DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 109 <-- 109 --> PDF |
Prof. LIDIJA FIRST (Pakrac, 16. 8. 1943. - Zagreb, 12. 5. 2002.) Prerano, skrhana opakom bolešću, u 59. godini života, 12. svibnja 2002. napustila nas je dugogodišnja urednica prirodoslovnog obrazovnoznanstvenog programa HRT-a prof. Lidija F i r š t. U ime šumarske struke Hrvatske, oprostio sam se od nje rječju, 15. svibnja na zagrebačkom Krematoriju. Čitav svoj radni vijek usmjerila je širenju znanja iz ekologije, zaštite prirode i okoliša. Osim brojnih članaka u novinama i stručnim časopisima, potpisuje više od 1000 TV emisija. Bavila seje problematikom prirodnih izvora energije, ugroženim biljnim i životinjskim vrstama, integralnim sustavima za zbrinjavanje otpada, pokretala ekološke kvizove, i kao kruna stalne i uspješne suradnje sa šumarskom strukom, nastao je serijal od devet sjajnih polusatnih emisija pod nazivom Hrvatske šume i šumarstvo, gdje je u punom sjaju prikazana raskošna vrijednost, raznolikost, značaj i posebnost naših prirodnih šumskih ekosustava. Odabirala je i adaptirala strane znanstvene i popularne filmove te emisije iz područja prirodnih znanosti. Njen predan i gotovo zanesenjački odnos prema svojim zadacima obavljala je misionarski, pa su ta postignuća bila prepoznata te donijela čitav niz značajnih priznanja. Primila je Povelju javne zahvalnosti Hrvatskog biološkog društva za razvoj, unapređenje i popularizaciju biologije (1980), Nagradu za popularizaciju ekologije kao znanosti Hrvatskog ekološkog društva (1985), Beyond War Award (SAD) za program povodom Međunarodnog dana planeta Zemlje (1990), Priznanje Državne uprave za zaštitu okoliša u kategoriji Zaslužni pojedinac (1994), Zahvalnicu Ministarstva kulture i Zavoda za unapređivanje školstva za osobit doprinos i potporu školskim susretima Lidrano 1994, Povelju tvrtke ZGO za doprinos projektu "Obrazovanje stručnjaka za zbrinjavanje otpada" (1994), Nagradu CHARTA RABUZ1ANA Hrvatskog društva za unapređenje kvalitete života (1995), Nagradu za nominaciju za profesionalno najuspješniju ženu u Hrvatskoj, časopisa "Zaposlena" (1995), Posebno priznanje škole narodnog zdravlja "Andrija Štampar" za promociju zdravlja i zdravstvene edukacije (1997), Nagradu Državne uprave za zaštitu okoliša (tzv. "Eko Oskar") za aktivnosti u zaštiti okoliša (1999), Priznanje časopisa Priroda za uspješnu suradnju i izvanredan doprinos na promicanju i popularizaciji prirodnih znanosti osobi iz medija (2000), Nagradu zbora novinara za okoliš, Hrvatskoga novinarskog društva uz proglašenje doživotnom počasnom predsjednicom (2001), Priznanje Milan Grlović HND-a za oso bite zasluge za novinarstvo (2001), Nagradu Hrvatske radiotelevizije (2001) i konačno 7. 6. 2002. (posthumno) dodijeljeno joj je Priznanje za životno djelo Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja. Na inicijativu Lidije Firšt, Zbor novinara za okoliš utemeljio je godišnju nagradu za okoliš "Degenia velebitica", koja se dodjeljuje povodom Dana planeta Zemlje (22. travnja) svake godine za najbolje novinarske radove iz područja zaštite okoliša. Lidija Firšt nedvojbeno je bila vodeći autoritet među novinarima koji prate ekologiju i pokretač, organizator i nositelj ekoloških programa na Hrvatskoj televiziji prije više od 30 godina. I kad bih nastavio s nabrajanjem svih njenih priznanja i aktivnosti, koje je kroz čitav život s ljubavlju i zanesenjački nosila, ovom pisanom sjećanju ne bi