih stočara na bazi zajedničkog
interesa i reciprociteta. Dalmatinsko namjesništvo
iz Zadra priznaje pravo ličkim stočarima da
mogu preko zime napasati svoja stada na dalmatinskim
pašnjacima na desnoj strani Zrmanje i Morlačkog
kanala na prostoru od Priveza do Tribnja. Za tu uslugu
lička strana jamči dalmatinskim stočarima slobodu pristupa
i korištenje pašnjaka na području Like. Na ličke
sezonske pašnjake moglo je preko ljeta dolaziti do


60.000 ovaca i to 35.000 na planinske pašnjake južnog
Velebita, a ostalih 25.000 ovaca imalo je slobodu pristupa
na Poštak i ličko sredogorje. U Gospićkom ugo