DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 55 <-- 55 --> PDF |
M. Vukelić: PASARENJE NA VELEBITU se stočari iz Like zbog velikog snijega kretali sa svojim stadima na ispašu u Primorje i sjevernu Dalmaciju. Dalmatinski stočari su svoju stoku izgonili ljeti na pašnjake Velebita, u ličko sredogorje i Poštak. Tako su se stočarska kretanja odvijala u reciprocitetu interesa obiju strana i to sve do Drugog svjetskog rata. Poslije Drugog svjetskog rata došlo je do velike migracije stanovništva za boljim životom i stočni fond je znatno smanjen, pa nije bilo potrebe za stočarskim kretanjima i ona su gotovo prestala. Stočarska kretanja u Lici i na području Velebita započela su još u davnoj prošlosti, kada su na tim prostorima obitavali praslavenski narodi. O kretanjima stočara i stoke iz tog vremena svjedoče pisani spomenici. U Lomskoj Dulibi na Velebitu postoji i danas tkzv. "pisani kamen" koji potječe još iz rimskih vremena, na kome je uklesan natpis na latinskom jeziku, iz kojeg je vidljivo kako su tadašnja ilirska plemena Ortoplini i Parentini sklopili mir i dogovorili se oko korištenja žive vode u Begovači, koja je bila od životnog značenja za opstanak ljudi i stoke na Velebitu. Razdoblje turske vlasti prekinuo je stočarska kretanja u Lici i taj prekid trajao je sve do protjerivanja Turaka, kada se ponovo vraćaju raniji oblici stočarskih kretanja. Prvi dokumenti o stočarskim kretanjima u Lici potječu iz arhiva Vojne Krajine iz 18. stoljeća. Ti dokumenti vezani su uglavnom za prijestupe dalmatinskih stočara na ličkom području. Prijestupi stočara rješavali su se u krugu tadašnjih seoskih glavara. Ako ih glavari nisu mogli riješiti, tada se spor oko ispaše i kretanja stoke rješavao na sudu tadašnje državne vlasti. U Lici se sudbena vlast nalazila u rukama lokalnih zapovjednika Vojne Krajine, dok se u mletačkoj Dalmaciji središnji sud nalazio po namjesničkoj upravi u Zadru. To su tada bili sudovi dviju različitih država. Cesto uzroci stočarskih sporova oko ispaše tim sudovima nisu bili jasni, jer nisu znali po kojem pravnom propisu se trebaju voditi. Sudu nije bilo jasno tko je kome počinio štetu, jer su se stočari na sudu pozivali na svoja starinska prava. Mnogi sporovi stočara završavali bi grubim fizičkim obračunavanjima. Tada su glavari ličkih sela zajedno sa zapovjedništvom Vojne krajine tražili da se sačine ugovori o stočarskim kretanjima, te pravima i obvezama stočara koji bi bili prihvatljivi kako za ličke tako iza dalmatinske stočare. Takva incijativa urodila je plodom prvi puta u Raduču i Gračacu. Krajiška uprava u Karlovcu i Gospiću nakon pregovora s mletačkim namjesništvom u Zadru je 29. srpnja 1775. godine potpisala "Radučki ugovor", a godinu dana kasnije 24. listopada 1776. godine "Novigradski ugovor". S ova dva ugovora stočarska kretanja unutar ličkog i sjevemogdalmatinskog područja pravno su regulirana. Radučkim ugovorom dalmatinski stočari dobili su jamstvo da njihova stoka može slobodno pašariti na 35 Šumarski lisl br. 5 6. CXXV1 {21)1)2). 2W-J(I5 Pastir s ovcama u Ličkom Sredogorju, Fortica, Otočac (Foto: M. Vukelić) ličkih pašnjaka i to na južnom Velebitu, Poštaku i ličkom sredogorju, dok su lički stočari Novigradskim ugovorom stekli pravo na zimsku ispašu u sjevernoj Dalmaciji u području Bukovice i Ravnih kotara. Predmetni ugovori su tijekom vremena dopunjavani, tako su početkom 19. stoljeća na usavršavanju Radučkog i Novigradskog ugovora radile mješovite terenske komisije. U to vrijeme bilo je pojedinačnih prijestupa i kršenja stočarskih prava. Lički zemljoposjednici najviše su se tužili na dalmatinske stočare što se prilikom prolaza do pašnjaka ne pridžavaju utvrđenih stočarskih puteva i što se prilikom prolaza stoka napaja na vrelima na kojima to nije dopušteno, a često je bilo i pritužaba na podizanje nastambi za stočare što nije bilo dozvoljeno. Ovakva problematika uspješnije se počela rješavati po dovršenju ličkog i sjevernodalmatinskog katastra. Nakon toga pristupilo se novom tekstu ugovora s novim kartama i kartiranim pašnjačkim površinama. Tako je 7. prosinca 1887. godine nakon skoro 100 godina sačinjen novi ugovor nazvan "Gospićki ugovor". Isti je otisnut u obliku knjige i razdijeljen svim ličkim i sjevernodalmatinskim općinama i stočarima. Gospićki ugovor sastojao se od 35 članaka u kojima su date odrednice stočarskih prava i obveza iz područja transhumantnog stočarstva na području Like. U uvodu Gospićkog ugovora utvrđena su sva osnovna prava ličkih i dalmatinskih stočara na bazi zajedničkog interesa i reciprociteta. Dalmatinsko namjesništvo iz Zadra priznaje pravo ličkim stočarima da mogu preko zime napasati svoja stada na dalmatinskim pašnjacima na desnoj strani Zrmanje i Morlačkog kanala na prostoru od Priveza do Tribnja. Za tu uslugu lička strana jamči dalmatinskim stočarima slobodu pristupa i korištenje pašnjaka na području Like. Na ličke sezonske pašnjake moglo je preko ljeta dolaziti do 60.000 ovaca i to 35.000 na planinske pašnjake južnog Velebita, a ostalih 25.000 ovaca imalo je slobodu pristupa na Poštak i ličko sredogorje. U Gospićkom ugo |