bilo kraja. Način na koji je živjela svoju misiju, toplina i iskrenost s ljudima i svih njenih suradnika, rađala je neizbježnim obvezama, radošću stvaranja i dakako, neizostavnim profesionalnim uspjesima. Za Lidijom Firšt, tugovat će priroda i sve šume Hrvatske, od dunavskih ada, najljepših slavonskih hrastika do šuma Kalnika, Medvednice, Žumberačke gore, Risnjaka i našeg Velebita. Siguran sam da je Lidija Firšt na put vječnosti sa sobom ponijela dah proljeća, ljubavi i vedrine s kojom nas je sve koji smo je poznali i s njom surađivali, obilato obasipala, a njenu dušu neka put Neba ponesu njena dobra djela Hvala prof. Lidiji Firšt za sve! Tomislav Starčević dipl. ing. LUKA MILOSEVIC, dipl. ing. šumarstva (1941 - 2002) U Požegi je 12. svibnja u nedjeljnim predvečernjim satima iznenada u 61. godini preminuo dipl. ing. Luka Milosevic, stručni suradnik za uzgajanje šuma požeške uprave. Sve šumare Požeštine potresla je neočekivana vijest daje na vječni počinak otišao kolega koji je sve do svoje smrti neumorno obavljao zahtjevne šumarske poslove. Znali smo dobro za Lukino narušeno zdravlje, za povremene zdravstvene tegobe koje je stoički podnosio, ali nas je on upornim, temeljitim i svakodnevnim izvršavanjem radnih obveza, stalnom i uspješnom suradnjom s kolegama u radnoj zajednici i šumarijama, svojim životnim optimizmom, prirođe |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 110 <-- 110 --> PDF |
nom duhovitošću te urednim i discipliniranim načinom života, uvjeravao kako se dobro nosi sa svojom bolešću. Zato nismo mogli vjerovati da je zauvijek prestalo kucati srce našega dragog kolege. Hirovita, nepredvidiva i neumitna smrt bila je jača od toga tihog, nenametljivog, skromnog i uzoritog šumarskog stručnjaka, potvrdivši po tko zna koji put spoznaju da smo samo prolaznici u ovome kratkom životu, koji se slomi poput tanke i krhke paučinaste niti, obično kada se tome najmanje nadamo. Ostaje nam tek utjeha da čovjek živi sve dotle dok živi uspomena na njega, u dušama njegovih bližnjih, prijatelja, suradnika i znanaca. Dipl. ing. Luka Milosevic rođen je 7. ožujka 1941. u požeškom kraju u Mijačima kod Kamenske, u šumovitom okružju Psunja i Papuka, unutar velikoga šumskog kompleksa Slavonije, u selu nedaleko prometnice Kamenska-Pakrac. Potječe iz šumarske radničke obitelji, iz siromašne seoske sredine koja je živjela sa šumom i znala je vrednovati, što je bilo sudbonosno za odabir njegova životna zanimanja. Osnovnu školu završava u Bučju, srednju šumarsku u Splitu 1959., a diplomu Šumarskoga fakulteta u Zagrebu stječe 1969. godine. U ondašnjem Šumskom gospodarstvu Požega, čiji je bio stipendist, radi do 1977. na mjestu taksatora, zatim postaje voditelj Odjela za uređivanje šuma. Ovu funkciju obnaša sve do kraja 1990. godine, neposredno uoči sudbonosnih događanja u Domovinskom ratu. Tijekom 1991., na samom početku burnih ratnih zbivanja, kraće je vrijeme na dužnosti upravitelja šumarije Kamenska, a zatim je premješten u Prozvodni odjel požeške Uprave šuma, na mjesto stručnoga suradnika za uzgajanje šuma. Ove poslove obavlja sve do svoje prerane smrti, koja ga neočekivano uze iz šumarske djelatnosti, ostavljajući nam veliku prazninu. Kolega Milosevic iza sebe je ostavio uzorno izrađene uređajne elaborate šuma požeškoga kraja, čiji je bio vrstan poznavatelj. S ponosom možemo reći da smo se služili Osnovama gospodarenja naših trinaest gospodarskih jedinica, koje je dva puta izradio kao taksator ili tijekom obnašanja dužnosti voditelja požeške taksacije. Ti uređajni elaborati bili su pouzdan temelj tijekom izrade godišnjih planova i bilanciranja etata. Svoje bogato uređivačko iskustvo koristio je na poslovima uzgajanja šuma, sudjelujući u izradi mnogih stručnih radova i pravilnika te uvođenju novih metoda u uređivanju i uzgajanju šuma. Jednoglasni smo u ocjeni daje među nama bio najbolji poznavatelj šumskoga drveća i grmlja, posebice prizemnoga rašća kao pokazatelja šumskih zajednica na požeškom području, a jedan je od rijetkih požeških šumara koji je dobro poznavao gljive i ljekovito bilje. Boraveći stalno na terenima Požeške kotline, od Kamenske do Čaglina, detaljno je upoznao i proučio različite šumske zajednice, a tijekom identifikacije raznovrsne flore na ovim prostorima s njim su se konzultirali šumari, biolozi, skupljači ljekovitoga bilja i planinari. Zadnjih deset godina budno je pratio urod sjemena, nicanje ponika, odabirao sjemenske sastojinc, kontrolirao doznačivanje drvne mase, brinuo o skupljanju žira za podsijavanje te nadgledao izvršavanje šumskouzgojnih radova, od pripreme staništa, popunjavanja i pošumljavanja, njege podmlatka i mladika te čišćenja guštika, uočavajući svaki nedostatak i savjetujući suradnike na šumarijama. Nerijetko je navraćao u šumsko-hortikulturni rasadnik Hajderovac, vodeći brigu o potrebnim količinama sadnica za proljetno i jesensko popunjavanje i pošumljavanje. Sve navedene radove pažljivo je planirao i više puta provjeravao, strogo vodeći računa o situacijama uzgojnih poslova i odgovarajućim troškovima. U svojstvu voditelja i organizatora posla Lujo, kako smo ga obično zvali, poticao je duh timskoga rada, vješto komunicirajući s ostalim kolegama, koristeći njihova znanja i sposobnosti, a istovremeno im iskazujući poštovanje, kolegijalnost i zahvalnost. Suradnici su poštivali njegovu marljivost, pedantnost, iskrenost, poštenje i pridržavanje dogovorenog. Osim skromnosti, krasila ga je preciznost i zaljubljenost u šumarsku struku, jer je odrastao u sredini koja je znala cijeniti šumu. Bio je duhovit, volio se šaliti na njemu prepoznatljiv i znakovit način, s primjesom blage ironije, ponajviše na svoj račun, jer nije želio nikoga povrijediti. U razgovoru s njim nikada nismo čuli daje povisio glas. U opuštenoj atmosferi tijekom druženja s kolegama unosio je životnu radost i veselje, a osobito je cijenio kapljicu dobroga vina, kušajući ga odmjereno kao dobar znalac i ljubitelj. Kolega Milosevic zadužio nas je svojim samoprijegornim radom i doprinosom šumarskoj struci, a prazninu koju je ostavio teško će biti popuniti. Zahvaljujemo mu na zajedničkim druženjima koja će nam ostati u trajnom sjećanju i za sva dobra djela koja je jakom voljom i upornošću, savladavajući različite životne nedaće, učinio za šumarstvo požeškoga kraja. Kao marljiv suprug i otac brinuo se o svojoj obitelji, zajedno sa suprugom Ankicom, a sljedeći tradiciju i nova saznanja u šumarstvu podržao je svoga sina Denisa da završi Šumarski fakultet i nastavi očevim putem u šumarskoj profesiji. U nazočnosti obitelji i rodbine, šumarskih stručnjaka iz požeške i drugih uprava te direkcije Hrvatskih šuma, posljednji ispraćaj dipl. ing. Miloševića obavljen je na gradskome groblju Sv. Ilije u Požegi, a u ime požeškog ogranka Hrvatskoga šumarskog društva od pokojnika se oprostio dipl. ing. Boris Miler. Neka je vječna slava, hvala i laka zemlja našem kolegi! I. Tomić |